Odložena pobeda levice u Francuskoj
Makronova izborna pobeda 2017. omogućila je francuskoj buržoaziji da okupi elemente i levice i desnice oko programa neoliberalne reforme i „izgradnje Evrope“. Politički, ovaj „buržoaski blok“ je sada implodirao. Njegovo levo krilo je okrenulo leđa uglavnom diskreditovanom neoliberalizmu i prezrenom predsedniku koji izgleda da je sve upropastio. Ipak, entuzijazam za Evropu i dalje služi kao ideološka osnova za ovu nekadašnju alijansu
Nekoliko minuta nakon objave prvih izlaznih anketa u Francuskoj , Žan-Lik Melanšon je rekao velikoj grupi pristalica da je Novi narodni front (NNF) dobio mandat da sprovede „ceo svoj program“. Bio je to uzbudljiv trenutak; govor je završen uvodnim taktovima pesme Žana Ferata Ma France, jedne od najlepših levičarskih pesama u francuskom repertoaru. Ipak, ovaj spektakl rizikuje da podgreje nade koje su brzo srušene. Levica zapravo nije pobedila: nova Narodna skupština broji oko 200 poslanika povezanih sa NNF-om ili sklonih da glasaju za ovu koaliciju – među njima je i socijalista Fransoa Oland, čije je katastrofalno predsednikovanje još uvek sveže u sećanju – naspram 350 desničarskih poslanika, od Obnove Emanuela Makrona do Nacionalnog zbora (NZ) Marin Le Pen i Žordana Bardele. Levica je možda prkosila predviđanjima o pobedi krajnje desnice – što nije mala stvar – ali nije trijumfovala.
Što se tiče „Novog narodnog fronta“, on je „novi“ u smislu da nije toliko narodan kao njegov prethodnik iz 1936. godine. Među onima koji nisu apstinirali, 57% fizičkih radnika i 44% zaposlenih u uslužnom sektoru glasalo je za NZ. U velikim gradovima, gde je stanovništvo disproporcionalno buržoasko i visoko obrazovano, NNF je osvojio većinu svojih poslanika. Ovo je posebno tačno za Socijalističku partiju (PS) i Zelene. Melanšonov pokušaj da se obrati narodskim sektorima uspeo je na jednom nivou: mobilizacija predgrađa u gradovima, gde su brojni građani migrantskog porekla omogućili Nepokornoj Francuskoj (LFI), koja je glavna kompozanta NNF, da postigne impresivne rezultate, često bez potrebe za drugi krug glasanja. Ipak, čak i površan posmatrač francuske politike morao bi se osmehnuti čitajući naslov u Libération-u, dnevnom listu progresivne urbane sitne buržoazije, dan nakon prvog kruga parlamentarnih izbora: „Pariz, prestonica Novog narodnog fronta“. Pariz, najskuplji grad u Francuskoj, gde stanovi često koštaju preko 10.000 evra po kvadratnom metru, zaista je izabrao dvanaest poslanika NNF-a od ukupno osamnaest, od kojih osam u prvom krugu. Nasuprot tome, u radničkim okruzima koji su skoro jedan vek bili uporišta levice, često Komunističke partije (PCF), rezultati su bili katastrofalni. Pikardija je izabrala trinaest poslanika krajnje desnice od sedamnaest; u Pas-de-Kaleu, dugogodišnjem uporištu Morisa Toreza – vođe PCF-a više od trideset godina – NZ je osvojio deset od dvanaest mesta, šest u prvom krugu. U Gardu, NZ je osvojio sve okruge.
Zato se može videti zašto generalna sekretarka CGT-a, najvećeg sindikata u zemlji, Sofi Bine, nije birala reči:
„Dolazak krajnje desnice na vlast je samo odložen… Radnička uporišta u Bouches-du-Rhône, Istoku, Severu i Seine-Maritime su pala pod uticaj krajnje desnice. Ovo nije samo protestni glas protiv Emanuela Makrona. Veliki broj radnika je glasao za krajnju desnicu iz uverenja. U duelima sa levicom, radnici su glasali za kandidata NZ. Prekarizacija zaposlenja i kolaps organizovanog rada su ubrzali napredak NZ… Levica koja je upravljala zemljom pod Fransoa Olandom abdicirala je pred finansijskim sektorom i ispratila rastuću nejednakost unutar radnog naroda, sukobljavajući srednje menadžere sa radnicima… Neke formacije su napustile borbu za kolektivno poboljšanje radnih uslova u korist socijalnih mera, dok su se odrekle bilo kakve konfrontacije sa kapitalom. Levica mora ponovo postati partija radnika.“
Nema sumnje da ovaj problem nije ograničen na Francusku. Dovoljno je zameniti „Fransoa Oland“ sa „Bil Klintonom“, Pariz sa Njujorkom, „la France périphérique“ sa „flyover country“ i Mastriht sa NAFTA-om da se naslika sličan sociološki i politički portret Sjedinjenih Država, kao i mnogih drugih zemalja. Čak i ako je pojava LFI-a oživela pravu levicu u Francuskoj, mnogi glasači – u Pikardiji, Loreni, Severu, Istoku – nisu zaboravili da su se po ključnim političko-ekonomskim pitanjima, posebno kada je reč o EU, entitetu odgovornom za uništavanje stotina hiljada radnih mesta, socijalisti udružili sa liberalnom desnicom; do te mere da su 2005. godine, Oland i Sarkozi pozirali rame uz rame na naslovnoj strani magazina da pozovu na „da“ glas zna referendumu za novi evropski ustav, a zatim, jednako ujedinjeni, ignorisali suprotstavljanje tom ustavu od 55% stanovništva, kako bi ga nametnuli, iako su ga građani odbacili. Njih dvojica su se zatim suočila na narednim predsedničkim izborima, jedan navodno predstavljajući levicu, drugi desnicu, pre nego što je jedan nasledio drugog u Jelisejskoj palati, usvajajući manje-više iste ekonomske politike zasnovane na dekretima iz Brisela. U ovim uslovima, nije iznenađujuće da bi više od 10 miliona glasača ubuduće tražilo političku alternativu, okrećući se „onima koji nikada nisu vladali“ – tj. krajnjoj desnici.
Ali uvek postoji nada da se neke lekcije konačno nauče. Na dan nakon izbora, u nedostatku većine, sve partije NNF-a su potvrdile da nameravaju da zajedno vladaju, i da neće ući u koaliciju sa centrom ili desnicom što bi ih obavezalo da se odreknu većine svojih ekonomskih i socijalnih obećanja. Čini se da razumeju da će bilo koja nova vlada koja ne sprovede hitne socijalne mere – ukidanje Makronove penzione reforme, povećanje minimalne plate, povećanje poreza na najbogatije – gotovo neizbežno osigurati krajnjoj desnici još bolji rezultat na sledećim izborima. Iako NZ postiže sve bolje rezultate podgrevanjem ksenofobičnih strahova i ogorčenja, takođe je bitan elemnt njihovog uspeha taj da radnička klasa ima osećaj da se ništa politički nikada ne menja dok im životi postaju sve teži i teži, što ih navodi da žele da preokrenu status kvo, „bar da se pokuša nešto“. Kao u SAD, gde je Trampova pobeda – tj. pre svega, Klintonov poraz – navela demokrate da predlože kejnzijanske politike koje su donekle prekinule s ortodoksijom slobodne trgovine, rezultat brzog napreka NZ-a, plus pritiska od strane LFI-ja, je takav da je francuski levi centar, posebno socijalisti, sprečeni za sada da nastave da brane neoliberalne politike uz obrazloženje da „nema alternative“ globalizaciji i da nema spasenja izvan „kruga razuma“, koji naravno predstavljaju pristalice dominantne ideologije.
Nakon izbora, uspon krajnje desnice u Francuskoj je samo odložen. Izborna „brana“ protiv ove političke formacije značila je da je NZ zauzeo treće mesto, sa oko 140 mesta u Narodnoj skupštini naspram oko 160 za Makronovu koaliciju „Zajedno“ i 180 za NNF (od kojih je LFI osvojila 74). Ipak, NZ je osvojio znatno više glasova: 37% u drugom krugu, naspram 26% za NNF i nešto ispod 25% za „Zajedno“. Štaviše, uhvaćeni nespremni Makronovom odlukom da raspusti parlament, NZ je kandidovao bilo koje kandidate koje je imao na raspolaganju, uključujući desetine bez političkog iskustva, koji su brzo otkriveni svojim profilima na društvenim mrežama kao otvoreno rasistički, antisemitski, homofobični ili jednostavno nesposobni.
Bardela je već priznao te „greške“: „Još uvek ima posla na profesionalizaciji naših lokalnih predstavnika, a možda i na izboru određenog broja kandidata. Da budem iskren, u nekoliko izbornim jedinicama naši kandidati nisu bili dobri.“ NZ može od sada računati na znatno više javnih sredstava, omogućavajući mu da bolje pripremi svoje kadrove. I gotovo sigurno će osvojiti dodatne opštine na predstojećim lokalnim izborima (trenutno ih ima vrlo malo), što će mu omogućiti da dodatno „profesionalizuje“ svoje delovanje i proširi svoj teritorijalni uticaj. Kao da to nije dovoljno, NZ će imati još jednu prednost tokom narednih meseci: dok su koalicije njegovih rivala krhke i već su počele da se raspadaju i kolebaju, njegova je solidna. To nije savez partija koje se međusobno mrze, kao što je slučaj sa PS i LFI. NZ već zna ko će biti njegov kandidat na sledećim predsedničkim izborima, koji mogu biti raspisani u bilo kom trenutku: naime, Marine Le Pen, ni levica, sa mnoštvom kandidata još uvek u igri, niti Obnova to ne mogu reći. Makron ne može ponovo da se kandiduje, a četvoro ili petoro njegovih najbližih saradnika već se bore za njegovog naslednika.
Ni predsednik ne može raspisati nove parlamentarne izbore u narednih godinu dana. U međuvremenu, Francuska će verovatno biti u blokadi. NZ neće ući ni u kakvu koaliciju, jer su sve druge partije protiv njih. NNF ne može obezbediti većinu osim ako se ne udruži sa „Zajedno“, ali predsednička koalicija je već u procesu raspadanja. Jedna frakcija bi želela da se udruži sa NNF-om pod uslovom da izbaci LFI (koji je, sa svoje strane, upozorio da „nijedan neprincipijelni aranžman ne bi bio prihvatljiv“, stav koji podržava i većina socijalista). Druga frakcija bi radije da se ujedini sa četrdeset ili pedeset desničarskih poslanika, ali se ne čini da na desnici postoji isti entuzijazam. Ako bi takav savez bio sklopljen, koalicija oko predsednika „Zajedno“ bi bila uništena.
Nakon što je izazvao haos, predsednik je otišao na NATO samit u Vašingtonu, ostavljajući iza sebe „Pismo Francuzima“ u kojem je odbio da prizna da su ga odbacili i zatražio da stranke pronađu rešenje koje isključuje i NZ i LFI. Nijedno nije pronađeno. Raspustivši Narodnu skupštinu, „infantilni kralj“ u Jelisejskoj palati je polomio svoje igračke i pozvao druge da ih popravljaju. Tokom narednih meseci, njegova impulsivnost i egocentrizam će ga učiniti opasnijim i nepredvidljivijim, do te mere da je čak i njegov nekadašnji obožavalac, britanski „Ekonomist“, počeo je da se brine: „Daleko od rešavanja političkih podela u Francuskoj, iznenadna odluka Emanuela Makrona da raspiše vanredne izbore izgleda da će dovesti do perioda zastoja, strepnje i nestabilnosti.“
Makronova izborna pobeda 2017. omogućila je francuskoj buržoaziji da okupi elemente i levice i desnice oko programa neoliberalne reforme i „izgradnje Evrope“. Politički, ovaj „buržoaski blok“ je sada implodirao. Njegovo levo krilo je okrenulo leđa uglavnom diskreditovanom neoliberalizmu i prezrenom predsedniku koji izgleda da je sve upropastio. Ipak, entuzijazam za Evropu i dalje služi kao ideološka osnova za ovu nekadašnju alijansu. Tome treba dodati privrženost ukrajinskoj stvari i opsesivnu rusofobiju, posebno izraženu među obrazovanim srednjim slojevima. Fanatično proklamovane od strane glavnih medija, ove atlanticističke strasti su ipak nedovoljne da ponovo sastave nekadašnji buržoaski blok, iako bi Makron to želeo. Bar ne u mirnodopsko vreme, u svakom slučaju.
Ni Evropa ni Ukrajina nisu dovoljno popularni razlozi da bi se cementirala nova koalicija koja bi zadržala i LFI i NZ van vlasti, po modelu „Treće snage“ koja je od 1947. do 1948. okupljala proameričke stranke u opoziciji komunistima i golistima. Ipak, Fransoa Bajru, blizak prijatelj predsednika koji je, zbog toga što je povukao svoju kandidaturu, bio zaslužan za Makronovu pobedu 2017. godine, i dalje se nada da će postići nešto slično, koristeći ultra-atlanticistički zaokret francuske diplomatije nakon predsednikovog razgovora o slanju trupa u Ukrajinu. Bajru je postavio parametre ove potencijalne alijanse protiv „ekstrema“:
„Postoje ljudi koji su svi saglasni da treba da nastavimo izgradnju Evrope. Svi se slažu da treba da nastavimo pružanje pomoći Ukrajini, u trenutku kada je Putin javno podržao Nacionalni zbor. Dakle, postoje ljudi koji dele ono što smatram osnovnim vrednostima. Tu imate republikački luk, imate zajedničke vrednosti. Ne isključujem nikoga. Ali ne mislim da LFI odgovara tim vrednostima.“
Sumnja se da li bi iko mogao formirati vladu u Francuskoj samo na osnovu takvih „zajedničkih vrednosti“, posebno s obzirom na sastav trenutnog parlamenta. Pariz nije Brisel, gde socijalisti, konzervativci i liberali dovoljno dobro sarađuju da bi vladali. Ali nema ni parlamentarne većine koja bi sprovela program levice koja je osvojila prvo mesto na parlamentarnim izborima. Ovaj ćorsokak, koji je izazvao Makron, može samo ojačati krajnju desnicu, čak i nakon što je većina francuskih građana ustala da spreči njen dolazak na vlast. Predsednik ostaje njen najbolji izborni zvaničnik.
Izvor: blog New Left Review
SERŽ ALIMI
BIVŠI DIREKTOR REDAKCIJE ČASOPISA LE MONDE DIPLOMATIQUE.

