Fajront dr. Karajlića: Ko da mi otme iz moje duše Koševo?



Iako je “Fajront u Sarajevu” ponajviše knjiga upravo o Sarajevu, prikazi i osvrti na ovu knjigu u Sarajevu su potpuno izostali. Sarajevo se dr. Neletom Karajlićem bavilo isključivo na nivou banalnosti i trača, za temu se zainteresirajući tek s vremena na vrijeme i po pravilu svaki put površnije nego ranije



Početkom juna 2014.  godine u Beogradu je objavljena knjiga, odnosno autobiografija dr. Neleta Karajlića (Nenada Jankovića) “Fajront u Sarajevu”. Knjiga je izazvala priličnu pažnju javnosti, prema navodima izdavača do 2023. prodata je u više od 100.000 primjeraka te je time postala nesumnjivo jedan od bitnijih izvora (sa)znanja o opsadi Sarajeva, posebno za javnost u Srbiji. O dosta kompleksnom odnosu publicistike, filmova i romana s jedne strane i historiografije sa druge, i svojevrsnom takmičenju za kontrolu kreiranja narativa o prošlosti, dosta se raspravljalo i raspravlja i to ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Stakleno zvono koje je bdjelo nad historiografijom u socijalističkoj Jugoslaviji, pored nesumnjive negativne strane u smislu državne kontrole, imalo je i najmanje jednu pozitivnu stranu: Nauku je štitilo od pseudohistoričara. Danas takvog zvona nema, a samim historičarima trebalo je dosta vremena da shvate da se nalaze na svojevrsnom „slobodnom tržištu“ koje diktira neka nova pravila. Jedan od simbola ustrajnog i otvorenog suprotstavljanja takvim diletantima do danas je ostao prof. dr. Radivoje Radić, posebno njegovo djelo „Srbi pre i posle Adama“.

Iako je “Fajront u Sarajevu” ponajviše knjiga upravo o Sarajevu, prikazi i osvrti na ovu knjigu u Sarajevu su potpuno izostali. Sarajevo se dr. Neletom Karajlićem bavilo isključivo na nivou banalnosti i trača, za temu se zainteresirajući tek s vremena na vrijeme i po pravilu svaki put površnije nego ranije. Nastavak svađe bivših članova grupe Zabranjeno pušenje ponovo je u fokus javnosti u maju 2023. vratio cijelu priču. Tako je dr. Nele Karajlić 4. 6. 2023. gostovao i kod Aleksandra Stankovića u regionalno gledanoj emisiji Nedjeljom u 2 na HRT-u. Iako je tokom samog intervju Stanković jasno spomenuo da je knjigu „Fajront u Sarajevu“ čitao, propustio je da se na bilo koji način na nju kritički osvrne tako da je ostalo nejasno je li u samoj knjizi išta sporno. A duboko vjerujem da se radi o knjizi koja na jedan zlurad način prosipa otrov kojem bi se valjalo suprotstaviti.

Osvrt na knjigu prvobitno je objavljen u magazinu Novo vrijeme neposredno po objavljivanju knjige. Koliko je meni poznato, to je do danas jedini osvrt na knjigu objavljen u BiH.

***

Rijetki su naučni skupovi na kojima možete vidjeti ljude kako plaču. Jednom takvom prisustvovao sam prije nekoliko godina, a povodom decenije od smrti historičara Borisa Nilevića. Na tom skupu Muhidin Pelesić, Nilevićev kolega i prijatelj, ispričao je dvije zanimljive zgode. “Prof. dr. Rade Petrović, poslije jedne artiljerijske kanonade po sarajevskim ljudima i zgradama naglas je psovao i pitao se: ‘Šta je ovo?’ Neko od njegovih susjeda dobacio mu je: ‘Rat, profesore! Rat!’ Akademik Avdo Sućeska revoltirao se, također na ulici, u vrijeme sličnog granatiranja Sarajeva, upitom nekog priglupog, zabrinutog lokalnog političara čije ime nisam u toj gužvi ni upamtio: ‘Šta se ovo događa?’ Akademik Sućeska mu je oštro odgovorio: ‘Sve je to u knjigama napisano, ali Vi nećete da čitate!’”

Sve je zapisano…

Sve je to u knjigama zapisano. A knjigu je objavio i Nenad Janković, više – skoro isključivo – široj publici poznat kao dr. Nele Karajlić. “Rođen 1962. godine u Sarajevu. Osnivač, tekstopisac, kompozitor i frontmen rok grupe ‘Zabranjeno pušenje’, te scenarist i glumac u seriji ‘Top-lista nadrealista’”. Sve ovo, i još ponešto u superlativima, stoji na samom kraju autobiografije Neleta Karajlića “Fajront u Sarajevu”.

Negdje je neko zapisao da je za autobiografiju mnogo važnija dosjetljivost od dobrog pamćenja. Valjda zbog toga pojedini ljudi imaju potrebu da napišu više autobiografija. Kao npr. Muhamed Filipović. A Nele je dosjetljiv – na tome mu se nikad nije moglo zamjeriti. Neko će reći da se autobiografije ne pišu da bi bile istinite, nego da bi bile čitane. Pa, je li “Fajront u Sarajevu” zanimljiv da bi bio čitan? Vrlo malo, tek na momente, Nele prospe poneku foru (“U životu sam gledao više utakmica nego što je stara Grčka imala bogova”, ili: “Ako budem izvršio samoubistvo, skočit ću sa svoga ega”) koja bi bila odlična za neki kratki skeč. U knjizi od 400 strana takvi “bljesci” su toliko rijetki da su utopljeni u duge i često nečitljive pasuse.

Nele svoju posljednju “ispovijest” započinje trenutkom kada doživljava težak srčani udar. Još nesvjestan hoće li preživjeti, Nele Arhanđelu Azraelu i Sudbini, kao dvjema suprotnostima, započinje retrospektivno (pre)priča(va)ti šta ga je dovelo do kreveta u bolnici nad kojim Azrael i Sudbina odlučuju je li to kraj životnog puta “momka s Koševa”

Od Koševa do Kosova…

A sve je počelo u Sarajevu, u naselju Koševo. Neletova priča je (pre)puna nostalgije za jednim davno izgubljenim vremenom i svijetom. Koševo je u Titovoj Jugoslaviji bilo novo naselje, uglavnom nastanjeno oficirima JNA, različitim “zaslužnim kadrovima” i “poštenom inteligencijom”. Na početku šezdesetih, u nekoliko mjeseci rođene su sve glavne zvijezde Neletovog sazviježđa: Sejo Sekson, Elvis J. Kurtovich, Zenit Đozić, Dražen Ričl… “Koševska raja” obilježit će 1980-te i prvih nekoliko godina 1990-ih, a u tadašnjem bosanskohercegovačkom i jugoslavenskom društvu bit će prepoznati kao izumitelji i glavni predstavnici “novog primitivizma”.

Ono što je teško ali neophodno prihvatiti jeste da svi sudionici nekih događaja i epoha ne moraju imati jedinstven pogled na njih. Da biste formirali i održali svoje viđenje, svoju istinu – istina je svakako relativna kategorija – ponekad, uz neophodnu dobru maštu, na neke činjenice morate zaboraviti. Ako se činjenice ne slažu s “našom istinom”, to gore po činjenice. No, Nele nam ne želi ispričati samo “svoju istinu”. On nam jednostavno priča “istinu”. Na nama je samo da je prihvatimo.
Je li Nele Karajlić bio osnivač i glavna faca “Zabranjenog pušenja”? On vjeruje da jeste, i to je sasvim legitimno. Nele vjeruje i tvrdi da je bio i glavni tekstopisac. Ipak, činjenice vele da je većinu tekstova pisao Sejo. Kako rekosmo: tim gore po činjenice.

Mi – Vi – Oni

Odnos na relaciji Nele – Sejo – Zenit na trenutke se u Neletovoj interpretaciji prebacuje, odnosno izdiže na jednu sasvim novu razinu: taj lični odnos prerasta u odnos Srba, Bošnjaka i Hrvata. U tim trenucima, ne toliko čestim i obimnim ali ipak prisutnim, Nele Karajlić nam nudi svoju istinu ne samo o nastanku, radu i kraju “Zabranjenog pušenja” već i cjelokupne bosanskohercegovačke, posebno sarajevske povijesti, te napose tragičnih događaja s početka 1990-ih i rata na prostoru Jugoslavije. Tada, zarad svoje istine, Nele generalizira, konstruira i, na momente, izmišlja. Naravno, mnogo toga Nele i zaboravlja.

Nele je u samointerpretaciji bio pošten, pomalo naivan, beskrajno iskren i odan. U “Zabranjeno pušenje” uložio je sebe, bio je frontmen, lider, davao je najviše, a dobijao jednako kao i drugi, bio je i ostao neshvaćen i nevoljen. Nele na ljubomoru i na sve druge podlosti odgovara iznova i iznova isključivo praštanjem. Istina, Nele će za sebe reći i da je ponekad bio sebičan, da nije vidio druge, ali to čini na takav način da mu odmah poželite oprostiti. Sejo je nezahvalan za tu odanost, neiskren, podao, sebičan i licemjeran. Zenit, kao treći dio “svetog trojstva”, bio je dobrica, pomalo naivan, beskrajno luckast, merhametli…

Sasvim je jasan model prema kojem su Srbi za Jugoslaviju dali najviše, a dobili najmanje. Drugi, posebno Hrvati, bili su neiskreni i licemjerni i tu su Jugoslaviju iskoristili kao prijelaznu fazu ka konačnom cilju – nezavisnosti. Drugi narodi i nisu baš pravi narodi, to su više dvije religije. Na jednom mjestu Nele je potpuno otvoren: “JNA je bila jedina koja je mogla da napravi balans između Srba i svih drugih naroda koji su iz Srba izvedeni.”
Srbi su voljeli i iskreno služili JNA, pojašnjava Nele, i to svi, što su najbolje vidjeli oni koji su služili vojsku, naprimjer u Banjoj Luci, Skoplju, Sarajevu… Doduše, Nele ne govori jesu li tada u Banjoj Luci i Sarajevu živjeli i neki drugi narodi osim Srba i koliko ih je bilo…

Evolucija Srba

Za FK “Sarajevo” su, prema Neletu, navijali “skoro svi Muslimani”. No, da bi preduprijedio kritiku da je bilo i Srba koji su navijali za “Sarajevo”, Nele navodi i druge simpatizere koševskog kluba: “To su bili i oni ‘gradski Srbi’, čiji su preci evoluirali… Ali, oni su odavno prestali da budu Srbi. Postali su Jugosloveni. Riječju, odrodili se od osnovnog srpskog tkiva…” Iako povremeno o Jugoslavenima prije rata, u koje ubraja i sebe, Nele govori kao o jedinoj vrsti progresivne “gradske raje”, ili avangarde, ako ćemo koristiti tadašnju terminologiju, Nele ih na ovaj način u potpunosti diskreditira. “Pravi” Hrvati su navijali za Dinamo ili Hajduk, a samo pojedinci “zaluđeni jugoslovenskom idejom, budale ili otrovani lokalpatriotizmom” navijali su za Velež. Pravi Srbi navijali su za Zvezdu, što će se Neletu učiniti normalnim i razumljivim “tek kad odraste”.

Sarajevo je tako, eto, uvijek bilo tuđe, neka vrsta ukletog grada u koji se dolazilo po kazni. Sarajevo ne samo da nije proizvelo “Pušenje” ili “Nadrealiste” već ih nije ni zaslužilo, i današnje “ruinirano” Sarajevo ne bi ih trebalo ni svojatati. Taj grad je samo želio da bude u centru pažnje pa je i rat i patnja koju je “rat donio mom nesretnom gradu dočekana s ponosom, jer je Sarajevo zahvaljujući njoj ispunilo naslovne stranice svih svjetskih novina”.

Rokanje po Sarajevu

A ta patnja, u biti, i nije bila prava patnja. Nele odlazi iz grada na nagovor lika čiji identitet ne otkriva, ali jasno stavlja do znanja da to nije bio Srbin, nego neko iz redova onih koji su ostali u Sarajevu i koji su bili dio “nove vlasti”. Cober Neletu samo dan ranije javlja da će Sarajevo biti blokirano i da će biti prekinut dovod vode, struje, plina… Konstruirajući, Nele ostavlja sasvim dovoljno prostora da se iščita kako su oni koji su ostali u Sarajevu znali da će grad biti blokiran i da su, faktički, to sami učinili, da bi dospjeli na naslovne strane svjetskih medija. Da bi bili centar svijeta. Nele ne problematizira “srpski udar na Sarajevo”, nego njegovu “silinu” koja je bila “besmislena” jer je izazvala reakciju svijeta koji je to “rokanje” dočekao kao kec na desetku za ostvarenje svojih planova. Da su samo malo blaži bili udari Karadžićevih i Mladićevih snaga, učitava se između redova, to rokanje bi bilo podnošljivije.

No, kako su građani Sarajeva glasali za nacionalne stranke, sami su bili krivi za razvoj događaja. Svi su krivi i to jednako. “A grad se savio pod dvostrukom nesrećom, pod granatama i pod unutrašnjim terorom.” Nele je sve ljude u Sarajevu smatrao braćom, ali su njega drugi prestali smatrati bratom onog trenutka kad su glasali za “otcjepljenje na referendumu”. A njemu je, u gradu u kojem je toliko ljudi koji ga ne smatraju bratom, bilo teško živjeti. Nele sebe, i svih 150.000 hiljada onih koji su, kako sam kaže, otišli iz rodnog grada (doduše, Nele rado zaboravlja da su se mnogi od njih popeli na brda iznad Sarajeva i “rokali” po Sarajevu) vidi isključivo i samo kao “žrtve etničkog čišćenja velikih razmjera”. Da ga ne bi zvali onako kako naziva sam sebe, da bi, dakle, prikrili istinu, “oni drugi” Neleta i onih 150.000 hiljada nazivaju agresorima.

Nele je na samom kraju iskren do koske: reakcija Srba s Pala, koji su skoro četiri godine “rokali po gradu” samo je i isključivo posljedica “političkih svjetonazora” onih koji su glasali na Referendumu za nezavisnost BiH. Pojednostavljeno, Sarajlije su same “zaokružile” da ih ovi s Pala četiri godine nasumice gađaju.

Zaboravi, ako možeš…

Šta je progon zna samo Nele i oni koji su “zbrisali”, jer je i njima i drugima zabranjeno govoriti o tom progonstvu…U tom progonstvu Nele je gledao kako gori njegov rodni grad: “Sve mi je bilo odvratno. I to kako Srbi rokaju po Sarajevu, i to kako Sarajlije vrište, kukumavče i lažu.” (Nele ne kaže o čemu su Sarajlije – odrednica ‘Sarajlije’ je itekako važna – tad lagale) Odvratan je Neletu bio i licemjerni Zapad i Rusi koji, uslijed svojih belaja, ne pomažu Srbe… Nele namjerno zaboravlja mnogo toga. Ne objašnjava kako to da je on morao pobjeći da ne bi bio zaklan prvi dan, a njegov otac ostaje tokom nekoliko prvih mjeseci “rokanja”. Ne sjeća se Nele ni kako je Milić Vukašinović, za kojeg kaže da je odigrao ključnu ulogu u nastanku “Pušenja”, preživio te strašne pokolje “pobunjenih muslimana i pobuljenih muslimanki”.

No, nema sjećanja bez zaborava, a najlakše se zaboravlja ono što se nikad nije ni željelo upamtiti. Sarajevo je takvo oduvijek i zauvijek. Ono što Nele opisuje s nostalgijom, dakle kasne sedamdesete i osamdesete, bilo je tek pokušaj da se ispravi jedan ustaljeni tok rijeke. Eto, takvo Sarajevo, i dvije decenije nakon što ga je napustio, želi da ubije Neleta. I to na tako podmukao način: srčanim udarom. Ali, Sudbina odlučuje da Nele preživi, jer on je, ipak, jači od Sarajeva.

Grad koji je preživio “rokanje” takvog “intenziteta” može preživjeti i jednu knjigu. Pa makar ona bila i Neletova.

 

NEDŽAD NOVALIĆ

HISTORIČAR, NOVINAR I AKTIVISTA IZ SARAJEVA. KOAUTOR KNJIGE „VLASENICA I NJENA OKOLINA: PRILOZI ZA HISTORIJU JEDNOG GRADA“ I DOKUMENTARNOG FILMA „DOM U TUĐINI“. OSVRTE, KOMENTARE I ANALIZE OBJAVLJIVAO JE U BiH I REGIONU. RADI U CENTRU ZA NENASILNU AKCIJU SARAJEVO-BEOGRAD.

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.