Može li se? Osvrt na godinu i pō vlasti liberalne ljevice u Zagrebu



Vlast u Zagrebu zasad je više-manje centristička, čak i na razini neekonomske/svjetonazorske ideologije, i predstavlja uglavnom business as usual, premda nešto građanski umivenijega tipa od onoga tipična za ove prostore

Print Friendly, PDF & Email



Sredinom 2021, stranka (nominalno „platforma“) Možemo, službeno osnovana tek početkom 2019, nadmoćno je osvojila vlast u Zagrebu uključujući i gradonačelničko mjesto i gradsku skupštinu prekinuvši time dvodesetljetnu, notorno koruptivnu, vlast Milana Bandića. S obzirom da se Možemo nazivala zelenom ljevicom te imajući u vidu da je u sebi okupila ogroman broj ljevičarskih aktivista, od njih se dosta očekivalo, ne samo u općoj javnosti nego i s ljevice. Da je to tako, vidi se i po tome što se s ljevice Možemo izrazito rijetko komentira, pogotovo ne kritički, čak i na društvenim mrežama. U ovom ćemo tekstu pokušati dati kratak pregled dosadašnje vlasti Možema u Zagrebu i vidjeti što se doista napravilo. Pregled ćemo pokušati provizorno dati po različitim točkama: ekonomija, radnička pitanja, ekologija, tehnokracija, ideologija, korupcija i demokracija. 

Što se tiče ekonomije, tu se vjerojatno nije ni moglo puno očekivati, no ništa što se moglo čuti i vidjeti od nove vlasti nije odudaralo od tipična tehnokratskoga mainstream-a. Zapošljavani su menadžeri klasičnoga profila, s kojima je onda katkad nespretno dolazilo i do javnih razračunavanja, neprestano se isticalo iznimno tešku financijsku situaciju kao opravdanje za vezane ruke (iako se, recimo, uvijek nalazilo milijunâ za suludu skijašku utrku u Zagrebu), govorilo se o višku radnikâ te se hvalilo smanjivanjem duga (slično kao što to npr. radi i HDZ). Istovremeno, za razliku od „populista“ Bandića, „realisti“ iz Možemo dizali su cijene ulaznicâ za bazene i klizališta, najavljuje se i poskupljenje vode, a uključili su se i u euro-inflaciju početkom 2023. Sve u svemu, što se ekonomskoga aspekta tiče, jedino što se može reći je business as usual čak i po sitnicama kao što su način proceduralnoga zaduživanja grada.

Možemo se ni prije izborâ nije puno bavio radništvom i radničkima pravima, osim ovlaš i načelno, a nakon izborâ se o radnicima uglavnom govorilo u smislu standardne liberalne povike na „uhljebe“ (iako Možemovci, njima na čast, sami izbjegavaju taj liberalni ideologem), tj. višak zaposlenih, na što je potrošen i znatan dio reformske energije. Takve su tvrdnje napadane slijeva od strane sindikatâ, koji se uglavnom nisu slagali s gradonačelnikom po pitanju radnikâ koje treba otpustiti, tvrdeći da su se na popisima za otpuštanje našli i operativci a ne samo birokracija, istodobno kritizirajući nova zapošljavanja na rukovodećim mjestima. Posebno treba istaći i zapanjujuće lošu komunikaciju sa sindikatima, čak i s onima izrazito progresivnima poput Novoga sindikata, s kojima je Možemo prije izborâ surađivalo.

Možemo je nakon osnivanja i prije izborâ često govorio o demokratičnosti, municipalizmu, lokalnim referendumima i sl. I doista je donesena odluka o tzv. mini-referendumima, no ona je daleko od zadovoljavajuće ako se u Zagrebu skupi 10% potpisa (a 70.000 potpisa nije baš malo), određena tema se mora staviti na Gradsku skupštinu (gdje se može teoretski o tome raspravljati 5 minuta i odbiti inicijativu). Očito je da je riječ o još jednom tek formalno demokratskom, a u pravilu uglavnom beskorisnom, propisu kakvi već postoje u hrvatskom zakonodavstvu kao što je npr. slučaj s već postojećim zakonom o lokalnim referendumima koji uvijek propadnu zbog načina na koji su koncipirani. O netransparentnosti i nedemokratičnosti Možemove  komunikacije i funkcioniranja se dosta govorilo čak i od strane njihovih podržavalaca i liberalâ.

Jedna od snagâ Možema, koja se (samo)percipira kao zelena ljevica, trebala bi biti ekologija. Od ekološkoga programa se ipak zasad nije moglo vidjeti previše. Velika je priča bila uvođenje novoga sistema odvoza otpada, no to nije Možemova priča, nego nešto što je Zagreb morao uvesti a zbog Bandića je kasnio i plaćao kazne zbog pravilâ EU. O recikliranju se u javnosti kod podržavalaca govorilo isključivo u apsolutnim pojmovima i s liberalnim optimizmom, bez i najmanje naznake lijeve kritike recikliranja, a potpuno se po strani ostavljala i činjenica da će za većinu ljudî koji žive u stanovima van centra grada novi sistem značiti i skuplju cijenu odvoza smeća. Koliko uopće recikliranje u Zagrebu funkcionira nije baš jasno, s obzirom da i dalje postoje indikacije da se sav otpad trpa zajedno. Od nekakvih minimalnih pomaka, može se spomenuti zatvaranje dijela stare Vlaške ulice za automobilski promet. Što se tiče zelenih površina, najavljuje se davanje velike zelene površine kraj Savskoga mosta tajkunu-prodavaču magle Mati Rimcu za njegov fantazmagorični projekt samovozećih robotaksija, no o širenju zelenih površina i slično baš i nije bilo riječi. Od zelenih akcija mogu se zabilježiti one sitnije poput otvaranja radova na urbanom voćnjaku i druge uobičajene male simbolične akcije, kakvih je bilo i za Bandića. Postoje je i najave znatne sadnje stabala, no to se tek treba eventualno ostvariti.

Bandićeva je vlast bila utjelovljenje korupcije i od toga stvarno nije moglo gore. U prošloj se vlasti za sve uzimala pinka i kralo se na apsolutno svemu. U tom smislu je nova vlast doista pomak jer nema nikakvih naznaka da se tako nešto događa, niti bi se to od Možema uopće očekivalo. I svakako je već i samo to dosta za velik dio glasačâ na stranu to što je koncentracija na korupciju jedna od liberalnih opsesija, pri čemu se zanemaruje sistemska i legalna korupcija. Što se tiče Možema, liberalni su ih mediji dosta prozivali za pogodovanje svojim kadrovima i zapošljavanje svojih ljudi, no to su u najveću ruku – unatoč tome što zapošljavanja preko veze ima – besmislene kritike. Jasno je da će vlast zaposliti svoje ljude ako želi nešto napraviti. Teško da će se išta pozitivno moći napraviti s bandićevcima ili HDZ-ovcima. Drugi je problem radi li se doista to nešto i što je to nešto.

Što se tiče ideološke priče, napredak jest stvaran u smislu da više nema nekih desnih poteza kao za Bandića, a Možemo se sporadično deklarira kao progresivno i u drugim prilikama. Tako npr. gradonačelnik Tomašević dolazi na Trnjanske kresove, koji su prije svega okupljalište mlađe antifa ekipe koja je u velikoj mjeri sudjelovala, podržala i glasala za Možemo na izborima te u tom smislu nije izdao svoju bazu. No treba reći da su se Trnjanski kresovi održavali i za Bandića, a da i Bandić u svojem „populizmu“, iako na same Trnjanske kresove nije dolazio, nije propuštao antifašističke geste, obnavljanje antifašističkih spomenika i sl. Također, može se pohvaliti i dolazak gradonačelnika na zagrebačku Povorku ponosa, što Bandić nikad nije činio (iako prisutnost političarâ na povorkama ponosa nije neka novost u Hrvatskoj), kao i simbolične sitnice poput kratkotrajne LGBT-klupe, no treba reći da su i za Bandića u vrijeme Prajda bile LGBT zastave po gradu tako da tu nije bilo neke pretjerano velike promjene. Ono što je svakako pozitivno jest omogućavanje pobačaja u bolnici Sveti duh. To je važan problem čije rješavanje treba pozdraviti.

Što se tiče odnosa prema antifašizmu, pomaci su minimalni ako ih uopće ima. Od manjih stvari, najavljena je tek promjena imenâ ulica imenovanih po ne baš poznatim ustašama u jednom kvartu, dok je vlast npr. kritizirana za nevraćanje spomenika NOB-a na jednoj osnovnoj školi. Najviše se Možemu zamjera što apsolutno ništa nisu poduzeli po pitanju vraćanja imena trga maršala Tita, koje je bilo nasilno promijenjeno uz protivljenje sadašnjih čelnika Možema 2017. za koalicijske vladavine Bandića s desničarima Zlatka Hasanbegovića. Možemo se neprestano po pitanju simboličkoga vraćanja imena trga maršala Tita vadi izlikama poput „to nam nije prioritet no činjenica je da se ime moglo vratiti bez ikakvih problema još na početku mandata i sad bi to već bilo zaboravljeno, a desnica ih ionako stalno proziva da su „komunisti“. Taktički se, ako se baš htjelo, to moglo riješiti i preko nekakve „inicijative građana“ preko gradske četvrti ili slično, no ta se prilika propustila (unatoč tome što su to čak tražili i njihovi koalicijski partneri iz SDP-a), a teško je vjerovati da će se u tako nešto ići u drugoj polovici mandata tako da Hasanbegovićevo ime Trg Republike Hrvatske i dalje ostaje.

Od ostalih svjetonazorskih tema, s početka vladavine pamti se i klananje Tuđmanovu grobu, što je standard ispod kojega još u 2000-ima ni čisti liberali ne bi bili išli. Ipak, kao pozitivno se može istaći micanje grafita osuđenoga ratnoga zločinca Slobodana Praljka. Što se tiče odnosâ s Katoličkom crkvom, tu nije bilo apsolutno nikakvih sekularizirajućih pomaka crkva je i dalje nedodirljiva, unatoč naznakama drugačijega pristupa prije dolaska na vlast, a postoje i sumnje na različite trgovine s njom

Što se tiče čisto tehnokratske ocjene Možema na vlasti, tu se više-manje svi slažu, čak i njihovi podržavaoci, da su bar donekle podbacili. Probleme s odvozom smeća je teško i nabrojati, a ulice su često zatrpane smećem, koje se prerijetko odvozi. Nema nikakve sumnje da je Možemo tu čisto tehnokratski pokazalo nesposobnost da u ovih godinu i pō uspostavi red jasno, ulice pune smeća nisu tipične samo za Zagreb, a bolje nije bilo ni za Bandića, no isto tako nije baš bilo ni promjene nabolje. U tom smislu, Gradonačelnikova samohvala prodajom preskupih novih „ekoloških“ plastičnih vrećica djeluje pomalo skaredno. Situacija također nije blistava ni s tramvajskim prometom, gdje se Zagrepčani vrlo često žale na prorijeđene tramvaje i autobuse i njihov nedovoljan broj. Tu nesumnjivo ima i Bandićeve krivice, no također je činjenica da Možemo tu situaciju nije uspjelo srediti u godinu i pō vlasti.

 

Siječanj 2023: tipična slika iz Zagreba (slika Mate Kapović).

 

Što se tiče pitanja javnoga prostora, jedna od NGO-pretečâ Možema je upravo organizacija Pravo na grad te je to pitanje figuriralo kao jedna od bitnijih točaka ove političke grupacije prije izborâ. Pa ipak, javna garaža nemeze Prava na grad, jednog notornoga tajkuna, sagrađena u sumnjivim okolnostima i uz uzurpaciju javnoga prostora u organizaciji bivšeg gradonačelnika, i dalje uredno radi u Tomaševićevom Zagrebu bez ikakvih problema. Neki manji pomaci jesu učinjeni i to je pohvalno npr. smanjen je Bandićev vašar na Trgu na nepodnošljivom Adventu te su uklonjenje još neke ilegalne terase. Međutim, dojam je da Možemo u tome dosta zaostaje za Puljkovom vlasti u Splitu, koja se inače smatra politički liberalnom, a koja, ako ništa drugo, prilično ustrajno suzbija razbuktali ugostiteljski sitni kapital koji se svojim štekatima parazitski raširio po ulicama i trgovima Splita nauštrb javnoga prostora tako nešto u većoj mjeri ne bi zgorega došlo ni u izrazito gentrificiranu i turistificiranu centru Zagreba.

Kao i bivši gradonačelnik, i kako to već u politici biva, nova se vlast često hvali svojim postignućima, no ona, istinu govoreći, nisu pretjerano impresivna. Možemistička vlast završava projekte započete za Bandića, radi tekuće i standardne poslove, kao što su se oni radili i za Bandića i u većini lokalnih sredina, no teško je igdje primijetiti bilo kakvu znatnu progresivnu dodanu vrijednost. Od bilo koje se vlasti očekuje da se grade novi vrtići, škole i bazene (zasad se još uglavnom otvaraju ustanove čija je gradnja započeta za Bandića, doduše), a nove vrtiće, škole i bazene je otvarao i Bandić. Većina projekata koji se rade zamisliva je i pod Bandićem, kao i bilo gdje drugdje pod bilo kojom strankom. Najava izgradnje nove biciklističke staze uz Savu uz korištenje EU fondova (na čemu Bandić nije bio jak, vjerojatno zato što je na EU fondovima bilo teško krasti) ili uvođenje dobre nove biciklističke staze u centru grada nauštrb automobilskoga prometa su dobri projekti, ali ništa revolucionarno. Ilustracije radi, HDZ je, kao visoko koruptivna stranka desnoga centra, na državnoj razini nedavno uveo besplatan obrok za sve osnovnoškolce, što je, bez obzira na to od koga to dolazi i iz kojih namjera (a u HDZ-ove namjere uvijek treba sumnjati), nesumnjivo lijeva mjera koju valja pohvaliti. Nažalost, ne može se reći da je Možemo na razini Grada povukao ijedan nov potez takve magnitude ili takve progresivnosti (istinabog, Grad još od Bandića sufinancira školske obroke, no to nije Možemov projekt). 

Nekakvih većih mjera i projekata, npr. gradnje gradskih stanova ili novih naselja čega je bilo za Bandića i za kojega su čak, u neskladu s općim kaosom kapitalističkoga „urbanizma“, napravljena i neka hvaljena nova naselja poput Novoga Jelkovca ili Vrbanâ III zasad nažalost nema. Pod Bandićem 20 godina nije bilo širenja tramvajskih linija, što je Možemo često kritizirao prije izborâ zasad u Zagrebu još nema novih linija iako je bilo najavâ za budućnost te nije jasno kako se situacija s tim točno razvija. Postoje neke najave drugih projekata npr. obnova Paromlina ili Gredelja, no tek treba vidjeti što će s tim biti. Za nadati se je da Zagreb neće davati svoja sredstva za demagoški projekt novoga stadiona u Maksimiru, no situacija je tu još nejasna. Pozitivne su i najave energetske obnove, no sve to svejedno nekako ne odskače od nekakvih uobičajenih projekata koji su zamislivi bilo gdje pod bilo kojom vlasti čak i Bandićevom, uza svu korupciju i lopovluk.

U obranu Možemove vlasti treba istaći da se sigurno nisu našli u jednostavnoj situaciji i da pred njima stoje neka vrlo realna ograničenja. Nedvojbeno je da je Bandić ostavio i dugove i loše ugovore i nered i godine nemara za sobom iako se tu, jednako tako nedvojbeno, pretjeruje jer Bandić teško da je planirao umrijeti 2021. onako kako je umro ili predati vlast nekom drugome i nije jasno zašto bi baš tâ 2021. bila odsudni trenutak u kojem je, nakon dva desetljeća Bandićeve vlasti, sve pošlo nepovratno po zlu. Bandićeva se vlast, unatoč svemu, nekako snalazila bez armagedonâ kao što se i najgora vlast obično nekako već snalazi pa je teško povjerovati da se to odjednom znatno promijenilo. Možemo također, sasvim očito, unatoč potpuno suprotnim najavama prije izborâ, nema dovoljno vlastitih kadrova da doista preuzmu vlast, a također im u prilog ne idu ni suludi zakoni po kojima moraju bar neko vrijeme zadržati mnoge stare Bandićeve kadrove, kao ni to da moraju i dalje raditi s tajkunima poput Petra Pripuza. Nedvojbeno je da im bandićevci i dalje namjerno bacaju klipove pod noge postoje čak i teorije, iako su to možda zapravo teorije zavjere, da ni više pucanjâ cjevovodâ u Zagrebu otkako je Možemo na vlasti nije baš sasvim slučajno. Ono što također zagrebačkoj vlasti ne ide na ruku je to što je na državnoj vlasti HDZ pa si Tomašević teško može priuštiti ili bar na to nije spreman otvoren sukob s premijerom Plenkovićem jer su lokalne vlasti često nemoćne opstruira li ih se namjerno s državne razine (što HDZ-u svakako nije ispod časti).

No unatoč svim iznesenim kritikama a treba biti svjestan da su to ipak kritike tek iz manjinske lijeve pozicije a ne dominantne liberalne budućnost za Možemo u Zagrebu i nije nužno loša. Unatoč svim nesnalaženjima i hejtu desnice, generalni je dojam da većina Zagrepčana nije nezadovoljna Možemom. Osim toga, oni realno u Zagrebu baš i nemaju suparnikâ HDZ i desnica u Zagrebu nemaju šanse, SDP je već godinama pogubljen i to je otprilike to. Uvjerljiv protukandidat za gradonačelnika se također baš i ne nazire. Srednjoklasni Zagreb je još uvijek umoran od 20 godina bandićevskoga „seljačkoga populizma“ u kojem je udarni elektorat bio u Kozari putevima i Brezovici. Sad srednja klasa iz centra diktira tempo i zadovoljna je svojim gradonačelnikom bez obzira na sve. Možemo je onu ljevicu koja je nekoć, makar na marginama, postojala praktički u potpunosti usisao i neutralizirao i to na doista dojmljiv način liberalna struja u stranci je nadmoćna, a ljevica je doslovno nevidljiva (pri čemu treba reći da je Možemo, unatoč nominalnoj ideologiji, organiziran izrazito odozgora prema dolje te samo članstvo stranke realno nema pravoga utjecaja na njezino djelovanje). Prema dosadašnjem modusu operandi Možema, od njih je teško u budućnosti očekivati neke smjelije poteze i talasanja valja se nadati da će bar tehnokratski biti bolji te da neće biti smeća na ulicama, da će tramvaji redovno voziti i da će napraviti više biciklističkih staza.

Tehnokratski gledano, trenutna vlast u Zagrebu nije uvijek najuspješnija u svemu što radi a što se vidi npr. na pitanju odvoza otpada ili po pitanju tramvajskoga prijevoza no, za razliku od Bandićeve vlasti, nije korumpirana u smislu da se krade na svakom koraku te nije čudno da takva „građanska pristojnost“ privlači njihove srednjoklasno-liberalne glasače. Moguće je također da će do kraja mandata ostvariti i više svojih ciljeva te je za neke ocjene još prerano. No sve u svemu, možemistička je vlast u Zagrebu zasad više-manje centristička, čak i na razini neekonomske/svjetonazorske ideologije, i predstavlja uglavnom business as usual, premda nešto građanski umivenijega tipa od onoga tipična za ove prostore. Liberalni centar Tomaševićevom vlasti može biti umjereno zadovoljan, slično kao i Puljkovom vlašću u Splitu, s obzirom da su ti gradonačelnici svakako odmak u odnosu na karikaturalne prethodnike Bandića i Keruma, no pravoga je lijevoga sadržaja ako je ikoga za takvo što uopće briga i odmaka od „uljuđene“ srednjostrujaške politike malo.

Mate Kapović

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.