O marksizmu i marksologiji



Marksologija je nužno akademska disciplina, dok su marksizam i lijeva teorija žive discipline, načini analize i ideologije koje se ne bi trebale prije svega povoditi za marksološkom hermeneutikom. U konačnici, može se reći i da je to da treba ići za realnošću i najboljom analizom stvarnosti, a ne za time što je “Marx zapravo mislio”, i jedini ispravan marksistički pristup

Print Friendly, PDF & Email



Definirajmo na početku što mislimo pod marksizmom i marksologijom. Termin marksizam možemo objasniti kao pojam koji bi obuhvaćao cjelinu ekonomskih, političkih, socioloških i filozofskih teorija koje je oblikovao Karl Marx (1818‒1883) i njegovi suradnici i teorijsko-politički nasljednici. S druge strane, termin marksologija bi označavao disciplinu koja se bavi proučavanjem života, djela i utjecajâ Karla Marxa. To su više-manje i rječničke definicije dotičnih pojmova.

Marksizam kao jedan od pristupa ekonomiji, povijesti, sociologiji, politologiji itd. je specifičan po tome što se u njemu u principu rijetko odvaja teorija od prakse, tj. praktične normativne ideologije. Iako bi se teoretski moglo, a možda i trebalo, odvajati i razlikovati marksizam kao princip npr. ekonomske analize od ideologije političkoga djelovanja koja se na njemu zasniva, u praksi je to rijetkost. Teoretski je, primjerice, sasvim moguće da netko analitički, na čisto empirijsko-teorijskoj razini, prihvaća marksističku analizu povijesti i društva u kojoj se glavna uloga pridaje borbi među društvenim klasama ili analizu kapitalizma kao sistema eksploatacije radničke klase putem prisvajanja viška vrijednosti, ali da pritom taj isti netko politički ne stoji na strani radništva tj. antikapitalizma, nego da, recimo, smatra da drugačije ne može biti, da kapitalistička klasa ima pravo eksploatirati radništvo i sl. Teoretski je itekako moguće razdvojiti analizu od ideološko-normativne nadgradnje. No u praksi to obično nije tako, nego onaj tko prihvaća Marxovu ili marksističku analizu kapitalizma, ili nešto njoj slično, najčešće doista i stoji na politički antikapitalističkim pozicijama, tj. smatra da bi kapitalizam trebalo zamijeniti boljim sistemom (bez obzira smatrao netko da je to u trenutnoj situaciji realno ili ne kratkoročno gledano).

Marx je, premda je u srednjostrujaškoj ideologiji današnjice često demoniziran, nesumnjivo jedan od najutjecajnih mislilaca u povijesti. Stoga nije pretjerano neobično da on u području lijeve teorije ima izrazito bitnu ulogu i da se ljevica i lijeva teorija neprestano i iznova vraćaju Marxu, tražeći u njemu inspiraciju i neprestano reinterpretirajući njegove ideje i koncepte. To, naravno, ne znači da neki lijevi teoretičari neće odbacivati neke njegove ideje, čak i one prilično centralne, poput Marxove teorije ekonomskih kriza ili radne teorije vrijednosti, no svejedno se može reći da Marxov duh, da ne kažemo bauk, konstantno kruži lijevom teorijom.

U ovom tekstu nećemo uopće ulaziti u dokazivanje o tome tko je, i je li itko, u pravu oko konkretnih pitanja o kojima se vode vječne teorijske rasprave, nego ćemo reći koju o naravi samoga odnosa prema Marxu na ljevici, tj. o vrlo čestu brkanju marksizma s marksologijom i katkada nezdrava odnosa prema samome Marxu. Premda se nećemo baviti konkretnim oprimjerivanjem takvih postupaka, svima koji imaju bilo kakvo iskustvo na ljevici, bilo praktično bilo teorijsko, ono o čemu govorimo ne bi trebalo biti strano.

O čemu zapravo govorimo? Riječ je, prije svega, o tome da se na ljevici relativno često umjesto da se govori o tome kako bi trebalo ispravno nešto analizirati (i onda kako na temelju takvih analiza u određenim okolnosti dogovoriti i stvoriti određene konkretne politike koje treba pokušati provesti) odlazi u vode gdje se govori o tome što je o tome Marx rekao i što je o nečemu „zapravo mislio“, uz nerijetko neizrečenu pretpostavku da je ono što je Marx rekao i mislio analitički i ideološki ispravno. Kao da je to što je Marx o nečemu možda mislio doista argument samo po sebi i kao da ispravnost određene analize ili političke pozicije ne ovisi o samom meritumu, nego o tome što je netko o tome mislio, pa makar taj netko bio i sām Marx.

Dakle, Marxa se često, bar nesvjesno i neizrečeno, ne promatra kao izrazito bitna autora koji i danas čini osnovu suvremene lijeve teorije, ali koji je ipak bio samo čovjek koji nije mora u svemu biti u pravu, nego gotovo kao proroka čija se svaka riječ mora pomno izučavati i od kojega se mora dobiti placet za bilo koju teorijsku ili političku postavku. Naravno, uvijek je teško generalizirati i bilo bi nepravedno reći da to što je gore izneseno vrijedi za sve lijeve teoretičare i praktičare, kao što je točno da postoje i lijeve kritike Marxa ili nekih Marxovih postavki, kao i svjesno odustajanje od nekih njegovih stajališta (primjerice, da samo radnička klasa može biti revolucionarni subjekt), ali teško je zanijekati da takva tendencija itekako postoji – od „najviših“ teorijskih sfera do „najnižih“ aspekata lijeve političke prakse. Vrlo često se priča svodi i vraća na to „a što je Marx o tome mislio/rekao“, dok se ovakva ili onakva odstupanja od onoga što je Marx rekao/mislio, ili što netko percipira da je Marx rekao/mislio, često tumače kao izdaja i odustajanje od ispravne lijeve ideologije. Iako u praksi to često čak i može biti točno, to svejedno ne znači da je pozivanje na Marxa ispravan način kritike.

Određena analiza nije ispravna ako protiv nje postoje uvjerljivi argumenti, a određeni politički program nije dobar ako ga možemo uvjerljivo kritički pobiti, ako neće donijeti očekivane političke rezultate ili ako ono na što cilja nije u skladu s općom lijevom teorijom, njezinim idejama i ciljevima. Sama činjenica da se nešto ne slaže s onim što je Marx mislio prije 150 godina nam zapravo ne govori ništa ‒ Marx je također, trebalo bi to biti bizarno uopće i posebno napominjati, bio samo čovjek i samo jedan teoretičar (i revolucionar), koliko god bio utjecajan, izniman i cijenjen. Trebalo biti samorazumljivo da je Marx itekako mogao o mnogim stvarima biti u pravu, ili više-manje u pravu, dok je u drugima mogao biti polovično u pravu, a u trećima potpuno u krivu.

I kod vrhunskih se teoretičara nekad može vidjeti kako se pomalo refleksno iz marksizma, kao pristupa analizi koji se, povijesno gledano, zasniva na Marxovim analizama, relativno lako pada u marksologiju, tj. hermeneutiku toga „što je Marx zapravo mislio“. Vrlo često će i najbolji teoretičari i dobronamjerni slobodnomisleći aktivisti za danas aktualne probleme odgovore tražiti u prošlosti, tj. u Marxovim teorijama, analizama i spisima, te će se u prošlosti tražiti potvrda da je ono što se danas radi ispravno. Katkada, ali ponajprije u marginalnoj političkoj a ne teorijskoj praksi, to čak ide i do ekstremâ pa će, primjerice, neke trockističke struje tumačiti da se Marxa može prihvaćati samo u cjelini ‒ recimo, ako se prihvaća radna teorija vrijednosti, to nužno podrazumijeva i prihvaćanje Marxove koncepcije političke partije i sl.

Čak i kad se ne kreće izravno od toga da je uvijek bitno i ispravno što Marx kaže, opet se nerijetko posredno traži njegovo „odobravanje“. Primjerice, ako se hoće govoriti o kapitalizmu i globalnom zatopljenju u suvremenim okolnostima, nekako ispada da to nužno podrazumijeva povećani interes za ono što je Marx pisao u vezi s ekologijom ‒ premda u potpuno drugačijim okolnostima, u kojima je Marxa teško kriviti za analize koje neće nužno biti iste kao današnje. Pa će se onda, primjerice, ići dokazivati da je Marx zapravo puno više pisao o ekologiji i kapitalizmu nego što se to misli i da je na to stavljao puno veći naglasak, nego što se to mislilo, ali, eto, nitko to dosad nekim čudom nije primijetio. Pritom se ne uzima u obzir da je, s obzirom na golem Marxov opus, zapravo relativno jednostavno naći neki njegov komentar na gotovo svaku temu, pogotovo uz malo fleksibilnosti i ekstrapolacije. Još bitnije, čak i ako nema osvrtâ na neku temu ili ako Marx nešto nije shvaćao dovoljno ozbiljno ‒ što onda? Kako očekivati od Marxa da prije 150 godina piše npr. o globalnom zatopljenju i nadolazećoj klimatskoj katastrofi kada toga tada nije bilo i kada se to teško moglo predvidjeti? Kako je itko mogao stoljeće i pō unaprijed znati s čime ćemo se danas suočavati? Zašto nam je uopće potrebno Marxovo „odobravanje“ za bilo koju temu? Zašto bi bilo nemoguće povezati marksizam s ekologijom sve da Marx o tome nije rekao ama baš ništa? Naravno, ništa od toga ne znači da ima nešto a priori loše u izučavanju toga što je Marx o nečemu rekao i mislio ili da se iz toga ne može ništa naučiti što bi i danas moglo biti korisno, ali loše je što se vrlo često u lijevoj teoriji može naslutiti da ipak postoji određena nesvjesna tendencija da je potreba Marxova „potvrda“ da bi se nešto smatralo legitimnim i ideološki ispravnim.

Ovakvu kritiku uporna vraćanja na Marxa i traženja njegova „odobravanja“ ne treba shvatiti kao bianco potpis na to da su teoretičari ili praktičari koji se u nečemu razlikuju od Marxa i klasičnoga marksizma nužno i automatski u pravu jer „nisu dogmati“. Ni apriorna kritika ni apriorno pozivanje na Marxa i što je on „zapravo rekao“ i „zapravo mislio“ samo po sebi nije pravi argument. Marxa i njegove teze apsolutno treba uvažavati i ozbiljno doživljavati, a mnogošta što je on napisao se može i danas primijeniti u raznim aspektima, no marksizam i lijevu teoriju bi trebalo ipak oštro razdvojiti od marksologije. Tendencija k često nesvjesnoj marksologiji i fetišiziranju Marxa stvarno marksizam približava ne kritičkoj analitičkoj teoriji, koja bi morala biti osnovica lijeve teorije i ideologije, nego religijskoj ideologiji ‒ a to je nešto čega treba biti svjestan i protiv čega se treba boriti. Upravo zbog takvih tendencija, čak i kad se na Marxa pozivamo analitički, a ne dogmatski, treba biti oprezan kako takvo pozivanje formulirati da ne bi ispalo da je nešto točno ne zbog argumenata nego zato što je Marx tako tumačio, kao što se treba odupirati tome da se na optužbe o „zastranjivanju od izvorne Marxove ideje“ ne ide automatskim protudokazivanjem da to nije točno. To nije uvijek lako, među ostalim i zato što su takvi marksološki refleksi uvelike već ugrađeni u standardni marksistički diskurs.

Marksologija nije nebitna i apsolutno jest zanimljivo da znamo što je „zapravo“ Marx o nečemu mislio, kao što se razni Marxovi spisi mogu egzegetski proučavati, no u konačnici je za lijevu teoriju, ideologiju pa onda i praktičnu političku primjenu ipak najbitnije koliko sve to odgovara stvarnosti i koliko je primjenjivo u stvarnim okolnostima. Iako se može proučavati što je „Marx zapravo mislio“, u konačnici je ipak najvažnije koji je meritum, koji su argumenti koji iza toga stoje i je li to što je Marx mislio točno i korisno. Primjerice, radna teorija vrijednosti je ispravna ako je njezina analiza ispravna i ako nam dobro tumači realan svijet oko nas (bez obzira na naše ideološke sklonosti ili nesklonosti) ‒ to što je o tome mislio Marx i nekakva „vjernost Marxu“ su pritom nebitne.

Marx je bio samo čovjek. Od njega treba uzeti ono što je točno i korisno (iako će o tome uvijek postojati dvojbe), a odbaciti što nije. Ono što je bitno je je li Marx koristan ili u pravu ‒ bilo analitički bilo taktički ‒ „izvorni nauk“ je u konačnici, osim u povijesnom i akademskom smislu, nebitan. Za ideje i njihovo prihvaćanje se treba boriti argumentima i dokazima, a ne pozivanjem na to što je Marx mislio. Slično kao što se na ljevici ne može, kao što se također često čini, polaziti od nekritičkoga dizanja u nebesa nekih aspekata revolucionarne povijesti, kao što je Oktobarska revolucija, koliko god oni povijesno bili bitni.

Marksologija je, kao proučavanje Marxovih ideja, relevantna disciplina, kao što se može proučavati život i djelo bilo kojega autora, njegov utjecaj itd. (primjerice, u književnosti postoje termini kao šekspirologija ili krležologija), no treba izbjegavati tendenciju da se činjenica da je Marx možda nešto mislio uzima kao argument za ispravnost određene analize i političke pozicije. Marksologija je nužno akademska disciplina, dok su marksizam i lijeva teorija žive discipline, načini analize i ideologije koje se ne bi trebale prije svega povoditi za marksološkom hermeneutikom. U konačnici, može se reći i da je to da treba ići za realnošću i najboljom analizom stvarnosti, a ne za time što je “Marx zapravo mislio”, i jedini ispravan marksistički pristup. Mogli bismo reći da bi se s time, da može, zacijelo složio i sām Marx kada to ne bi bilo upravo upadanje u klopku o kojoj smo u ovom tekstu govorili.

 

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.