Rezolucija o Srebrenici: Individualizacija krivice i greške srpske javnosti u njenom razumevanju
Srpsko društvo je već skoro 40 godina duboko podeljeno između ugrubo rečeno, dve društveno-političke uticajne sfere: između pronacionalističke i prograđanske Srbije. Ipak, dinamika tih podela nije uvek ista i u nekim momentima ne toliko oštra. Čak podela na ove dve sfere nije ni jednaka – pronacionalističke snage su u poslednje četiri decenije bile daleko jače, pre svega zbog specifičnih društveno-istorijskih kretanja, kako globalno, tako i lokalno. Ono što ih međusobno razlikuje jesu narativi o određenim škakljivim pitanjima na bazi kojih i kroje svoje društveno-političke stavove. Nažalost i jedni i drugi nisu toliko često skloni preispitivanju sopstvenih stavova
Mnoge drame u srpskoj i regionalnoj političkoj stvarnosti neretko volšebno dođu i odu, ali se čini da će jedna od njih trajati nešto duže i da će se o njoj govoriti još neko vreme. Barem dok ne prođe 11. jul. Ovaj će biti poseban, zbog toga što će se tog datuma po prvi put na dan kada je započet presuđeni genocid u Srebrenici, taj događaj obleležiti na jednom višem, međunarodnom nivou. I u suštini će to biti jedina značajna promena povodom donešene Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici. Sve ostalo će biti isto. Oni koji su ga obeležavali i koji tuguju će ga i dalje obeležavati i tugovati, a oni koji ga slave i koji se vesele će takođe, to činiti i dalje. Jer se ovde stvari ne mogu promeniti bilo kakvim rezolucijama, ugovorima, uopšte pisanim dokumentima. Zato što nam se uvek ostavi prostora da kažemo da je sve to „pravno neobavezujuće“ i da ga tumačimo na sebi pogodan način. A za to nismo isključivo i sasvim sami krivi.
Rezolucija i rezultati glasanja – da li smo mi na brdovitom Balkanu baš tako naivni?
Generalna skupština UN je za 23. maj zakazala razmatranje i izjašnjavanje o tekstu Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Kao što se dalo videti, sama priprema za razmatranje je na našim prostorima dovela do raskopavanja ionako slabo zaraslih rana, jer se one i bez rezolucija permanentno otkopavaju i ciljano im se ne dozvoljava da zarastu. Dok smo s jedne strane mogli čuti kako će rezolucija dovesti do koraka napred u konačnom pomirenju nekada zaraćenih naroda na Balkanu, kako je ona plodotvorna i katarzična za sve koji su u sukobu učestvovali, sa druge smo imali odijum prema istoj koja je politički manipulativno tumačena kao kolektivno nametanje krivice čitavom jednom narodu za tobože sprovedeni genocid. Tako smo u znak podrške potonjem stavu po Beogradu tog dana mogli videti natpis na bilbordima, ali i najvećoj kuli u gradu, pa i na okupiranom Javnom servisu: „Mi nismo genocidan narod“.
Međutim, stvar je u tome da takvu rečenicu niko nije ni izgovorio. Osim političkog vrha Srbije i Republike Srpske. Takva rečenica čak ni ne postoji u Rezoluciji. I ne samo ona. Tamo ne stoji ni ko su počinioci presuđenog genocida, jedva da se pominju neka imena i prezimena i to čak ne kao počinioci u kontekstu ove Rezolucije, već na bazi ranijih presuda tim licima, a na kojim se Rezolucija o genocidu u Srebrenici temelji. Čak se ni Republika Srbija, ni Republika Srpska u Rezoluciji ne pominju u kontekstu krivaca.
I na sve to došao je amandman Crne Gore koji insistira na individualizaciji krivice, ondosno jasnom određenju da za presuđeni genocid u Srebrenici, ili za bilo koji zločin sličnog i istog tipa, ne mogu biti odgovorni narodi kao kolektiviteti, već isključivo pojedinci koji su naredili i sprovodili genocidne prakse. Ali o individualizaciji krivice nešto kasnije.
Nakon prilično patetičnog obraćanja, ali i ponašanja predsednika Srbije i srpske delegacije u Skupštini UN i nekih drugih zvaničnika poput kineskog i ruskog ambasadora pri UN, pristupilo se glasanju. Rezolucija je zvanično usvojena sa 84 glasa za, 68 uzdržanih i 19 protiv. Svako ko misli da je time drama okončana, prevario se.
Nekako kao po pravilu, na Balkanu se odmah pristupilo tumačenju glasanja gde se ispostavilo da imamo „dve istine“ i da svako narodski rečeno, tera vodu na svoju vodenicu. I svako ko misli da je to slučajno, niti poznaje funkcionisanje međunarodne diplomatije, niti poznaje kakav je višedecenijski odnos velikih sila prema Balkanu.
Bošnjačka javnost je glasanje prikazala kao uspeh i konačnu pravdu, time što je presuđeni genocid u Srebrenici sada dobio i međunarodnu potvrdu, iako je to već imao kroz presude Međunarodnog suda u Hagu. Srpska javnost i sa ove i sa one strane Drine je rezultate glasanja brže-bolje proglasila tragičnim porazom bošnjačke strane i njenih zapadnih saveznika, jer za Rezoluciju nije glasala većina članica. Zbrajanjem uzdržanih i glasova protiv ukupno je bilo 87. Plus dvadesetak zemalja koje nisu ni učestvovale u glasanju. Dakle tri glasa više od onih koji su glasali za Rezoluciju, praktino nerešeno.
I u tome leži sva naša zajednička, moglo bi se reći, balkanska naivnost. Što očigledno nikada nećemo razumeti da rezultat glasanja nije sasvim slučajan. On je baš takav kakav je trebalo da bude – da ništa konačno ne reši. Takav da niko ne izgubi, a da niko i baš sasvim ne pobedi. Da može da se tumači dvostruko. Da može, a i ne mora bit. Da i jedna i druga strana budu i zadovoljne i nezadovoljne. Već da se rane i dalje raskopavaju.
Jer kad bi se do kraja rešilo, međunarodna zajednica bi sebi uskratila jedno potencijalno trusno područje na kojem bi mogla „mirotvorno“ intervenisati kad joj je to potrebno. Kad već to nije uspela onomad 11.7.1995. povodom upada Mladićevih snaga u enklavu Srebrenica. Nije zgoreg oprati sopstvene grehe i odgovornost uvek kada se to može. Zato se i služi mehanizmom održavanja kontrolisane zavađenosti naroda na Balkanu, stvarajući tako privid trusnosti kako bi se potencijalno sa tema koje su trenutno goreće u svetu, skrenuo fokus na Balkan, „na kom samo što ne izbije novi rat“. Vrlo koristan i plodotvoran politički mehanizam. Nažalost oni koji se u taj kazan nasilno smeštaju i u njemu se kuvaju su balkanski narodi koji u ovom slučaju to teško mogu da razumeju, a još teže da se iz vrelog kazana iskobeljaju.
Crnogorski amandman o individualizaciji krivice: kome je i zašto trn u oku?
Sam tekst Rezolucije je, kako je naglašeno, takav da bude što benigniji. Zaista, on tekstualno ne svaljuje krivičnu odgovornost ni na koga, a i pitanje je zašto bi kada je krivična odgovornost već sudski utvrđena. Strogo pravno gledajući, za takvim nečim nije ni bilo potrebe. Ipak, kako bi se jasno preciziralo to da odgovornost za presuđeni genocid u Srebrenici, a i na drugim sličnim primerima ne može biti na čitavom jednom kolektivitetu kao što su narod, nacija, religijska grupa, rasa i sl. došlo se do unošenja stavke o individualizaciji odgovornosti. Bez obzira što je to sasvim zdravorazumski, nije se želelo prepustiti slučajnom tumačenju.
Ključno je međutim to što je baš taj crnogorski amandman izgleda trn u oku mnogih. Na prvom mestu, predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji mu je uništio i obesmislio, pa i na neki način preduhitrio ideju da uradi ono što na kraju i jeste – da Rezoluciju proglasi napadom na ceo jedan kolektivitet, na čitav srpski narod i tako još jednom konkretne zločince sakrije u narod. Otuda natpisi, „Mi nismo genocidan narod“, iako to niko nije niti rekao, niti Rezolucija to precizira. To je stara taktika, stara od Dobrice Ćosića i Brane Crnčevića do danas – sakrij pojedinačne zločince u kolektiv, pa ih onda tako skrivene proglasi ili kolektivnim dželatima ili kolektivnim žrtvama.
Na drugom mestu, amandman je trn u oku prosrpskim političkim snagama u Crnoj Gori na čelu sa predsednikom Skupštine Crne Gore, Andrijom Mandićem, pa su se brže-bolje dosetili da osmisle Rezoluciju o Jasenovcu, koja je čak i tekstualno vrlo slična Rezoluciji o Srebrenici. Što samo po sebi nije sporno, jer je Jasenovac nesumnjivo genocid. Sporno je to što ta Rezolucija nije došla ranije nego dolazi baš sad, nakon izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Drugim rečima, opet nesvesno vređamo nevino postradale žrtve, opet bivamo nedostojni svojih predaka, igrajući se njihovim kostima one stare balkanske igre koja se može nazvati – Ko je koga više pobio, ko je više bio dželat a ko žrtva? Ako ćeš ti mene Srebrenicom, ja ću onda tebe ili druge Jasenovcem. Pa da još jednom odmotamo klupko međusobnih netrpeljivosti i otkopavamo nezarasle rane.
Pronacionalistička Srbija vs. Građanska Srbija – gde obe greše kod individualizacije krivice?
Srpsko društvo je već skoro 40 godina duboko podeljeno između ugrubo rečeno, dve društveno-političke uticajne sfere: između pronacionalističke i prograđanske Srbije. Ipak, dinamika tih podela nije uvek ista i u nekim momentima ne toliko oštra. Čak podela na ove dve sfere nije ni jednaka – pronacionalističke snage su u poslednje četiri decenije bile daleko jače, pre svega zbog specifičnih društveno-istorijskih kretanja, kako globalno, tako i lokalno. Ono što ih međusobno razlikuje jesu narativi o određenim škakljivim pitanjima na bazi kojih i kroje svoje društveno-političke stavove. Nažalost i jedni i drugi nisu toliko često skloni preispitivanju sopstvenih stavova, već ih grade u odnosu na sebi druge, što ih dovodi do toga da ih neretko uzimaju i kao aksiome, a to dodatno produbljuje podele. Jedna od tih škakljivih tema jeste i Srebrenica.
Kod pronacionalističkog većinskog dela srpske javnosti preovladava stav da se događaj u Srebrenici ne može smatrati genocidom već „strašnim zločinom“ (kao da je to manje užasan termin), kao i da se termin „genocid“ koristi od strane Međunarodne zajednice i bošnjačke javnosti da bi Srbe obeležio kao genocidan narod i svu krivicu za ratove devedesetih svalio na njih. Iako su zapravo Srbi u svojoj istoriji nekoliko puta doživljavali genocid i mogu biti samo žrtve, a ne i dželati.
Građanska javnost u Srbiji ima pak, drugačiji stav. Njihova osnovna ideja u najkraćem se može sažeti oko toga da se u Srebrenici jeste dogodio genocid, da je to masakr za koji su odgovorne tadašnje vlasti Srbije i Republike Srpske, ali da je problem u tome što se ni u jednom momentu srpsko društvo nije suočilo sa tom činjenicom i da tako pod tepih guramo ono što je najvažnije – da smo kao društvo nesposobni, jer smo sebi dopustili da se tako nešto dogodi i da nismo spremni da genocid osudimo i tako se kritički postavimo prema mračnom delu naše bliske istorije.
Možda zvuči čudno, ali niti jedna, niti druga strana nisu do kraja u pravu. Ako oba narativa posmatramo kroz prizmu Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici i individualizacije krivice, to možemo i uočiti. Već je rečeno da pro-nacionalistički narativ ne stoji, jer je namera Rezolucije bila upravo suprotno: da se odgovornost za presuđeni genocid u Srebrenici ne svali na čitav jedan kolektivitet (u ovom slučaju srpski narod). Pa čak i kao takva Rezolucija nije imala većinsku podršku u smislu glasova ZA Rezoluciju. Ali je imala baš od onih zemalja tzv. kolektivnog Zapada za koju pro-nacionalistička srpska javnost smatra da im želi nametnuti kolektivnu krivicu.
S druge strane, pro-građanska srpska javnost je samo delimično u pravu posmatrano kroz konteskt Rezolucije o Srebrenici i indvidualizacije odgovornosti. Iako označava bivša rukovodstva Srbije i Srpske odgovornima kao organizatore i sprovoditelje presuđenog genocida, što bi u nekoj meri bila individualizacija odgovornosti svođenjem na jedan uži društveni sloj, ipak je ideja o nesuočavanju i nesposobnosti čitavog društva sa događajem u Srebrenici i „dopuštanje“ da se tako nešto desi problematično. Nije li to upravo ono što i pro-nacionalistička javnost targetira, ali na drugačiji način – svaljivanje krivice na jedan kolektivitet (u ovom slučaju neko društvo kao apstrakciju, a ne srpski narod) koje je nesposobno da se suoči sa mračnim delovima istorije? Da li suočavanje sa nekim zločinom uopšte nešto inherentno bilo kom društvu kao kolektivitetu, pa da se ono samostalno može suočiti? To bi se takođe u određenoj formi moglo problematizovati i tumačiti kao osuda kolektiviteta nauštrb individua, čime se zamagljuje prethodno jasno utvrđena individualna odgovornost.
Odgovornost je individualna – ali zaista
U tom smislu, neophodno je uvek naglašavati da odgovornost za presuđeni genocid zaista jeste individualna. Ali isto tako trebalo bi utvrditi ko te individue jesu. Kao što je i za nesuočavanje srpskog društva sa presuđenim genocidom u Srebrenici, takođe individualna odgovornost.
S jedne strane, konkretan zločin, počinili su konkretni ljudi. Naredili su ga konkretni ljudi. Čitav lanac odgovornosti od dna ka vrhu snosi krivicu, imenom i prezimenom. Igrom slučaja, ti pojedinci su pripadali samim strukturama vlasti, policije, vojske i državnih službi bezbednosti. U tom smislu, presuđeni genocid u Srebrenici ima obeležja sistemskog zločina.
Ali je takođe i za nesuočavanje čitavog društva sa onim što se u Srebrenici desilo odgovoran individualni aspekt. Jer društvo se samo po sebi ne može ni sa čim suočiti, ukoliko mu se ne nametne određeni društveno poželjni narativ „odozdo“ u skladu sa tim sa čim se treba suočiti. A nametanje poželjnih narativa je takođe proizvod određenih individua udruženih u interesne grupe. Dakle, nedostatak konkretnih individua na pozicijama moći koje bi nametnule drugačiji narativ o Srebrenici od dominirajućeg čitavom društvu ili većinskom delu društva, posledično utiče i na nesuočavanje čitavog društva kao kolektiviteta sa ružnom prošlošću. Zato od društva kao kolektiviteta ni ne treba očekivati suočavanje sa presuđenim genocidom u Srebrenici. Jer takav narativ u srpskom društvu nikada nije bio dominantan, niti ga je iko ikada sa pozicija moći nametao suštinski, a sva je prilika da se to još dugo neće ni dogoditi.
SOCIOLOG.

