Nakon uzavrele kampanje u kojoj se nisu štedjele ni uvrede ni seksističke opaske ni dezinformacije, a ni građanskoratovsko-frankističke etikete te usred isključivog fokusiranja medija na „nesavršeno četverostranačje“ (s jedne strane PP i Vox, a s druge PSOE i Sumar), formiranje koalicijske vlade ili ponavljanje izbora nalazi se u rukama Junts per Catalunya, regionalne katalonske stranke koja se zalaže za neovisnost Katalonije. Odlučujući čimbenik za rezultate izbora bio je timing, s jedne strane sazivanja prijevremenih izbora nakon debakla stranaka vladajuće koalicije na lokalnim izborima, a s druge strane Voxa, koji je, ušavši u vladajuće koalicije na lokalnoj razini prebrzo skinuo maske i rukavice i pokazao svoje pravo lice i namjere.

Preludij: lokalni izbori 28. svibnja

O općim parlamentarnim izborima održanim u nedjelju 23. srpnja ne može se govoriti bez kratkog osvrta na lokalne izbora 28. svibnja, prije manje od dva mjeseca, koji su uostalom i bili povod sazivanja prijevremenih općih izbora.  Dakle, 28. svibnja na lokalnoj razini vodeća stranka vladajuće koalicije Španjolska socijalistička radnička stranka (Partido Socialista Obrero Español – PSOE) izgubila je ukupno 1500 lokalnih vijećnika, dok je druga tradicionalna stranka Narodna stranka (Partido Popular– PP) dobila 3000 lokalnih vijećnika u odnosu na izbore 2019. godine. Valja napomenuti da su se od dolaska demokracije 1978. do 2015. španjolski izbori karakterizirali kao „nesavršeno dvostranačje“ u kojem bi se na vlasti izmjenjivali PSOE i PP, da bi od 2015., kao posljedica globalne krize, mjera štednje i rezova te krize reprezentacije, uz tradicionalne stranke pojavile nove stranke na nacionalnoj razini: lijevi Podemos, stranka liberalnog centra Ciudadanos, te ultradesničarska stranka Vox koja je u porastu od 2018. (Unidas) Podemos je doživio veliki uzlet već od 2014. godine kada je na izborima za Europski parlament osvojio 5 zastupničkih mjesta te je na ponovljenim općim izborima u studenom 2019. godine ušao u prvu koalicijsku vladu od tranzicije zajedno s PSOE-om.

No, da se vratimo na 28. svibnja, kada se PP, nakon godina opadanja podrške i borbe za zadržavanje glasača koji su se s jedne strane rasipali na krajnje desni Vox, a s druge strane na Ciudadanos, vratio na scenu kao glavni predstavnik konzervativne struje. PP je usprkos obnovljenom ili povraćenom biračkom tijelu preuzeo vlast na lokalnoj razini u koaliciji s Voxom, dok je Ciudadanos nestao, a Podemos kao takav je izgubio podršku velikog broja birača koja se preraspodijelila po drugim lijevim opcijama (kao npr. Más Madrid u kojemu su mnogi bivši članovi Podemosa). Tako je koalicija PP-Vox preuzela vlast u pokrajinama kao što su Valencia i Baleari. Najproblematičniji slučaj bila je Autonomna pokrajina Extremadura gdje je regionalna predsjednica PP-a María Guardiola u lipnju izjavila da neće biti pakta s Voxom jer negiraju nasilje u obitelji, da bi na kraju pod pritiskom iz centrale ušla u koaliciju s ultradesnicom ne bi li osvojila vlast u regiji gdje je PSOE osvojio najviše glasova.

Uslijed svega toga premijer Pedro Sánchez opet je pokazao izniman politički njuh kada je odmah nakon objave rezultata lokalnih izbora sazvao prijevremene opće izbore na iznenađenje koalicijskih partnera, ali i stranačkih kolega. Slično je napravio 2019. godine, nakon što je 2018. došao na vlast nakon izglasavanja nepovjerenja PP-ovoj vladi pod vodstvom Mariana Rajoya. Sazvao je izvanredne izbore i pobijedio, doduše iz druge jer isprva (u svibnju 2019.) nije htio koalirati s Unidas Podemosom s kojim je na kasnije koalirao na ponovljenim izborima u studenom, s time da su obje stranke pritom izgubile podršku birača (PSOE 3 zastupnička mjesta, a UP čak 7).

Ovog puta Pedro Sánchez odlučio se za sazivanje općih izbora usred ljeta te samo 22 dana nakon što je Španjolska preuzela predsjedanje Europskom unijom. Usprkos ljetnim mjesecima i vrućinama, izlaznost je porasla za 4% u odnosu na 2019., odnosno na izbore je izašlo 70,18% birača. Tu treba spomenuti i dopisno glasanje putem kojeg je glasalo 2,47 milijuna građana, odnosno 6,5% biračkog tijela, dosad najveći broj dopisnih glasova u povijesti demokracije u Španjolskoj.

Predizborna kampanja: Frankenstein protiv Francosteina

Kako je rasla temperatura u zemlji, tako se penjao i izborni termometar. No pored toga, novooformljene vladajuće koalicije na lokalnoj razini, one u kojima sudjeluje Vox, munjevito su krenule u protunapad progresizmu. Prije svega, u općinama gdje je došao na vlast, obično je Vox preuzeo gradske urede za kulturu te krenuo cenzurirati kulturne projekte i bilo što što ima veze s feminizmom, LGBT zajednicom ili pobijeđenom stranom u španjolskom građanskom ratu. Tako je npr. u prvim satima nakon stupanja na dužnost pročelnice za kulturu i turizam u općini Valdemorillo Victoria Amparo Gil Movellán (Vox) skinula s programa predstavu Orlando Virginie Woolf, zatim je s programa općine Bezana u Cantabriji skinut dječji animirani film Lightyear u produkciji Pixara i Disneya jer se u njemu ljube dvije žene, LGBTI film Te estoy amando locamente (Ludo te volim) zabranjen je u cijeloj provinciji Huelva, u mjestu Galapagar jedna od prvih mjera koalicije PP-Vox bilo je uklanjanje drvenih klupa duginih boja s  javnih površina. Popis je dugačak, no vrhunac je bio kada je u središtu Madrida na jednu zgradu Vox objesio ogroman transparent na kojemu ruka sa trakicom u bojama španjolske zastave oko zapešća u koš „baca“: LGBT zajednicu, feminizam, Agendu 2030, katalonsku zastavu, skvoterski pokret te srp i čekić (odnosno krajnju ljevicu kao što je Podemos). Nakon odluke Izbornog povjerenstva, morao je povući zastavu, ali u kampanji nije prestao s agresivnom ultradesničarskom retorikom protiv ljevice (nazivajući ih crvenima, komunistima i ostalim građanskoratovsko-frankističkim etiketama), dok je prema PP-u i prema desnom biračkom tijelu gradio drukčiji imidž. Vox se osokolio jer je nakon lokalnih izbora sklopio koalicije s PP-om, te je gradio svoju kampanju na slici korisne stranke koja može pružiti stabilnost desničarskoj vladi. No s druge strane, došavši na vlast na lokalnoj razini, umjesto da pričekaju opće izbore i strpe se manje od dva mjeseca, odmah su krenuli s čistkom „nepoćudnih“ kulturnih sadržaja i sa cenzurom, te otvorenim negiranjem nasilja u obitelji, klimatskih promjena, najavama da će se opozvati zakon o pobačaju ili zakon o rodnom nasilju. S time je Vox pokazao svoje pravo lice i pokazao biračima što će sve učiniti stupi li na vlast na nacionalnoj razini te je to u stvari dovelo do neočekivane preraspodjele glasova, prije svega na PP, a vjerojatno i dijelom onda PP-ovih glasača na PSOE.

PP je pritom pokušavao umanjiti važnost Voxa, te je pokušao oteti glasove Voxu inzistirajući na stabilnoj vladi, odnosno na tradicionalnom vladanju jedne, desne, stranke, no ipak je računao na koaliciju s Voxom te „krivio“ PSOE za moguću koaliciju s ultradesnicom jer im PSOE neće dopustiti da sami vladaju ako ne osvoje apsolutnu većinu. Vođa PP-a, Alberto Núñez Feijoó je na jedinoj predizbornoj televizijskoj debati sa Sánchezom apelirao na glasače da svi glasaju za PP da ne bi morao formirati blok.

S druge strane, nakon što je PP na izborima 2019. pokušao osvježiti svoj imidž mladim vođom Pablom Casadom koji je neodoljivo sličio drugim kandidatima, Pedru Sánchezu (PSOE) i Albertu Riveri (Ciudadanos), te je doživio debakl, vratio se konzervativnom receptu, naizgled dosadnjikavom liku šezdesetjednogodišnjeg Alberta Núñeza Feijóoa koji dolazi iz Galicije, kao uostalom i Mariano Rajoy, prijašnji PP-ov premijer.

Iako se Feijóo nastojao distancirati od Voxa, to mu nije uspijevalo, ali je i postalo jasno da će Vox za obavljati prljavi posao za PP te opozivati progresističke politike u području ljudskih prava, jednakosti i kulture. PP se u kampanji više koncentrirao na PSOE i predbacivao PSOE-u da je Sánchez morao vršiti ustupke katalonskom i baskijskom separatizmu da bi sklopio vladu jer mu nije bio dovoljan UP, te da je stvorio tzv. Frankenstein koaliciju.

Sánchez je pak optuživao ili upozoravao na mogućnost oformljivanja tzv. Francostein koalicije te je upozoravao da je glas za PP i glas za ultradesničarski Vox jer će u slučaju izborne pobjede Vox krenuti istim putem kao i na lokalnoj razini, a Vox je vrlo zorno već prikazao kakva će to slika biti. Stoga su mnogi ljudi dvoumili da li da glasaju za PP ako će ovaj sklopiti koaliciju s Voxom ili su oni koji su namjeravali glasati za Vox glasali za PP, ne bi li povećali prednost tradicionalne konzervativne stranke.

Još je glasnije na Vox upozoravala Yolanda Díaz, potpredsjednica Vlade i ministrica rada, predvodnica platforme lijevih stranaka Sumar koja je upozoravala da je glas za PP i Vox, glas za vraćanje 50 godina unazad. Ona je također pokazala političku pragmatičnost i mudrost kad je nekad glavnom eksponentu ljevice, Podemosu, na čijoj je izbornoj listi bila na ranijim izborima, uvjetovala ulazak u platformu izbacivanjem s izborne liste Irene Montero, ministrice jednakosti u trenutnoj Vladi prema kojoj široki spektar glasača, pa čak i onih lijevo orijentiranih, ima negativan stav.

Stoga su blokovi bili vrlo jasno formirani, s jedne strane PP i Vox, a s druge PSOE i Sumar, te su mediji gotovo isključivo posvećivali pažnju ove četiri stranke i ova dva bloka. Očekivalo se da će desna koalicija gotovo glatko pobijediti na izborima (prema anketama, šanse su bile 70% naspram 30%), te da će Španjolska slijediti opću tendenciju porasta ultradesnice u Europi (Italija, Njemačka, Finska, Švedska, Mađarska, Poljska).

Izborno otrježnjenje

No predviđanja su se pokazala pogrešnima. PP je osvojio najveći broj glasova i ukupno 136 zastupničkih mjesta (naspram 89 zastupničkih mjesta 2019.), ali je zato Vox osvojio 33 zastupničkih mjesta (u odnosu na 52 mjesta 2019.). PSOE je osvojio 122 zastupnička mjesta (120 na prošlim izborima), a Sumar 31. Nijedan blok nije osvojio dovoljno zastupničkih mjesta da bi sam oformio vladajuću koaliciju za koju im treba 176 mjesta u parlamentu. Stoga se fokus sada premješta na male stranke koje su osvojile ostatak zastupničkih mjesta: Republikanska ljevica Katalonije (Esquerra Republicana de Catalunya – ERC) 7, Zajedno za Kataloniju (Junts per Catalunya, JxC) 7, EH Bildu 6, Baskijska nacionalistička stranka (Partido Nacionalista Vasco – PNV) 5, Galješki nacionalistički blok (Bloque Nacionalista Galego -BNG) 1, Kanarska koalicija (Coalición Canaria) 1, Zajednica naroda Navarre (Unión del Pueblo Navarro – UPN) 1. Lijevoj koaliciji iz 2019. godine (PSOE-Unidas Podemos) podršku su dale manje stranke, uključujući EH Bildu, koju su Vox, a i PP, u svojoj kampanji (zlo)namjerno povezivali s ETA-om, te tako ponovo uzbuđivali zloduhe terorizma iz prošlosti, iako je ETA prestala postojati 2011., za vrijeme i zahvaljujući PSOE-ovoj vladi Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera.

Najveći neuspjeh postigao je Vox koji je izgubio 19 zastupničkih mjesta te se ovdje Španjolska pokazala kao iznimka općeg krajnje desnog skretanja u Europi. S takvim poraznim rezultatom Vox je ostao bez svojih glavnih političkih aduta: nema dovoljno (35) zastupnika niti da bi pokretao postupak izglasavanja nepovjerenja vladi (što je tijekom prošlog mandata učinio dvaput), niti za podnošenje zahtjeva za preispitivanje zakona Ustavnom sudu, za što mu treba 50 glasova, a što je učinio četrdesetak puta tijekom prošlog mandata.

PP se pak (po)vratio nakon velikog neuspjeha 2019. i osvojio najveći broj glasova, ali opet nedovoljno da bi sam vladao, a ni pakt s Voxom mu nije dovoljan za preuzimanje vlasti, čak ni ako im se pridruži UPN s jednim glasom, sveukupno 170 od potrebnih 176. Veliki neuspjeh doživio je u Madridu gdje je na lokalnim izborima (i za grad i za pokrajinu) osvojio apsolutnu većinu, a sada 15 od mogućih 37 zastupničkih mjesta. Alberto Núñez Feijóo se u izbornoj večeri obratio svojim simpatizerima s balkona sjedišta stranke u madridskoj ulici Génova, a iz mase ispod balkona pjevalo se „Ayuso“, zazivajući kao istinskog eksponenta i novo lice PP-ove politike Isabel Díaz Ayuso koja vlada pokrajinom Madrid i koju lijevo orijentirani lokalni mediji, ali i Der Spiegel nazivaju La Trumpom. Dovoljno je samo spomenuti njezine komentare kao: „Kad te nazovu fašistom, znaš da si na pravoj strani povijesti“ ili povezivanje klimatskih promjena s komunizmom. Ukoliko dođe do ponavljanja izbora, ne bi čudilo da upravo Ayuso preuzme vodstvo Narodne stranke, a s obzirom da je na granici između PP-a i Voxa, ona je upravo savršena kandidatkinja za objedinjavanje glasova desnice. Bilo kako bilo, nakon izbornog otrježnjenja Feijóo je najavio da će nastojati skupiti dovoljan broj zastupnika i oformiti koaliciju.

PSOE je zadovoljan rezultatima jer je suzbio desničarski val te ima više šanse od PP-a oformiti koaliciju, a Sumar je kao nova lijeva platforma koja je apsorbirala Podemos vrlo zadovoljna sa 31 mjesta, 2 manje od Voxa, dok Podemos tvrdi da je Sumar mogao osvojiti i više glasova da nije eliminirao feminizam (Irene Montero) i učinio Podemos izborno nevidljivim, ali je glavna tajnica stranke Ione Belarra izjavila da je Podemos postupio vrlo odgovorno i velikodušno.

Odluka dakle leži na malim strankama. PNV već je odbio bilo kakve pregovore s Feijóom, Kanarska koalicija je izjavila da neće dati podršku nijednom bloku koji sačinjava ekstremna desnica ili ekstremna ljevica. Blok PSOE – Sumar bi uistinu mogao sastaviti koaliciju prije svega s ERC-om i EH Bilduom koji su lijevom bloku dali podršku i na prošlim izborima te PNV-om i BNG-om (sveukupno 172 zastupnička mjesta), no opet im nedostaje 4 glasa.

Ključ stoga leži u Junts per Catalunya, stranci koja zastupa neovisnost Katalonije te je bila pokretač propalog referenduma za neovisnost u listopadu 2017. koji je središnja vlada pod vodstvom PP-a oštro suzbila, obustavila ovlasti autonomne pokrajine te, između ostalih, optužila predsjednika Vlade Katalonije Carles Puigdemonta i tadašnjeg vođu JxC, za pobunu i malverzaciju državnih sredstava za organizaciju referenduma. Puigdemont je izbjegao iz zemlje u Belgiju odakle se 2019. kandidirao za izbore u Europskom parlamentu na kojima je i izabran te trenutno obnaša tu dužnost, iako mu je prije 20 dana ukinut eurozastupnički imunitet koji ga je dosad štitio od sudskog progona i uhićenja. Ostali članovi vodstva katalonskog Procésa osuđeni su na višegodišnje kazne zatvora 2019. godine, a u lipnju 2021. godine ih je pomilovala koalicijska vlada PSOE-Unidas Podemos.

JxC ključ koalicijske vlade zasigurno neće dati u ruke PP-u, a pitanje je hoće li ih dati bloku PSOE-Sumar. No JxC je najavio da „ne“ Sanchezu ne znači „da“ Feijóou, te da će pregovori biti teški, a da će njihovi uvjeti biti novi referendum za neovisnost i pomilovanje Puigdemonta. Da bi Sánchez oformio vladu, treba suzdržanost JxC te podršku svih ostalih baskijskih i katalonskih snaga. Nije nemoguće, ali će pregovori zasigurno potrajati. Krajnja opcija je ponavljanje izbora. A onda se karte ponovo miješaju, a tu Španjolska (opet) može iznenaditi.

NIKOLINA ŽIDEK

POLITOLOGINJA, PROFESORICA NA IE UNIVERSITY MADRID, SCHOOL OF POLITICS, ECONOMICS, AND GLOBAL AFFAIRS, SUUREDNICA ČASOPISA RES PUBLICA TE SURADNICA PORTALA IDEJE.HR.