Hrvatska: micanje HDZ-a uz skretanje udesno?

Iako se neki u Hrvatskoj hvale najvećim rastom BDP-a od 4,3% u EU, taj rast, koji se zasniva na osobnoj potrošnji, i nije pretjerano impresivan, što ilustrira i vodstvo Hrvatske, s 4,8%, u rastu cijenâ u Eurozoni, a pogotovo divljaju cijene hrane. Nakon 11 godina članstva u Evropskoj uniji, ostvarilo se više-manje sve što su lijevi kritičari EU bili najavljivali, a jedna od najvidljivijih posljedica je iseljavanje više od 400.000 ljudi, što je veći gubitak stanovništva nego u 1990-ima. Posljedica svega je da Hrvatska danas ima manje od 3,9 milijuna stanovnika, što je skoro milijun ljudi manje 1991. (kad je bilo nešto manje od 4,8 milijuna stanovnika). S druge strane, u Hrvatskoj radi oko 200.000 stranih radnika, a predviđa se da bi ih do 2030. moglo biti i pola milijuna. Većina njih su Nepalci, Filipinci, Indijci i sl. pa Hrvatska već sada sve više slični zemljama kolonijalističkoga Zapada, gdje najgore poslove obavljaju tamnoputi nesretnici u često ropskim uvjetima, pri čemu su povremeno izloženi rasističkim napadima s desnice.

U Hrvatskoj je na vlasti i dalje, kao i cijelo vrijeme od 1991, uz iznimku razdoblja 2000‒2003. i 2011‒2015 (kada je na vlasti bio SDP s partnerima), HDZ ‒ koruptivno-klijentelistička stranka desnoga centra. HDZ cijelo vrijeme kako je na vlasti neprestano štanca nove afere, iz liberalnoga centra stalno pljušte i optužbe o autokraciji, a zadnjih se godina sve češće govori o opoziciji HDZ ili Hrvatska sa svih strana. Hrvatska je danas pak, gledajući generalno politički, i unatoč nekim pomacima (primjerice, u pogledu LGBT pravâ), u nekim pogledima dosta desnija nego prije 20-ak godina. Pogledamo li kao ilustraciju anketne rezultate s početka ove godine, možemo vidjeti već neko vrijeme stabilne rezultate popularnosti najvećih političkih stranaka, gdje većinu imaju stranke desnice ‒ već spomenuti HDZ (oko 25%) i dvije manje desne stranke, konzervativni Most i nacionalistički Domovinski pokret (obje oko 8-9%). S druge strane, na liberalno-lijevom centru su samo dvije stranke, klasična bleristička „socijaldemokratska“ stranka SDP (s brojkama od 13-16%) i novija zelena liberalno-lijeva stranka Možemo (s oko 8-9%, kao i Most i DP). Kada to zbrojimo, vidimo da ukupna desnica, unatoč izrazitoj anti-HDZ propagandi Mosta i DP-a za zadnjega HDZ-ova mandata, ima preko 40%, dok liberalno-lijevi centar (koji je na vlasti u Zagrebu od 2021) ima skupa najviše oko 25%. Takav odnos snagâ pokazuje izrazitu sveukupnu prevlast desnice.

Tomu općemu skretanju udesno treba pridodati i Zorana Milanovića, SDP-ova premijera 2011‒2016, i predsjednika Hrvatske od 2020. do danas. On je sa svjetonazorskim ulagivanjem desnici počeo još za svoga premijerskoga mandata, npr. hodočašćenjem šatorašima, pričama o „dedi ustaši“ u kampanji, a kasnije vraćanjem odlikovanjâ ratnomu zločincu Branimiru Glavašu, komentarima o obitelji Zec i slično, koji su nešto što ipak poprilično iskače iz okvirâ uobičajene retorike hrvatskoga liberalno-lijevoga centra prije Milanovića. Milanović nije prvi SDP-ovac koji je skrenuo udesno ‒ prije njega je to učinio i Zdravko Tomac (1937‒2020), nekoć glavni suradnik SDP-ova premijera Ivice Račana (2000‒2003. na vlasti), a kasnije opskurni nacionalist, te dugogodišnji korumpirani gradonačelnik Zagreba Milan Bandić (1955‒2021). Unatoč tome, Milanović je zadržao i neke lijevo-liberalne svjetonazorske stavove, npr. inzistiranje na antifašizmu, premda nerijetko u tuđmanističkom ruhu, povremeno simboličko podržavanje manjinâ poput trans-aktivistâ i slično.

Andrej Plenković je, za kojega se često primjećuje da bi po habitusu bio primjereniji predsjedniku SDP-a,  HDZ-ov predsjednik vlade od 2016, a od 2020. je ta vlast u „tvrdoj kohabitaciji“ s SDP-ovim predsjednikom Zoranom Milanovićem, za kojega se pak često kaže da bi po habitusu bio bolji predsjednik HDZ-a nego SDP-a. Ta se „tvrda kohabitacija“ u praksi obično svodila, uz neke proceduralne i kadrovske prijepore, na osobna prepucavanja, koje je nerijetko išlo do bizarnih razina. Uvredâ nije manjkalo, što će se zacijelo nastaviti i u sljedećih mjesec dana parlamentarne kampanje, ali ono čega je uvijek manjkalo je ikakve realne bȋti, tj. ideologije, iza tih prepucavanja. Naime, osim generalne priče o tome kako su HDZ-ovci lopovi (što, doduše, jest istina), teško je bilo naslutiti po čemu se Milanović ideološki bitno razlikuje od Plenkovića. Dojam je bio da se radi o fajtu radi fajta, u kojem su veliku ulogu igrale osobne netrpeljivosti i veliki ego obojice. Do nekakve ideologije se došlo tek nakon napada Rusije na Ukrajinu, gdje je Milanović iznenađujuće počeo iznositi ne baš prozapadne stavove koje bi neki nazvali realističkima a neki putinversteherskima, dok se Plenković držao tradicionalne hrvatske prozapadne linije, optužujući Milanovića za putinofiliju.

Početkom ove godine izgledalo je da će HDZ, ostajući uvjerljivo prvi u svim anketama unatoč svim aferama, glatko zadržati vlast na proljetnim parlamentarnim izborima, no onda je slijed različitih događaja sve zakomplicirao. Presudan je bio izbor Ivana Turudića za državnoga odvjetnika, inače kontroverzna suca poznata po prijateljevanju s osuđenim mafijašima kao što je Zdravko Mamić i bivšom HDZ-ovkom, optuženicom Josipom Rimac. Kašu je oko svega zakuhao sâm Milanović, koristeći informacije koje je dobio slijedom svoje predsjedničke pozicije, no Plenković nije htio odustati ni milimetra od Turudića, po svoj prilici iz čiste taštine i kako ne bi doživio simbolički politički poraz. To je pak sve dovelo do velike bure u javnosti, a onda i do anti-HDZ-ovskoga protesta liberalne i lijeve opozicije na Markovu trgu 17. veljače 2024, čime je oporba dobila svojevrstan zamah.

Nakon toga, nakon što je Plenković objavio da će parlamentarni izbori ipak biti već na proljeće, a ne tek nakon ljeta, SDP je isti dan izišao u medije sa svojom deseteročlanom anti-HDZ-ovskom koalicijom, brzinski sastavljenom od ideološki raznolike koalicije, u kojoj su, uz SDP, regionalna stranka IDS (Istra ‒ koji će kasnije koaliciju napustiti) i strančica PGS (Hrvatsko primorje i Gorski kotar), ostaci ostataka HSS-a, nekoliko liberalnih strančica (Centar, Glas), od kojih su neke one woman show (Stranka s imenom i prezimenom), neki i bivši koalicijski partneri HDZ-a (Reformisti), a treće imaju libertarijanske inklinacije (Fokus ‒ kasnije izlaze iz koalicije). Iz svega je ideološki potpuno odstupala samo antikapitalistička Radnička fronta (koja u anketama varira između 1 i 2%), što je odmah izazvalo sumnje u funkcioniranje koalicije.

Unatoč svemu tome, i dalje nije bilo pretjerano izgledno da će HDZ na izborima pasti, sve dok predsjednik Milanović, inače najpopularniji političar u zemlji, nije potpuno iznenađujuće objavio u petak 15. ožujka 2024. da će upravo on biti kandidat za premijera SDP-ove koalicije, unatoč upitnosti koliko on kao predsjednik države ustavno to uopće može biti. Tri dana poslije, Ustavni je sud, inače prepun moralno i stručno vrlo upitnih kadrova, ekspresno donio odluku da Milanović, kao predsjednik, ipak ne smije izravno sudjelovati u kampanji, niti formalno biti kandidat opozicije za premijera, iako u praksi to neće promijeniti puno jer Milanović svejedno može biti premijer nakon izborâ (formalno gledano ne postoji kandidat za premijera, niti premijer mora biti izabran u Sabor). Sâm Milanović je odluku komentirao u svom stilu rekavši za ustavne suce da su, ni više ni manje, nego „nepismene seljačine“ i „gangsteri“.

Ulazak Milanovića u igru je odmah bitno promijenio sve parametre i SDP je u novim anketama porastao za čak 9%, no čak ni tako HDZ nije nužno postao ugrožen ‒ HDZ je na 27%, SDP na nešto manje od 23%, a Možemo, Most i DP svaki na oko 8% (relativno slično i tjedan dana kasnije iako je samom Milanoviću popularnost jako pala). Zbroje li se ti goli postoci (ne uzimajući, dakle, u obzir D’hondtov sustav, izborne jedinice i neodlučene koji se ne računaju), to je oko 42% za desnicu (HDZ, Most, DP) te samo oko 31% za liberale (SDP, Možemo). Naravno, situacija nije tako jednostavna jer Most već godinama žestoko proziva HDZ, a sa sobom nose stigmu toga što su već dvaput koalirali s HDZ-om, zbog čega ih se često proziva, a još jedna postizborna koalicija s HDZ-om bi mogla biti pogubna za njih. S druge strane, DP bi rado išao s HDZ-om, ali Plenković je to glatko odbio više puta, želeći eliminirati konkurenciju na desnici, što je HDZ-u u povijesti već bilo polazilo za rukom.

Ako je vjerovati postocima iz anketâ, odakle onda Milanoviću toliko sigurnosti u to da će biti mandatar nove vlade? Očito je da sama SDP-ova koalicija i Možemo (koji na izbore idu odvojeno ‒ ideja o točkastoj koaliciji je naknadno otklonjena zbog nemogućnosti dogovora oko mjestâ na listama) ne mogu nikako do većine, osim u slučaju neke velike političke promjene kod glasačâ. Odmah se nameće i rješenje ‒ priklanjanje Mosta liberalnoj koaliciji moglo bi osigurati većinu anti-HDZ-ovskoj postizbornoj koaliciji. O takvoj mogućnosti se iz Mosta govori uvjetno i ispod žita, no neki su članovi Mosta Milanovića već i prije hvalili što se tiče njegove politike u vezi s Hrvatima u BiH, a teško se oteti dojmu da se vrlo pažljivim izjavama itekako priprema teren za takvu mogućnost, iako ima i oprečnih izjava (koje će se sutra po potrebi lako zaboraviti, doduše). Približavanje Mosta i Milanovića je nastavljeno nakon Milanovićevih desničarskih izjava o migrantima na početku kampanje. Druga je opcija za postizborno pretrčavanje Domovinski pokret, od kojih se to ne bi očekivalo ideološki, ali koji je od samih svojih početaka ustrojen izrazito oportunistički, a i odande su se nakon Milanovićeva istupa mogla čuti vrlo oprezna ispipavanja o mogućnosti postizborne transideološke koalicije. Milanović je pak, na pitanje podrazumijeva li njegova moguća vlada i DP, jer se Sandra Benčić iz Možema izjasnila protiv vlasti i s kim s desnice, neuvijeno odgovorio da treba pričekati da završe izbori i da je „Sandra Benčić racionalna osoba“, a posve je jasno na što je ciljao kad je na samom početku najave svoje kandidature za budućega mandatara vlade rekao da je potrebna „vlada nacionalnog spasa“.

Odemo li van opreznih istupa i pritajenih probnih balona u medijima na teren kuloarâ, čini se da priče o mogućoj postizbornoj anti-HDZ-ovskoj koaliciji (ili manjinskoj vladi, uvjetnoj podršci i sl.) SDP-ove izborne koalicije s dvjema strankama desnice (Mostom i DP-om) daleko od nemogućih. Iz prvotno najavljene 10-eročlane SDP-ove koalicije je izbačen RF, a iako je u javnosti odglumljeno da su liberalne stranke po tom pitanju napravile pritisak, navodno je to bio zahtjev upravo Mosta i DP-a prema Milanoviću odnosno SDP-u. Čitava priča SDP-a s RF-om je vjerojatno odigrana samo jer su unutrašnje SDP-ove ankete pokazivale da SDP-ovo glasačko tijelo simpatizira Radničku frontu pa je onda teško bilo raditi veliku koaliciju, a da ih se bar prividno ne uzme u obzir i ne fingira se nekakvo jedinstvo ljevice, te tako donekle i neko vrijeme zadrži prosvjedno anti-HDZ-ovsko jedinstvo. Ivan Penava se, čelnik DP-a, nakon konačne odbijenice Plenkovića za postizbornu suradnju, čini se, okrenuo Milanoviću te su u Vukovaru imali i sastanak, a zatopljenje odnosâ je počelo još jesenas.

Po svemu sudeći, čini se da bi nakon izborâ, ako SDP-ova koalicija ostvari dobar rezultat, sve stranke koje nisu HDZ mogle biti u igri za formiranje vlade. Jasno, prva će u igri biti stranka Možemo, koja je SDP-ovoj koaliciji Rijeke pravde bila jedini suorganizator na drugom protestu 23. ožujka 2024 (time donekle otklonivši ideje o neslozi nakon prethodnoga propadanja planirane točkaste koalicije na izborima), no zasad ne izgleda da bi samo SDP i partneri plus Možemo ikako mogli imati dovoljno. Suradnja s manjinskim zastupnicima, koji inače uredno koaliraju s HDZ-om, je problematična jer Milanović, kao i Ivo Josipović prije njega, medijski već dugo ratuje s čelnikom srpske manjine Miloradom Pupovcem (iako Pupovac inače zna retorički otići ulijevo, a Novosti koje izdaje Srpsko nacionalno vijeću su najljeviji hrvatski medij). Most će zatim vjerojatno biti prva udavača (njima bi moglo ići npr. Ministarstvo znanosti i obrazovanja), a prema DP-u će se ići ako to bude potrebno, pri čemu neće biti isključeno ni Ministarstvo obrane za njihove kadrove.

Možemo je, kao druga najveća liberalno-lijevocentristička stranka, već prije nekoga vremena odbilo zajednički izlazak s SDP-om u svim jedinicama, očito računajući da bi samostalno mogli ostvariti bolje uspjeh i možda još više potisnuti SDP s centralnoga mjesta tradicionalnoga lijevoga centra u nekakvom pokušaju postupne pasokizacije, a ne vodeći previše računa o nužnu ujedinjenju radi pobjede nad HDZ-om u koje su se svi formalno kleli. No ulaskom Milanovića u izbornu priču, situacija se stubokom promijenila, kao što pokazaše već prve ankete nakon toga. Premda je nemoguće davati precizne prognoze, nije isključeno da bi anti-HDZ-ovska podrška Milanoviću i SDP-ovskoj koaliciji, a treba reći da je mnogima koji i nisu nužno Milanovićevi simpatizeri već itekako dojadila HDZ-ova vlast, mogla ozbiljno nagristi izborne potencijalne Možema (manja je mogućnost da bi Milanovićev angažman mogao znatnije izravno oštetiti ne-HDZ-ovsku desnicu). Njihov najveći problem je što Možemo izvan Zagreba i djelomično Istre te možda još pokojega grada poput Dubrovnika, zapravo ni nema svoje organizacije i ljudî. Također, o glavu bi im se mogla obiti i vlast u Zagrebu ‒ iako su se pokazali kao osvježenje nakon 20 godina Bandićeva kriminala već svojom nekorumpiranošću te nekim dobrim potezima (npr. recentno besplatnim javnim prijevozom za starije od 65 godina), teško se oteti dojmu da na osnovu rezultatâ u Zagrebu neće nužno moći tek tako dojahati do uspjeha na parlamentarnim izborima. U Zagrebu je, naime, uz već spomenuto, bilo i dosta nesnalaženja, izostaju krupni i odlučni potezi i velike promjene, a Zagreb itekako muče neki prilično ozbiljni i praktični problemi kao što su loša kvaliteta javnoga prijevoza i katastrofalno riješen problem odvoza smeća. Bilo kakav iskorak izvan okvirâ Zagreba će u svjetlu recentnih događanja biti puno teži nego što je izgledalo, a nije isključeno da će ih i njihovi glasači iz Zagreba doživjeti primarno kao lokalnu opciju („bavite se vi Zagrebom“), svodeći ih tako još jednom na već eutanazirani Zagreb je naš (prvo i lokalno utjelovljenje Možema), slično kao što je Bandić godinama uvjerljivo vladao Zagrebom, ali je na parlamentarnim izborima uvijek u Zagrebu dobivao puno manje glasova. Na to bi mogle ukazivati već prve predizborne ankete iz prve (zagrebačke) izborne jedinice, gdje SDP-ova koalicija dobiva 29.5%, HDZ 27%, a Možemo samo 10%, iako je na lokalnim izborima 2021. godine u Zagrebu bilo dobilo 41%.

Nema sumnje da će Možemu biti vrlo teško pregristi ikakvu postizbornu suradnju s Mostom, a kamoli s Domovinskim pokretom, što i sami stalno naglašavaju. No također je vrlo lako i predvidjeti kako će Milanović, kao mogući mandatar, postupati, pogotovo ako bude na krilima dobrih rezultata i općega anti-HDZ-ovskoga sentimenta. Možemu neće biti jednostavno odbiti rušenje HDZ-a, pa makar koalicijom i s crnim đavlom, a Milanović bi ih mogao i izravno ucjenjivati na način da im kaže da će oni dovesti opet HDZ na vlast, da će oni biti krivi ako bude morao koalirati s DP-om umjesto s njima itd. (već ovisno o tome kakvi će točno rezultati biti). S obzirom da Možemo već godinama također vješto igra retoričke igre, npr. pričom o tome kako su platforma a ne stranka i sl., svakako u obzir dolazi mogućnost, ako ništa drugo, nekakve manjinske vlade, „uvjetne potpore a ne koalicije“ i sl. Na sličan način će se moći donekle ucjenjivati i Most, govoreći im da će, ne pristanu li na veliku koaliciju ili nekakav vid saborske podrške, opet dovesti HDZ na vlast. Kod DP-a nikakve ucjene neće biti potrebne ‒ tamo će ulogu bez sumnje odigrati čista želja za vlašću i materijalnim povlasticama (ako HDZ ne ponudi ipak više na kraju), a Milanovićev kakav-takav desni kredibilitet i anti-HDZ/pseudo-antikorupcijska priča će biti iskorištena kao opravdanje.

Što se pak Zokija tiče, on takvih skrupula svakako neće imati. Njegova desna skretanja se već dugo komentiraju, i nije jasno je li ovako nešto stvarno bio njegov mutni dugogodišnji plan ili je jednostavno na kraju vješto iskoristio ponuđene okolnosti, no činjenica je da će se tek sada moći vidjeti kako je godinama vrlo dobro igrao igru toga da bude prihvatljiv, bar donekle, i ljevici i desnici (tako i u kampanji malo kritizira banke i trgovačke lance, a malo udari po imigrantima najgorim klišeima), očito mudro prosuđujući da samo tako može poraziti HDZ i opet doći na vlast. Ono što je u svemu tome problem je što je pitanje koliko bi takva moguća nova vlast uopće bila različita od HDZ-ove, a ono što najviše zabrinjava je to što bi takav razvoj situacije, iako bi desnicu nominalno maknuo s vlasti, zapravo samo u konačnici pridonio daljnjemu guranju Hrvatske udesno, time što bi Milanović i sâm SDP otišli još dalje udesno te tako sa sobom povesti i svoje glasačko tijelo (dio glasačâ bi u takvom slučaju SDP mogao napustiti, no dio bi po svoj prilici i dalje ostao uz SDP iz tradicije). Predstojeći izbori bi mogli biti, nakon velikoga potresa ulaskom Milanovića u igru, puno neizvjesniji nego što je to prvotno bilo izgledalo, a ideološke posljedice eventualnoga izbornoga uspjeha SDP-ove koalicije bi mogle biti ogromne.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).