Moć antikolonijalnog. Osvrt na Subversive Film Festival 2023.
Ovoj vrijednoj retrospektivi koja nam je izmakla uobičajeno eurocentrično očište ka nekim novo-starim horizontima, pridružili su se i neki filmovi iz konkurencije ovogodišnjeg Festivala.
Prije malo više od dva tjedna završio je u Zagrebu 16. Subversive Film Festival koji je, kao i svih 15 godina, trajao puna dva tjedna (14. – 29. svibnja 2023.). Inspiriran djelom Daniela Bensaïda, vodećeg teoretičara francuske Komunističke revolucionarne lige (Ligue communiste révolutionnaire) i predavača na Sveučilištu Vincennes-Saint-Denis Pariz 8, Festival, koji se sastojao od Antikapitalističkog seminara, Subverzivnog foruma i Subverzivnog filmskog festivala, pokušao nam je ukazati na to da rezignacija i melankolija nisu baš najbolji izlaz iz krize, te da sadašnjost treba sagledati i kroz aspekte njenih potencijala. Iako i odveć optimističnog naslova, „Od distopije do utopije – sve je još uvijek moguće“, sva tri segmenta su bila vrlo uspješna, i opet, kao i svih ovih godina do sada, pri ukazivanju na to da je odista, ako ne sve, još puno toga moguće promijeniti.
U nemogućnosti da se osvrnem na cjelokupnost festivalskog programa, koji je bio izuzetno bogat, osvrnut ću se na onaj dio filmskog programa koji me dirnuo svojim retrospektivnim ali i novo-oblikovanim svježim pogledima na pitanja rase i klase, te antikolonijalizma i antikapitalizma. Upravo činjenicu da se u suvremenosti rado zaboravlja da je sredinom 20. stoljeća planetu tresla snažna antikolonijalna groznica, oslobađajući mnoge zemlje kolonijalnog jarma, te da se sloboda očitovala u suverenitetu – danas također pomalo zaboravljenom terminu koji kao da je politički nekorektan u Europskoj uniji, – smatram najraširenijom slijepom pjegom današnjice koja onemogućava retrospektivnom pogledu da i suvremenosti doznači potencijal kojeg ti pojmovi sadržavaju. Također, mogući kraj kapitalizma kojeg je navodno teže zamisliti no kraj svijeta, itekako se imaginirao kroz brojne antikapitalističke pokrete koji su, kao što je slučaj s Jugoslavijom, imali vrlo konkretne plodove. No, revolucija nije zaključak, revolucija je proces, kao što je dobro podcrtavao Mao Tse Tung, a brojni emancipatorski procesi su prekinuti upravo zato da bi se nastavila tlapnja o kraju svijeta.
Taj dio programa kao da se logički i tematski nastavio na prošlogodišnji Up&Underground kritički dossier pod nazivom „Crne pantere, crna moć i crne politike. Umrijeti za narod“ koji je proizašao iz 15. Subversive festivala pod nazivom „Mikrofizike protu-moći“. Kako je upravo artikulacija protu-moći ono što nam treba da bismo se doveli u stanje u kojem je imaginacija alternativnih svjetova moguća, nužno je podsjetiti se na vlastite kulturološke aberacije i konstrukte kapitalizma kojem je najplodnije tlo dao upravo – europski kontinent i njegove arogantne i svirepe politike kojima se osvajao svijet. Krajnje je vrijeme da se zapitamo: možemo li kolonijalne „politike“ uopće i zvati politikama?
Tako ću se prvo osvrnuti na retrospektivni filmski program pod nazivom „Sve što ste htjeli znati o Crnom filmu (ali vas je bilo strah pitati)“ kojeg je kurirao Gre de Cuir Jr, post-jugoslavenskoj javnosti ponajviše poznat po svojim studijama tzv. crnog filma u Jugoslaviji. Kao što piše Dina Pokrajac, umjetnička direktorica Subversive festivala, “[r]iječ je o svojevrsnom spinoffu velike retrospektive koju je kustos Greg de Cuir Jr izvorno priredio za Locarno Film Festival” a za Subversive “je s velikom erudicijom i strašću probrao estetski radikalne i politički subverzivne naslove”.
Retrospektiva je otvorena filmom „Simbiopsihotaksiplazma: prva klapa“ Williama Greavesa. Koncept simbiopsihotaksiplazme potječe iz knjige Inquiry Into Inquiries: Essays in Social Theory Arthura F. Benthleya, znanstvenika koji je surađivao s Johnom Deweyem te uvelike pridonio razvoju behaviorističke metodologije u političkim znanostima. Upravo njegov postulat o tome kako društveni pokreti proizlaze iz grupnih interakcija centralan je za razumijevanje ovog filma koji se koristi alatima metatekstualnosti da bi dočarao princip „dokumentarca u dokumentarcu“, a koji se opet rastvaraju pred očima gledatelja poput kinematičkih babuški: granica između filma i rastvaranja njegove strukture tako jednostavno nestaje, demitologizacija je to filma koja gledatelja/icu jednostavno fiksira na stolici.
Film Ephraima Asilija „Nasljeđe“ (2020) prati grupu afroameričkih umjetnika i aktivista u zapadnoj Filadelfiji (prvi kadar nas kinematizmom uvlači u sâm grad koji tako postaje palpabilni topos zbivanja) te njihovu skriptiranu (i donekle koreografiranu i scenografiranu, čitaj: estetiziranu) potragu za političkim konsenzusom isprepliće s historijatom filadelfijske oslobodilačke grupe MOVE koja je stradala u svirepoj policijskoj akciji 1985. godine. Film je i prelijepa posveta Godardovoj „Kineskinji“, a prikazan je i na prošlogodišnjem Subversiveu.
„Sweet Sweetback’s Badassss Song“ (1971) Melvina van Peeblesa svojevrsni je početak vidljivosti afroameričke populacije na filmu u SAD i šire, ali i početak blaxploitation žanra (afroamerički glumci igraju za afroameričku publiku), odnosno model buđenja afroameričkog konzumerizma. Greg de Cuir Jr rekao nam je da je film bio obavezna filmska lektira Crnih pantera. Izbezumljena figura Afroamerikanca u bijegu je filmski trop koji smo od tada vidjeli nebrojeno puta, no van Peebles se nije libio proizvesti visceralne efekte tog tropa: od eksplicitne seksualnosti na granici pedofilije do proždiranja živog guštera. Film je prožet i glazbom grupe Earth, Wind, Fire, a ja sam po prvi put, zahvaljujući filmu, čula koliko njihovog utjecaja se nalazi u projektu „James White and the Blacks“ Jamesa Chancea.
Film „still/here“ (2000) je uveden kao najbolji studentski afroamerički film ikad. Odista, način na koji Christopher Harris konstruira sliku rastvaranja urbanog tkiva St. Louisa izvanredan je. Dok slušamo telefonski poziv uredu kojem je zadaća da brine o gradu a koji se potom ramificira u nekoliko prespajanja da bi se na kraju građanin suočio s time da je čuo kako telefon zvoni u najmanje 5 ureda, ali nitko nije digao slušalicu – ne možemo se oteti dojmu familijarnosti. Lijepi gradovi 19. stoljeća sagrađeni ručno izrađenim ciglama trunu širom svijeta, zamjenjuju ih kaskade stakla i betona bez duha i duše.
Kako se održava demokratski proces glasanja koji drži zajedno čitavu društvenu konfiguraciju američkog društva, pokazao nam je u crno-bijeloj antropološkoj studiji autor filma „Tonsler Park“ (2017), Kevin Jerome Everson. „Razvezani jezici“ (1989) Marlona Riggsa najvjerojatnije je najvažnije filmsko djelo posvećeno životu crnih gay muškaraca, a napravljen je u doba dok je SIDA još odnosila brojne živote na toj sceni. Interdisciplinarna umjetnica Cauleen Smith sa svojim filmom „Drylongso“ svjedoči o afroameričkoj zajednici u Oaklandu 1990-ih. Dok gledamo djevojčicu koja kroz umjetnički projekt polaroidom bilježi muškarce koji jednostavno nestaju iz njenog okružja, jer afroamerički muškarci rijetko dožive starost, ne možemo se ne sjetiti govora Hueya P. Newtona (Monroe, Louisiana, 1942 – 1989), jednog od osnivača partije Crnih Pantera koji je s Bobby Sealeom 1966. godine skovao njihov manifest, na koledžu u Bostonu 18. studenog 1970. godine: “Program od deset točaka nije ni revolucionaran ni reformistički. To je program preživljavanja. Nama prijeti genocid jer rasizam i fašizam bijesne ovom zemljom te svuda po svijetu. […] Iako su nam alternative tanke, i dalje nećemo tratiti vrijeme, nećemo umrijeti kao Židovi u Njemačkoj. Radije ćemo umrijeti kao Židovi u Varšavi!“ (vidi Up&Underground 41-41, Zagreb 2022, str. 26). „Sedam pjesama za Malcolma X“ (1993) Johna Akomfraha odviše je ukotvljen u mističnoj naklonosti figuri Malcolma X-a nego političkom potencijalu njegovog nasljeđa u suvremenosti i smatram ga jedinim slabim filmom ove retrospektive. Slično oblikovan, film Isaaca Juliena „Frantz Fanon: Crna koža, bijele maske“ (1996) metodom talking–headsa daleko bolje dočarava ključno djelo ali i lik Frantza Fanona.
No, imali smo priliku vidjeti i tri fantastična klasika afričkog filma: dirljivi „Sambizanga“ (1972) Sarah Maldoror, jedan od prvih dugometražnih filmova na svijetu koje je režirala crna žena o angolskoj revoluciji progovara stavljajući protagonistkinju u središte zbivanja, pokazujući nam kako funkcioniraju koloni (kako ih zove Fanon), tj. onaj dio afričkog naroda koji je za kolonizatore obavljao prljav posao batinjanja i zatvaranja svojih sunarodnjaka – tvoreći na taj način jedinstven dokument angolske revolucije (tko se još sjeća da je Jugoslavija podržavala alžirsku ili angolsku revoluciju?); godinama zaboravljeno nadrealistički kabaretizirano djelo Med Honda „Zapadna Indija“(1979), koji na osebujan način progovara o kolonijalnim odnosima Afrike, Kariba i Europe; te „Touki Bouki“ (1973), fascinantni magično-realistički imaginarij Afrike u kojoj život lavira između kolonijalnih i drevnih struktura moći…
Ovoj vrijednoj retrospektivi koja nam je izmakla uobičajeno eurocentrično očište ka nekim novo-starim horizontima, pridružili su se i neki filmovi iz konkurencije ovogodišnjeg Festivala. Prije svega dobitnik Wild Dreamer nagrade koja odnedavno nosi ime po prerano preminulom filmskom kritičaru Draganu Rubeši, a to je „Suho tlo u plamenu“ (2022) Joane Pimenta i Adirleya Queirósa, kao nagovještaj nekih drugačijih politika odozdo – politička Partija zatvorenika iz tog filma opet neodoljivo podsjeća na političke modele kakve su zagovarale Crne pantere. Potom film „Mašinke“ (2022) Carlosa Conceiçãoa, koji se nadovezuje na “Sambizangu” – njegov kronotop je Angola 1974. godine, kada Portugalci konačno odlaze iz te zemlje, pri čemu se put jednog vojnika ukršta s onim jedne afričke djevojke – ljubav i smrt, vječni motiv priče o ratu ovdje donosi i odjeke metafizike jedne grozomorne i duge tiranije. Filmom “Robinson Crusoe je seronja” (2023) autor Benjamin Deboosere demontirao je humorom vlastite a i kolektivne bijele tlapnje o tim romantičnim junacima koji akulturiraju druge narode. Na koncu, tu je “Stanje nacije” (2022) Cristiana Mungiua, koji pak demitologizira dominantni licemjerni narativ o kulturnoj i dobrohotnoj Europi. Iako se film reklamira kao “socrealistički western” prebacujući tako lopticu ksenofobije u istočno-europsko dvorište, svi (mi u Europi) jako dobro znamo da je ona itekako prisutna na cijelom kontinentu i da nije posljedica toga što su “mali” ljudi zli, već što neoliberalni kapitalizam nesmiljeno proždire sve, pa i ljudske, resurse a ksenofobija se dirigira s vrha. Jer, najlakše je slijediti dobru staru imperijsku – divide et impera.
Kako osuvremeniti prefikse te osmisliti antikolonijalne i antiimperijalističke politike, krucijalno je pitanje zamišljanja kraja kapitalizma. To bi ipak trebalo biti jednostavnije no iz dana u dan živjeti iteracije kraja svijeta kakvog nam servira kapitalistički žrvanj.
