Opijum za narod: religija i ljevica
Religijsko poimanje svijeta nije u skladu s materijalističkim poimanjem svijeta niti, banalno rečeno, s realnošću. A jedna od zadaća ljevice je beskompromisna kritika svega pa onda i religije
Poznata uzrečica kaže da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Mogli bismo to parafrazirati i reći ‒ danas je lakše zamisliti čak i kraj kapitalizma, nego reći da bog ne postoji. U pedantskoj bi kritici religije, kako bi se obuhvatilo i neteističke religije, trebalo spomenuti ne samo boga nego nadnaravno općenito, no jasno je da u našem podneblju nema problemâ s nekakvom potencijalnom kritikom karme ili reinkarnacije, nego isključivo s domaćim varijantama vjerskih ideologija.
Za prosvjetiteljstva te kasnije, u doba revolucije u 19. stoljeću, moglo je izgledati kao da religija uzmiče te se mogla zamisliti postreligijska budućnost, u kojoj će čovječanstvo kolektivno nadvladati religijske ideologije. Neko vrijeme je izgledalo kao da bi se to moglo i ostvariti, pogotovo s usponom realsocijalističkih država u drugoj polovici 20. stoljeća te sa sekularizacijom i padom popularnosti religije u zapadnoj Evropi. No pad Berlinskoga zida je to uvelike urušio i danas ideje o postreligijskoj budućnosti ne izgledaju preuvjerljivo, što je pogotovo jasno u nas, u našim postsocijalističkim retradicionaliziranim i rereligiziranim društvima, koliko god ta naša nova postjugoslavenska religioznost zapravo bila površinska i povezana više s nacionalizmom nego s nekim dubinskim religijskim vjerovanjem ‒ pogotovo u usporedbi s nekim drugim dijelovima svijeta, poput SAD-a, gdje postoje fenomeni kao što je otpor poučavanju evolucije u školama, što je u nas ipak još uvijek nezamislivo.
Primjere gotovo da i ne treba davati ‒ postjugoslavenski nacionalizmi su praktički nezamislivi bez religije, pravoslavlje igra bitnu ulogu i u postsocijalističkoj Rusiji, uloga evangelikâ je sve veća u SAD-u (a na nju se uvelike oslanjao i Bolsonaro u Brazilu), a i u Modijevoj Indiji hindutva ima sve istaknutiji utjecaj. Iako se stvar nikako ne može svoditi samo na religije, i u trenutno ponovo razbuktaloj situaciji u Palestini/Izraelu ključni su akteri, poput izraelske i iranske vlasti, Hezbolaha i Hamasa, itekako povezani s religijskim ideologijama te u njima nalaze svoju političku legitimaciju. U konačnici, bez religije ne bi bilo ni povratka Židova nakon 2000 godina u Palestinu, čime je sve i započelo. Evropski, ponajviše EU, otpor migracijama s Bliskoga istoka i Afrike, također, ima znatnu antiislamsku notu, uz onu rasističko-ksenofobnu.
S obzirom na primjere koje dadosmo, ali i brojne druge, nesumnjivo je da se religijske ideologije (danas) ponajviše povezuju s desnim političkim polom, unatoč notama (ne najsretnije uobličena) antiimperijalizma u nekim od spomenutih slučajeva. U povijesti je, dakako, bilo i drugačijih primjera, gdje je religija bila korištena za pobunu protiv statusa quo ‒ dovoljno se sjetiti, primjerice, mazdakizma u 5-6. stoljeću u Iranu, Thomasa Münzera u 16. stoljeću u Svetom Rimskom Carstvu, taipinškoga ustanka (1850‒1864) u Kini ili, nešto nedavnije, teologije oslobođenja u Južnoj Americi. Da takvih primjera ima, to nije ništa neobično. Dovoljno je dati usporedbu s nacionalizmom, koji, premda također uglavnom ima ulogu partnera drugim desnim ideologijama, može u određenim situacijama i u nekim strujama biti i progresivan ‒ od 1848, preko NOB-a u nas i narodnooslobodilačkih borbi u Trećem svijetu nakon Drugoga svjetskoga rata pa do suvremenoga primjera sirijskih Kurda.
Takvi su primjeri i iskustva, kao i sasvim očita uloga religije, kao i nacionalizma, u održavanju statusa quo i primirivanju nižih društvenih klasa, oblikovali i pogled na religijske ideologije slijeva. Ljevica se često doživljava kao ateistička, pa čak i antiteistička, a svakako sekularistička. To je u neku ruku doista utemeljeno ‒ i na današnjoj ljevici, najšire shvaćenoj (od tradicionalne socijaldemokracije pa ulijevo), kao pojedinci prevladavaju sekularno i ateistički orijentirani pojedinci. Takav je pogled i u skladu s pogledom desnice na to pitanje. Ljevica se kritizira za „bezbožnost“, a pogotovo se SFRJ kritizira zbog toga iako realna situacija nije odgovarala onome kako to crno-bijelo prikazuje desni revizionizam ‒ primjerice, u partizanima se slavio Božić, neki svećenici su bili aktivni u NOB-u unatoč općenitoj drugačijoj orijentaciji crkava u ratu, vjeronauk u školama je u FNRJ ukinut tek 1952, a to što otvoreni vjernici nisu bili baš dobrodošli u partiji nije nimalo različito od toga što istaknuti član HDZ-a danas teško da može biti otvoreni ateist.
No, unatoč svemu tome, nije se lako oteti dojmu da se ljevica danas teško može okarakterizirati kao ateistička a kamoli antireligijska. Kritika se, da se zadržimo na našem postjugoslavenskom području, uglavnom svodi na prosekularističke stavove, često s defanzivne pozicije, primjerice oko vjeronauka u školama ili utjecaju crkve na državu, dok kritike religije kao takve gotovo da uopće i nema. Prikažimo to primjerom ‒ kritizira se, primjerice, što vjeronauk postoji u školama, ali kritika religijske indoktrinacije djece općenito uopće ne postoji. Na Zapadu je pitanje odnosa ljevice prema religiji uvelike određeno dvama vektorima ‒ s jedne strane borbom protiv kršćanskog fundamentalizma u ponovnom usponu, ponajviše u sferi njegovih praktičnih političkih realizacija kao što su pitanje pobačaja, LGBT prava i sl., ponajviše u SAD-u, a s druge strane borbom protiv antiimigrantskoga sentimenta. Što se tiče posljednjega, nesumnjivo je da ljevica mora kritizirati napade na bilo koga koga se napada samo zbog njegova etnokulturnoga porijekla ili pripadnosti, npr. jer se rodio/la u marokanskoj muslimanskoj obitelji u Parizu, no to ne smije prelaziti, kao što se često događa, u apologiju i relativiziranje nazadnih religijskih ideologija i štetnih religijskih praksi poput institucionalizirane mizoginije. Islam, primjerice, ne može biti izuzet od religijske kritike, premda se ljevica ne smije dati uloviti u klopku da zajedno s desnicom napada samo islam u okviru antiimigracijske politike. Potpuno je jasno da u praksi nije uvijek lako zadržati sekularističke i načelno antireligijske pozicije koje pritom treba odvajati od ksenofobno-nacionalističkih kritika samo neautohtonih i „nepodobnih“ religija, no to ne može biti izlika da se to ni ne pokuša.
Kao što već istakosmo, religija se u svijetu ne drži po strani i ne bavi samo „duhovnim“, kao nešto što je tobože „privatno“, kako se katkad klišeizirano ističe, čak i s ljevice. Religijske ideologije su posvuda u svijetu politički izrazito aktivne ‒ dapače, one su samom svojom naravi političke i performativne ‒ i ljevica si ne može priuštiti na nju se ne obazirati. Kritika se pritom ne može zadržati samo na suprotstavljanju političkoj djelatnosti religijskih institucija (npr. Rimokatoličke crkve) i parainstitucija (npr. katoličkih NGO-a, moliteljâ pred bolnicama i klečalaca na trgovima). Kritika ne može ne kritizirati i samu vjersku ideologiju, tj. samu srž religije, iz koje sve u konačnici proizlazi, kao da je to nevažan faktor u čitavoj priči. Niti se politička borba može ograničavati samo na obrambeni sekularizam jer se iz taktičkih razloga ne želi dirati u osinje gnijezdo srži religijske ideologije. Radnici su vjernici? Zar prije nisu bili?
Lijeva politička ideologija, u svojoj najširoj definiciji, zastupa opći napredak čovječanstva bez klasne stratifikacije, mogućnost samoemancipacije svakoga pojedinca i istrgnuće iz štetnih tradicionalnih okova i materijalnih interesa onih kojima trenutni sistem odgovara, čak i pod cijenu uništavanja planeta na kojem živimo. Među tradicionalne okove nesumnjivo, unatoč nekim protuprimjerima koje navedosmo, spadaju i religijske ideologije. Stoga se ljevica ne može zadržavati samo na pukom sekularizmu, koji je uostalom obilježje i liberalnoga progresivizma, nego se mora vratiti korijenima i biti otvoreno ateistička i antireligijska te kritizirati samu srž religijskih ideologija, a ne samo njezine otvorene političke strelice kao što su borba nekih religijskih zajednica protiv prava na pobačaj.
Borbu protiv religijskih ideologija pritom ne treba shvaćati površno, primjerice kao borbu protiv stavljanja bora za Božić i farbanja jajâ za Uskrs. Zadržimo li se samo na tim trivijalnim primjerima, potpuno je jasno da se ti praznici i danas slave uvelike sekularistički ‒ odatle i tolike kritike s crkvene strane da se zanemaruje „pravi smisao tih blagdana“, a koje su zapravo potpuno u krivu jer se upravo kroz sekularno slavljenje tih praznika čuva njihova izvorna narav. Ne treba biti pretjerano upućen u povijest da bi bilo jasno kako je slavljenje Božića zapravo slavljenje zimskoga suncostaja, dok je slavljenje Uskrsa slavljenje povratka proljeća, kao ni u to da su njihovi datumi „poganski“ i nepovezani izravno s navodnim događajima iz kršćanske mitologije, kao što su im i motivi i običaji uvelike pretkršćanski. Stoga nekakva borba protiv Božića i Uskrsa ne samo da bi bila taktički deplasirana, nego ni ideološki i povijesno nema nikakva smisla. Nažalost, u takvu su zamku nerijetko upadale komunističke vlasti SFRJ koje su, recimo, promašeno inzistirale da Božić bude radni dan, koji se simbolički onda pokušavalo izbjegavati i marginalizirati, dok se forsirala sekularna Nova godina, umjesto da se Božić (i Badnjak) vrati svojim pretkršćanskim korijenima i da ga se sekularizira. U konačnici takva politika u SFRJ i nije puno postigla jer su se nakon 1990. religijske ideologije vratile u velikom stilu, makar kao površni premaz. Religija se u nas, naime, u velikoj mjeri srodi na etnoreligijsku politiku Hrvatâ-katolikâ, Srba-pravoslavacâ itd., gdje se vjera i nacija svode na praktički isto i formiraju identitete koji se svode na navijanje u stilu Hajduk : Dinamo (ili politički-povijesno, partizani : ustaše), pri čemu je primarna stvar emocija i osobno identificiranje, a ne sama religijska ideologija. Primjerice, vrlo je upitno koliko ljudi u nas, za razliku od npr. SAD-a, stvarno vjeruje u zagrobni/vječni život, čak i kod onih koji redovno pohode crkve.
Ljevica je politička ideologija koja zastupa napredak. Bitan dio napretka čovječanstva je svakako i znanost ‒ naravno, znanost u cilju opće dobrobiti ukupnoga čovječanstva, a ne znanost upregnuta u jaram privatnoga kapitalističkoga profita. Sve što znamo i iz prirodnih i iz društveno-humanističkih znanosti govori nam da su religijske ideologije ništa drugi doli ljudski proizvod, koliko god to danas bilo neoportuno otvoreno reći, pa se i sami znanstvenici često čuvaju da ne budu pretjerano otvoreni ili se povlače u, suštinski netočne, klišee o tome da između znanosti i religije nema sukoba. Fizika nas uči kako je nastao svemir, biologija kako je nastao prirodni svijet, a povijest, sociologija i antropologija kako su nastajale i nastaju različite religije. U moderno povijesno doba možemo i izravno pratiti kako nastaju nove religije ‒ od mormonizma, kargo kultova, scijentologije pa do tzv. NLO-religijâ. U osnovi, nema nikakvih razloga ni dokaza da bismo pretpostavljali da su religije koje su nastajale kroz povijest nastajale na bitno različit način (bez obzira na to je li se u začecima radilo o iskrenim zabludama, izravnim prevarama ili kombinaciji). Kao što je izrazito malo vjerojatno da je baš jedna od 10.000 religija (koliko religijâ na svijetu, prema nekim popisima, ima ‒ drugi govore o oko 4.000 religija) stvarna i ispravna, a da su sve druge lažne, iako dijele mnoge sličnosti ‒ primjerice, to da nijedna nema stvarne potvrde za tobožnje prodore nadnaravnoga u svakodnevni život i da sve traže izlike za skrivanje božanstava, duhova, demonâ i sl. iz stvarnoga svijeta, osim ako ih jednostavno ne izmišljaju i ne vide ondje gdje ih realno nema.
Zvučat će politički nekorektno, a ljevica danas ‒ najčešće opravdano ‒ na to jako pazi, međutim religijske bi ideologije danas, govoreći čisto na razini snage intelektualnih dokaza, trebale biti odavno prevladane. No one se drže ne inherentnom snagom svojih ideologija, nego kroz povezanost s drugim ideologijama poput nacionalizma i konzervativizma, materijalnom snagom svojih institucija koje imaju ogromnu društvenu moć (npr. utjecanja na izbore), povezanošću s realnim materijalnim interesima unutar statusa quo te snagom svojih institucija. Kad govorimo o institucijama u svakodnevnom životu, ne treba ni spominjati da je crkva u nas još čvrsto ukotvljena u organizaciju slavlja vezanih uz ključne događaje u životu ‒ od rođenjâ djece preko proslave zrelosti, sklapanja stalnih veza pa do opraštanja od mrtvih ‒ nego i na druge načine sudjeluje, često jedina, u društvenom životu zajednice, primjerice organizirajući razna druženja ili putovanja za mlade, subvencionirane izlete za starije vjernike itd. Treba također istaći i to da se religijske ideologije dominantno prenose na način koji je teško prekinuti ‒ indoktrinacijom djece u ranoj mladosti, prije nego što uspiju razviti kritički aparat ‒ pri čemu se slijepa vjera bez dokazâ uzdiže do razine vrline.
Suvremenom su čovjeku često smiješne tuđe ili danas mrtve vjerske ideologije. Primjerice, nitko neće doživljavati grčku mitologiju kao nešto što bi doista moglo biti stvarno, germanska mitologija je nešto iz Marvelovih filmova, a praslavenska religija tek predmet bavljenja poredbenopovijesne filologije. Isto tako, suvremen će se zapadni čovjek smijati tuđim mitološkim predodžbama poput divovske svemirske kornjače i slonova koje nose svijet, no istovremeno će se ozbiljno naljutiti kad netko dirne u naše svetinje, premda su ono, kad se ogole, jednako smiješne i nevjerojatne kao i one tuđe. To nas ne treba, uostalom, čuditi ‒ zašto bi to bilo nešto neobično kad će mnogi istodobno bez puno problemâ prihvaćati da je ubijanje civilâ raketiranjem u nekim zemljama u redu (npr. u Palestini), dok je u drugima potpuno neprihvatljivo (npr. u Ukrajini), već ovisno o tome što odgovara geopolitičkim interesima Zapada. To upravo i jest jedna od poanata nazadnih ideologija ‒ da nas čini slijepima pri zdravim očima, unatoč očitim proturječjima.
Ukratko, intelektualno gledano, srž je religijskih ideologija neozbiljna i komična, u pravom smislu riječi primitivna i neprikladna modernomu svijetu. Ona je predmoderni prežitak svijeta kako se on nekoć razumijevao, unatoč svim kasnijim filozofsko-teološkim kompleksnim nadgradnjama koje najveće religijske ideologije imaju. Prividnu patinu relevantnosti, kako rekosmo, daje im samo njihova realna društvena snaga i utjecaj. Pritom nije sporno da nisu sve religijske ideologije jednako nazadne. Primjerice, neke su se protestantske crkve na Zapadu modernizirale pa prihvaćaju LGBT prava ili zaređuju žene ‒ unatoč tome što je to zapravo protivno njihovim svetim knjigama ‒ a čak je i Katolička crkva napredna u odnosu na mnoge fundamentalističke crkve prihvaćajući, primjerice, da se Stari zavjet tumači i metaforički a ne samo doslovno (iako u svom katekizmu još uredno drži Adama i Evu bez ikakvih ograda, pri čemu ne treba zaboraviti da na tome počiva i čitava ideja „istočnoga grijeha“ i onda boga koji utjelovljen u svoga sina sâm od sebe krvnom žrtvom otkupljuje ljude od onoga čime ih je sâm kaznio, kao da nije svemoguć pa nije mogao bez toga).
Nema sumnje da je danas ljevica na dnu i da je puno slabija nego prije sto godina. To sigurno nema nikakve izravne i presudne veze s njezinom današnjom nesklonošću da takne izravno u religijske ideologije. No ipak, i to je jedan od simptomâ slabosti današnje ljevice, a indikativno je možda i to da je ljevica, kad se nije toliko bila ustručavala nego je bila puno otvorenije ateistička ‒ u dobi kada su religijske ideologije bile još jače, a ljudi uglavnom nepismeni i neobrazovani ‒ bila i puno jača. U konačnici je ustručavanje izravne kritike lijevih ideologija, a koje danas često vidimo, poražavajuće za samu ljevicu. Realnost, otvorenost i iskrenost trebali bi biti bitniji od naivna taktiziranja. Osim toga, religijske su ideologije i danas, kao i uvijek, unatoč pojedinačnim iznimkama, dominantno svrstane uza snage reakcije. No niti to ne bi trebalo biti presudno, niti bi se čitava priča trebala svoditi na puki utilitarizam. Religijsko poimanje svijeta nije u skladu s materijalističkim poimanjem svijeta niti, banalno rečeno, s realnošću. A jedna od zadaća ljevice je beskompromisna kritika svega pa onda i religije. I to ne samo njezina institucionalnoga djelovanja i utjecaja na politiku nego i same srži religijskih ideologija. Ljevica koja se toga ustručava, svidjelo se to kome ili ne, nije prava ljevica.
REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).
