Oproštajna pisma



Sutra će napisati jedno lijepo oproštajno pismo. O tome kako je biti dio njene tišine i kako često djeluje kao da se ne može sjetiti zašto žive skupa. Razumjet će da mora otići.

Print Friendly, PDF & Email



Anita odgađa samoubojstvo. Objesit će se kad napiše savršeno oproštajno pismo. To mora biti najbolja kratka priča u  povijesti. Priča o njenom životu. Kada ostvari taj naum ispunit će svrhu. 

Previše je napeta. Riječi nikako da poteku. Jedna zapinje za drugu. Nekad ima prostu rečenicu, nekad tek samotnu riječ oko koje kao snježni nanos naraste priča. Sada pak zna svaki detalj ali nikako da naiđu adekvatne riječi. Dani joj završavaju praznom stranicom na zaslonu koji treperi kao horizont u ljetnoj jari. Taj prizor izaziva tjeskobu koja joj ne da čitati i kida joj san. 

Oblači se i izlazi u grad. Petar je ispraća bez riječi. Već neko vrijeme je takva. Nervozno šutljiva. Kao da joj je na smetnji. Zato joj se uklanja s puta. Tako je iz noći u noć. Ravno dvadeset i jedan dan. Prije su takvi periodi bili kraći. Sada djeluje da bi moglo potrajati do kraja. Uopće nema predstavu kakav bi mogao biti i koliko je još do kraja. Do tada svakako želi napisati roman o Staljinu. 

Gruzin je opsjednut Nietzscheom. Svakog se jutra  uređuje gledajući čas u zrcalo čas u fotografiju slavnog filozofa. Uz doručak sluša Mozartov Klavirski koncert br. 23. 

Kada Anita napusti stan Petar na gramofon stavlja ploču s Kobinom omiljenom kompozicijom. Zavali se u fotelju nadomak prozora koji gleda na mirnu, slijepu ulicu na čijem je kraju njihova zgrada. Iščitava knjige i pravi bilješke. Nikako da počne konkretno raditi. Zabrinut je za Anitu. 

Njene su šutnje sve dulje. Osjeća da ga rastapaju. Postaje dio njih. Ni sva snaga mu ne pomaže da se drži po strani. Nije siguran ni je li njegov ostanak čista inercija ili nekakva nezdrava znatiželja. Želi vidjeti što će se dogoditi. Tako pravda svoju letargiju. 

Sve češće plače. Dovoljno je da pogleda na pustu ulicu i suze već padaju na gulag. Nešto mu je još uvijek posebno važno. Dojam kakav će ostaviti na nju kada pripita uđe u stan. Zato, u jednom trenutku večeri, uređuje njihov životni prostor. 

Danas je subota. Iako poniženja bolje podnosi radnim danima sve mora biti na pripadajućem mjestu. Toplo i mirno. Mirisno. Naročito on jer želi pokazati da njezino ponašanje ne utječe na njega, da posve sama tumara tišinom po kojoj sije teško izdrživu napetost. Dođe mu da isprevrće i porazbija namještaj ali je uvjeren da kod nje ni time ne bi izazvao reakciju. 

Zaobišla bi slupane predmete bez uzbuđenja. Upitnim pogledom pozdravila njegov bademantil, izbrijane obraze i mokru kosu. Produžila u kupaonu. Iz nje otišla u spavaću sobu praćena  njegovim dubokim uzdasima. 

Pogasit će svjetla. Izvaliti se na madrac u dnevnom boravku. Ne može se sjetiti kako je završio na njemu. Ali zna da  dvadeset i drugi uzastopni put liježe na tu spužvu. Svo to vrijeme nije ni  pokušavao razgovarati s njom. Anitina šutnja je zarazna. Nije više siguran zna li pričati. Sutra će napisati jedno lijepo oproštajno pismo. O tome kako je biti dio njene tišine i kako često djeluje kao da se ne može sjetiti zašto žive skupa. Razumjet će da mora otići. A možda joj neće biti jasno zašto bi ju to zanimalo. Tek, zna to i ona, ovome mora doći kraj.

 

MARKO TOMAŠ 

KNJIŽEVNIK, KOLUMNISTA, UREDNIK. DO SADA JE OBJAVIO 15-AK KNJIGA

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.