Feminizmi i ratovi



Unatoč esencijalistički uvjetovanoj pretpostavci o tome kako su žene sklonije pacifističkim principima, zbog iskustva majčinstva i prirodne brižnosti,  20. stoljeća uvelike je pokazalo da unatoč stereotipnom uvjerenju, elementi poput ženine prirode ne mogu garantirati antiratni impuls

Print Friendly, PDF & Email



Iako u suštini feministički pristupi promoviraju mir i nenasilja, uslijed različitih procesa političke transformacije određeni feministički pravci razvili su i raznovrsne odgovore na izbijanja oružanih sukoba. Navedeno se očitovalo tijekom cijelog burnog 20. stoljeća od početka Prvog svjetskog rata preko međuratnog i hladnoratovskog perioda sve do današnjeg multipolarnog svijeta u kojemu ratovi dominiraju pri rješavanju međunarodnih sukoba. Štoviše, baš kao i prije stotinu godina kada je prvi val feminizma bio podijeljen u pogledu odnosa prema izbijanju Prvog svjetskog rata tako i danas, odnos prema ratu predstavlja točku prijepora različitih feminističkih pravaca. Na tom su se tragu unutar feminizma razvile dvije paradigme: antiratna koja se temelji na premisi da su rat i militarizam neodvojivi od patrijarhalnog sustava koji održava nejednakost spolova i ona koja pod okriljem teorije pravednog rata (Just War Theory) pristaje uz politiku upotrebe nasilja u određenim okolnostima. U tom smislu 20. stoljeće zbog svojih mnogobrojnih sukoba predstavlja iznimno značajno područje za analizu odnosa borkinja za ženska prava prema ratu.

Feminizmi i ratovi: pacifizam vs. opravdani rat

Feministička teoretičarka Cynthia Cockburn u jednom je članku postavila vrlo zanimljivo pitanje – kakvu vrstu feminizma potiče rat (what kind of feminism does war provoke?). Postavljanje upitnika pri analizi odnosa oružanih sukoba i feminizma, između ostaloga, uvjetovano je i činjenicom da je feminizam oduvijek, kao uostalom i svaki politički pokret, obilježen nizom različitih struja, kategorija i subkategorija. To je ujedno i jedan od razloga zašto je povjesničarka Karen Offen u knjizi European Feminisms navela činjenicu kako se ne može govoriti o samo jednom feminizmu, nego o feminizmima 1Tako i naslov njezine knjige iz 2000. godine glasi Evropski feminizmi, unutar koje obrađuje različite ideje i organizacije, koje su se bavile ženskim pitanjima. (Karen Ofen, Evropski feminizmi, 1700. – 1950, Evoluta, Beograd, 2015., 11.) ili zašto pak Diane Coole kada piše o britanskom feminizmu, navodi da se on također sastojao od  „mnogih feminizama“2Diana Coole, „Niti i pletenice, ili nezavršeni projekt? Feminizam u dvadesetom stoljeću“, 219-245.. Jedan od izrazito bitnih razloga razgranatosti feminističke teorije krije se i u različitom odnosu prema oružanim sukobima, kojih u 20. stoljeću nije manjkalo. Sukladno tomu, dio feministkinja je, na čelu s britanskim sufražetkinjama još 1914. godine pristao uz svoje nacionalne vlade, pravdajući početak Prvog svjetskog rata. Istovremeno su socijalistkinje na čelu s Rosom Luxemburg, Alexandrom Kollontay te Clarom Zetkin vrlo jasno ustale protiv rata koji se trebao okončati brzom pobjednom Antantnih sila. U okviru navedenog tijekom 20. stoljeća paralelno su se unutar feminizma stvorile dvije struje. Jedna od njih, čiji se začeci vežu uz potporu izbijanju Prvog svjetskog rata, tijekom 20. stoljeća razvila se u ono što je antropologinja Lisa Yoneyama nazvala hladnoratovski feminizam. Pod ovim se terminom Yoneyama referira na liberalni feminizam koji opravdava američke okupacije i intervencije od Drugog svjetskog rata, pa nadalje. Ova se politika uvelike oslanja na ideju pravednog rata (Just War Theory), koja u teorijskim okvirima definira razliku između opravdane i neopravdane upotrebe vojnih snaga. Prema njoj, upotreba oružanih snaga opravdana je onda kada je posrijedi samoobrana ili obrana drugih, kada je ratna namjera ponovno uspostavljanje mira te kada rat predstavlja posljednje rješenje (last resort). Drugim riječima, kada su se sve  ostale alternative iscrpile. Istovremeno, u drugom se smjeru razvijao antiratni feminizam odnosno mirotvorni ženski  pokret kojega su u početku predvodile socijalistkinje, a koje su kasnije u međuratnom razdoblju uz komunistkinje nastavile brojne ženske udruge, poput Ženske proturatne lige ili pak Međunarodnog ženskog vijeća, itd.

Dakle, unatoč esencijalistički uvjetovanoj pretpostavci o tome kako su žene sklonije pacifističkim principima, zbog iskustva majčinstva i prirodne brižnosti,  20. stoljeće uvelike je pokazalo kako je navela Cockburn, da unatoč stereotipnom uvjerenju, elementi poput ženine prirode ne mogu garantirati antiratni impuls. Stoga, analiza odnosa između rata i feminizma prilično je složena, no unatoč tomu postoji određeni obrazac koji se ponavlja, a kojeg možemo pratiti još od 1914. godine.

Žena i nesretna, isfrustrirana anti-žena

Godine 1914. godine silna je četa majki, supruga i zaručnica, predvođenih britanskim sufražetkinjama Emmeline i Christabel Pankhurst dala bezrezervnu podršku svojim vladama, koje su obećavale brzu i laku pobjedu sila Antante, predvođene Velikom Britanijom, Rusijom i Francuskom. Ovo možemo interpretirati u okviru paradigme koju je Suzy Kim nazvala militantno majčinstvo (militantmothers) u smislu da su žene aktivno sudjelovale u promicanju ideje rata, čime su se stavile u propagandnu službu svojih zemalja, zanemarivši internacionalni aspekt borbe za ženska prava. U tom pogledu patriotizam i rat postavljeni su na vrh piramide prioriteta dok je rodni aspekt postavljen na margine. Drugim riječima, žene su pitanja vezana uz svoj socijalni i politički aspekt podčinila onim patriotskim.

O tome možda najbolje svjedoči i činjenica da su britanske sufražetkinje objavile kako borbu za ravnopravnost privremeno postavljaju na pauzu za vrijeme rata. Drugi vrlo ilustrativni primjer je njihova praksa nazvana White Feather koja je podrazumijevala postavljanje bijelog pera na revere muškaraca koji nisu otišli na front. Pero je u ovom smislu imalo funkciju sramoćenja te isticanja nepatriotskih osjećaja kod muškaraca.

Ovom transkulturalnom ženskom militarizmu odazvala se i Marguerite de Witt-Schlumberger, predsjednice pokreta Francuske unije za žensko pravo glasa (Union française pour le suffrage des femmes, UFSF) koja je marširala ulicama s vojnicima koji su odlazili na front, noseći zastavu i  pušku. Navedeno dodatno potvrđuje tezu koju je iznijela i sociologinja Judith A. DiLorio u jednom teorijskom tekstu kada je istaknula kako unatoč tomu što rat u većini slučajeva vode muškarci, on se itekako vodi sa učesništvom žena.

Oduševljenje dijela sufražetkinja početkom Prvog svjetskog rata zabilježila je fotografkinja i slikarica Vera Nikolić Podrinska koja je duhovito prikazivala militarizam kao začin i ures aristokratske dokolice. Sličan su stav dijele socijalistkinje na čelu s Rosom Luxemburg koja je isticala da rat predstavlja kolektivno samoubojstvo radničke klase. Ovakva i slična stajališta kažnjavala su se zatvorom što nije bio samo slučaj s Rosom Luxemburg. Naime, u studenom 1917. godine zbog promicanja pacifizma i protivljenja ratu francuska učiteljica Helen Brion izgubila je posao da bi potom bila uhićena, a onda u konačnici i optužena zbog „širenja defetizma“. Analizirajući ovaj slučaj, R. Grayzel navodi da je njezino suđenje bilo iznimno važno jer joj se sudilo kao ženi, a ne samo kao građanki. Ukratko, Brion je predstavljala potencijalnu prijetnju sveprisutnom francuskom patriotizmu, što se moglo prenijeti i na ostale žene. Upravo je takvo djelovanje predstavljalo začetke aktivizma kakvog poznajemo danas, nastalog u srazu ratno huškačkog i mirotvornog, znanstvenog i socijalnog diskursa.

Ovaj je slučaj iznimno važan jer prikazuje praksu povezivanja mirotvorstva sa ženinom urođenom pasivnošću, osjećajnošću te na kraju s majčinstvom. Time je kreirana dihotomija rat – mir koji u navedenim okvirima zapravo predstavljaju muškarca i ženu. Ujedno stvaranje ovakve paradigme ignorira primjer britanskih sufražetkinja kao i cijeli niz politika vođenih u okviru liberalnog feminizma. Povezivanje elemenata poput majčinstva ili pak teze da žene zbog  urođene prirode više streme miru dijelom je rezultat stereotipnog shvaćanja rodnih uloga, a dijelom i određenih praksi koje su dominirale tijekom povijesti.

Percepcija mirotvornih ženskih pokreta nije se promijenili niti u drugoj polovici 20. stoljeća. Drugim riječima, da praksa povezivanja mirovnih procesa s feminizmom te na kraju i izdajom, nije napuštena niti duboko u 20. stoljeću, svjedoči i primjer slučaja Johna Wheelera koji je prosvjede protiv rat u Vijetnamu opisao kao posljedicu feminizacije američke kulture 1960-ih, navevši u svojoj knjizi, Touched With Fire: The Future of the Vietnam Generation kako antiratni pokret ima moralne i ideološke veze upravo sa ženskim pokretima.

Mirotvorni ženski pokreti, kako je i povijest pokazala ne prolaze baš idealno. Tomu u prilog ide sudbina članica organizacije Ženske međunarodne demokratske federacije (Women’s International Democratic Federation, WIDF) koja je tijekom Korejskog rata (1950.-1953.) zagovarala prekid sukoba te početak mirovnih pregovora, oštro kritizirajući američko uplitanje u rat. Vrhunac negativnog stava prema ovoj feminističkoj organizaciji dogodio se nakon što su njezine članice kao stalne suradnice Ujedinjenih naroda 1954. godine predale izvješće o američkim ratnim zločinima. Nedugo nakon toga na inicijativu SAD-a organizacija je prestala biti stalni suradnik UN-a, pod optužbom da se radi o komunističkoj organizaciji. Neke su od suradnica doživjele sličnu sudbine koju je doživjela Helen Brion tridesetak godina ranije. Jedna od njih bila je i Britanka Bonika Felton koja je izgubila posao u britanskoj laburističkoj vladi dok su pak neke poput Lilly Waechter iz Zapadne Njemačke bile uhićene.

Paralelno s ovom pro-ratnom propagandom razvija se i, kako to Suzy Kim navodi, koncept anti-žene (anti-women).  Ovdje se radi zapravo o sada već ustaljenoj diskursnoj praksi prema kojoj se antiratne aktivistkinje naziva babama ili pak nesretnim i frustriranim ženama. Takve anti-žene potom postaju meta za napade iz tvrdo ukopanih rovova nacionalizma i huškačkih poziva na rat. Jedan od najočitijih primjera dogodio se početkom 1990-ih na prostoru bivše Jugoslavije kada se skupina žena suprotstavila nadirućem nacionalizmu istupajući vrlo jasno protiv ratnog huškanja. Tako su Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Dubravka Ugrešić, Jelena Lovrić i Rada Iveković postale anti-žene ili Vještice iz Rija koje su po već ustaljenom obrascu u okvirima rodno uvjetovanog mirotvorstva, proglašene izdajicama koje promiču antihrvatsku politiku. Mizoginija je virila iz svake osude ovih žena, koje su zbog svog antiratnog stava bile postavljene na stup srama, a na koje je svatko tko je želio mogao, bilo je čak i poželjno, pljunuti. To su između ostaloga i poticali novinski članci u kojima se Dubravka Ugrešić nazivala „babom koja progoni Hrvatsku“, ali isto tako i onom kojoj samo lomača može zatopliti srce.

Na tragu navedenog, u ratnim se sukobima manje-više očekuje pružanje svesrdne pomoći u kreiranju patriotskog narativa koji u većini slučajeva predstavlja isključivo poželjno stajalište. Iako takve tendencije nisu nužno rodno uvjetovane, one koje jesu, manifestiraju itekako izraženu mizoginiju, koja je vrlo jasno praćena rodno uvjetovanom diskreditacijom. To se ponajprije odnosi na činjenicu da se antiratne feministkinje etiketira kao vještice, nesretne babe, isfrustrirane feministkinje, itd. Istovremeno, feministkinje koje pristaju uz teoriju opravdanog rata, prihvaćaju paradigme u okviru kojoj država zadobiva privilegirani status te u kojima neupitna odanost vrhovnim strukturama postaje jedinom priznatom i poželjnom vrlinom.

Hladnoratovski feminizam i njegovo nasljeđe 

Druga polovica 20. stoljeća, kao niti jedno razdoblje ranije, obilježeno je nizom ratova, sukoba i borbama za oslobođenje. Od Prvog svjetskog rata i niza građanskih sukoba koji su proizašli iz njega preko Drugog svjetskog rata i mnoštva oružanih konflikata koji su uslijedili u razdoblju koje još George Orwell u eseju „Atomska bomba i ti“, nazvao Hladni rat. Ovi sukobi koji su održavali toplinu Hladnog rata, vodili su se od Paragvaja, Bliskog istoka do Vijetnama i Koreje, a uključivali su i niz antikolonijalnih borbi koji su obilježili 60-te godine burnog 20. stoljeća. Ovakav način rješavanja međunarodnih problema nije nadišao niti fatalistički kraj povijesti kojega je početkom 1990-ih zagovarao Francis Fukuyama, a koji je započeo Zaljevskim ratovima da bi već početak idućeg stoljeća bio obilježen ratom protiv terorizma i nizom lokalnih i regionalnih sukoba (građanski rat u Čadu, Libanonski rat, Izraelsko-libanonski rat, rat u Gruziji, itd.). Unatoč brojnosti sukoba tek nekolicina njih zaokupila je pažnju svjetske javnosti, poput rata u Koreji, Vijetnamskog rata, Zaljevskih ratova, rata protiv terorizma te ruske agresije na Ukrajinu. Navedena teza vrijedi i za feminizam koji je pokušao pronaći odgovore na neke od ovih sukoba.

Na tom tragu stav prema ratu je jedna od točaka koja se pokazala kamenom spoticanja jer feminizam, zahvaljujući svojoj različitosti i mnogostrukosti, unatoč nekim očekivanjima kao i prisustvu već navedene problematične teze prema kojoj žene zbog svoje prirode više naginju miru, nije reagirao ujednačeno. Uostalom, kao što to nije učinio niti 1914. godine na svom prvom ispitu međunarodne rodno uvjetovane solidarnosti.

Naime, raznoliki stavovi feministkinja prema ratu bili su očiti, pogotovo uslijed sukoba nakon svibnja 1945. godine. Da će kreiranje odgovora dovesti do niza prijepora očitovalo se već u prvom hladnoratovskom sukobu, spomenutom Korejskom ratu kada se dio, kako sam ranije navela, feministkinja okupljenih u organizaciji Ženska međunarodna demokratska federacija (WIDF) usprotivio ratu te je samim time bio izvrgnut kritici cjelokupnog američkog establišmenta.

Paralelno s antiratnim principima u feminističkim okvirima razvio se i hladnoratovski feminizam koji je preživio i kraj povijesti. Navedeno se očitovalo kada je dio liberalnih feministkinja podržao narativ Georga Busha, Dicka Cheneyja te Donalda Rumsfelda o humanitarnoj intervenciji u Afganistanu. Tomu je uvelike pridonijela i Laura Bush koja je 2001. godine kao jedan od glavnih motiva rata protiv Afganistana navela – borbu za ravnopravnost afganistanskih žena. Ovaj je diskurs prihvatio dio feministkinja među kojima su i pripadnice Feminist Mayortyja te feministički časopis Ms. Magazine. Time je došlo do spajanja feminizma i teorije pravednog rata (Just-War Theory). Samim time, feminizam je postao dio opravdanja rata protiv terorizma jer se kao razlog njegovog pokretanja navelo oslobađanja drugih, tj. afganistanskih žena dok se istovremeno tvrdilo kako je krajnji cilj uspostava mira.

Pristajući uz teoriju pravednog rata, hladnoratovski feminizam tj. njegova verzija u okviru borbe rata protiv terorizma, zanemario je tri iznimno važne stvari. Prva se odnosi na činjenicu, da je kao i nekoliko godina kasnije, tijekom Arapskog proljeća, ponovno došlo do ignoriranja ženskih feminističkih udruga s terena, poput Revolucionarne organizacije afganistanskih žena (Revolutionary Association of the Women of Afghanistan, RAWA), koje ove invazije nisu shvaćale kao oslobođenja. Istovremeno, liberalne feministkinje nisu slušale feminističke udruge poput gore navedene RAWA koje su isticale da afganistanske feministkinje nikada nisu zatražile američku pomoć, a kamoli njihove zračne napade. Isto ignoriranje pratilo je okupaciju Iraka kada se nisu slušale niti iračke feministkinje (Iraqi Women’s Right Coalition, IWRC) koje su odbijale invaziju i okupaciju jer ih u najmanju ruku nisu promatrale kroz prizmu rodno uvjetovanih benefita.

Druga, ali nikako manja bitna činjenica je ona da je borba za ženska prava u kontekstu zemalja u razvoju uključuju i izrazito jaki, prethodno spomenuti, antiimperijalistički naboj kao i borbu  protiv onoga što su SAD tijekom druge polovice 20. stoljeća nazivali faktorima stabilnosti. Na taj su način liberalne feministkinje pridonijele tomu da ženska prava postanu žrtvama rata kao i kreiranju paradoksa u sklopu kojega muški okupatori postaju emancipatori ženskih prava. S obzirom na to da se ovdje radio o vrlo jasnom priklanjanju imperijalističkoj politici, Rafije Zakaria, autorica knjige Against White Feminism, u jednom je tekstu napisala da su „bijele feministkinje“, podupirući rat protiv terorizma dodale bombe u feministički diskurs. Nadalje, ona je vrlo oštro kritizirala odobravanje invazije od strane zapadnih feministkinja, prije svega u smislu da ona u potpunosti ignorira i zanemaruje niz različitih kulturnih i socio-političkih obrazaca. Jedan od aspekata, uz izraženi antiimperijalizam je i nacionalizam koji ima ponešto drugačije konotacije što je prije svega uvjetovano ratovima za oslobođenje od kolonijalnih vlasti. Stoga ne čudi premisa Jennifer Fluri koja je istaknula da feminističke organizacije, poput afganistanskih, imaju feminističko-nacionalistički aspekt. Dakle, ako pogledamo prošlost ovih zemalja odnosno kontekst u kojemu se razvijale, prije svega borba protiv imperijalističkih nasrtaja SAD i SSSR u kojoj je upravo borba za pravo na nacionalni identitet imala važnu ulogu ne iznenađuje da je i ta borba postala dio ove feminističke agende. Drugim riječima, njihov antiimperijalistički feminizam bio je odgovor na oružane sukobe koji su se vodili na teritoriju njihovih država. Na tom je tragu kritika upućena liberalnom feminizmu u ovom smislu itekako imala uporište.

Treća implikacija koja se javlja pri feminističkom podupiranju intervencija tijekom povijest, poput onih na Bliskom istoku ili u Latinskoj Americi svakako je podrazumijeva i prihvaćanje te kreiranja imperijalističke slike  zemlje osloboditelje (u većini slučajeva u drugoj polovici 20. stoljeća radilo se o SAD) kao predvodnica demokracije i slobode.

Ovo je itekako bilo vidljivo i u brojnim humanitarnim intervencijama i invazijama još od 19. stoljeća. Na tom tragu ove feministkinje nastupaju prilično patronizirajuće u odnosu na feministkinje Gvatemale, Bolivije, Afganistana ili Iraka.  Ovdje se radi o narativu koji se oslanja na kolonizatorsku konstrukciju o bespomoćnoj žrtvi i spasiteljskoj ulozi, obično onoj američkoj. Stavovi ranih američkih feministkinja nastavili su se razvijati i tijekom međuratnog razdoblja. Navedeno se manifestira i u stavovima Carre Chapamn, koja je denuncirala žene iz Latinske Amerike i njihovu borbu za rodna prava, ustvrdivši kako im manjka obrazovanja. Ovakvi su stavovi rezultirali autopercepcijom liberalnih feministkinja kao osloboditeljica, ulogom koja je itekako svojstvena imperijalističkom politikom. Istaknuto je izašlo na vidjelo i tijekom američke dominacije nad Japanom, nakon Drugog svjetskog rata. Naime, Amerikanci su zadatak unaprjeđenja prava Japanki povjerili tada 22-godišnjoj Beatei Sirota Gorodn, koja je trebala sastaviti nacrt o pravima žena u ovoj zemlji. Stoga, iako je došlo do određenih pomaka, rodna reforma koju su u Japanu provodili Amerikanci, kako navodi Mire Koikari, bila je od početka duboko rasistička, seksistička i imperijalistička. Navedene teze prevladavaju i u okvirima domorodačkog feminizma (indigenous feminism) u Latinskoj Americi u čijim se okvirima diskurs zapadnjačkog feminizma, kako se naziva, definira kao „racist by omission“. Ovdje je došlo do kreiranja onoga što se kasnije definiralo kao rodna tehnokracija, a koja podrazumijeva potpuno marginaliziranje feminizama koji su se razvili izvan zemalja razvijenog svijeta.

Ovdje se ujedno radi i o kreiranju vrlo razvidne kolonizatorske paradigme, koja je vrlo jasno omeđena granicama između nas i njih. Pri čemu mi predstavljamo razvijenija i moralna društva u odnosu na njih, koja su po toj paradigmi inferiornija i slabija. Štoviše, takav dualistički diskurs rezultira dehumanizacijom druge strane, a samim time slabi mogućnosti pregovaranja kao i njegovog pozitivnog ishoda. Sukladno tomu, ona ne može dovesti do rješenja konflikta.

Na tragu navedenog ova vrsta feminizma, premda se bori za poboljšanje položaja žena, potpuno ignorira povijesne, političke i društvene okolnosti drugih zemalja, postavljajući svoje iskustvo i svoj modus operandi borbe kao jedini legitimni, pravdajući samim time konflikte u kojima žene predstavljaju tek pijune. Na taj se način liberalne feministkinje, nedvojbeno sudjeluju u hegemoniji te kako je napomenula Rita Tyagi, istovremeno preuzimaju ulogu ugnjetavača, ali isto tako ignoriraju povezanost rata i patrijarhata.  

Blizanci: rat i patrijarhat

Osim ignoriranja navedenog, feminističko odobravanje ovakvih oružanih sukoba pridonosi repatrijarhalizaciji u okviru koje se muškarce promatra kroz prizmu dominantne herojske uloge. S druge strane, od žena se očekuje da budu dobre i poslušne u službi domovine. Samim time, svako njezin oponiranje, kao što nas je povijest naučila, a sadašnjost to potvrđuje, predstavlja se kao ultimativna izdaja. Drugim riječima, rat dramatično naglašava muški autoritet. Na tom tragu Judith A. DiLorio navodi da su patrijarhalna i militaristička struktura gotovo sinonimi u smislu da oboje njeguju moć nad drugima. Iz toga i proizlazi teza da feminizam u sebi mora sadržavati antiratni element odnosno zalagati se za promicanje alternativnih oblika rješavanja sukoba koji su zasnovani na ravnopravnosti i solidarnosti. Osim navedenog, razlog ove tvrdnje nalazi se u nizu drugih činjenica. Jednu od njih navodi i već spomenuta Suzy Kim, a odnosi se na to da rast militarističkih troškova ujedno znači rezanja socijalnih davanja koje ponajviše pogađa žene (smanjenje porodiljnih naknada, potpore samohranim majkama, itd.). Rat, premda se eufemizirano naziva humanitarnom intervencijom, rezultira ne samo naglašavanjem muškog autoriteta i rasta militarističkih troškova nego dovodi i do još većeg stradavanja žena. Naime, upravo su žene žrtve seksualnog nasilja, prisilnog ropstva, trgovine ljudima i prostitucije, svih pojava koja generira rat. Ovo se očituje i na primjeru Afganistana. Naime, prema članku objavljenom u Guardianu 2021. godine uslijed rata, koji je pridonio daljnjem osiromašivanju, mnoge su Afganistanke prostituciju shvatile kao jedini način preživljavanja. Sukladno tomu, navedene su novine 2021. godine objavile tekst pod naslovom „Žrtvujem se“ (I’m, sacrificing myself) u kojemu 22-godišnja djevojka objašnjava razloge zbog kojih joj je prostitucija postala jedini način pomoću kojega se može brinuti za petero braće i sestre.

Štoviše, posthladnoratovski period u kojemu su vođeni ratovi za  oslobađanja Libije, Sirija, Iraka i drugih zemalja dovelo je do porasta trgovine ljudima koji svakodnevno prelaze ilegalne migrantske rute tražeći pomoć u zemljama Zapadne Europe. Sukladno tomu antiratni feminizam predstavlja iznimno važan dio borbe u suvremenom svijetu jer on mimo rodnih ukazuje i na niz drugih velikih briga. To se prije svega odnosi na pitanja vezana uz ekonomsku eksploataciju, neoliberalni sustav, rasizam i niz drugih pitanja koja feminizam ne može ignorirati. Naime, rat je vezan uz patrijarhat, kapitalizam i imperijalizam stoga borba protiv svih navedenih pojava mora i treba značiti i borbu protiv rata. Ovdje nipošto ne treba zanemariti niti činjenicu da i poslijeratno razdoblje također dovodi do pojačane patrijarhalizacije. Dovoljno se samo prisjetiti da su udane žene u Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, potisnute s tržišta rada kako bi se osiguralo zaposlenje muškarcima koji su se vraćali s fronta. A dodatni je razlog bio i promicanja procvata obiteljske atmosfere. I to je ujedno predstavlja jedan od razloga zašto feminizam, u bilo kojem svojem obliku, mora imati antimilitaristički predznak.

S druge strane dio feministkinja, posebno u okviru sukoba nastalih nakon proklamiranja rata protiv terorizma, smatra kako feminizam ne podrazumijeva samo antimilitarizam, nego i solidarnost sa žrtvama kršenja ljudskih prava. Navedeno također možemo analizirati u okvirima teorije opravdanog rata (Just War Theory) prema kojoj pacifizma, pa onda i antimilitarizam nemaju prednost nad obranom ljudskih prava koji predstavljaju legitimni razlog za rat. Nadalje, zagovornici ove teorije poput Michaela Walzera smatraju kako nenasilni otpor može jedno uspjeti kada agresor teži poštivanju ratnih konvencija. Potrebno je istaknu da je ovaj uvjet vrlo fluidan kada uzmemo u obzir da te iste konvencije vrlo često ne poštivaju niti oni koji navodno oslobađaju.

Dakle, unatoč tomu što je Cynthia Cockburn u jednom članku navela kako se u otporu prema militarizaciji i oružanim sukobima, mogu pronaći tragovi različitih feminističkih tradicija, pa i onih liberalnih, u vremenu nakon 1945. godine ipak se pojavio hladnoratovski feminizam, vezan nadasve uz liberalnu struju, koji je pristao na paradigmu prema kojoj žene predstavljaju savršene kandidate Zapadnjačkih spasilačkih misija. Navedeno je, s jedne strane, kreiralo potrebu stvaranja radikalnog feminističkog otklona od takve politike a s druge strane i potrebu dokidanja selektivne politike, u skladu s kojom briga za  Afganistanke, Iračanke ili Libijke koja uglavnom prestaje na granicama njihovih država. U suprotnom ćemo zauvijek ostati u začaranom krugu u kojemu se prava Sirijki, Libijki ili Iračanka gube negdje na obalama Mediterana ili pak u vremenu kada je Zapadnim zemljama prihvatljivije poslovati s lošim dečkima.

 

ANA RAJKOVIĆ PEJIĆ

POVJESNIČARKA. ZAPOSLENA JE NA HRVATSKOM INSTITUTU ZA POVIJET, AUTORICA JE KNJIGE „DUGI ŽENSKI MARŠ. POLOŽAJ RADNICA I ŽENSKI AKTIVIZAM U HRVATSKOJ IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA (DAF, ZAGREB, 2021).

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.