Djed Milivoj, unatoč gluposti i besmislenosti

Djeda najviše pamtim po čestim sjetnim mislima o ovom, kako je govorio “glupom i besmislenom životu”, što je za njega bilo sve sem umjetnosti za koju je živio. Najosnovniji biografski podaci kažu da je Milivoj Bačanović rođen u Herceg-Novom, 5. XII 1921., u porodici čiju istoriju, pod istim prezimenom, na osnovu arhivske građe neprekidno možemo pratiti od kraja 15. vijeka. Započeo je svoje obrazovanje u umjetnosti solo-pjevanja na prestižnom konzervatoriju „Rossini“ u Pesaru 1943. godine, gdje je bio pod mentorstvom prof. Elvire Kasaze. Nakon što je Italija kapitulirala vratio se u zavičaj i od 1944. je pripadnik Narodnooslobodilačke vojske. Svoj prvi javni nastup imao je 1946. godine u ulozi Verdijevog Rigoleta u sarajevskoj Operi, gdje je postao stalni član ansambla, osim u periodu između 1955. i 1957. godine kada se pridružio Operi Hrvatskog Narodnog Kazališta u Zagrebu. Godine 1953. na međunarodnom takmičenju operskih pjevača u Vervjeu u Belgiji, osvojio je prvo mjesto za bariton pjevanje i prvo mjesto među 200 pjevača svijeta, čime je skrenuo pažnju na svoj izuzetan talent, što mu je omogućilo da razvije impresivan baritonski repertoar na operskim pozornicama. Porodična istorija ovim bazičnim biografskim odrednicama dodaje i to da je djedu odmah po uručivanju nagrade u Vervjeu ponuđen angažman u Pariškoj operi, ali je on to kulturno odbio, uz komentar da to treba raspraviti sa jugoslovenskim ambasadorom. I tako je djed ostao u Sarajevu, a sarajevska Opera koju je, praktično, osnovao postaje ravna pariškoj. Zbog te njegove odluke smo brat i ja rođeni u Sarajevu. Uvijek tvrdim da nije dječja fantazija da se ne mogu sjetiti ničega ružnoga iz predratnog dijela svog djetinjstva u Sarajevu. Brat i ja smo zaista imali djetinjstvo iz bajke. Uveliko zahvaljući upravo djedu koji je već bio u penziji. Svaki dan proveden s njim bila je avantura. I zaista kad god bi nas negdje vodio govorio je doslovno “idemo u avanture”. Sjećam se koliko su drugoj djeci bile smiješne riječi koje bismo pokupili iz njegovog hiperijekavskog primorskog govora bogatog talijanizmima: lencuo, kućarin, kušin, škura…  Djedova domišljatost u imitiranju likova iz naših omiljenih crtanih filmova i dječjih emisija činila je da se osjećamo kao da živimo u njima.

Sjećam se kako bi njegov duboki i meki bariton lako prelazio u kreketavi glas žapca Kermita, a zatim u promuklu ozbiljnost đavolskog Skeletora. Čitanje knjiga s djedom bilo je kao prolaz u drugi, bolji svijet. Svaki lik iz priče dobio bi svoj jedinstveni glas, u djedovoj interpretaciji. Djed je inače i u društvu odraslih važio za odličnog imitatora, tako da je njegovo čitanje bilo više od čitanja; to je bila predstava koja je hranila dječju maštu. Ljeto je je bilo vrijeme kada se išlo u “nove avanture”. Tada bismo gotovo četvrt godine provodili u djedovom zavičaju u Boki Kotorskoj. Naše duge šetnje i vožnja barkom kroz Tivatski i Kotorski zaliv bile su prilike za učenje i istraživanje. Djed bi nam pričao o svojoj mladosti na pomorskoj akademiji u Dubrovniku, različitim ribama, pticama, zvijezdama, istorijskim događajima od izumiranja dinosaurusa do potonulog grada kraljice Teute za koji se govorilo da se nalazio negdje kod Tivta, uvijek nastojeći da svoje znanje prenese na nas na zabavan i zanimljiv način. Te šetnje su bile naše male avanture, tokom kojih smo upijali svaku riječ koju bi djed rekao, posebno kada bi nam, između različitih priča, pjevao dijelove arija iz Rigoleta, Seviljskog berberina i naročito Ere s onog svijeta. Kada bi smo se vratili iz “avantura” slijedila je posebna radost za nas djecu. Primorski gradovi su, za razliku od drugih jugoslovenskih gradova imali privilegiju praćenja dva talijanska državna kanala. Djed je perfektno govorio italijanski i bila mu je radost da svojim unucima bukvalno svakog dana služi kao prevodilac.

Nakon što bi se ljeto završilo i počinjala škola koju nisam volio, jedva sam čekao raspuste koje smo provodili sa djedom i bakom. Djed je volio da kupuje knjige, koje, istina, nikada nije imao vremena sve da pročita, ali je nama djeci uvijek s ponosom pokazivao dvije biblioteke koje za života stekao. “Ovo će jednom sve biti tvoje”, često je govorio. Ispostaviće se da je upravo iracionalna, ali plemenita vezanost za tu stečevinu bio jedan od razloga zbog kojih Milivoj nije odlučio da se skloni u svoj zavičaj, onda kada je već postalo jasno da u Sarajevu počinje rat. U političkom smislu, bio je dječje naivan. Nikada nije bio član ni jedne političke partije. Mjesto direktora opere koje mu je moglo pripasti ukoliko bi se učlanio u SK BiH uljudno je odbio. Istina, uvijek je mislio da je sve osim umjetnosti glupo i besmisleno, ali nije mogao ni sanjati da je glupo i besmisleno u mjeri da ništa osim gluposti i besmislenosti neće ostati. Kada su, početkom rata, u naš stan počele upadati razne grupe “oslobodilaca” u potrazi za oružjem i snajperistima, Milivoj bi im pokazivao svoje ime u muzičkoj enciklopediji Jugoslavije i svijeta, ne sluteći da sada živi u svijetu u kojem Jugoslavije više nema, a da svijet koji je svesrdno pomagao njenom nestanku ne funkcioniše na puno drugačijim osnovama od fukare i nesoja koji mu svakodnevno upadao u stan, plašeći mu unuke od 9 i 6 godina, ne nalazeći oružja već Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva 1961. Orden rada III reda iz 1950. i 1971 kojim ga je odlikovao Tito, Spomen plaketu Grada Sarajeva dobio iz 1965.godine,Nagradu Udruženja reproduktivnih umjetnika BiH dobio iz 1961., Zlatnu plaketu Muzičke omladine iz 1970.godine, razne nagrade Saveza kompozitora Jugoslavije, Plaketu Grada Sarajeva 1979.godine, kao zaslužan građanin… Sve ono što je u svijetu koji je nestajao pred njegovim značilo mnogo, a u svijetu koji je nastupao baš nikako. Nestanak tog svijeta duboko je pogodio djeda.

Ako ga od prije rata pamtim po širokom osmijehu i spremnosti za igru i šalu, sada je to bio čovjek čiji je izraz lica odražavao duboku muku, pesimizam i zabrinutost. Ali volja da njegova unučad prežive bila je jača od svega. Stajanje u redu za humanitarnu pomoć postalo je njegova nova rutina, gdje bi, okružen stotinama drugih iscrpljenih duša, čekao na naš dio oskudnih zaliha koje su mogle značiti razliku između života i smrti. Granate i snajperi ga nisu sprečavali da svakodnevno posjećuje pijacu na kojoj su šverceri najosnovnije proizvode prodavali po desetostruko većim cijenama i koje nismo mogli priuštiti. Ponos umjetnika kojem su aplaudirale prepune evropske dvorane nije ga sprečavao da prolazi štandovima i pažljivo skuplja ostatke voća i povrća koje su prodavači ili oni koji su imali nešto novca ostavili za sobom. I pitka voda je bila dragocijenost. Milivoj bi, zimi u jakni, ljeti gol do pasa, nosio teške kanistere ili kante na kilometrima česme ili parkirane cisterne, gdje bi čekao satima čekao na red. U trenucima, kada bi se vratio kući, umoran i iznuren, ali s malo hrane i vode, nije bio naročito raspoložen za bilo kakav razgovor. Često bi natmuren i tužan satima gledao kroz prozor. U tim danima saznali smo za još jedan djedov talenat koji je odavno zanemario: crtanje i slikanje. Svaki pogled na svoj odraz u prozorskom staklu bio je putovanje kroz unutarnje pejzaže koje je rat nemilosrdno preoblikovao. I te svoje odraze je počeo svakodnevno crtati izbacujući na taj način iz sebe pesimizam i beznađe.

Djed je kada bi god to bilo moguće navraćao u Narodno pozorište. Čim su se stekli uslovi, dobrovoljno se prijavio da u teškim ratnim uslovima radi sa mladim operskim pjevačima sve dok mu jednog dana nova upravljačka garnitura nije poručila da je nepoželjan i to doslovno preko portira koji mu je to saopštio riječima: „Paša, ti ne možeš da uđeš…“  Međutim i u najmračnijim trenucima, kapljica dobrote je razvodnjavala zlo. Uskoro je naš stan svake sedmice bio prepun mladih pjevača koji su željeli učiti od djeda Milivoja. Bio je to trijumf dobrote i raskošnog talenta nad silama gluposti i submediokritetstva koje su rečenicu upućenu djedu ugravirale na ulaz svake institucije u gradu koji je, kao malo ko, zadužio.

Djed Milivoj je umro na proljeće 2012. bukvalno prvog dana kada, od starosti, nije mogao ustati na svoje noge. Noć prije toga sam sjedio pored njegovog kreveta. Držao me za ruku i govorio da tako ne želi živjeti. Nikada nije volio ostavljati utisak slabog, iznemoglog i bespomoćnog čovjeka. I onda je samo zaspao sa osmjehom na licu. Često maštam o tome kako je u tim trenucima stupio na scenu vječnosti i kako je u jednoj milisekundi ponovo bio Falstaf, Rigoleto, Seviljski berberin, Mlinar Simo… kako mu glas odjekuje beskonačno, slobodan od svih okova gluposti i besmislenosti, kojima su sami sebe okovali ljudi koji su ga namjerno predali zaboravu i izbrisali iz kolektivnog sjećanja Sarajeva. Djed Milivoj je, nas, svoje unuke i sve svoje učenike učio o snazi, dostojanstvu, i nesalomljivosti ljudskog duha i prirodno je da je sjećanje na njega neodrživo u okvirima kolonizovanog duha slabićstva, pokornog gmizanja i krajnje umne zapuštenosti. On sada brodi nebeskom Bokom, okružen milionima dobrih duhova koji mu gromoglasno aplaudiraju. Zaborav onih koji, za sitnu korist, aplaudiraju jedni drugima ne bi li tako pokušali zaboraviti ko su i šta su, zapravo je posthumno uručeno najveće priznanje za životno djelo.

VUK BAČANOVIĆ

ISTORIČAR I DUGODIŠNJI UREDNIK I PUBLICISTA IZ SARAJEVA. DOKTORAND JE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU. NJEGOVO POLJE ISTRAŽIVANJA JE SREDNJOVJEKOVNI KONCEPT ETNIČKE PRIPADNOSTI NA BALKANU I RELIGIJSKA ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE.