Porazi, mnogi, prolaze, ali ljubav ostaje
Put kojim treba ići u rekonstrukciji ljevice ne može krenuti nego odozdola, jer se radi o procesu koji mora polaziti odozdo, jer ili kreće odozdo, iz baze, kao realno postojeći, kao snažno alternativan, i jedino se tako može razviti i stvarno se snažno potvrditi.
Nije gotova historija ljubavi između drugova i drugarica, ni ideja, ni tradicijia, ni kulture ljevice. U mnoogima još živi strast. Odoljela je znanstvenom učinku permanentnog ocrnjivanja, što se na Zapadu zbivalo svaki dan, još od kraja Drugog svjetskog rata. Odoljela je represijama, pritiscima, zastrašivanju, izolaciji. Posrtala je pred tragedijama XX stoljeća, uključijući i one socijalističkih režima, pognula se pod udarcima krize politike kao i pred prostačkim i brutalnim barbariziranjem politike desnice, kakva je u Italiji zavladala s Berlusconijem i Legom Nord (Sjevernim savezom).
Ipak njena historija nije završena, njena je historija poražena. Bar je zasad poražena. A važno je znati: može se biti poražen, ali to još ne znači ne biti u pravu. Niti biti poražen znači, kako nas uči historija, biti zauvjek poražen. Historija katkad, sa sebi svojstvenim vremenom, okrene najedamput pozicije, koje su izgledale apsolutno čvrste.
Pokreti, antagonizmi, pobune i borbe se stalno javljaju, rađaju se neprekidno kao feniks iz pepela. Iako oslabljeni, podijeljeni, fragmentirani i sa još nesigurnim i neadekvatnim teorijskim prtljagom, oni što pripadaju ljevici nastavljaju se s ponosom prepoznavati kako u perspektivi emancipacije od kapitalističke vlasti, tako i u scenaraju jednakosti i socijalne pravde.
Možda nam može pomoći Ernst Bloch u definiciji utopije: mislio je na onu komunističku, kao „ne još “ na horizontu, u smislu historije muškaraca i žena; on, pred brutalnim nepravdama, koje se stalno događaju i ponavljaju, govori o „prevazilaženju“ takve današnjice, a kada to “novo bude slobodno stvoreno, to zaista ‘novo’ kao mediator današnjice, uvijek treba da bude krajnje zahtjevno prema činjenici, da ga se doista i hoće.“
To je uostalom realno kretanje realne historije: iako su policijska represija i kulturna homologacija potpuno uspjele, „nered“ koji stvara dominacija krupnog kapitala u krizi reducira svaki oblik života na robu i svodi ga i na njezinu „razmjensku vrijednost“ te on ne može uopće da postoji ni da se održava izvan vlastitih ruševina.
U Ventimigli (na zatvorenoj granici prema Francuskoj – boraveći danima na jednoj stijeni) „prokleti na zemlji“, iako samo na časak, pokazali su šta bi se moglo dogoditi i jeza je prošla („od te aveti“) leđima ljudi na Zapadu. Postoje ideje, iako ovog časa poražene, koje toliki među nama još uvijek smatraju pravednima: za sve je strateška alternativa odnosno perspektiva stvarnost, koja će naglavce okrenuti odnose kapitala u svijetu i stvoriti alternativu kapitalističkom izrabljivanju, iako kapital raspolaže vlastitim institucijama, lažno demokratskim, a posjeduje i vlastite tvrđave i bunkere za stvaranje i za održavanje konsenzusa.
Mada postoji uvjerenje, da je hegemonija kapitala totalna, ona se stvara uvijek unutar odnosa snaga, a ti su odnosi mobilni te se baš zbog vlastite mobilnosti ti odnosi snaga mogu pomaknuti i u korist ugnjetenih. Netko može primijetiti da je naša historija historija poraza i da svi zajedno udišemo zrak potučenih, a očajanje i razbijanje su stalno na djelu. No zbog toga ne moramo pristati na svako lupanje krilima. Imamo moralnu odgovornost i moramo biti jedinstveni i inkluzivni, ali istovreneno i zahtjevni, kao i svjesni da je odgovor na svaki daljnji promašaj naše suštinsko slabljenje: kao brodolomac što u vodi osjeća da mu svaki novi zamah ruku odnosi snagu, koje ima sve manje.
Put kojim treba ići u rekonstrukciji ljevice ne može krenuti nego odozdo, jer se radi o procesu koji mora polaziti odozdo, jer ili kreće odozdo, iz baze, kao realno postojeći, kao snažno alternativan, i jedino se tako može razviti i stvarno se snažno potvrditi, i u tom slučaju ne može biti računanja različitih političkih vođa, koji bi mu mogli odoljeti.
Ovo nije historija ljubavi dvaju pojedinaca, već je opklada i izazov, koji muškarci i žene, očevi i majke, prijatelji i braća, međusobno se prihvaćajući i susrećući, moraju stvoriti. Odnosno treba da stvore onu „ontologiju socijalnih bića“ da to izrazimo Lukačevim riječima: “onu ontološku akumulaciju“ što može dovesti do ponovnog ovladavanja istinskom humanošću, koja je još uvijek ponižena i uvrijeđena. Ona ostaje i još uvijek i postoji kao velika ljubavna priča.
Prijevod: Jasna Tkalec

