Daleki put od sebe



Makar i u svijetu koji pred našim očima poprima bolnu grimasu izmučenog bića kojem je postalo svejedno živi li ili umire ukoliko će sve stvari po njega ostati iste

Print Friendly, PDF & Email



Svi to znamo. Udaljenost ovisi o brzini kojom se krećemo. Kako drugačije objasniti dojam kojeg imam za ta 402 kilometra. Kao da trebam putovati s jednog na drugi kraj svijeta. Zapravo, ja i putujem s kraja na kraj nekog mog svijeta. Fizičke su udaljenosti jako male ali dojam je potpuno drugačiji. U mojoj glavi to su dva kraja kontinenta na kojemu se odvija moj život. Kada sam bio dijete ta se svijet činio toliko velikim da sam ga mogao obuhvatiti jedino sanjarijama. Putovanja su, baš kao i danas, trajala dugo. Ali danas sam svjestan koliko su dva kraja mog svijeta zapravo blizu. U nekoj zemlji s dobrim, brzim cestama putovanje između ta dva grada trajalo bi malo preko tri sata. U našem slučaju, gdje je učinjeno sve da imamo osjećaj da smo jako daleko jedni od drugih, to putovanje, tih 402 kilometra ne možete nikako preći za manje od 6 sati vožnje. Bez zaustavljanja za pauzu, dakako. 

Uvjeren sam da nikada neću zaboraviti taj utorak. Na putu sam bio već sedam dana. Kada kažem „bio sam na putu“ to znači da nisam bio kući. A kada nisam kući često se ponašam kao beskućnik. Po cijele dane visim na ulici i po kafanama. Svakodnevno susrećem različite ljude. Nerijetko se dogodi i da svaku noć prespavam u drugom stanu. Ovisno s kim sam proveo večer. Unatoč godinama to je stvar koja se ne mijenja. Kada nisam kući nemiran sam. Osjećam se previše izloženo. A sklon sam vjerovati kako je napad najbolja obrana pa se onda dodatno izlažem. Ali se ipak skrivam iza pažljivo izmišljenih likova čije biografije imaju tek sitne podudarnosti s mojom. Kada bih bio primoran biti na putu dulje od mjesec dana uvjeren sam da bih potpuno izgubio razum. Točnije, potpuno bih izgubio sebe. Jednostavno je postalo lakše biti ono što drugi misle da jesi. Ionako je sve to svejedno. Smiješno je shvaćati sebe samog toliko ozbiljno da ti je važno što jesi a što nisi u očima drugih ljudi. A svakodnevno se na planetu dogodi toliko toga što obesmišljava naše smiješne, male malograđanske ambicije kojima pokušavamo osigurati materijalno komforan život u svijetu koji se raspada. 

Nisam se probudio mamuran tog utorka. Probudio sam se još uvijek pijan. Čovjek u srednjim četrdesetim godinama poput kakvog studenta zatekao se u zamračenom dnevnom boravku s još nekolicinom ljudi zaspalim po kaučevima i foteljama. Stan je bio u tihoj i sjenovitoj ulici u centru Novog Sada. Probudio sam se pijan, pronašao bocu s vodom i otpio. Zatim sam pronašao bocu s pelinkovcem i otpio. Zatim mi je bilo dosadno pa sam počeo buditi ostale ljude u sobi. Na TV – u su neprekidno emitirali vijesti. Politička atmosfera u Srbiji tih dana je bila prilično uzavrela. Moji bunovni novostečeno prijatelji tražili su da pojačam ton. Na licu jednog od njih gužvao se osjećaj krivnje. Stalno se mrštio i otpuhivao. Srpski predsjednik je suzdržano bjesnio na ekranu. To nije imalo nikakve veze s nama ali čovjek je poprimio purpurnu boju koliko je bijesa gušio iza pitanja koja je postavljao kako bi sam odgovorio na ista. Drug koji je osjećao krivnju počeo je govoriti o tome da smo obični konji te kako se nismo trebali onako napiti i ponašati, pričati potpune besmislice potpuno nepoznatim ljudima i tome slične stvari. Gledao sam ga u čudu. Kao, problem je što smo se mi ponapijali i tjerali šegu s ljudima u kafani a ovaj na TV – u je valjda uzorni građanin pa jel čuješ ti što on priča i vidiš li kako se ponaša a mi smo, eto, problem jer smo se napili. Takvo sam predavanje, otprilike, održao drugu kojeg je razdirala postalkoholna krivnja. Sve češće čujem takve stvari, ljudi se čak i napijaju suzdržano, što li se dogodilo s rock and rollom? 

Ubrzo sam bio spreman za put. Nisam to planirao ali tako se dogodilo. Pozivi od kuće, iz Mostara su bili uporni s molbom da se odmah vratim doma. Nije bilo druge nego da mijenjam plan. Otkazao sam odlazak u Zagreb i ponovni povratak u Novi Sad i Beograd. Morao sam kući. Majka je u bolnici a ja pijan u sred kišnog majskog utorka. 

Do aerodroma „Nikola Tesla“ odvezao me prijatelj. Morao sam barem dio tog nezamislivo dugačkog puta između Novog Sada i Mostara prevaliti avionom. Sa sarajevskog aerodroma sam se odvezao taksijem do željezničke stanice. Iz Sarajeva za Mostar sam putovao vlakom. Prespavao sam veći dio puta. Kiša nikako nije prestajala a ja sam se ponašao kao da se sve to događa nekom drugom. 

Kada se avion spremao za polijetanje primijetio sam jednog putnika koji se preznojavao dok mu je u očima gorio užas. Očito se stravično plašio letenja. Nije ni pokušavao skriti strah. Djevojčica koja je sjedila preko puta njega je osjećala da se čovjek plaši. Upitano ga je gledala, pomalo kao da smišlja neku utjehu. Kada je avion počeo rulati po pisti a znoj potpuno prekrio lice mog saputnika djevojčica je izgovorila utješne riječi: čiko, čiko, ne bojte se, brzo ćemo poletjeti iznad kiše! 

Let je prošao brzo. Baš kao i vožnja automobilom koja mu je prethodila. Pa i vožnja taksijem i vlakom koje su uslijedile nakon leta. Najdulje je trajao put od mostarske željezničke stanice do bolnice u kojoj je ležala moja majka. 

Bolnice su beznadežna mjesta. Sve manje vjerujem da se u njima uopće moguće izliječiti. Više mi liče na zadnje stanice prije konačnog odredišta. Istovremeno one su često i zadnja nada za mnoge ljude. 

Kada sam ugledao majku u prenapučenoj bolničkoj sobi na pulmološkom odjeljenju rasplakao sam se. Tako je završio taj pakleni utorak. Putovanje od bahatog pijanog bitnika do uplakanog zabrinutog sina trajalo je svega nekoliko sati. Mjereno u vremenu. U nekim drugim mjerama bilo je to beskrajno dugo putovanje, od onih koja lome dušu poput staračke kosti. 

Sve je nevažno. Svaka moja akcija. Svaki plan. Sva postignuća i svi promašaji. Sve pobjede i svi porazi. Nad svim tim stvarima sam imao i imam kakvu takvu kontrolu. Zato me duboko ponižava i obeshrabruje činjenica da sam u određenim situacijama potpuno bespomoćan. Ni s jednim postignućem mog života ne mogu pomoći svojoj majci da se izvuče iz situacije u kojoj se nalazi. Time sam opet sveden na osnove. Da stvar po sebi nije toliko tragična smatrao bih to važnim. Sve što mogu u ovom slučaju jeste postojati i biti tu za nekoga kako bih mu pomogao oko običnih, malih, svakodnevnih potreba. Nema velikih planova, samo postojanje, od dana do dana. A sa svakim novim uviđam da je na koncu to jedino bitno. Treba biti uz one koje volimo. A njih obično ostavimo da čekaju dok mi odživimo i ostvarimo svoje sanjarije, dok dokažemo svijetu da postojimo i da smo nekakva karika u ekonomskom lancu. I još ispadne dobro ako se uspijemo zaustaviti prije nego bude kasno. Dobro je na vrijeme shvatiti da nemamo vremena na bacanje i da nas nitko ne može čekati dovijeka. 

Treba sada pogledati u sve te oči koje me okružuju. Ne treba puno govoriti. Svima nam je sve jasno. Treba reći ono što se nismo usuđivali, što smo odlagali za neko pravo vrijeme kao da mi možem određivati koje je pravo vrijeme i koliko ga ima. Tu smo najviše bahati, raspolažemo i odnosimo se spram vremena kao da je u našem vlasništvu a ono, u suštini, posjeduje nas. Treba svaki minut shvatiti kao poklonjen i dragocjen. I kao dragocjenost ga treba dijeliti isključivo s onima koji su nam bitni. S onima s kojima bismo podijelili zadnji zalogaj, gutljaj vode u pustinji. 

Potvrđujući se samo se pogubimo. I ja, koji od svega stvaram lakrdiju, znam koliko su daleko jedan od drugog bahati pijanac i bespomoćni, tužni sin. A sve sam to ja, blizu po nekim a beskrajno daleko po drugim mjerama. Trebam naći točku u kojoj se sastajem sa sobom inače sam beznadno izgubljen za sebe samog. Svijet ionako ne postoji. A pitanje je i koliko ću ja moći postojati ukoliko nas napusti jedini istinski svjedok mog života. 

Protekla dva mjeseca mi se čini da je mjesec pun svakih pet dana. Sve mi se čini nevažnim a opet mi je bitno da budem toliko pristojan da ne obezvrijeđujem tuđi trud. Ako se to i dogodi ispričat ću se ali ću još dugo razgovarati sa samim sobom pokušavajući si objasniti zašto više ne držim stvari pod kontrolom i kada sam prestao to željeti. Zašto i od čega imam potrebu da se sakrijem? I zašto sam neutješan kada shvatim da to više nije moguće? Zašto, na koncu, kažnjavam samog sebe srljajući u situacije u kojima će se moji strahovi ostvariti prije nego kasnije? 

Nemoćan sam čak i odgovoriti na sva ta pitanja. Trebam ih odložiti negdje i samo biti tu za one koji me trebaju u ovom trenutku. Uopće, ne treba srljati niti natrag niti naprijed kroz vrijeme. Treba se naći sa samim sobom u trenutku koji upravo traje. Sve drugo je izvan stvarnosti, izvan razuma i lako se izgubiti. A kada se vratimo možda više ne bude nikoga da nas čeka. Ne trebamo izmišljati život, trebamo ga živjeti. Makar i u svijetu koji pred našim očima poprima bolnu grimasu izmučenog bića kojem je postalo svejedno živi li ili umire ukoliko će sve stvari po njega ostati iste. 

Prije sedam dana tlo je drhturilo čitavih sat vremena. Pas je imao živčani slom svo to vrijeme. Napeto smo čekali kulminaciju ali ništa se nije događalo. Tlo je vibriralo kao kad kroz tunel na kojemu se nalazi moja kuća prolazi vlak. Nebo je prekrivala zlokobna žućkasta tama. Mjesec je bio pun. A mi smo bili nemoćni. 

 

MARKO TOMAŠ

KNJIŽEVNIK, KOLUMNISTA, UREDNIK. DO SADA JE OBJAVIO 15-AK KNJIGA

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.