Od mjesta socijalizacije do prostora devastacije



Na mjestima nekadašnjih kina danas se nalaze prodavnice sportske opreme, ugostiteljski objekti ili zgrade, nekih više uopšte nema, a koncept nekadašnjih kina zamijenili su multipleksi koji na repertoarima nude tržišno

Print Friendly, PDF & Email



Apolo, prvo bosanskohercegovačko kino, izgrađeno je 1912. godine u Miss Irbinoj ulici i u to vrijeme se smatralo jednom od najljepših kino dvorana u Evropi. Kino je nakon Drugog svjetskog rata preimenovano u kino Partizan, da bi mu nakon posljednjeg bh. rata ponovo vratili naziv Apolo. Danas ova kino dvorana nije u funkciji, ali je 2014. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Zgrada Napretka je izgrađena 1913. godine i u njoj se od 1915. godine nalazilo kino Imperijal, koje je u vrijeme socijalističke Jugoslavije nosilo naziv Romanija. I ovo kino je proglašeno nacionalnim spomenikom BiH i više nije u funkciji.

U periodu između dva svjetska rata u Sarajevu su izgrađena i kina Sutjeska i Tesla.

Ozbiljnija filmska produkcija u Bosni i Hercegovini počinje nakon završetka Drugog svjetskog rata 1947. godine kada je oformljeno preduzeće Bosnafilm. Međutim, problemi su se pojavili na samom početku i to zbog veoma malog broja ljudi koji su bili osposobljeni za produkciju filma. Malobrojna skupina profesionalaca je u vrijeme Drugog svjetskog rata podržavala Nezavisnu državu Hrvatsku ili su bili u ustaškoj ili njemačkoj vojsci.

Također, nije  postojala ni akademija u kojoj bi se mogli školovati kadrovi koji bi radili na produkciji filma.Vlasti nisu željele da se malobrojnim filmskim radnicima, koji su u međuvremenu pušteni iz zatvora, omogući samostalan rad, pa je na svakog radnika zaposleno po dva radnika UDB-e čiji je zadatak bio nadziranje filmaša u radu. Tako su filmski radnici u BiH postali i oni koji nisu imali nikakve veze sa filmom.1Buljubašić, B. 2019.Film Azra: Emancipacija muslimanke u 20. vijeku, Antropologija 19 (1), 9-33

Bosanskohercegovački snimatelj Eduard Bogdanić se prisjetio kako je Komitet za kinematografiju BiH osnovan odmah nakon rata u kojem je nastao i Bosna film. Samo osnivanje ovog Komiteta djeluje filmski. Salem Resulović okupio jedvadesetak ljudi i svima odredio čim će se baviti – tonski snimatelj, snimatelj, mikroman, laborant, itd. iako ti ljudi to prije nikada nisu radili. Prva filmska kamera i dio tehničke opreme su doneseni iz reparacije iz Njemačke.2Iz filma Mustafe Mustafića, Slike iz života BH filma, 2021.

Udruženje filmskih radnika BiH osnovano je 1950. godine i zvalo se Savez filmskih radnika. Brojalo je oko 20 članova. Naredne godine su filmski radnici prešli u slobodno zvanje, tražeći neki konkretniji posao na drugim mjestima, da bi se 1954. godine vratili i prihvatili status slobodnih filmskih radnika. Između 1956. i 1960. godine Savez se zvao Udruženje filmskih radnika BiH, i dobilo je i prvu filmsku stambenu zgradu, te je više od polovine članova Udruženja dobilo svoje stanove. Ipak, ne treba idealizovati status filmskih umjetnika i uopšte razvoj kinematografije iz ovog perioda, jer bilo je tu i mnoštvo problema. U toku šezdesetih i sedamdesetih godina neki od problema bili su: neriješeno pitanje socijalnog osiguranja ovih umjetnika, problem integracije filmske proizvodnje, angažovanje nestručnog kadra jer su se producenti borili za jeftiniju produkciju, kao i samo školovanje filmskih kadrova.3Udruženje filmskih radnika, Sineast, 01.08.1974., str. 32

Komunisti su brzo shvatili značaj filma koji je zastupao Lenjin navodeći da film daje dobre mogućnosti za tumačenje određenih ideja i ilustrovanje ideologije. Filmove je trebalo prikazivati masama ljudi, što je podrazumijevalo i izgradnju kino dvorana.

 

Rekonstrukcija i izgradnja kina u Bosni i Hercegovini

 

U oktobru 1962. godine odlukom Skupštine opštine Centar formirano je preduzeće za prikazivanje filmova Sarajevo film. Ova odluka motivisana je željom da se u Sarajevu stvore bolji uslovi za razvoj reproduktivne kinematografije, što je svakako bilo u skladu sa potrebama masovne kulture, a rascjepkanost kino mreže i dotrajalost i malobrojnost kino dvorana bili su ozbiljni problemi koji su onemogućavali da filmovi budu masovno gledani.  Problem je bila i zastarjela tehnika i loša organizacija unutar samih kina. U toku šezdesetih i sedamdesetih godina radilo se aktivno na rješavanju ovih problema i otklanjanju poteškoća. Povećana su osnovna finansijska sredstva čak petnaest puta, a broj zaposlenih je sa 86 povećan na 120. U tom periodu izgrađene su nove kino sale: Dubrovnik, Kumrovec i Arena. U istom periodu rekonstruisana su sljedeća kina: Romanija, Partizan, Tesla, Kolobara i Igman i izvršena je djelomična adaptacija kina Dubrovnik, Radnik i Sutjeska. U toku rekonstrukcije kina Partizan izgrađene su poslovne prostorije od 600 kvadratnih metara, a u sva kina je instalirana savremena tehnička oprema i bila je planirana izgradnja novih kina.4Sarajevo film, Sineast, 01.08.1974., str. 42

Većina sadržaja tzv. domaćih filmova iz tih godina odnosila se na Narodno-oslobodilačku borbu i jačanje socijalističkog društva. Film se smatrao i sredstvom za zabavu, ali i sredstvom edukacije pa se jako pazilo šta može ići u kino dvorane, jer je film također i veoma moćno sredstvo indoktrinacije.

Stoga i ne čudi tadašnja praksa komunista o bunkerisanju svih filmova koji su ocijenjeni kao nepodobni ili podrivački, odnosno da njihovi sadržaji mogu na bilo koji način ugroziti samoupravni socijalistički sistem. Kao što je bio slučaj sa rediteljima tzv. crnog talasa. Naravno da se u tome pretjerivalo i da je takav način obračuna s umjetnicima i cenzurisanje njihovih ostvarenja doprinio urušavanju socijalističkog sistema.

 

Repertoar kina i značaj Kinoteke BiH

 

Sama izrada kino repertoara bila je izazovna. U BiH su smatrali da moraju biti veoma oprezni pri biranju filmova koji će se puštati u kino salama, vjerujući i da filmovi moraju zadovoljavati idejne i estetske aspekte što je puno važnije od ekonomske sfere i da je teško doći do adekvatnog rješenja. U 1974. godini u sarajevskim kinima je puštano 9% domaćih filmova, a ostali su bili iz inostranstva.5Isto

U junu 1963. godine u Sarajevo je dobilo i Dvoranu Jugoslovenske kinoteke. Ipak, i tu je bilo brojnih problema, jer tehnički uslovi nisu bili na zadovoljavajućem nivou, a sama dvorana nije zadovoljavala potrebe. Bez obzira na to, sarajevska Kinoteka predstavljala je veoma značajno mjesto okupljanja građana. U prvih deset godina svog postojanja prikazano je 10.298 filmskih projekcija, što je gledalo 976. 044 posjetilaca. Primjera radi, u 1966. godini je bilo 1177 projekcija i 140. 364 gledalaca. Repertoar je bio vrlo sadržajan – od Ejzenštejnovih filmova, sovjetskog klasičnog filma, italijanskog neorealizma, ciklusa filmova velikih reditelja, filmova o Tarzanu, crtanih filmova, kao i filmovima sa Gretom Garbo, Avom Garden i Kirkom Daglasom. itd.6Jeremić, Ratomir: Dvorana Jugoslovenske kiniteke Sarajevo,

U osamdesetim godinama Sarajevo je imalo dvanaest kina i to nisu bila samo mjesta u kojima su se gledali filmovi. Bila su i mjesta susreta, obrazovanja i emancipacije, ali i različitih anegdota, naročito sa tapkarošima koji su ispred prodavali karte.7https://www.klix.ba/magazin/film-tv/tuzna-sudbina-sarajevskih-kina-od-12-prijeratnih-kultnih-okupljalista-danas-postoje-tek-cetiri/171005061 Prisjećajući se tadašnjih kino dvorana, redatelj Aleš Kurt osvrnuo se posebno na umjetnički repertoar kina Dubrovnik koje se nalazilo u prostorijama nedavno zatvorenog Cinema City-a. U njemu su u to vrijeme prikazivani najbolji filmovi sa FEST-a, međunarodnog festivala u Jugoslaviji. Na ovaj način, Sarajevo je dobilo priliku ponovo proživjeti djeliće atmosfere, ushićenje i metež koji su vladali u glavnom gradu države tokom prve dekade održavanja ovog festivala.

Pored toga, bilo je i kino Partizan gdje smo kao djeca tu gledali brojne akcione filmove, posebno sa Bruce Leejem. Kino je bilo uvijek puno, a ispred su bili tapkaroši. To  su bili ljudi koji bi kupili prije skoro sve karte, preprodavali ih pred projekciju i tako zarađivali.

Kurt zaključuje da su se akcioni filmovi uglavnom prikazivali u kinu Partizan. Za razliku od kina Dubrovnik i Partizan, u Titovoj ulici i Imperijalu (Romaniji) igrali su uglavnom domaći filmovi koji su u tom momentu bili najpopularniji na jugoslavenskom području. Pored ovih, Kurt priziva u sjećanje još nekoliko manjih kina gdje su prikazivani uglavnom komercijalni filmovi. Prije nego je srušeno i na njegovom mjestu napravljena nova zgrada sa drugom svrhom, jedno takvo kino Arena bilo je smješteno u općini Novi Grad. Tog kina se sjećam, jednom sam išao tamo zato što je samo u njemu igrao prvi dio serijala Mad Max U Kinoteci u bivšoj ulici Đure Đakovića (današnjoj Alipašinoj ulici) posjetitelji su mogli gledati filmske klasike od početka dvadesetog vijeka, nijeme filmove i poznate filmove velikih redatelja, kao što je već navedeno.

 

Između komercijalizacije i nezavisnosti

 

Gotovo sve kino dvorane nakon rata uništene su ili oštećene u  potpunosti i zahtijevale su značajna ulaganja za obnavljanje opreme i prilagođavanje prostora prijašnjoj prikazivačkoj svrsi. Niti jedno od ovih kina danas više nije u funkciji, a prostori nekih od njih, poput navedenog kina Dubrovnik ili kina Tesla, neko vrijeme imali su istu namjenu, ali u novom obliku; Dubrovnik postaje Cinema City, a kinodvorana Tesla pretvorena je u Art kino Kriterion. Ipak, čak i na mikroprimjeru ovih mjesta moguće je uočiti općenita kretanja tržišta koja su, između ostalog, uslovila i stanje, način poimanja i korištenja kinodvorana, te doživljaja gledanja filmova.

Nakon što su Fondaciju Kriterion oformili Young Urban Achievers s ciljem osnivanja prvog Art House kina u Bosni i Hercegovini po uzoru na Kriterion u Amsterdamu, nekadašnja singl dvorana kina Tesla pretvorena je 2006. godine u Art kino Kriterion. U njemu su prikazivani tzv. umjetnički programi za čiju je produkciju i postprodukciju uglavnom potrebna finansijska pomoć pojedine države ili nacionalne kinematografije, te je održavanje kontinuiteta samim time otežano, a opstanak kina doveden u pitanje nekoliko godina nakon otvaranja. S druge strane, u prostoru prijašnjeg kina Dubrovnik otvoreno je multiplex kino Cinema City. Koncept multiplex kina odgovara viđenju kinozabave kao značajnog produžetka konzumerističke kulture, savremene filmske industrije i komercijalnog tržišta.

Poredeći sadašnja stanja u kojima se nalaze prostori tadašnjih kina Tesla i Dubrovnik, postaje jasno ne samo kako je tokom poslijeratnih godina u Sarajevu trajala borba između komercijalizacije i nezavisnih filmskih programa kina u Sarajevu, već i utjecaj univerzalnih svjetskih kretanja filmske industrije i pandemije od kojih na koncu nisu pošteđeni ni art programi, a ni komercijalna industrija. Potvrdivši dugogodišnju bojazan uprave dioničkog društva za kinematografsku djelatnost o neodrživost nezavisnih kina, Art Kino Kriterion zatvoreno je 2018. godine, a pokleknuvši pred posljedicama pandemije virusa COVID-19, zatvoreno je i kino Cinema City. Ipak, slučaj kina Kriterion ostao je zapamćen, posebno među mlađim generacijama, kao znakovit posljednji korak gašenja nezavisne kulturne scene u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Mirsel Smajić, bivši zaposlenik Art kina Kriterion, prisjetio se  koncepta prostora koji je bio bio mjesto gdje su studenti sticali prva radna iskustva: „Organizacija obavljanja poslova u Kriterionu predstavljala je specifičan način rada što je mnogima služilo kao značajna odskočna daska za kasnije lakše nalaženje poslova. Ideološki, to je bilo mjesto otvoreno svima i svemu, siguran prostor za omladinu, tu nikakav vid diskriminacije nije postojao i zato je kasnije dobio etiketu gay bara“.  U Kriterionu se održavao i Međunarodni festival queer filma Merlinka koji je pokrenut u Beogradu 2009. godine, a ideja festivala je promocija filmova koji se bave LGBTI temama.

Smajić je istaknuo kako je Kriterion posebnu dobru saradnju uspostavio sa kulturnim i filmskim manifestacijama poput MESS teatarskog festivala ili Sarajevo Film Festivala čiji su se programi održavali upravo u ovom prostoru. Govoreći o borbi sa komercijalizacijom i neuslovnim uvjetima rada, razlog zatvaranja nije bilo loše poslovanje, već dug prema osnivačima koji su plaćali troškove boravka prvih sedam godina u ovom prostoru. Nakon prestanka sedmogodišnje potpore, nastupio je proces vraćanja dugova i istovremeno plaćanje visoke rente. „Bio je kreativan prostor, epicentar alternativne scene koji je davao platformu mladim ljudima da steknu nove vještine, nauče raditi u korporativnom smislu, te da imaju sigurno mjesto za izražavanje vlastitih interesovanja na izložbama, svirkama i konferencijama. Ipak, zbog korupcije, nemogućnosti vraćanja duga holandskim osnivačima, plaćanja visoke rente, gomile neplaćenih računa i neisplaćenih honorari koje su radnici čekali, odlučeno je da je jedini biznis plan koji se može izvesti zapravo zatvaranje i odlazak u stečaj“, prisjeća se Smajić.

 

Od emancipacije do deemancipacije

 

Spomenimo na kraju i sudbinu ostalih sarajevskih kina. Krajem 2018. godine u prostorijama Imperijala je otvoren Brew Imperial Society (BIS) najavljen kao platforma za edukativne i kulturno-zabavne sadržaje, odnosno za koncerte, izložbe, nastupe stand-up komičara, filmske projekcije, pozorišne predstave i edukacije u kombinaciji s kreativnom i raznovrsnom ugostiteljskom ponudom.8https://sarajevo.travel/ba/tekst/u-sarajevu-otvoren-bis-bivse-kino-imperijal/709. Međutim, pandemija COVID-19 je dovela do zatvaranja BIS-a, pa je u decembru 2021. godine u ovom prostoru otvorena prodavnica sportske opreme Intersport, što je izazvalo burne reakcije dijela građana Sarajeva na društvenim mrežama, prvenstveno onih kojih su u vrijeme Jugoslavije posjećivali ovo kino.

Kino Prvi maj  je danas kino Bosna, ali se unutra već godinama ne prikazuju filmovi, sada radi kao ugostiteljski objekat. Kino Radnik je odavno zatvorilo svoja vrata, pa mlađe generacije vjerovatno i ne znaju šta se nekada nalazilo u toj zgradi.

Kino Arena je zapaljeno u ratu i nije obnavljano, a kino Kumrovec je srušeno i na njegovom mjestu je napravljena poslovno-stambena. Na Ilidži je radilo kino Igman, a u Vogošći kino Vogošća i niti jedno više ne postoji.9https://sindikalizacija.wordpress.com/2018/02/05/gradska-kina/

Sarajevska Kinoteka nema riješeno pitanje trajnijeg finansiranja, a zgrada svake godine sve više propada. U BiH se godišnje u prosjeku snimi jedan film, što zvuči nerealno za državu koja ima najbolji regionalni festival – Sarajevo film festival i čiji su reditelji dobitnici brojnih prestižnih filmskih nagrada uključujući i Oskara Danisa Tanovića i Zlatnog medvjeda Jasmile Žbanić.

Kina već odavno nisu mjesta socijalizacije, vlasti u BiH ne prepoznaju potencijal filmske umjetnosti, a zgrade kino dvorana ili su zapuštene ili je došlo do prenamjene prostora.

Odlazak u kino više nema edukacijski potencijal, a repertoari su prepuni komercijalnih spektakularnih filmova čije sadržaje većina gledatelja zaboravi odmah po izlasku iz kino dvorane. Moglo bi se reći da im takvi filmovi uglavnom služe kao kratkoročni bijeg od svakodnevnice. Mala kina odlaze u historiju, a umjesto njih imao multiplekse u privatnom vlasništvu čija je osnovni i jedini pokretač profit. Jedino kino koje koliko-toliko podsjeća na prijašnja sarajevska kina je Meeting point čiji se repertoar razlikuje po tome što donosi i nagrađivana filmska ostvarenja, ali i filmove raznovrsne tematike i iz različitih evropskih i svjetskih kinematografija, ne samo holivudske spektakle i filmove svjetski popularnih reditelja. Međutim, broj posjetilaca na takvim projekcijama je jako često jednocifren.

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.