Horor se začinje iz svakodnevnih užasa (Zašto su spisateljice i žanrovska fikcija dobitna kombinacija?)
Svirepo ubojstvo Nizame Hećimović nije se dogodilo u fikciji niti ga je smislio neki uvrnuti pisac ili spisateljica. Horor nastaje iz stvarnog, svakodnevnog užasa
Pitanje da li su popularni žanrovi (horori, krimići, ljubići, SF, distopije, avanturistički i detektivski romani, itd.) samo eskapistička ili „ozbiljna“ literatura bilo je dugo (da ne kažem predugo) žuljajući kamenčić u knjoževnoteorijskim raspravama i razmatranjima. Uglavnom su vodeći arhonti i arbitri (muškarci) zauzimali ovo prvo stajalište, odnosno, popularne žanrove su smještali u skup s nazivom „trivijalna književnost“. U svojoj nedavno objavljenoj studiji Popularni žanrovi i alternativni svjetovi (na primjeru spisateljica Margaret Atwood, Ursule K. Le Guin i Antonie Susan Byatt) profesorica Andrea Lešić argumentira i na izvrsnim primjerima pokazuje kako su popularni žanrovi/žanrovska fikcija ne samo književnost u punom smislu, već su i neupitno vrijedno štivo za akademske analize.1Lešić upravo insistira na sintagmi „popularni žanrovi“ umjesto trivijalna književnost (jer takav izraz apriori ne uzima za ozbiljno ono čime se bavi). Na tu temu (višestoljetnog maskulinog trivijaliziranja „ženskih poslova“) imala je ponešto reći i Margaret Atvud u romanu „Proročica“ (1976.) u kojem se glavna junakinja Džoan, spisateljica gotičkih ljubavnih romana, dosjeti da za opis jednog lika upotrijebi svoju viziju filozofa Bertranda Rasela, kojeg je čitala kako bi se dodvorila mužu Arturu, a onda svoju tajnu došapne čitateljstvu: Da je Artur znao za moju malu dramatizaciju lorda Rasela, sablaznio bi se. Nazvao bi to „trivijalizovanjem“, kao što je i govorio u kasnijim godinama, kad sam bila manje sposobna da prikrijem tu osobenu naviku. Ova knjiga je također i svojevrsna studija žanra romanse, jer nas upoznaje s njenom etimologijom, značenjima u različitim jezicima i epohama te u kojem obliku danas funkcionira i, što je naznačajnije, kako nam omogućava prostor slobode.
Šaka koju pružate je prazna, baš kao i moja.
Nemate ništa u šaci.
Ne posjedujete ništa. Slobodni ste.
Sve što imate jeste ono što sami jeste i što dajete.
(Ursula K. Le Gvin, Čovjek praznih šaka)
Komplementarno tome je i zapaženje Antonije Suzan Bajat kako je teško pisati dobru „eskapističku literaturu“ odnosno književnost bijega (pod kojom se najprije podrazumijevaju ljubići) a koja služi upravo tome da nakon nje budemo osvježeni za bavljenje drugačijom zbrkom predrasuda i prioriteta,2Lešić, str. 226. odnosno, osposobljava nas da zamišljamo drugačije svjetove, scenarije, načine spasa. (Stiven King bi rekao da je odraslost upravo okoštavanje imaginarnih sposobnosti…)
Ševek, glavni junak romana „Čovjek praznih šaka“ Ursule Le Gvin kaže: Bratstvo počinje dijeljenjem bola. A gdje okončava? Ne znam, još ne znam… Teoretičar Nortrop Fraj kao „konačnu viziju romanse“ navodi upravo bratstvo, a kao njenu osnovnu radnju M. Atvud navodi, naravno, pustolovinu. U svom eseju o romantičnoj fantastici3Esej je dostupan u knjizi „Goruća pitanja“, zbirci eseja i prigodnih spisa koje je M. Atvud pisala od 2004. do 2021, a objavljena je u Laguni koncem 2023. godine. iz daleke 2004. godine Atvud navodi šta to popularni žanrovi i/li spekulativna fikcija i/li romantična fantastika) mogu raditi a što drugi romani ne mogu: istraživati posljedice novih i mogućih tehnologija; mogu slikovito istraživati šta znači biti čovjek idući do krajnjih granica u tome; mogu istraživati mogućnost promjene u društvenoj organizaciji (što radi, naprimjer, Ursula Le Gvin) – dakle, utopija i distopija; mogu istraživati svijet mašte, vodeći nas tamo gdje nijedno ljudsko biće nikad prije bilo…
I kod Le Guin i kod Atvud imamo vrlo slične ideje (post)društva: koncepti poput vlastite imovine, porodice, klase i uopšteno hijerarhije ne postoje (Ursulina utopija), ali tu je i bijelo roblje, ubojiti virusi, ženski trashing, raznobrojne eksploatacije u distopijama Margaret Atvud, ili kako bi ona sama radije rekla ustopijama4Lešić, str. 177. – „kombinacijama savršenog društva i njegove suprotnosti“.
Ključno pitanje je, čini mi se, postavila Rozmeri Džekson 1988. godine (a sjetila ga se i oživjela Andrea Lešić u gore navedenoj studiji): Šta se događa ispod užitka koji nam pruža fantastika? Odnosno, da li je zaista moguće da „to nešto“ zaista dovede do transformacije društva, do neke socijalstičke utopije, neke Ursuline Ekumene5Ekumena je zajednica svjetova (iz romana koji pripadaju Le Gvininom Hainskom ciklusu) iz koje iščezavaju ideje ratovanja, neprijatelja, natjecanja…?
Pišem knjige o mogućim neprijatnim budućnostima u nadi da nećemo dozvoliti da te budućnosti postanu stvarnost.
(M. Atvud)
Semantika popularnih žanrova i njihovih nerijetko postapokaliptičnih svijetova uključuje svinjone, psovuke, tvorakune, zmacove, koščiće (sve nabrojane pojave su iz romana „Antilopa i kosac“ M. Atvud objavljenog 2003. a naročito zanimljivog jer je to roman o induciranoj pandemiji u kojem su pojedine situacije gotovo identične onima u kojima smo se našli za vrijeme pandemije koronavirusa. Koščići koji su proizvod „genijalnog naučnika“ Kosca ne umiju čitati niti smiju imati dara za umjetnost. U tom svijetu, svaki mogući čitalac pripada prošlosti (kao ujedno i kritičar, umjetnik, maštovnjak, tragalac…)
„Antilopa i kosac“ je i avanturistička romansa (kao i npr. film Matrix) i menipska satira jer se bavi intelektualnom opsesijom aktuelnih društvenih pitanja i jer imamo likove koji su zapravo glasnogovornici nekih novih ideja. Ipak, termin koji negromantkinja Atvud najčešće koristi za svoje romane je spekulativna fikcija, jer podrazumijeva upravo zamišljanje stvari za koje počinjemo biti sposobni da ih činimo. Također, u jednom eseju napominje kako naučnici koji izučavaju mozak kažu da ljudi mnogo bolje pamte stvari kroz priču nego kroz nabrajanje pukih činjenica6Riječ je o eseju „Književnost i životna sredina“ iz knjige Gorući spisi, objavljenog 2010. godine..
Roman „Proročica“7Svi navodi preuzeti su iz Laguninog izdanja romana Proročica, objavljenog 2024. godine u prevodu Alaksandre Čabraje. u kojem je šarmantni cinizam Margaret Atvud možda i najblistaviji pravi je izazov u smislu žanra – to je istovremeno psihološka fikcija (jer radnja prati krivudnje identiteta glavne junakinje Džoan), pustolovna romansa i metaroman (roman o pisanju romana) što je i najzanimljiviji njegov aspekt: Džoan živi od pisanja gotičkih ljubavnih romana, a koji su preteča onoga što danas prepoznajemo kao jezovitu prozu ili jednostavno horor. A sve je počelo sa starom dobrom romansom iz koje se razvio podžanr gotičke fikcije, a 1818. godine, kada se rodila Emili Bronte, pionirka gotičke proze Meri Šeli je objavila Frankenštajna. U savremene izdanke drevne romanse mogli bi se ubrojati i kvir trileri (npr. Čedo apokalipse Viržini Depent) i kvir fantastika (npr. Njeno telo i druge žurke Karmen Marije Mačado).
Kada će stići savršeni svijet muškaraca i čudovišta?
(Marijana Enrikez, Šta smo izgubili u vatri)
Oslanjajući se na teoriju Nortropa Fraja, Lešić ističe još jednu dimenziju romanse: Romansa pristupa emocijama sažaljenja i straha kao izvoru užitka. Intenzitet negativnih emocija straha i sažaljenja, kao i uživanje u tom intenzitetu podjednako su sumnjivi iz pozicije buržoaske uljudnosti, prefinjenosti i suzdržanosti kao i uživanje u seksualnom uzbuđenju (…)8Lešić, str. 68-69.
Ova kratka elaboracija mogla bi pomoći u shvatanju potrebe za čitanjem (i gledanjem) žanrovske fikcije. U tom smislu, ovdje ću se osvrnuti na makabrični i (crno)magijski horor savremene argentinske novinarke i spisateljice Marijane Enrikez. Nastrana raspoloženja koja proklijavaju u pričama objedinjenim u njenoj zbirci Šta smo izgubili u vatri9Citati su preuzeti iz zbirke priča „Šta smo izgubili u vatri“ koju je objavila Nakladnička kuća Hena.com 2021. godine u prevodu Ele Varošanec Krsnik. potvrđuju uvjerenje Edgara Alana Poa o tome kako je potreba da se čini zlo radi zla elementarni ljudski poriv. Priča Susjedovo dvorište je ponajviše poovski horor, ali i priča o stigmi siromašnih i skrajnutih ljudi. Glavnu junakinju Paulu budi misteriozno zvjersko lupanje po vratima usred noći – ali njen muž Miguel je smatra ludom, tačnije, smatra da se, osim kad se radi o ozbiljnim bolestima, svi emocionalni problemi mogu riješiti „snagom volje“. Usljed Pauline nečiste savjesti i muževog gaslajtinga, scenarij se pogoršava: u noći ona vidi da nešto sjedi u podnožju kreveta – možebitni dječak što zatim potrči kao mačka… Paula dobro poznaje životne priče sedmogodišnje djece ovisnika iz slamova koja kradu polupojedene hamburgere i prostituiraju se u zahodima (a upravo u njima bismo trebali vidjeti Isusa, rekla bi Marsela Altaus Rid, argentinska teologinja): Mislila je o gomili priča o djeci zavezanoj za krevet, u lancima, zarobljenima, koje je čula u vrijeme kada je radila kao socijalna radnica…10Prisjetimo se stanja u kom su zatečeni štićenici Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić u maju 2019, a potom i augustu 2023. godine.
Međutim, najznačajnija priča, iz feminističkog ugla, upravo je ona po kojoj zbirka nosi ime – Šta smo izgubili u vatri – a u kojoj žene koje zlostavljaju njihovi partneri11Prvu ćemo upoznati Djevojku iz podzemne što putnike ljubi svojim reptilskim ustima. Njoj je lice spalio njen muž. Polio joj je lice alkoholom dok je spavala i primakao upaljač. Kasnije je izjavio da se sama zapalila. I povjerovali su mu. Drugoj djevojci, Lucili, zaručnik je napravio opekline na više od 70% tijela i nakon 7 dana je preminula. Izjavio je da je ona sama sebi to napravila. Muškarci su spaljivali svoje djevojke, žene, ljubavnice, po cijeloj zemlji. Većina njih alkoholom, ali i kiselinom… Kiselina kao sredstvo za nakaženje i ubijanje žena postoji i u realnosti, a ovo je samo jedan primjer: https://www.klix.ba/magazin/showbiz/voditeljica-koju-je-partner-polio-kiselinom-uspjesno-se-oporavila-a-sada-je-odlucila-pomoci-i-drugima/230709089. osmišljavaju liniju bjekstva: počinju se samospaljivati. Goruće žene organizuju rituale u kojima se zadrže u vatri tek toliko da budu unakažene, i da onda mogu mirno hodati ulicom, kupovati, voziti se podzemnom, uživati na terasama kafića… Više nema trgovine ženama, jer više nitko ne želi spaljeno čudovište.
Gdje je tu ovaj gore pomenuti užitak? Možda u spoznanji i osjećanju da nismo sami u sveopštem užasu? U virtuoznosti i čudesnom talentu svih ovdje navedenih spisateljica da raskrinkaju svakodnevne malicioznosti i manjkavosti i pojedinca i društva?
“Kako ova Margaret Atvud smišlja ova uvrnuta sranja”, pitao je žalostivo jedan razočarani čitalac Sluškinjine priče na Tviteru. Ali nisam ja smislila ta uvrnuta sranja. To su uradila ljudska bića, koja su smislila mnoga još uvrnutija sranja od svega što sam ubacila u Sluškinjinu priču ili Svedočanstva12Iz eseja Pisanje „Svedočanstava“ u knjizi Goruća pitanja, str. 470-471.… Svirepo ubojstvo Nizame Hećimović nije se dogodilo u fikciji niti ga je smislio neki uvrnuti pisac ili spisateljica. Horor nastaje iz stvarnog, svakodnevnog užasa.
***
Danas je 13. mart 2024. godine. U samo jednim dnevnim novinama pročitala sam naslove: “Zvjerski zlostavljao suprugu“ i „Jednom rukom je davio, drugom ubadao nožem“. Ne znam kakva je statistika u ostalim dnevnim novinama, ali nemam dobre predosjećaje. Nasilje prema ženama eskalira. Voljela bih da alternativni svijet koji za žene nudi Enrikez bude onaj za koji se Atvud nada da nećemo dozvoliti da se ostvari.
P.S.
Želim nam još samo svima za razmišljanje prenijeti pitanje Margaret Atvud: U kakvim okolnostima želimo da živimo? Ako već jesmo, a jesmo (svi planetarno) trenutno u vukovom stomaku gdje je strašno i mračno, kako da izađemo?
DIPLOMIRALA JE NA ODSJEKU ZA BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU. OBJAVILA JE DVIJE ZBIRKE PJESAMA: IZMEĐU DVOJE (2005.) I SRČANE SATURNALIJE (2019.) I ONTIČKE I ONTOLOŠKE HALJINE ŽENSKOSTI (ZBIRKA ESEJA I KRITIČKIH OSVRTA) (2022.). GOSTOVALA JE NA BROJNIM REGIONALNIM PJESNIČKIM SUSRETIMA. PJESME SU JOJ PREVOĐENE NA MAĐARSKI, RUMUNSKI I NJEMAČKI JEZIK.

