O raspadu SFRJ iliti o naivnom provincijskom liberalizmu. Reakcija na tekst Denisa Berberovića

Na Res Publici je nedavno objavljena analiza Kakvu je ulogu privreda imala u disoluciji Jugoslavije Denisa Berberovića. Premda tekst započinje relativno objektivnim opažanjima o ekonomiji SFRJ prema kraju postaje sve problematičniji i pretvara se u otvorene hvalospjeve kapitalizmu i slobodnom tržištu, kakvi se inače uobičajeno susreću u srednjostrujaškim medijima, uz obilje površnih dezinformacija (tipa da je Jugoslavija „imala zvanično plansku privredu“). Stoga će možda biti korisno da se kritički osvrnemo na neke od temâ, pogotovo imajući na umu to da se pogled na slobodno tržište zadnjih godina u svijetu poprilično promijenio, iako do regionalnih liberala te novosti još nisu stigle te oni i dalje neumorno ponavljaju mantre o neupletanju države u ekonomiju.

Nema sumnje da je druga Jugoslavija, pogotovo u 1980-ima, imala znatnih ekonomskih problema. Također, prilično je jasno da je i prije raspada zajedničke države već bio polako zacrtan put prema restauraciji kapitalizma. Tako su, recimo, MMF-ove neoliberalne mjere u Jugoslaviji uvedene još u 1980-ima, a prve privatizacije su počele još krajem toga desetljeća. U konačnici, ni čitava ideja s potencijalnim ulaskom SFRJ u Evropsku zajednicu ne bi sigurno bila ostvarena bez restauracije kapitalizma. Međutim, sama ekonomija, unatoč stagnaciji i velikim problemima u 1980-ima, a i prije toga, primjerice s nezaposlenošću i nejednakim razvojem, nije dovela do kraja SFRJ. Politika je ‒ unutrašnja i vanjska ‒ a ne ekonomija, unatoč privrednoj stagnaciji u 1980-ima, bila ta koja je dovela do raspada Jugoslavije.  

Iako se danas u desničarskoj revizionističkoj imaginaciji SFRJ gleda kao totalitaristička diktatura u kojoj se svime upravljalo izravno iz Beograda, u stvarnosti je, nekim autokratskim tendencijama i obilježjima usprkos, Jugoslavija bila federacija i republike su imale razmjerno velike uloge. Primjerice, svaka je republika imala svoj poseban zatvorski sustav, koji su se međusobno mogli izrazito razlikovati i funkcionirati bez puno doticajâ. Partija se u 1980-ima, nakon Titove smrti, u praksi podijelila na zasebne republičke saveze komunista koji su djelovali kao posebne stranke, svaka sa svojim interesima. Pri kraju SFRJ socijalizam/komunizam je kao ideja u stvarnosti već bio u velikoj mjeri napušten od strane većine tadašnjih političkih elita ‒ Darko Suvin (npr. str. 319‒320) jugoslavensko odustajanje od „utopijskoga horizonta“ stavlja u 1972. godinu. Prevladao je, s jedne strane, prokapitalistički etos tehnomenadžerâ i, s druge strane, oportunizam sve nacionalističkijih političkih elita. Svaka je od republičkih elita pokušavala ostvariti što veću političku i ekonomsku moć. Za neke je republičke političke elite, poput one slovenske ili hrvatske, to je značilo u praksi sve više separatističku politiku  ‒ od federacije prema konfederaciji pa na kraju sve do potpune nezavisnosti. Računica je pri tome jasna ‒ bolje biti prvi u manjoj nego drugi u većoj državi.

Politička je elita Srbije, na čelu s Miloševićem, bila u drugačijoj poziciji, s obzirom na to da je SR Srbija bila najveća država, da je glavni grad bio Beograd i da su Srbi bili najbrojniji narod koji su živjeli ne samo u Srbiji nego i u BiH i Hrvatskoj. Sve to je, zajedno s određenim kontinuitetom velikosrpskoga nacionalizma još od 19. stoljeća ‒ aktualiziranim, primjerice, kroz SANU ‒ dovelo do toga da je politička elita SR Srbije imala najveće ambicije. Ona, naime, nije bila realno ograničena kao druge elite samo na svoju republiku (uz iznimku kasnije političke elite u Hrvatskoj koja je u 1990-ima imala ambicije na širenje u BiH u dogovoru sa Srbijom), nego je pokušala sebi podvrgnuti ako ne cijelu SFRJ, a ono što veći dio nje ‒ ponajprije u Hrvatskoj („SAO Krajina“) i Bosni i Hercegovini (što je u konačnici djelomično ostvareno u vidu „Republike Srpske“).

Politička moć sa sobom je nosila i ekonomsku moć. Što su pojedine elite imale veću političku moć na razini pojedinih republika, to je značilo da bolje mogu kontrolirati privatizacije i raspodjelu bivšega društvenoga vlasništva. Općenito je interes svih republičkih političko-ekonomskih elita bio u tome da si osiguraju što veću moć, privilegije i bogatstvo u kontekstu velikih promjena u svijetu. Nakon raspada SFRJ u nekim je republikama, poput Srbije, dotadašnji savez komunistâ jednostavno ostao na vlasti, dok je u drugima proces bio nešto složeniji ‒ u Hrvatskoj je, recimo, vlast formalno promijenjena, ali je HDZ na vlast došao ne samo uz pomoć starih obavještajnih struktura, koje su tražile način političkoga opstanka u novim okolnostima, nego je u praksi kadrovski u velikoj mjeri naslijedio SKH.

Sve su republičke političke elite u provođenju svojih planova ‒ bilo ekspanzionističkih bilo separatističkih ‒ posegle za nacionalizmom i sve su ga aktivno promicale odozgo prema dolje. Nacionalizam je u konačnici doveo i do ratova ‒ političkoj eliti Srbije rat je bio način da pokuša ostvariti svoj utjecaj na što većem teritoriju, dok je političkoj eliti Hrvatske rat bio način da se izbori neovisnost (pitanje je kad bi bez ratnih stradanja došlo do priznavanja neovisnosti) i tako veća političko-ekonomska moć. Nema sumnje da je nacionalizam kao ideologija i prije njegova razbuktavanja krajem 1980-ih imao realnu snagu i kontinuitet ‒ u konačnici, i sama ideja da, recimo, razvijenije SR Slovenija ili SR Hrvatska nemaju razloga pomagati nerazvijenijim dijelovima SFRJ kao što je Kosovo temelji se na nacionalizmu i osjećanju da nešto jest ili nije dio šire imaginarne zajednice (primjerice, u Hrvatskoj danas nitko ozbiljno ne propituje pomoć slabije razvijenijim dijelovima zemlje jer se cijela zemlja promatra kao dio iste cjeline tj. zajedničkoga nacionalnoga projekta). Isto tako, treba u obzir uzeti i realne razloge koji su, primjerice, doveli do neredâ na Kosovu početkom 1980-ih jer su Albanci, kao neslavenska manjina u južnoslavenskoj socijalističkoj federaciji i dio SR Srbije, itekako imali stvarnih razloga da se osjećaju kao građani drugoga reda. No pritom treba ipak biti svjestan toga da su „vjekovne težnje za neovisnošću“ također u velikoj mjeri u mnogim slučajevima naknadni falsifikat ‒ primjerice, još pred prve izbore 1990. u Hrvatskoj je samo 11% svih stanovnika bilo za punu neovisnost.

Interes tehnomenadžerskih ekonomskih elita za prelazak na kapitalizam je bio očit ‒ dovoljno je samo pogledati mnogobrojne primjere gdje su nekadašnji direktori i članovi uprava društvenih tvornica postali novi vlasnici tih istih tvornica. Istaknimo samo primjer recentnih HDZ-ovih članova vlade kao što su Domagoj Ivan Milošević, vlasnik Pastora, ili Gordan Grlić Radman, vlasnik Agroproteinke, čiji su očevi na takav način došli do vlasništva, da bi ga kasnije naslijedila njihova djeca. To je u Jugoslaviji, uostalom, kao i u SSSR-u, bila i sama bit interesa ekonomskih elitâ za restauracijom kapitalizma ‒ ekonomske elite nisu više htjele biti ograničene samo na upravljanje društvenim (u SSSR-u državnim) vlasništvom, nego da to postane njihovo pravo vlasništvo koje će se onda moći i nasljeđivati (ili odmah eliminirati kako bi se došlo do brze zarade po metodi „zakolji kravu radi jednoga bifteka“) bez potrebe da se privilegije i moć skrivaju i budu ipak donekle ograničene kao što je to bio slučaj u realsocijalizmu.

Nepotrebno je i spominjati da se raspad Jugoslavije nije dogodio u vakuumu i da nije nimalo slučajno što se otprilike u isto vrijeme raspao i SSSR i Čehoslovačka, što je pao Berlinski zid i što je realsocijalizam napušten u svim tim zemljama. Kapitalistički je Zapad u Hladnom ratu nesumnjivo pobijedio ‒ ne samo ekonomski, prisilivši realsocijalističke zemlje npr. prvo na aranžmane s MMF-om, a kasnije i na potpunu restauraciju kapitalizma, i indirektno vojno, iscrpljivanjem u utrci u naoružanju, nego i ideološki. Kapitalizam je, da pojednostavimo i karikiramo, na svojoj strani imao ne samo Holywood ‒ a pogotovo je SFRJ kulturološki u svakom pogledu bila izrazito pozapadnjena ‒ nego i, u lokalnim okvirima, Trst i Graz. Iako to danas izgleda smiješno, mnogi su prije 30-ak godina vjerovali da ćemo u tili čas, odbacivanjem socijalističkih ideja, vrlo brzo postati nova Švicarska. Stagnacija i ekonomski problemi u 1980-ima u Jugoslaviji su bili realni i ozbiljni (a realne probleme su tada imale i mnoge kapitalističke zemlje, ne zaboravimo), no kao što je kapitalizam preživio brojne krize uz vrlo teške posljedice (dovoljno je, recimo, pogledati suvremenu Grčku ako već nećemo gledati čitavu Afriku), i jugoslavenski je realsocijalistički tržišni socijalizam teoretski mogao krizu prebroditi ‒ da su to tadašnje elite htjele ili da je netko tada mogao politički šire artikulirati interese onih kojima su te elite vladale i koji si pred kraj 80-ih bili osuđeni na čitav niz nepovezanih štrajkova. Ključna je razlika pak u tome što danas, kada kapitalizam zapadne u jednu od svojih brojnih kriza, na raspolaganju nemamo već ponuđenu postojeću alternativu odmah preko granice ‒ a tadašnja realsocijalistička Jugoslavija je to imala s kapitalističkim zemljama Austrijom i Italijom odmah preko granice te jakom holivudskom propagandnom mašinerijom.

Što se tiče same ekonomije, SFRJ, nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, više nije bila tipična komandna ekonomija sovjetskoga tipa, nego je išla sve više u smjeru samoupravnoga tržišnoga socijalizma, pri čemu je samoupravljanje paradoksalno bilo povezano s povećanjem uloge tržišta. Iz te su perspektive priče o SFRJ kao o „dirigovanoj privredi“, kakvu spominje tekst na koji se ovdje osvrćemo, potpuno smiješne, a još su komičnije kritike Jugoslavije po principu miješanja politike u ekonomiju. Narativ da je utjecaj države na ekonomiju, bilo da se radi o realsocijalizmima ili kapitalističkim državama, a priori i nužno loš potpuno je deplasiran. Bizarno je to govoriti čak i iz aspekta suvremene dominantne ekonomske ideologije na Zapadu, gdje je neoliberalizam de facto u praksi napušten nakon epidemije korona-virusa, ruske invazije na Ukrajinu i početka novog hladnog rata s Kinom. Ili netko misli da su se po tim pitanjima povlačili čisto tržišni potezi bez upletanja države? Tko nakon recentnih poteza SAD-a povezanih s čipovima i Kinom ima još obraza govoriti o slobodnom tržištu? Da ne govorimo da i sām kineski razvoj zadnjih desetljeća, kako god tumačili njen sistem i razvoj, demantira priče o tome da je upletanje države nužno loše i neučinkovito ‒ sve to uopće ne spominjući koliku je ulogu u razvoju ekonomije država imala i u nesumnjivo kapitalističkim sustavima Japana ili Južne Koreje.

S obzirom da je SFRJ bila dosta specifičan slučaj među realsocijalističkim državama 20. stoljeća zbog svoga samoupravnoga sistema (kojega drugdje nije bilo) i rane orijentacije prema tržišnom socijalizmu, ona bi danas svakako trebala biti predmetom interesa ekonomistâ. No iz ideoloških razloga to na području bivše Jugoslavije nije baš tako. Čak i među ekonomistima, komentari se na privredu u SFRJ, a nešto od toga vidimo i u članku povodom kojega ovo pišemo, često svode na površne komentare i još paušalnije ocjene. Pa se, recimo, Jugoslavija uspoređuje sa zemljama Varšavskoga pakta, iako SFRJ niti je bila u njemu, niti je imala isti ekonomski sistem, dok se kritika jugoslavenske privrede često svodi na krizu u 80-ima i stvari tipa „par-nepar“ iako je dotična ekonomska kriza bila uvelike globalna, a mjere poput „par-nepar“ su provođene i u čitavom nizu kapitalističkih zemalja, uključujući i dijelove SAD-a. Liberalno teleološko gledanje da je sve nužno moralo završiti restauracijom kapitalizma, vraćajući se u početno stanje prije 1945-e, duboko je ideološko. Do promjene je sistema u Jugoslaviji došlo iz više razlogâ, kako smo obrazložili, a oni su u velikoj mjeri bili duboko ukotvljeni u globalne i geopolitičke okolnosti. Da je politička situacija bila drugačija, lako je zamislivo i da je tadašnji ekonomski sistem, uz neke promjene, mogao i opstati. Uostalom, vidimo kako i kapitalizam žilavo preživljava u velikom dijelu svijeta unatoč tome što već čitavo stoljeće i više nije uspio proizvesti sistem koji bi za većinu ljudi proizveo makar privid dostojanstvenoga života. Ekonomski sistemi ne postoje u vakuumu u kojem se ponašaju prema „stoljetnim ekonomskim principima“ i neovisno o aspiracijama i materijalnim interesima različitih struktura unutar njih. Iako ekonomske analize po definiciji ne mogu biti neutralne i neideološke, bilo bi ipak korisno da se u suvremenim analizama ekonomije u SFRJ napusti provincijalni i rigidni liberalizam, tim više što, za razliku od fantazijâ koje su neki imali 1990. o brzu bogaćenju nakon prelaska na kapitalizam, danas priča o nadmoćnom kapitalizmu teško da drži vodu. Također, dosta je suludo óde kapitalizmu, kao neupitnu kraju povijesti, „objektivnoj“ ekonomiji i slobodnom i nesputanom tržištu pisati baš s područja bivše Jugoslavije, koje se u kapitalizmu (uz eventualnu iznimku najrazvijenije i pomalo atipične Slovenije) nije proslavilo ni prije ni poslije SFRJ.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).