O (post)kolonijalnom stanju Balkana
Tokom perioda Osmanskog carstva, unutar društva je postojao millet sistem koji se odnosio na to da vjerske zajednice imaju određenu autonomiju u sopstvenom zakonskom upravljanju. Može se govoriti da je ostavština takvog uređenja društva ostavila religiju kao značajan aspekt identiteta, a koji se sa širenjem ideja nacije iz Francuske i Njemačke pomiješao u nešto što do te mjere spaja ta dva identiteta da bilo kakvo ispadanje iz kalupa jednog ili drugog ostavlja osjećaj kod pojedinaca da su oba u potpunosti ugrožena, a što dodatno otežava emotivno zrelu diskusiju o nečemu promjenljivom poput identiteta jer već su dva, obično razdvojena identiteta, stopljeni u monolit
Edward Said u svojoj knjizi Kultura i imperijalizam i Gayatri Chakravorty Spivak u svojoj knjizi Kritika postkolonijalnog uma izdvajaju društvene pojave poput šovinizma, nacionalizma i natavizma kao neadekvatnu i kontraproduktivnu reakciju nekog nekad od neke imperijalne sile potlačenog društva, a kojom danas (makar ne u onim razmjerama koliko tokom prošlosti) nije potlačeno, te kako su te pojave koje ne oslobađaju ljude od imperija koliko pojave kojehrane imperijalizam. Frantz Fanon je pisao kako i nacionalističke elite nastavljaju potlačivanje sopstvenog naroda, te onemogućuju njegovu istinsku emancipaciju od stanja potlačenosti.Ne mora se previše obrazlagati da su te pojave prisutne u državama i narodima Balkana. Ovaj tekst je kratko razmišljanje o tome kako se došlo do toga, ali i o mogućnostima kako se mogu te pojave prevazići. Iako se govori o Balkanu, veći fokus teksta je na Južnim Slavenima iz čije pozicije potiče autor, a dijelom je i namjera prikazati kako se široki termini u svakodnevnosti koriste u svojoj djelimičnosti, tj. pokazati koliko je Balkan zapravo imaginaran, a ne konkretiziran znanjem o državama i narodima koji ga čine.
Prvi ruski konzul Bosne, A. F. Giljferding, je tokom XIX stoljeća odnoseći veliku količinu pravoslavnih rukopisa ostavio putopis Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji u kojem je primijetio da Južni Slaveni na pitanje kojem narodu pripadaju, uglavnom odgovaraju sa vjerskom pripadnošću. Može se reći da se ni danas to shvaćanje „nacije“ nije potpuno promijenilo. Ovdje se mora napomenuti da uprkos praksi da se termini narod i nacija koriste kao sinonimi, ipak nedostaje u diskursu razlikovanje ta dva termina, a kojom bi se dalje olakšalo uopšte raspravljati o sličnim temama. Zdravo za gotovo se uzimaju ti ‘jezički zatvori’, te zaboravlja se koliko jezik zapravo zna oblikovati percepiju onoga što zovemo stvarnost istovremeno sakrivajući njene moguće osobine. Primjer tome je ruski jezik u kojem postoje različiti pridjevi za nekoga ko je etnički Rus i za nekoga ko je građanin Ruske Federacije bez obzira da li je etnički Rus, a što bi se kod nas prevelo kao „ruski“ ili na engleskom kao „Russian“ gubeći tu distinkciju. Naša lingvistika se nije toliko bavila deskriptivnim proučavanjem jezika koliko, obično nepromišljenim i politički motiviranim, normativnim postupcima. Ta prepreka u razvijenosti znanja nekog područja otežava čak i pristupanju ozbiljnijim razmišljanjima o nekim temama (poput ove), a pogotovo u pokušajima komuniciranja nekih tema. Svjestan takvog stanja, upuštam se u pokušaju kratkog uspostavljanja nekih osnovnih misli o ovoliko kompleksnoj i osjetljivoj temi izraženih u ograničenom jeziku.
Tokom perioda Osmanskog carstva, unutar društva je postojao millet sistem koji se odnosio na to da vjerske zajednice imaju određenu autonomiju u sopstvenom zakonskom upravljanju. Može se govoriti da je ostavština takvog uređenja društva ostavila religiju kao značajan aspekt identiteta, a koji se sa širenjem ideja nacije iz Francuske i Njemačke pomiješao u nešto što do te mjere spaja ta dva identiteta da bilo kakvo ispadanje iz kalupa jednog ili drugog ostavlja osjećaj kod pojedinaca da su oba u potpunosti ugrožena, a što dodatno otežava emotivno zrelu diskusiju o nečemu promjenljivom poput identiteta jer već su dva, obično razdvojena identiteta, stopljeni u monolit. Poslije izlaženja nekog naroda iz pripadanja nekoj imperiji, logično je da će biti u potrazi za svojim prijašnjim identitetom. Karibi, Afrika i Latinska Amerika su ostavili književnost u kojoj je potraga za identitetom jedna od glavnih motiva, a velika količina te književnosti nije ušla u opštu kulturu Balkana, a pitanje je da li su određene knjige postkolonijalne književnosti uopšte prevedene na balkanske jezike. To je također još jedna prepreka jer je smanjena mogućnost upoznavanja sa tuđim iskustvom potlačenosti i pojedinac ne može iz tog iskustva učiti, upoređivati sa sopstvenim, pronalaziti sličnosti, ali i i razlike koje bi pokazale specifičnost našeg, balkanskog područja. Jedna od tih specifičnosti je da osim Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva koji su teritorijalno kontrolisali područja Balkana (ali i Francuska tokom Napoleona, kratki period obično zaboravljen zbog opsesije prema drugim imperijalnim silama), imperijalni utjecaj su sprovodili i Britansko i Rusko carstvo. Čest je narativ da smo svi u socijalističkoj Jugoslaviji bili složni dok nas nisu zavadili nacionalisti. Spomenuti millet sistem Osmanskog carstva su znale druge imperijalne sile zloupotrebljavati namećući se kao zaštitnici određene vjerske grupe, ne iz dobronamjernosti i brige za ljudskim pravima koliko zbog svojih imperijalnih ambicija i grabljenja svog komadića oslabljenog Osmanskog carstva. Takvim postupkom su imperijalne sile kreirale jaz među vjerskim grupama na Balkanu, jaz koji su ličnosti šovinizma koristili za stivanje i održavanje svoje pozicije moći.
U Srednjoj i Južnoj Americi su postojale dvije misaone struje, obje povezanesa Shakespeareovom dramomThe Tempest, odnosno Oluja, koje se pokušavale razgovarati o adekvatnom pravcu postkolonijalnog stanja Amerika: Ariel i Caliban. Ne zalazeći detaljnije u te dvije struje i njihov značaj, sam postupak uključivanja elementa kulture imperijalne sile (a Shakespearea su engleski šovinisti često znali zloupotrebljavati i koristiti kao emblem svoje superiornosti u nastojanjima da pravdaju svoje tlačenje drugih i eksploataciju njihovih resursa) je određeni vid emancipacije: umjetnost je univerzalna, ne u nametanju koliko u razvijanju interpretacija i ubacivanju Sebe u Univerzalno. Time nešto što je započeto kao „univerzalno“, a zapravo je bilo „europocentrično“ na kraju i postaje univerzalno.Od kulture imperijalne sile se uzima ono što odgovara i proširuje se značenje i upisuje se nova interpretacija. Ne tvrdi se da je Shakespeare imao na umu sve to kad je pisao Oluju, već je razbijena mistifikacija prošlosti i starog kanona da se gradi novo. Takav zreo odnos sa prošlošću se ne može graditi u šovinističkom društvu jer šovinizam obično nastoji držati monopol nad interpretacijama: neodgovarajuće činjenice predstavljati kao interpretacije, a svoje interpretacije predstaviti kao činjenice. Govoreći o historiji, koliko zapravo učimo kako je drugim narodima bilo pod vladavinom Osmanskog carstva? Ne samo drugim balkanskim narodima, nego i afričkim i azijskim (ono što bismo zvali Bliskim Istokom).Iako se prije više nego danas o Balkanu govorilo kao o europskom Drugom, ili psihoanalitički rečeno kao o „potisnutoj agresivnosti Europe“, ipak je naše obrazovanje europocentrično. Kad učimo o Osmankom carstvu, učimo o Rumeliji. Kad učimo o Ruskom carstvu ili o Sovjetskom Savezu, učimo o njegovom europskom dijelu. Azijski i afrički dio su zapostevljeni, a mi smo ostavljeni u pomalo rascijepanom identitetu gdje se smatramo dijelom Europe, ali se istovremeno suosjećamo s onima koje je Europa za svoju korist oštetila. Želimo biti dio tog povlaštenog kruga, ali ne želimo biti krivi ni za kakve zločine.
Književnost upoznaje ljude sa jednom kulturom (ali i uspostavljaju vrijednosti nekog društva), a može i približiti jezik jednog društva drugom. Iako je Balkan raznovrstan po broju različitih naroda i društava, koliko zapravo se uče drugi balkanski jezici? Koliko je lako nama sad odlučiti i sprovesti odluku da pročitamo neki albanski horor, bugarsku fantastiku, makedonski sci-fi, grčki krimić ili rumunski ljubić? Da li su i drugi odbacili sve što podsjeća na nekadašnje imperijaliste i izolovali se u sopstvenoj tradiciji ili smo iz imperijalizma samo preuzeli tlačenje i mržnju prema Drugima?Nacionalna književnost ne mora imati nacionalni sadržaj da se smatra kanonom nacionalne književnosti, već jednostavno pokazuje da je riječ o književnosti čiji je autor pripadnik određene nacije.U suštini, moglo bi se reći da stogodišnjim (i više) nastojanjem da budemo dio Zapada (ili Istoka) smo zaboravili da adekvatno ispitamo sebe po pitanju ko smo. Jung je rekao „Svijet će te pitati ko si, a ako ne znaš, svijet će te reći.“. Moglo bi se reći da šovinizam (uvijek nepovjerljiv prema svijetu) kaže odmah ‘ko si’ i ‘šta si’ da se ne bi usudio dalje propitivati svoj identitet. Uz to ‘šta si’ kao bonus dolazi i popratni spisak svih stavova koje moraš imati, inače si pripadnik nekog drugog naroda kojeg ne volimo ili izdajnik svog.
A šta je sa narodima (ili nacionalnim manjinama ili etničkim zajednicama; da li se može govoriti o nekim objektivnim kriterijama koji određuju preciznost te kategorije ili su osuđene na relativnostkrvavih historijskih okolnosti i uređenja sadašnjih država?) koji nisu ostvarili neku (pseudo)nacionalnu državu? Romi su povezani sa Balkanom i svakom balkanskom državom, a marginalizirani su i u društvu kao što je i znanje o njima, njihovom jeziku, njihovoj historiji marginalizirano. Vlasima, koji su vjerovatno kroz historiju asimilirani u brojnije narode na Balkanu, je ime svedeno na govor mržnje. Iliri i ilirstvo je toliko kompleksna tema za ovaj tekst, ali ne mogu se ni oni izostaviti, pogotovo u kontekstu da projekcijom šovinizma na prošlost se oni posmatraju kao homogenizirani narod kao da naprimjer nije bilo nikakvih kulturoloških razlika između Liburna i Japoda. O jeziku je teže govoriti zbog nedostatku pisanih tragova. Mogu li oni kao Pelazgi postojati u vakuumu znanja, a da se ne pokušavaju šovinistički pretvoriti u mistične pretke koji nisu postojali u svom vremenu? Slični postupak prisvajanje tuđe prošlosti nije specifičan samo za Balkan; Erika Fatland u putopisu Sovietistan navodi kako se susretala s Uzbecima koji su tvrdili da je Aleksandar Veliki zapravo Uzbek. Centralna Azija ima neke sličnosti sa Balkanom, pa možda je vrijeme da učimo iz tuđih iskustava, ali i svoja dovoljno sistematski obraditi da i drugi mogu učiti iz naših, balkanskih.
PJESNIK, ESEJISTA, PISAC, STUDENT KOMPARATIVNE KNJIŽEVNOSTI I INFORMACIJSKIH NAUKA FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U SARAJEVU.
