Klimatske promjene i teorije zavjere

Nakon nedavnih razornih oluja na našim prostorima, koje su mnogi povezali s već dugo najavljivanim ekstremnim vremenskim nepogodama kao posljedicom globalnih klimatskih promjena, u komentarima na društvenim mrežama se ipak moglo naići na nešto raznolikije komentare. Ilustracije radi, izdvajamo redom nekoliko komentara ispod članka o oluji s jedne nasumične objave na društvenim mrežama: HAARP, geoinženjering, sv. Ilija, dragi bog, kemtrejlsi… Dakle, teorije urote, HAARP¹HAARP kao projekt stvarno postoji, ali se oko njega grade teorije urote, kao i oko također realno postojećih masona, Georgea Sorosa, Židova i sl., geoinženjering, chemtrails, i religiozna objašnjenja starijega kova (sv. Ilija, bog). Postavlja se pitanje kako je moguće da 2023. godine, uz opće obrazovanje, sva dostignuća ljudske civilizacije, tehnologije i znanosti ljudi oluje objašnjavanju na pretpovijesni način (sv. Ilija koji nasljeduje slavenskoga Peruna koji, kao bog gromovnik, baca munje) ili se upuštaju u nesuvisle teorije zavjere (čak i da netko može manipulirati vremenom u smislu da stvara oluje, što će u budućnosti možda i biti moguće, koja bi točno bila politička motivacija iza olujâ u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji? ne bi li onda tako SAD napadale Rusiju ili Kinu? zašto bi itko zaprašivao nekakvim otrovima ili čime god, čak i kad bi to bilo tehnički izvedivo i moguće, svijet u kojem i oni sami i njihove porodice i prijatelji žive? ‒ pri čemu je porazno je što se ovakve zdravorazumske stvari uopće moraju verbalizirati). Dakako, ovakva učestala „objašnjenja“ su odmah naišla na poruge s druge strane, no poanta nije u podsmijavanju svisoka, nego u tome da se upitamo zašto je to tako. Ludostî je uvijek bilo i bit će, no treba postaviti pitanje kako je moguće da takvi komentari i reakcije, čini se, postaju sve frekventnije? Također se treba zamisliti i nad time dolazi li do toga spontano ili je možda riječ o predvidivoj posljedici ekonomsko-političkoga sistema u kojemu živimo te o načinu razmišljanja koji se ne događa tek tako, nego se u velikoj mjeri sustavno proizvodi odozgo.

Opće je poznata činjenica da se svijet nalazi usred velikih klimatskih promjena i da je globalno zatopljenje stvarnost. S time se slaže ogromna većina klimatologâ i znanstvenikâ koji se time bave, a u ovom se tekstu uopće nećemo baviti dokazivanjem da je to tako iz čisto znanstveno-stručne perspektive ‒ za to postoje druga mjesta i prilike. Ovdje ćemo se pozabaviti isključivo političkom stranom klimatskih promjena. Naime, pogleda li se racionalno na dotičnu situaciju, premda je opet pomalo poražavajuće što to uopće treba objašnjavati, sasvim je jasno da se i bez ikakva gledanja merituma i znanstvenih klimatoloških podataka i činjenica može doći do zaključka da je riječ o realnu procesu koji se stvarno događa.

Ako velika većina znanstvenikâ nešto tvrdi, koji bi točno bio razlog da lažu? Kako bi se i zašto većina svjetskih znanstvenika u nekom području, pogotovo u području prirodnih znanosti, urotila i lagala te tvrdila nešto što nije istina? Koliko je to vjerojatno i moguće? Pri čemu treba voditi računa i o tome da su mnogi od tih znanstvenika na javnim ustanovama, u kojima su često razmjerno ili potpuno neovisni i ne ovise izravno o državi ili kapitalu. Naravno, postoje načini na koje se može donekle utjecati na znanstvenike, npr. preko financiranja ili nefinanciranja projekata, utjecaja na karijeru i sl., no da bi se tako nešto provodilo na čitavom svijetu, to bi opet, ako ništa, zahtijevalo pritisak sistema²Primjerice, u ekonomiji, koja je društvena znanost, nije potrebna nikakva teorija urote da bi se objasnila zašto većina ekonomistâ ‒ bar na Zapadu ‒ podržava kapitalizam. S tim da je ekonomija po samoj svojoj naravi ideologična i ne može ne biti ideologična, dok klimatologija ili fizika to mogu biti samo rubno ili eventualno u svojoj primjeni, a ne samom naravi (ne može se imati neutralan stav o pitanjima proizvodnje i distribucije dobara, imovine i proizvodâ u društvu ‒ bilo kakav stav o tome kome bi što trebalo pripadati, izrečen eksplicitno ili ne, ne može biti neutralan i objektivan ‒ dok je npr. mjerenje temperature i proučavanje vremenskih nepogoda u načelu prilično objektivno). ‒ a svakako neće biti pritiska sistema da znanstvenici rade protiv sistema tako što kritiziraju njegov način proizvodnje i posljedice do kojih je doveo, o čemu u nastavku.

Uz one koji u potpunosti niječu klimatske promjene postoje i oni koji su malo umjereniji skeptici pa onda tvrde da su tvrdnje o klimatskim promjenama pretjerane („ljeti je uvijek bilo vruće“) i da se radi halabuka oko nečega što nije tako strašno („mediji opet dižu paniku bezveze“). No, dok se za medije može reći da traže bilo što katastrofično/atraktivno o čemu će pisati i da katkada stvari postavljaju predramatično i prenapuhano (dok će s druge strane jednako tako često zanemarivati situacije gdje je to potrebno i pretvarati se kao da je sve u redu), opet se postavlja pitanje koja bi točno bila motivacija velike većine klimatologâ (kod pojedinaca bi se moglo raditi o slavohleplju, ali ne i kod većine) i stručnih tijela da dižu nepotrebnu paniku? Ili gdje bi bila točno motivacija tih navodnih zaplotnjaka koji te iste znanstvenike, prema teoretičarima urote, plaćaju da tako govore? To pobornici teorijâ zavjere rijetko objašnjavaju i, ako da, zaustavljaju se tek na nekakvim mutnim pozadinskim materijalnim interesima. Ali to nema baš puno smisla ‒ ako je išta jasno, jasno je borba protiv klimatskih promjena i dizanje buke o istima upravo nikako ne odgovara statusu quo i kapitalu (o tome malo kasnije u tekstu). I dok je sad priča o klimatskim promjenama bar na verbalnoj razini mejnstrimizirana ‒ jer je stvarnost i činjenice teško dugo nijekati i prikrivati ‒ ona je dugo sličila više na probijanje zida glavom negoli na nekakvu urotu odozgo koju guraju moćnici. Upravo suprotno, borba protiv klimatskih promjena ugrožava status quo i one na pozicijama moći ‒ i baš zato, čisto politički gledano, obrtanje priče u nesuvisle narative o nekakvoj globalnoj zavjeri nemaju smisla. Zašto bi nekakvi moćnici potajno gurali nešto što im zapravo nikako ne može ići u prilog? Netko bi mogao reći da klimatolozi sebe pokušavaju prikazati što bitnijima te tako osigurati nešto sebi u prilog, no gledajući kako u javnosti znanstvenici, pogotovo oni koji govore nepopularne stvari, prolaze u javnosti (sjetimo se epidemiologâ recentno), pitanje je zašto bi netko htio takvu vrstu pozornosti za se, a još je manje uvjerljivo da se velika većina svih klimatologa nekako dogovorila da izmišljaju frku tamo gdje je zapravo nema jer vole slavu i pozornost.

Nepovjerenje u znanstvene zaključke o promjenama klime zapravo je nepovjerenje u znanost samu. Postavlja se pitanje treba li vjerovati znanosti i što to uopće znači („znanost je postala nova religija“ i slične kritike)? Naravno, skepsa je načelno gledano uvijek korisna, kao što je i potpuno jasno da se npr. utjecaj kapitala u znanosti mora osjetiti jer kapitalizam velikim dijelom podjarmljuje znanost kao i bilo što drugo, te je i ona uvijek dijelom politički kompromitirana (npr. tako što se više istražuju lijekovi za bolesti od kojih pate bogati zapadnjaci i na kojima se može profitirati i sl.), no stvari nisu crno-bijele. Činjenica je da znanost daje plodove i da funkcionira ‒ kada pišete tekst na kompjuteru, kada se dopisujete preko interneta, kada slikate nešto na svom mobitelu, kada se vozite u tramvaju ili letite u avionu, kada gledamo kolika je negdje temperatura i vlaga u zraku, a što svi uzimamo zdravo za gotovo, koristimo sve ono što je razvijeno zahvaljujući modernoj znanosti. Dakle, nedvojbeno je da znanost funkcionira. Da, znanost, tj. pojedini znanstvenici, može i pogriješiti i biti u krivu ‒ to je, među ostalim, način na koji znanost funkcionira ‒ no odbacivanje znanstvenih spoznaja oko kojih postoji opći konsenzus, bez ikakvih pravih argumenata i čak bez ikakve političke logike koja bi stajala iz toga, ne zvuči baš razumno. Ono što nam znanost govori ‒ bilo u klimatologiji ili nekom drugom području ‒ je ono najbolje što na trenutnoj razini razvoja i znanja možemo ponuditi. Osim toga, znanost nema alternative ‒ o klimi, kao i o svemiru ili živom svijetu ili arheologiji ili bilo čemu drugome u svijetu ‒ zapravo ne možemo govoriti ne-znanstveno želimo li da biti koliko-toliko objektivni i ozbiljni. Znanost je način na koji pokušavamo opisati, analizirati i shvaćati svijet te je primjenjivati kako bismo od nje imali praktične koristi. Naklapanje po društvenim mrežama o zavjerama ne može zamijeniti znanost, neće proizvesti mobitele ili avione, niti će nam objasniti svijet.

No najveći argument za prihvaćanje realnosti klimatskih promjena, gledano iz političke a ne stručne perspektive, je ono što već spomenusmo ‒ svijest o klimatskim promjenama, a još manje poticanje borbe protiv istih, nikako ne odgovara dominantnim frakcijama kapitala. To je, među ostalim, i razlog zašto se svjetske elite protiv klimatskih promjena bore uglavnom na verbalnoj razini ili potpuno nezadovoljavajućim mjerama ‒ ako uopće ikako. Kapital je vrlo teško nagovoriti da odustane od svoga profita ‒ pa makar nam na vratima bila i klimatska kataklizma. Pogledamo li neke od najvećih međunarodnih korporacija na svijetu, među njima su, recimo ‒ Royal Dutch Shell, Chevron, General Electric, Saudi Aramco, Exxon Mobil, Volkswagen AG… Upitajmo se ‒ unatoč tome što npr. proizvođači automobilâ mogu prelaziti i u ekološki povoljnije tehnologije kao što su električni automobili ‒ koliko npr. naftnoj industriji, proizvođačima automobilâ i avionâ, prijevoznim kompanijama ili tradicionalnoj zagađivačkoj industriji odgovara priča o tome kako treba promijeniti čitavu ekonomiju da ne bismo upropastili planet i okoliš? Zapravo, treba postaviti pitanje ‒ kako uopće kapitalizmu kao sistemu može odgovarati da se traži da se odustane od tradicionalnih profitabilnih industrija ili, još gore, da se shvati da resursi nisu neiscrpni i vječni te da konstantan rast ima svoje, kako to kaže klasična ekonomika, vrlo nepovoljne „eksternalije“?

Imamo li to sve na umu, kako ikome može pasti na pamet da bi borba protiv klimatskih promjena mogla biti nešto što se gura odozgo, od onih koji su na pozicijama moći? Kako to točno naftnoj, automobilskoj, avionskoj industriji ili vlasnicima tradicionalnih prljavih tvornica i pogona odgovara da se radikalno mijenjaju, ograničavaju, strogo reguliraju ili čak ukidaju te zamjenjuju nečim novim (gdje će, i u okviru kapitalizma, primat vjerojatno preuzimati neki drugi igrači, što, dakako, ne odgovara igračima koji sad ostvaruju ogromne profite kroz tradicionalne industrije)? Naravno da, kako kapitalizam može kooptirati bilo što (čak i antikapitalizam), postoji i tzv. zeleni kapital i zelena industrija (npr. proizvodnja vjetroturbinâ, električnih automobila, solarnih ploča i sl.), te da će određeni dijelovi kapitalističke industrije moći zaraditi i na klimatskim promjenama (jer znamo da će kapitalist prodati i uže kojim će ga kasnije objesiti), no naivno je misliti da su te kapitalističke frakcije najmoćnije ili da kapitalu u cjelini priča o klimatskim promjenama pogoduje (proizvođači vjetroturbinâ su politički daleko slabiji od Exxona ili Chevrona). Da je tako, ne bi postojalo toliko otpora od strane statusa quo u pogledu reakcije na klimatske promjene. Da kapitalu i statusu quo priča o klimatskim promjenama odgovara, ne bi se svi mogući međunarodni dogovori i traženje rješenjâ sabotirali i svodili na vrlo nedovoljne i nezadovoljavajuće mjere. Da ekonomskim elitama borba protiv klimatskih promjena odgovara, već bi sve bilo riješeno i problemâ ne bi bilo. Što opet ne znači da kapital (samo možda neki drugi igrači) ne zarađuje i neće zaraditi i na klimatskim promjenama (kao što kapitalisti zarađuju, da se našalimo, i na proizvodnji majicâ s likom Che Guevare ili kao što je, da uzmemo povijesni primjer, američki kapital nakon krize 1929. zarađivao gradnjom tvornicâ u antikapitalističkom SSSR-u).

Nema nikakve sumnje da su dominantne struje kapitala protiv rješenjâ koja se nameću sama od sebe uz priču o klimatskim promjenama. Da, klimatske promjene su danas svima na usnama jer i sami vidimo njihove posljedice, svi stručnjaci govore o tome i stvarnost i činjenice je teško nijekati, postoji određen pritisak odozdo pa i političke elite moraju makar nominalno govoriti o tome (pa se taj pritisak tako i pokušava apsorbirati, uz puno priče, a malo konkretnih postupaka) ‒ no, unatoč tome, sasvim je jasno da naglašavanje potrebe borbe protiv klimatskih promjena trenutnom ekonomsko-političkom sistemu i njegovim interesima ne idu u prilog. A kada vidite da se nešto unatoč tome probija ‒ makar na verbalnoj razini ‒ to je svakako signal da je vrag odnio šalu. Dapače, ako je išta jasno, jasno je to da se ozbiljan otpor klimatskim promjenama, koji potencijalno ugrožava čitavo čovječanstvo (čovječanstvo i ostatak živih bića, a ne planet jer Zemlji kao takvoj neće biti ništa iako jē se često antropomorfizira), ni ne može zapravo pružiti u okviru kapitalističkoga sistema kakav poznajemo ‒ ako išta, borba protiv klimatskih promjena je zapravo u osnovi i borba protiv kapitalističkoga sistema kao takva (stoga nije čudno da klimatske promijene često niječu ili relativiziraju desničarske stranke poput njemačkoga AfD-a). I upravo je zato tužno da neki koji si umišljaju da su protiv sistema zapravo, relativizirajući opasnost od klimatskih promjena, korisne budale upravo toga istoga sistema.

Teorijama zavjere o klimatskim promjenama se zapravo ne treba čuditi ‒ u okviru ludostî s kojima se svakodnevno suočavamo i koje su vrlo često čak potpuno normalizirane, zavjere o HAARP-u nisu ništa jako neobično. Ljudi ne vjeruju ni u slijetanje na Mjesec, neki misle da je Zemlja ravna ploča, a da ne govorimo o religijskim ideologijama (koje po definiciji obiluju nesuvislostima) koje se i dalje, u 21. stoljeću, potpuno normalizirane ‒ i kroz škole i kroz medije i kroz dominantnu kulturu u velikom dijelu svijeta. U tom kontekstu nas ne treba ništa čuditi ‒ kako se sije, tako će se i žeti. Kome se ne sviđaju teorije zavjere, neka pismo prigovora prije svega uputi njegovu veličanstvu kapitalizmu (a na Zapadu i njegovoj partnerici liberalnoj demokraciji). Ne može se u školama učiti o čudesima i bezgrešnom začeću (paralelno s učenjem o velikom prasku i evoluciji), a onda se čuditi što ljudi vjeruju u HAARP i misle da je Zemlja ravna ploča. Što je kapitalizam proizveo ekonomski u materijalnoj bazi, to je njegova politička popudbina („sloboda medijâ“, „demokracija“…) okrunila na razini kulturno-ideološke nadgradnje. Kataklizma uz lobotomiju. Krunica, zastava i krvna zrnca ‒ dolje ljudi gušteri i masoni. Ako se u obrazovanom sistemu, uz mrvice emancipatorne svijesti, ljude obrazuje da budu kotačići u sistemu uz dodatak religijsko-nacionalističke indoktrinacije (pri čemu ne govorimo samo o postjugoslavenskom prostoru ‒ npr. „napredne“ SAD su po mnogočemu po religijsko-nacionalističkoj indoktrinaciji, od općeprisutnih fundamentalista i God save America pa do američke zastave, himne i support our troops, daleko gore od nas „balkanskih divljaka“), kako očekivati ikakav drugačiji rezultat?

Ako mediji ne služe, unatoč iznimkama, informiranju i obrazovanju, nego ‒ kao i sve u kapitalizmu ‒ proizvodnji privatnoga profita i proizvodnji pristanka, kako na kraju, kao neizravnu posljedicu, preko općega nepovjerenja u njih dobiti išta drugo osim propagiranja teorijâ urote (kao nesuvisao odgovor na realne manjkavosti medijâ)? Ako korporacije od društvenih mreža zarađuju, među ostalim, tako da se nerijetko u prvi plan guraju teorije zavjere i govor mržnje, može li nas čuditi kad upravo to bude rezultat svega? Ako se „sloboda medijâ“ u aranžmanu privatnoga kapitala svodi na to da se govori sve i svašta pa je onda posljedica svega toga vrlo često ništa i održavanje statusa quo, što drugo nego HAARP? Ako sistem proizvodi budale i to mu, u njegovoj kratkovidnoj sljepoći odgovara, čemu čuđenje kad dobijemo upravo to što smo i tražili? Ekonomsko-politički sistem koji nas je doveo pred prag klimatske katastrofe sustavno i vrlo uspješno radi na našem zaglupljivanju. Teorije urote su antisistemska retorika za budale ‒ ljudi s pravom više nemaju povjerenja u vlasti i establišment, ali odgovor u vidu teorijâ zavjere nije ni točan ni suvisao ‒ dijelom i zato što samim elitama odgovara da odgovori među ostalim budu takvi kako se ništa ne bi značajno mijenjalo.

Sve je izglednije da će sve završiti kao u metaforičkom holivudskom filmu Don’t look up/Ne gledaj gore (2021) i nije ostalo puno nade da će se nešto promijeniti. Ono što ipak možemo sasvim sigurno ustvrditi jest da promjena, ako do nje ikad dođe, neće i ne može ići odozgo. Kapital u vidu ima samo svoj, obično kratkoročan, individualni profit i ne može gledati sistem u cjelini. Čekamo li kapital da se osvijesti i vidi kamo nas vodi, nikad se ništa neće promijeniti ni dogoditi. Da će to biti tako ne trebamo uopće nagađati ‒ dovoljno je pogledati situaciju u kojoj već jesmo. Jedini način da se išta značajno promijeni je kao i uvijek ‒ pritisak odozdo. Pritisak odozdo koji će biti dovoljno jak da pogura promjene u smjeru suprotnu od interesâ kapitala i kapitalističkoga sistema u kojem živimo. Možda je u tako nešto u suvremenom svijetu naivno vjerovati, ali još je naivnije vjerovati u to da će kapital ikad moći gledati dalje od svoga nosa i da će promijeniti svoju narav koja nas je dovela kamo nas je dovela.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).