Vratimo se bibliotekarima

Ako bismo tražili neki širi društveni značaj pandemije, onda bi to bila situacija u kojoj se počelo raspravljati o obrazovanju. Danas, kada se govori o izazovima postpandemijskog stanja u bosanskohercegovačkim obrazovnim ustanovama, povratak u prostore učenja nametnuo se kao najvažniji – odmah pored onog koji se ticao prilagođavanju nastave virtualnom okruženju. Ovaj zadatak ne treba shvatiti samo bukvalno, kao fizički poduhvat i vraćanje učenika u školske klupe. Povratak, u ovome slučaju, konotira i ponovnu socijalizaciju, neposrednu komunikaciju i kulturu provođenja vremena u prostoru škole ili fakulteta. On jeste i onaj metodološki, vraćanje modelu podučavanja, načina izvođenja nastave i pružanja informacija onako kako smo godinama navikli. Nastavljajući ovaj niz, povratak bi značio i vraćanje u (visoko)školsku biblioteku koja je neizostavan dio školskog okruženja, srce univerziteta i treći prostor, ili bi to barem trebala biti.

Sigurna zona okamenjenih pozicija

Forsiranje priče o povratku otkriva nelogičnosti ovog narativa. Prvo, ono što smo nazvali novim normalnim dovodi u pitanje da li je on u predpandemijski modus operandi uopće moguć. Dešavanja protekle dvije godine naglasila su problemska područja obrazovanja koja nisu začeta u prvim danima online nastave i ne završavaju se sa povratkom u školske klupe. No, u kakve se to klupe vraćamo? Onako kako smo godinama navikli predstavlja ponovni dolazak u sigurnu zonu, a ona često nije reprezentativan primjer dobre prakse. Drugo, da li težnja povratku ima smisla ako se nemamo čemu vratiti? Govoreći o stanju školskih biblioteka prije pandemije, ne možemo se pohvaliti ni značajnim infrastrukturnim napretkom kao ni nečim što je mnogo bitnije od tehnološke opremljenosti – standardiziranom promjenom paradigme koja bi pratila digitalnu transformaciju društva, škole i načina na koje nove generacije saznaju, istražuju i uče.

U raspravama o obrazovanju, međutim, čini se kako je pitanje školskih biblioteka ostalo nedovoljno problematizirano – čak i onda kad se pažnja fokusirala na nove načine pronalaska literature i uopće informacija izvan fizičkog prostora, kao prostora opasnosti, zaraze i nesigurnosti. Jedan od razloga mogao bi biti i taj što učesnici obrazovnog sistema već godinama uglavnom imaju uvriježeno mišljenje o biblioteci kao prostoru tišine i spokoja, a ono potiče iz dva izvora: vlastito iskustvo i doživljaj, te idealizacija i predodžba sjećanja. S jedne strane, lično iskustvo boravka u biblioteci asocira na težnju ka bezvučnosti, ono mjesto gdje se tek pokatkad začuje škripa stolica, zatvaranje teških, masivnih, prašnjavih knjiga i šuškanje omota čokoladica onih sretnika koji su ih uspjeli otvoriti i pri tome proći neopomenuto bivajući dovoljno spretni u svom doprinosu održavanja bezvučnosti. Tako je mit o tišini često idealiziran i opravdan omogućavanjem fokusa i mira za učenje. Sjećanje, pak, nije fiksirana i okamenjena kategorija, jer se predodžba i percepcija zapamćenog mijenja u odnosu sa svim proteklim, trenutnim i budućim iskustvima. Drugim riječima, asocijativno određenje biblioteke ostalo je okamenjeno ne zbog statičnosti sjećanja već nepromijenjenosti modela funkcionisanja.

Ovako opisana školska biblioteka skreće pažnju na odnos između vremenske i prostorne dimenzije konceptualizacije. Još je Foucault naveo primjer biblioteka kao produkta želja da se sva vremena, sva razdoblja, obličja i stilovi zatoče na jednom mjestu, zamisao da se sva vremena pretvore u jedno mjesto, ali mjesto koje je u stvari izvan vremena, nepristupačno njegovu nagrizanju.¹Foucault, Michel. 2013. O drugim prostorima. Peščanik. https://pescanik.net/o-drugim-prostorima/ (13.07.2022) Određivanjem biblioteke kao prostora tišine do kojeg ne dopire bučni i turbulentni svijet sadašnjosti izvana, tek kao prostora knjižne razmjene u ovisnosti od već ranije propisanih nastavnih planova i programa, potvrđuje se i njena odsječena vremenska dimenzija, a ona također konotira izostanak odgovora, reakcije i djelovanja. Neutralna poziciju biblioteke brani se šutnjom. Namjerno prilično kasno, kada postaje jasno da se ne može nastaviti govoriti u apstraktnim kategorijama, uvodim bibliotekara.

U odbranu višeglasja

Tvrditi za određenu biblioteku da je neutralna, znači da iza planiranja i procesa stoji poslovni kodeks kojim se naizgled želi održati profesionalni pristup. Međutim, šta predstavlja profesionalnost kada obavljanje profesije podrazumijeva uslugu, informacije i znanje, kategorije koja ni u kojem slučaju nisu lišene kontekstualne dimenzije, ljudskopravaškog aspekta? Društvena odgovornost bibliotečke profesije stoji nasuprot neutralnosti, a školski bibliotekari nalaze se između nadređene tendencije za održavanjem fondova lektira koji sami po sebi ne promiču pluralnost, i istinske potrebe za participacijom, društveno odgovornim djelovanjem i apomedijacijom – inovativnim pristupima i specifičnim uslugama ne nužno unutar fizičkog prostora biblioteke. Štaviše, čini se da su u savremenom bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu specifičnost i apomedijacijska uloga bibliotekara postignuti tek onda kada nastavnik, u nedostatku fonda sati, preuzima ulogu u školskoj biblioteci. Ne i bibliotekar.

Posmatrajući stanje bh. bibliotečke profesije u periodu od završetka rata, vidljiv je nedostatak društvenih i profesionalno odgovornih akcija kao i prisustvo pasivnosti zbog koje se bibliotekari još uvijek zatvaraju u niše tradicionalnih bibliotečkih poslova. S obzirom da je osnovna zadaća školske biblioteke podrška procesu učenja i praćenje nastavnog plana i programa, bibliotekar, zajedno sa nastavnicima, stručnim i administrativnim osobljem, trebao bi biti uključen u izradu planova i ostvarenje školskog programa. Postavljeni koncept nije proveden u svakodnevnom djelovanju iz nekoliko razloga; opterećenosti bibliotekara i nastavnika administrativnim i tehničkim poslovima te nedostatkom inovativnih praksi rada sa učenicima koji proizlazi iz manjka jasnih politika, strategija i (ne)prepoznatih polja profesionalnog djelovanja.

Takav problem neprepoznavanja usko je vezan i sa odgovorom na pitanje kakvu ulogu školski bibliotekari trebaju imati u bučnoj, umreženoj sadašnjosti. Cilj djelovanja nije promijenjen, misija jeste razvoj učenika sposobnih za samostalno učenje, kritičko promišljanje sa sviješću o informacijskim potrebama, vještih u kreiranju, analizi, korištenju i dijeljenju relevantnih informacija. Digitalno okruženje javlja se kao izazovna prilika reaktualizacije vlastite pozicije kako bi bibliotekari bili prepoznati unutar školske, stručne i profesionalne zajednice. Ipak, bitka protiv nestanka posredničke funkcije, tzv. dezintermedijacije²Allen, Gillian. 1996. Disintermediation: a disaster or a discipline?. Oxford, UK: Learned Information Europe., nastale iz učeničkog ubjeđenja da je sve informacije moguće pronaći na mreži, često se čini kao unaprijed izgubljena. U trenutku pomisli na još jedno ne, nemogućnost rekonceptualizacije pozicije bibliotekara, vratimo se početnim opozicijama. Stvaranje znanja u školskim zajednicama ne dešava u besprijekornoj tišini, prevashodnoj samoći i apsolutnoj neovisnosti.

Stoga prepoznavanje polja profesionalnog djelovanja vidim u suprotnosti tišini. Buka, pored toga što u kontekstu digitalnog svijeta podrazumijeva informacijski nered, polje djelovanja informacijskih stručnjaka, kao takva, kakofonija (čitaj višeglasje) predstavlja potencijal za partnerstvo svih članova školske zajednice u kojoj bibliotekar jeste integralni član. Iako postoje primjeri dobre prakse i proaktivni bibliotekari imaju potrebu za kontinuiranim potvrđivanjem smisla vlastite profesije, jednostrane težnje ka zajedničkom djelovanju ne vode ostvarenju ukoliko vraćanje u krug povjerenja nije obostrano, a odgovornost dijeljena. Zato postoji i afirmativno ne – naše nepristajanje na tišinu i neupitan saradnički odnos bibliotekara, nastavnika i učenika. Povratak u bosanskohercegovačke biblioteke još uvijek nije bučan, ali oprostit ćemo svako psst i vratiti se bibliotekarima, prepoznavajući ih kao ravnopravne saradnike, stručnjake i partnere u obrazovnom procesu, jer samo tako možemo demitologizirati tišinu.