Sudbina šanka u dobu visoke tehnologije



Kroz vrata kafane ka velikoj nebeskoj tišini krenu kreštav i promukao smijeh a na njih spolja zakuca svjetlost baterijske lampe u pratnji komunalnih redara.

Print Friendly, PDF & Email



A, zaposli ga ti, nek’ ti oštri olovke kad ga toliko braniš!

Dobro ti kaže, što čačkat mečku…

Čekajte, polako, molim vas malo strpljenja, saslušajte me, svega vam. Svi ti problemi imaju izvor u jednoj istoj ljudskoj osobini. E, nemoj me prekidat, evo ja sam vas do sad sluš’o. Vidi, znam ja puno ljudi koji ne mrze Rome ali ih nikad ne bi zaposlili ni da im čiste kuću. Kako bih rekao, ne žele riskirati, neka njih ali ih bolje ne dovodit u napast da nešto ukradu. Recimo, kako onda točno očekujemo njihovu integraciju u društvo kada ne dobivaju šansu ni onda kada pokažu inicijativu. Što čovjek nego da pomisli – džaba mi trud, škola, pismenost kada ću za privilegiranu većinu zauvijek biti samo Ciganin, ergo prosjak, lopov ili, u najboljem slučaju, muzikant. Koliko točno upornosti i dokazivanja očekujemo od ljudi koji uz to konstantno moraju gutati uvrede i poniženja? Nikako da pobijedimo sami sebe i umjesto bezlične crnpuraste gomile pred sobom vidimo ljudsku jedinku koja se kao i mi bori za svoju egzistenciju. Stalno prebacujemo problem dalje. Što bi ja bio budala pa im prvi dao šansu? Netko će drugi. Pa ako se pokažu i ja ću. I eto nerješivog problema, to su svi problemi za koje očekujemo da ih riješe drugi, to su ovi većinski problemi, politički, njih je puno. Oni su nam uteg na putu ka istinskoj jednakosti. Sve više i zato što počinjemo težiti istosti umjesto jednakosti, asimilaciji umjesto integraciji. Pa se rješenje niti ne nazire. Pa vam u 21. stoljeću ne preostaje nego uperiti pogled u nebo i poželjeti da nam je Bog na pomoći. Sve zato što nema šanse da riskiram razvojem stečeni komfor i ostvarena prava ne shvaćajući da nikad nismo bili ranjiviji i da nas nikad nije bilo lakše ucijeniti i korumpirati, jer smo već u poziciji u kojoj niti ne pomišljamo riskirati gubljenje makar djelića prava i komfora uzimajući ih zdravo za gotovo i zaboravljajući da svaku privilegiju imamo preko tuđih leđa. To je došlo dotle da je sve manje ljudi sposobnih održati partnerski odnos jer više nitko ne želi ustupiti ni žrtvovati makar djelić svog prostora kako bi napravio malo mjesta u svom životu za drugu osobu i njezine potrebe. Sve se komfornije živi a, paradoksalno, sve samotnije i nesretnije. Taj usamljeni, nesretni dio nas je ljudsko biće u nama koje nestaje s povijesne pozornice ustupajući mjesto post ljudima svedenim isključivo na održavanje funkcija sustava koji je ljudima trebao donijeti blagostanje da bi ih doveo do toga da žrtvuju ljudskost i stavili se u službu održavanja tog sustava. Algoritam se okrenuo protiv nas, jednadžba se toliko razvila i proširila da smo mi postali njezin zanemarivi dio, njezin prosti, primitivni početak kojeg treba prevazići jer su sebi ima urođenu sklonost ka pravljenju grešaka a prema tome se ne smije imati skrupula. Stvari su se otrgnule ljudskoj kontroli zbog pogrešne premise da će ljudske nevolje nestati kada stvorimo sustav koji će isključiti mogućnost pogreške. To je, posljedično, dovelo do toga da ljudske nevolje mogu nestati kada isključimo ljude iz jednadžbe. Otuda opadanje kreativnosti i osnovnih kognitivnih sposobnosti jer su upravo greške poticale razmišljanje i kreativnost da bismo kao vrhunac spoznaje došlo do prosvjetljenja – ljudi su u osnovi svih problema čovječanstva. Ako želimo nepogrešiv sustav svijet bez problema rješenje se nameće samo po sebi. Primitivno je biti čovjek pa ga umjesto zamišljenog nadčovjeka zamjenjuje postčovjek. Sve to imamo opet kao rezultat ljudske greške jer smo rješenje problema tražili u razvoju sustava koji će isključiti grešku sam po sebi. Valjda ste shvatili do svega toga ne bi došlo da smo napor uložili u razvoj čovjeka, razvoj duha i misli, sve smo karte bacili na tehnologiju pa danas ljude odgajamo i obrazujemo tek da budu sposobni održavati tehnologiju d koje smo postali toliko ovisni da mi moramo služiti njoj umjesto ona nama. Pa smo sve istiji i sve više svođeni na aritmetičku sredinu. Nijedna travka ne smije štrčati iz travnjaka. Nismo tu da živimo nego da obavimo zadatke koji održavaju sustav koji nas održava funkcionalnima u mjeri u kojoj smomu potrebni. Mi na manje ne pristajemo a više nećemo dobiti. Nastupa dugačko ravnovesje. Cilj je doći u stadij kada više nitko neće dovoditi u pitanje bezgrešnost sustava. Tada će nestati samoće ovog još nesavršenog humanoida, tada neće trebati druge da ne osjeća usamljenost, bit će mu dovoljan sustav. Otišli smo k vragu kojeg smo sami prizvali. Stvar je na terenu jasna i za Rome. Romi neće ukrasti ako ih ne dovodimo u situaciju da to požele i pokušaju. Prema njima se odnosimo kao sustav prema nama „privilegiranima“, bez empatije, bez hrabrosti, bez duha, bez mašte, bez vjere, bez ljudskosti. Evo, recimo ovako, ako u mirnodopskim uvjetima u obrani, borbi, ubijete drugu osobu bit će vam suđeno. Kada sve isto učinite u ratu, kao dio sustavne tehnologije ubijanja neće vam se suditi. Ispada, dakle, nije ubojstvo samo po sebi problem, problem je ako ga počiniš izvan jasno određene tehnologije ubijanja. Ako branite samo sebe ubojica ste, ako branite sustav onda ste heroj. Sustav je gluh za to što ste to, recimo, učinili u identičnim uvjetima ugroženosti. Vi niste bitni. Bitan je sustav koji te „hrani“. I obećava ti opstanak. Život tako nije bitan sam po sebi, živiš samo kako bi održao sustav do nove, manje sumnjičave, savršenije generacije dok ne dođemo do jedinki koje ne propituju ništa. Na tom putu treba ukinuti i jezik kao sredstvo komunikacije čime se ukida i sposobnost apstrakcije do trenutka kad je sve razumljivo samo po sebi, bezgrešno i neupitno čime će povijest napraviti puni krug do humanoida toliko primitivnog da će biti sveden na sposobnost pritiskanja jednog jedinog dugmeta preko kojeg će komunicirati, hraniti se, razmnožavati. Tipki će biti sve manje dok ne ostane jedna jedina koja će trebati jednog humanoida kojeg će algoritam reverzibilno nazvati Adam i kojeg će iskoristiti da uprosti stvari dodatno obećavajući mu postojanje bez potrebe da stiska i tu jednu jedinu tipku pa će i onda biti ukinuta. Adam će izgubiti svrhu i time život. Algoritam će nastaviti bez Adama do kobne hardverske anomalije zbog koje će doći do promjene napona što će izazvati nestanak struje i konačani povratak u početni stadij beskrajne tame i apsolutne tišine u kojoj neće ostati ni trag onoga što joj je prethodilo kao što ni trag od nje nije ostao u svijetu koji se u njoj začeo. Više neće, ka što ni sada nije, biti važno hoće li povijest evolucije opet krenuti iz te točke. Nevažno je za nas, sada i ovdje. Ljudska povijest će i onako stati puno prije nego umre zadnji humanoid, onog trenutka kada više ne bude jezika i misli, jer naš svijet postoji zahvaljujući jeziku koji nam omogućava da zamislimo nešto toliko apstraktno kao što je kozmos i u njemu ovaj naš svijet….

Ti bi, brate, treb’o prestat’ pit’, nisi normalan nikako… Otrijezni me pričom…

Dobro ti kaže, što nas satra ovako pred jutro, taman mislio popit ćemo još jednu pa kući a sad mi ni boca rakije neće bit dosta da izbijem iz glave tebe i tu tvoju priču… Prevrn’o si pameću skroz…

Boga mi si nam općio s ganglijama a izađoh da se opustim..

Jes’, bolje bi vam bilo bez jezika, u tišini, ne bi sad mislili toliko, baš time činite istinitim sve što sam vam ispričao… Htio sam reći, treba nam presedan, netko mora iskoračiti, zaposli, brate, malog nek’ konobari, možda ćeš spasiti čovječanstvo, evo ja ti garantiram za malog….

Bježi odnio te đavo nenormalni…

Kroz vrata kafane ka velikoj nebeskoj tišini krenu kreštav i promukao smijeh a na njih spolja zakuca svjetlost baterijske lampe u pratnji komunalnih redara. Pogledali su se s čuđenjem kad su kao odgovor na usmjereno svjetlo i kucanje začuli još grohotniji smijeh koji će pamtiti još dugo kao rijetku sličnu pojavu u vremenima koja su iz kriznih prelazila u kriznija.

 

MARKO TOMAŠ 

KNJIŽEVNIK, KOLUMNISTA, UREDNIK. DO SADA JE OBJAVIO 15-AK KNJIGA.

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.