Slavoj Žižek¹Tekst je reducirana verzija opsežnijeg kritičkog rada o novijim knjigama Slavoja Žižeka iz 2020., posvećenih 250. godišnjice Hegelova rođenja, koji će biti objavljen krajem godine. — globano slavljen kao “najistaknutiji marksistički mislilac današnjice”, kao “hegelijanski filozof, lakanovski psihoanalitičar i angažirani komunist” — javno se odrekao bliskosti s Marxom tako da se zakleo na bliskost s Hegelom u notornoj “TV debati stoljeća” o temi osobne sreće i prednostima kapitalizma pred komunizmom.²Snimka tv-debate dostupna na https://www.youtube.com/watch?v=L62NS4kEs54. Pritom je obrazložio: Hegelova filozofija je načelno nekonkluzivna i povijesno otvorena, nasuprot Marxovoj ideji o nužnosti u razvoju povijesti i krajnjem eshatološkom cilju emancipacije u komunizmu.

Zamjena Marxa za Hegela najprije ne govori mnogo, osobito ne ako se radi o Žižeku. Marx i Hegel nisu notorno bliski samo za prosječno nego i filozofsko razumijevanje, tako da se “biti bliže” jednom ili drugom obično svodi na pitanje, koliko spekulacije ima u materijalizmu jednog ili idealizmu drugog, pa je otud svejedno koliko je blizu to “bliže”. Ipak, Žižekovo odmicanje od Marxa za malo obavještenije uho ne odzvanja samo kao čudnovat uzmak od “materijalizma društvenih uvjeta” natrag ka “idealizmu konceptualnih imanencija”, nego kao još čudnovatije okretanje Marxa naopako. Žižekova zamjena Marxovog navodnog eshatološkog determinizma otvorenošću Hegelove povijesti računa, naravno, na dijalektiku kao zajednički moment i samu jezgru Hegelove i Marxove teorije. Za samog Marxa, kako je poznato, Hegelova dijalektika je imala “racionalnu jezgru i revolucionarni karakter” koji se oslobađa iz “mistične ljušture” idealizma preokretanjem Hegelove filozofije s idealističke glave na realističke noge, i to je važilo od Ekonomsko-filozofskih rukopisa 1844. do drugog izdanja prvog sveska Kapitala 1873. Žižekovo pomicanje težišta dijalektičkog odnosa između Marxa ka Hegelu, historijskog materijalizma ka konceptualnom idealizmu, mijenja sam odnos tako da se sad iz mistične ljušture Marxove nužno nadolazeće budućnosti u komunizmu ne oslobađa, naravno, puki pojmovni idealizam nego spojm pojma i stvarnosti, ono što Žižek naziva Hegelovom “formulom pomirenja”. Taj manevar je nešto poput obrtanja pješčanog sata spekulativne filozofije, u kojem jedini sadržaj, pijesak, otjelovljuje čist kvantitet naprosto i reprezentira materiju kao sâmu formu, proces, protok, curenje, prizor izbistrene stvarnosti u apstraktnoj čistoći, filter kroz koji se racionalna jezgra Hegelove dijalektike pokazuje slobodna od lošeg, historijskog idealizma napredovanja i oslobađa kao Hegelova imanencija misli i sadašnjice. Pitanje je, dakako, je li pretakanje pijeska, ta čista dijalektička forma bitka, ono što osigurava revolucionarnost Žižekovog okretanja Marxa naglavačke, kao što je Marx mislio da sama Hegelova dijalektika omogućuje revolucionarni prevrat idealizma historije u historijski materijalizam, samo ako se postavi na noge?

Najbolji ključ za tu tajnu daje sam Žižek kad u novim knjigama posvećenim Hegelu iz 2020., napadno više, ali i konzistentnije, raspravlja o vlastitom stilu mišljenja nego što je to činio ranije. Odgovarajući time indirektno na ranije akademske kritike na račun slabosti svojih radova, poput nedosljednosti i proizvoljnosti, koje očito još uvijek odzvanjaju, Žižek sada naziva svoj stil “skokovitim mišljenjem-iz-sadašnjice”. Pritom se oslanja na Hegelovu figuru “skakanja preko Rodosa” koja metaforički izražava konkretizam filozofskog mišljenja kroz vezanost za događaje svoga vremena nasuprot uvriježenoj pretpostavci o tome kako filozofija istrajava u općostima i apstrakcijama, u obećanju sreće, slobode, ljubavi itd. Umjesto toga, filozof mora misliti kroz sada i ovdje.

Pod takvim reflektorom, Žižekovo odmicanje od Marxa bliže Hegelu predstavlja jako sretnu okolnost. Ona dopušta da ne moramo više “dokazivati radikalno”, ad hominem, kako je to zahtijevao još mladi Marx, misleći pritom na Hegela posebno i odnos filozofije sa stvarnošću općenito. Ona poziva da pogled preusmjerimo s Marxa i Hegela upravo na Žižeka kao trećeg u tome odnosu, dakle ad personam, tj. s obzirom na to kako se “najradikalniji kritički mislilac današnjice” predstavlja. Drugim riječima, logiku Žižekovog obrtanja pješčanog sata dijalektike s Marxovih tabana na Hegelovu glavu možemo nastaviti tako da je, posve u skladu sa Žižekovim izletima u buddhističke teorije kozmosa, vrtimo poput molitvenog mlina, naprave za rekombinacije mîsli kojima mislimo, poznatijih pod nazivom mantri. Na taj način ćemo rodni smisao pojma homo iz Marxovih riječi u uvodu spisa “Prilog kritici Hegelove filozofije prava” iz 1843. 

—“Teorija (…) dokazuje ad hominem čim postane radikalna. Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen čovjeka jest čovjek sâm” —

razbiti na veličinu partikularnih pojmova poput persona ili radikalni misliac i odvojiti ljušturu općosti čovjeka da bismo iz te pljeve izvrcali individualnu instancu mislioca pod imenom Žižek. Štoviše, iz te ćemo vrtnje dobiti i novu mantru u obliku zagonetke: ako je korijen čovjeka sâm čovjek, ako je korijen Marxovog materijalizma idealistička Hegelova dijalektika, što je korijen Žižekovog obrtanja Marxa ponovo na Hegela i, još važnije, što je njegova formula pomirenja apsoluta i sadašnjice?

Fantom istine

Prije nego što razvrtimo tu tajnu s dužnom pažnjom, ne možemo previdjeti prvi problem. On se pokazuje već u tome što Žižek, neposredno i bez daljnjih komentara o terminologiji, tumači Hegelov pojam sadašnjeg (Gegenwärtiges) preko engleskog termina present i korumpira samu jezgru Hegelove dijalektičke koncepcije zbiljskog (Wirkliches), upravo ono do čega mu je tako dramatično stalo. Neposredno sljedeći problem dolazi odatle što je Žižekova ideja materijalnosti i konkretnosti filozofije kao dijalektičkog svojstva samog mišljenja toliko veridički neobavezna da njegovo inzistiranje na mišljenju-iz-sadašnjice može doduše ispasti prodornije, pa čak i istinitije, u odnosu na “standardne” i “normativne” interpretacije Hegela, a da usprkos tome posve zanemari moment istinitog koji je za Hegela sama bît pojma zbiljskog i bez kojeg zbilja nije ideja nego samo gola prezencija. Riječ je dakle o još jednom fantomskom “nestajanju jednog posrednika”, ali ovaj put kod samog Žižeka. Vesela strana tog gubitka je naravno to da nestanak fantoma istine ne primjećuje ni sam Žižek.

Svakako, mogućnost da Žižekovo “hegelijanstvo” svedemo na postmoderno mišljenje-bez-istine, poput rortyjevskog “održavanja konverzacije” ili derridijanskih dekonstrukcija, kakvo je Žižek godinama vehementno odbijao i ismijavao, ili, još gore, na post-postmoderno mišljenje današnjice “poslije istine”, čini se toliko očigledno suprotno njegovim notornim kritikama derridijanstva, dekonstruktivizma, konstruktivizma i postmodernog antiveritizma da mora djelovati kao proizvoljno i bizarno. Žižek se, kako je poznato, sam deklarirao kao “Card Carryng Lacanian”, vjeran Lacanovoj vjernosti načelu istine! No, već ako pođemo od njegove deklaracije mišljenja kao radikalnog mišljenja-iz-prezencije, načelo zbiljskog već je nepovratno uništeno svojom suprotnošću. Na takvoj se pozornici radikalni mislilac pojavljuje još samo kao prodavač Cocacole bez kofeina čiju posljednju piksu srče sam Žižek: hegelijanac-bez-Hegela.

Takvi označitelji sazdani od autonegacije označenog nisu nepoznata pojava ni u rječniku filozofije ni u svakodnevici. U svakodnevici se ona nerijetko susreće kao neduhovita šala, vic-bez-vica ili pak, nešto rjeđe, kao operna primadona bez sluha. Ali za utjehu, u filozofiji je takva autokastracija označitelja postala sam temelj diskursa napravivši karijeru u rasponu od Anaximandrovog opisa principa kao “bezgranične granice” (péras ápeiron) do Carnapove figure metafizičarâ kao “nemuzičnih muzičara” (“amusische Musiker”) kojom je opisao prodavače prividnih problema, na čelu s Heideggerom.

Zaskakanje Apsoluta

Žižekova knjiga pod naslovom Sex and the Failed Absolute (Blumsbury Academic, 2020.), standardni je primjerak već uhodanog, auto-eklektičkog modela psihoanalitičko-filozofskih intervencija ekscesivno seksualizirane retorike, s novim povodima i kod novog izdavača. Ipak, u obilju reciklaže već poznate građe i načina prezentacije, Žižek u ovoj knjizi po prvi put ekstenzivno citira i komentira poznato mjesto iz završnice Hegelova predgovora za Osnovne crte filozofije prava iz 1821. Za razliku od ranijih “hegelijanskih” knjiga, u kojima figura sove ostaje u okvirima uvriježenih čitanja o “dovršenju povijesti” i “naknadnosti spoznaje”, Žižek sad čita metaforu sove kao Hegelovu “formulu pomirenja”:

“Za Hegela, um [Reason] je shvaćen kao ruža u križu sadašnjosti. Međutim (…) mnogi ljevičarski intelektualci slijede svoju akademsku karijeru ovdje očvrsnuti uvjerenjem da se istinska revolucija odvija tamo negdje drugdje; vjernici žive (i sudjeluju) u brutalnom kaosu ovdje, očvrsnuti vjerom da tamo u Nebesima postoji neki viši poredak Pravde (…) Nešto slično događa se i u seksualnosti — kako kaže poslovica: hic Rhodus, hic salta, nemoj se samo busati u prsa i obećavati, pokaži mi ovdje, u mome krevetu, koliko si doista dobar u skakanju po meni (…)” [395].

Naravno, iznenadno prikazivanje angažiranog ljevičara i predanog vjernika u svakodnevnoj situaciji seksomana dio je šire teorijske matrice kod Žižeka, ali je moramo zapamtiti kao triptih. Žižek nastavlja na istom mjestu:

“No, važi i suprotno: svi smo spremni odati se skepticizmu, ciničkoj distanci, iskorištavanju drugih ‘bez ikakvih iluzija’, kršenju svih etičkih ograničenja, ekstremnim seksualnim praksama itd. — zaštićeni prešutnom sviješću da Veliki Drugi nema nikakvih znanja o tome. Rješenje glasi: skači ovdje, ali na takav način da se ne oslanjaš ni o kakvu figuru Velikog Drugog. Rješenje, dakle, nije u ‘nemoj skakati ovdje’. Mi već jesmo tu. Ne postoji ni jedno drugo mjesto za skakanje. Na taj način bismo trebali čitati Hegelovu formulu pomirenja. Ja (subjekt) trebam dosegnuti pomirenje tako da ‘prepoznam sebe u svojoj drugosti’ (u otuđenoj supstanciji koja me determinira). Ta formula je duboko dvoznačna” [396].

Žižekov repertoar argumenata (revolucionarna i religiozna svijest, seksualnost), a osobito njihov poredak, nije slučajan iako izgleda nasumičan. Upisujući se u kolektivno ‘svi’ i očvrsnut takoreći Hegelovom “formulom pomirenja bez oslonca u bilo kojoj figuri Velikog Drugog”, Žižek formulira svoje “stanovište konačnosti” s kojeg rješava navedene aporije dvostrukih, duboko dvoznačnih pozicija između ovdje-tamo, Zemlja-Nebesa. Ta konačna pozicija posve je određena: “formula pomirenja” između tamo i ovdje izražava sâmo operativno načelo pisanja iz trećenavedene suprotnosti ili “seksualne prakse”. O tome nam jednoznačno svjedočanstvo, iako rubno i aluzivno, izriču Žižekove ispovijesti o osobnoj ljubavnoj sreći u obliku književnih posveta; one se ne javljaju kao nejasni tragovi potiskivanja želje, kao kod Freuda, nego kao naboji uživanja koje inzistira kroz ponavljanja i aluzije na sebe. Riječ je o Žižekovim ljubavnim posvetama knjiga, koje se inzistentno ponavljaju od Absolute Recoil iz 2016. do najnovijih iz 2020. Kroz napadna ponavljanja one djeluju kao romantični višak na spisateljskoj praksi koja nakon trideset godina rada i stotina proizvedenih svezaka za desetine izdavača dolazi “k sebi” u autoerotskom obliku, takoreći. Ali njihova funkcija nije tek glasanje muškarca u godinama o ponovno stečenoj mladenačkoj moći. One samo kroz premaz autosentimentalnosti zakrivaju formulu ideološkog “pomirenja” Slavoja Žižeka s kapitalističkim zakonom izdavaštva koje svaki dan od autora Slavoja Žižeka traži “još Žižeka” da bi proizvelo još novog čitateljstva i još nove potrebe za “još Žižeka”. Tako se Hegelova “formula pomiranja s kršćanstvom”, koju Žižek opisuje kao zabadanje ružinog križa u srce sadašnjice, umjesto u srce prošlosti, sad kod Žižeka pojavljuje kao formula pomirenja ili ideološki konformizam s “Velikim Drugim” izdavaštva koji upravlja stilovima pisanja o samome sebi. Princip uživanja ‘još’ našao je svoje veselo svršenje.

Od dr. Freuda do Doctorowa

Istu lokaciju i scenu “zaskakanja apsoluta u sadašnjici” nalazimo, anaforički i ponovo aluzivno, u sljedećoj hegelovskoj knjizi Hegel in a Wired Brain iz iste godine (Blumsbury Academic, 2020). Figuru sove “koja polijeće u sumrak” Žižek sada navodi i komentira na samom početku uvodnog teksta u knjigu, objašnjavajući smisao svoje naoko paradoksalne, jer navodno nesuvremene, upotrebe Hegela za tematiku “priključenog mozga”, i to danas kad je Hegel “izvan igre”.

“Biti danas hegelijanac ne znači konsturirati nov ideal (potpunog priznanja, umne države, znanstvenog znanja), i potom analizirati kako i zašto još nismo tamo i kako stići tamo. Biti hegelijanac znači djelovati kao istinski post-hegelijanac: ne uzeti Hegela kao zaključak nego kao početnu točku i pitati, kako bi naše sadašnje stanje stvari izgledalo s te polazne točke? Stoga, što ako nam Hegel dopušta bolje (primjerenije) razumijevanje upravo onih fenomena koji su specifično post-hegelijanski, koji predstavljaji ono što ‘Hegel ne bi mogao ni zamisliti’?” [7-8].

Kao što vidimo, fantom hegelovske istine, izblijedio do praha na putu od pojma zbiljskog do sadašnjeg, ovdje se pomalja kao fotorobot “istinskog post-hegelijanca”. Iscrtava ga ekstenzivan — kod Žižeka vrlo rijedak ili gotovo nepoznat — ekskurs u samo-opravdanje vlastitog spisateljskog postupka i cijele knjige, pod stilskom kategorijom “paratakse”: 

“[H]egelovski pristup koji se usredotočuje na bazične pojmove ne uključuju sistematsku konceptualnu analizu koja ignorira ono posebno/pojedinačno. Čitamo li Hegela pažljivo, ubrzo uviđamo da Hegel doista postupa na parataktički način, krećući se često u silovitim skokovima s jednog na drugi posebni sadržaj — a ova je knjiga također parataktička prezentacija svoga predmeta. Parataksa (grčki παράταξις, ‘akt postavljanja nečeg pored nečeg’), književna je tehnika koja favorizira kratke, jednostavne rečenice, uz upotrebu koordinirajućih umjesto subordinirajućih veznika. U poetskoj parataksi, dvije slike ili dva fragmenta — obično jarko različite slike ili fragmenti — stavljaju se usporedo bez jasne povezanosti tako da se prepušta čitaocima da sami uspostave veze implicirane parataktičkom sintaksom. Nije li takav postupak krajnje tuđi Hegelovom sistematskom pristupu? Ne — možemo li zamisliti u većoj mjeri parataktičko djelo od Hegelove Fenomenologije duha?” [24-25].

Međutim, daleko od toga da bi ovdje bila u pitanju samo tipološka razlika u diskursu između paratakse i hipotakse, kako to neobično naivno pretpostavlja Žižek. Izraz ‘parataksa’, koji Žižek navodi čak u grčkom alfabetu, ne označava u starogrčkom samo horizontalno raspoređivanje naspram vertikalnog hijerarhijskog u hipotaksi, nego i specifično vojno postrojavanje (osobito u falangu), a u političkom kontekstu on označava suprotstavljanje, opoziciju, zavjeru i intrigu, “namještaljku”. Otud, parataktički površinski poredak, upravo dok i time što se razlikuje od hipotaktičkog, sadržava momente svoje suprotnosti, aspekt tajnog, opozicije i zavjere. Ono što još više iznenađuje na Žižekovom suženom čitanju leksičkih značenja izraza parataksa, jest okolnost da njegov kvazifilološki argument u potpunosti supstituira nešto drugo što je moralo biti na tome mjestu i što je konceptualno daleko “bliže” temi: to je s jedne strane, editorski rad nesvjesnog, koji Freud opisuje u analizama o radu sna, i s druge strane, okolnost da je dubinski dijalektički karakter paratakse pokazao već R. Jakobson u tekstu o dva aspekta jezika i afazije na odnosu rečenične i leksičke osi govora.

Bilo bi dakako izlišno i “odviše akademski” podsjećati na Jakobsonov presudni utjecaj na Lacanovo prevrednovanje Freuda, kad Žižekovo svođenje paratakse na puku izvanjsku opoziciju s hipotaksom ne bi imalo intrigantne posljedice za samog Žižeka. Zapostavljajući u potpunosti dijalektičku vrijednost strukturalnog pojma paratakse, koja leži u značenjima opozicije, napetosti i intrige, a ne nasumičnog postavljanja različitih stvari “naporedo” ili “jukstapozicije”, Žižek umjesto eksplanacije radije poseže za još jednom ilustracijom “hegelovskog načina pisanja u post-hegelovsko doba” tako da sam izvede još jedan “silovit skok”, parataktičko jukstaponiranje dvojice svojih književnih favorita, Hegela i Edgara L. Doktorova. Referirajući se na vlastitu knjigu Žižek piše:

“Tajni model ove knjige moje je omiljeno djelo E. L. Doktorowa, Životi pjesnika: jedna novela i šest pripovijesti. Šest potpuno disparatnih kratkih pripovijesti (s nekim podzemnim odjecima među njima) slijedi jedna novela o piscu iz New Yorka iz koje postaje jasno da su pripovijesti zapravo fragmenti piščeve imaginirane autobiografije. Ova je knjiga također mogla biti podnaslovljena sa ‘Jedan traktat i sedam ogleda’: sedam eseja o disparatnim predmetima (neurolink, teologija pada, mrtvouzice konstrukcije socijalizma u ranom SSSR-u, nova policijska država digitalnog nadzora…) prati supstancijalniji traktat koji se odnosi na sve što mu prethodi s namjerom da objasni filozofske implikacije pogleda na priključeni mozak” [25].

Ako ne zatvorimo oči pred očiglednim proturječjem da Žižekovo suprostavljanje paratakse hipotaksi zapravo parazitira na nepriznatim hipotaktičkim odnosima, poput fragmenti-cjelina, mnoštvo diskursa-jedna teorija itsl., vidimo da se smisao ili razumijevanje filozofije između prvog i drugog konteksta kod Žižeka gotovo neprimjetno, ali stubokom promijenilo. Njegov pokušaj prikazivanja vlastitog postupka kao parataktičkog spajanja kontradiktornih teorema o Hegelu — retroaktivnost pogleda i konačnost gledišta naspram nekonkluzivnosti sistema i otvorenosti za aktivnu intervenciju — više nalikuje na editorski rad njegovog nesvjesnog nego što se Hegelov stil pisanja može svrstati u parataktičku matricu. Zato nije nimalo čudno što je Žižek na kraju interpretira skokom na četvrto jukstaponiranje nesvodivih gledišta idealista i materijalista, iako ih je prethodno već objedinio pod eshatologijom historijskog materijalizma:

“[N]e predstavlja li Hegel svoj sistem kao ‘let Minervine sove’ koja leti u sumrak — što je retroaktivna rekapitulacija/sjećanje na putanju Apsoluta — potpisujući na taj način eksplicitno ‘gledište konačnosti’? Ovdje bismo trebali izokrenuti opće mjesto (…) — To je razlika između idealizma i materijalizma: za idealista, mi iskušavamo svoju situaciju kao ‘otvorenu’ utoliko što smo angažirani u njoj, dok ista situacija izgleda ‘zatvorena’ sa stanovišta konačnosti, tj. s vječne točke gledišta svemoćnog i sve-znajućeg Boga koji jedini percipira svijet kao zatvoren totalitet; za materijalista, ‘otvorenost’ se odvija cijelim putem, tj. nužnost nije univerzalni zakon u temelju koji tajno regulira kaotičnu međuigru pojava — ona je ono sâmo Sve koje je ne-Sve, inkonzistentno, obilježeno nesvodivom kontingencijom” [79].

Ako stavove o Hegelu i sovi mudrosti u najnovijim ekstenzivnim Žižekovim referencama iz 2020. “jukstaponiramo” sa šturim referencama na tu figuru u njegovim ranijim velikim hegelijanskim knjigama, poput The Parallax View iz 2006. ili Less Than Nothing iz 2012., vidimo da ta proliferacija figure kroz Žižekovo post-hegelijansko recikliranje Hegela za suvremenost ne nudi više od — rečeno žargonom Hegelove metafore o sovi — forme dovršenog (umrlog) života. Protivno Žižekovom literarnom poučku o parataktičkoj revoluciji filozofskog teksta slijedom koje treba prepustiti čitaocu da sâm uspostavi daljnje moguće veze i “mogućnosti intervencije”, takvo “jukstaponiranje” Žižekovih teorijskih fragmenata o religijskom zelotu, ljevičaru i seksomanu ili letu Minervine sove, ne vodi dalje u “angažiranu analizu sadašnjice” nego nas vraća natrag na samog Žižeka: mogućnost intervencija počinje i završava u samoreferencama jednog skakača po beskonačnom mnoštvu aktualnosti sada i ovdje koje pune hiperprodukciju žižekovskih knjiga.

Time nije rečeno hoće li Hegelova metafora sove zauvijek ostati zarobljena da skače po Žižekovom kavezu s prečke na prečku ili će sumrak predvečerja progovoriti kroz svoju intrinzičnu suprotnost, sumrak svitanja, kad se sova vraća. Hoće li tada početi novi krug istog, nova ista Žižekova knjiga kod novog izdavača, nova runda postveridičke konverzacije (Rorty) ili “nova zòra koja još nije sjala” (Nietzsche), ili pak nebo zbiljskog razotuđenja (Marx), to je možda post-žižekovsko pitanje koje mislilac apsolutne sadašnjice poslije istine više ne može zamisliti. Za početak, možda bi se trebao vratiti Hegelovoj analizi momenata sada i ovdje i njihove istine u “Fenomenologiji duha”.

BORISLAV MIKULIĆ

FILOZOF, BIVŠI REDOVNI PROFESOR ODSJEKA ZA FILOZOFIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU.