Epoha kontrarevolucije i kult smrti



U vrlo zgusnutom i grubom binarnom presjeku progresivnijih pristupa mogli bismo u promišljaju prava na pobačaj odijeliti one koji inzistiraju na metafizičkom principu „prava na izbor“ od onih koji razmatraju ovo pravo isključivo u dodiru

Print Friendly, PDF & Email



U vrlo zgusnutom i grubom binarnom presjeku progresivnijih pristupa mogli bismo u promišljaju prava na pobačaj odijeliti one koji inzistiraju na metafizičkom principu „prava na izbor“ od onih koji razmatraju ovo pravo isključivo u dodiru s materijalnim i socijalnim okolnostima koje uvjetuju njegovu realizaciju. Tako se s jedne strane artikulira zavodljivo zazivanje parole prava na izbor u ime principa preko nespretnih moralizacijskih prečica i samorazumljivih redukcijskih narativa o pobačaju kao „civilizacijskom pitanju“, a s druge se nižu ozbiljniji politički pokušaji da pravo na izbor spase od apstraktnih principa i dovedu ih u polje fundamentalno materijalističkog cilja: puna realizacija prava na pobačaj na zahtjev, odmah i za sve žene.

Potonji materijalistički pristupi i empirija podsjećaju nas da je „pravo na izbor“ tek privid slobode izbora, gotovo pa ispražnjeni označitelj ukoliko ga ne ispunimo sadržajem i ne istaknemo njegov supstancijalno klasni smisao. Drugim riječima i konkretnije, koliko političke, zdravstvene i pravedne snage i smisla ima apstraktno pravo na pobačaj danas u Hrvatskoj ako ono nije opće-primjenjivo, ako ga se ne može realizirati jer njegova usluga nije besplatna, sigurna i javno-dostupna bez dodatnih pojašnjenja zahtjeva, svakodnevno u našim gradovima i našim bolnicama? Baš zato ne smijemo ni na trenutak smetnuti s uma: algebra prava na pobačaj je materijalizam.

 

Kapitalističko tijelo i historijske situacije roda

 

Tijela su historijsko-materijalističke situacije u koja se upisuju određene uloge, dominacije, vrijednosti, zakoni, hijerarhije, simboli, otkloni i norme. Zato je ono u povijesti filozofije jedno od važnijih tema. Za grčkog filozofa Platona tijelo je „zatvor duše“, za francuskog filozofa Renéa Descartesa ono je „protežna tvar“ nasuprot duši kao „mislećoj tvari“, za engleskog filozofa Thomasa Hobbesa tijelo označava ono što ispunjava prostor ili mjesto. Tijelo je sjecište vlastite snage i potreba. I više od toga, filozofija Karla Marxa kritički ističe da tijelo nosi potencijale radne snage, pa mu društveni odnosi dodjeljuju vrijednost i cijenu. Egzistencijalistička filozofija Mauricea Merleau-Pontya ističe kako se čovjek realizira kao tjelesno biće i kroz svijet drugih, a feministički egzistencijalizam Simone de Beauvoir poručuje da je tijelo povijesna zamisao, tijelo nije tek biologija. U epistemološkom ubojstvu subjekta Michela Foucaulta tijelo je biopolitička jedinica populacijskog izračuna. Ono je prema potrebi i jezik birokracije, tijelo ovog i onog odbora, kao i jezik politike, glasačko ili neko drugo političko tijelo.

Tijela su i vidljivi signali ispravnog, poželjnog, zdravog, elitnog, bezvrijednog, lijepog, požudnog, beznačajnog, dobnog. Na neki način, tijela su vitalne enciklopedije ili arhivi u kretanju. Čak i kada su sa smanjenom pokretljivosti, ona su svjedoci vremena koji nam mnogo govore o tome što se od tijela očekuje u određenom historijskom trenutku kako bi efikasno i bez greške doprinijela političkoj ekonomiji glavnog toka pa tako i načinima kako se utvrđuje i proizvodi rod. Tako se tijela kao historijske situacije roda uvijek uštimava, korigira, liječi ili cijeni u odnosu na njihov socijalni ili klasni status. Govorimo o istovremenim ulozima klase, roda, rase, zdravlja i dobi kojima je tijelo povijesno određeno. Upravo stoga važno je primijetiti da povijest na različite načine tretira rodna tijela. Kako se to može vidjeti na primjeru tretmana ženskih tijela?

Ono što nam se možda danas čini potpuno nevjerojatnim jest da je najteža i najnemilosrdnija eksploatacija ženskih tijela započela tek s kapitalizmom (negdje od sredine 15. stoljeća nadalje). Dakle, ne u tzv. „mračnom srednjem vijeku“ kako nam to obično serviraju mitologije koje konfabuliraju o feudalističkim eksploatacijama prije kapitalizma. Tako, primjerice, u feudalizmu je kućanstvo bilo i mjesto proizvodnje, rekli bismo „radno mjesto“, i u njemu se rutinski (uglavnom ženski) svakodnevni rad poput kuhanja, pranja odjeće, čišćenja i brige o drugima cijenio baš kao i svaki drugi. Rani prijelaz iz feudalističkog načina proizvodnje na kapitalistički obilježen je brutalnim procesima specijalizacije rada i rodne podjele rada, snažnim razdvajanjem kućanskog života i javnog radnog mjesta, gubitkom običajnih komunalnih prava, pojavom privatnog vlasništva i monogamne nuklearne obitelji. To je prijelomna točka u kojoj se po prvi put u povijesti na ženska tijela počelo gledati kao na neku vrstu „uloga“. Ona su od tada istovremeno produktivna i reproduktivna. Ženska su tijela „korisna“ i „nešto znače“ (da se poslužimo riječima američke filozofkinje Judith Butler) samo ako su zdrava, pokorna, u stanju proizvoditi višak vrijednosti, ako su cis, normativna, heteroseksualna, ako požrtvovno brinu o domu te ako rađaju.

Tek s kapitalizmom počinju i prve rigorozne kontrole ženskih tijela i biološke reprodukcije, progon „vještica“ koje su odbijale biti isključivo majke i pokorna tijela. Talijanska marksistička feministkinja Silvia Federici spominje kako je u 16. stoljeću po prvi put u povijesti pravno formuliran i fenomen „reproduktivnog zločina“, kada je počelo strogo kažnjavanje kontracepcije i pobačaja. Situacija je odlazila toliko daleko da su u to vrijeme u Njemačkoj i Francuskoj primalje obavljale posao „državnih uhoda“, čiji se zadatak sastojao u tome da prijavljuju žene kod kojih bi primijetile znakove laktacije. Naime, morao se znati status majke, doji li i taji li rođenje djeteta. Jedna od posljedica takvih politika odnosi se na progon velikog broja žena, što je dovelo i do toga da je tijekom 16. i 17. stoljeća više žena bilo pogubljeno zbog „čedomorstva“ nego zbog bilo kojeg drugog „zločina“.

 

Kult smrti

 

Pravo na pobačaj jedno je od najmlađih i najfragilnijih prava na Zapadu. Staro je jedva četrdesetak-pedesetak godina, s iznimkom boljševičke Rusije u kojoj su žene ovo pravo izborile još 1920-ih. Međutim, i tamo gdje je ovo pravo izboreno, ono zapravo nikada nije u stanju trajne garancije jer je uvijek ograničeno najrazličitijim limitacijama, ovisno koju zemlju razmatramo. Njime se uvijek licitira, ono je otvoreno, njime se politički trguje i po potrebi ga se ukida. Kao ilustraciju ovih tendencija, izdvojit ću tek nekolicinu recentnijih primjera.

Nakon što je Poljska nedavno uvela gotovo potpunu zabranu pobačaja, liječnici u ovoj zemlji sada moraju voditi „registar trudnoća“, policijski bilježiti sve podatke o trudnoći, uključujući sva prošla ili trenutna oboljenja trudnica, njihove posjete liječniku, terapije, tretmane i slično. Posrijedi je potpuno utapanje u kult smrti, a to znači rađanje po svaku cijenu, pa i po cijenu života. Na snazi je prisila da se moraju rađati teško izlječiva, neizlječiva, pa čak i mrtva djeca. Ne treba posebno isticati činjenicu da se mnoge europske zemlje ugledaju na Poljsku, Mađarska je prati u stopu, uvodeći i novo pravilo koje propisuje ženama da prije pobačaja moraju slušati otkucaje srca fetusa (da se razumijemo, „otkucaji srca“ uopće nisu otkucaji srca, zvukove stvara ultrazvučni aparat), Irska od referenduma iz 2018. pleše po rubu, u Italiji preko 67% liječnika odbija raditi pobačaj pozivajući se na prigovor savjesti, i taj je fenomen uskraćivanja zdravstvene skrbi uz klerikalizaciju ginekološke struke sve masovnija pojava u zemljama gdje je pobačaj legalan. Podsjetimo se i primjera Malte u kojoj je pobačaj u potpunosti zabranjen, čak i u slučajevima silovanja, incesta, fetalnih abnormalnosti ili ugroženosti zdravlja majke. Kao što rekoh, zabrana prava na pobačaj zbiljsko je utjelovljenje kulta smrti.

Izdvojimo i aktualni američki slučaj. Nakon punih pedeset godina, Vrhovni sud poništio je jednu od globalno najpoznatijih sudskih presuda Roe protiv Wadea iz 1973. godine koja je jamčila Amerikankama pravo na pobačaj. Međutim, ovdje se ne radi tek o američkom događaju. Ovaj politički akt treba sagledavati u kontekstu europskih primjera koje sam netom spomenula, ali jednako tako uzeti u obzir i globalni jug, primjerice Latinsku Ameriku i Afriku, gdje izrazito jake konzervativne američke organizacije i evangeličke denominacije u političkom i sub-političkom polju sustavno i uspješno rade na ukidanju ženskih reproduktivnih prava. Kada pogledamo ovu sliku svijeta i političku klimu kojom je obilježena, možemo bez imalo sklonosti metaforički reći da živimo u epohi prave konzervativne kontrarevolucije. Izmiče li Hrvatska ovom duhu vremena?

 

Hrvatska od 1990. i referendumsko proljeće

 

Ne možemo reći da europski val svakovrsnih restrikcija prava na izbor i odluka američkoga Vrhovnog suda direktno utječu na Hrvatsku, ali nema sumnje da ove političke tendencije ocrtavaju specifičan smjer kretnja koji Hrvatska vrlo uzorno prati.

Premda je u Hrvatskoj pravo na pobačaj do 10. tjedna trudnoće zajamčeno Zakonom iz 1978., zadnjih desetak godina ono je pod stalim udarom. Evo tek nekoliko suhih faktografskih podataka koji o tome svjedoče. Pravo na pobačaj je na zahtjev Kaptola izbačeno iz hrvatskog Ustava uoči Božića 1990. godine (primjerice, ovo su pravo iz Ustava iz 1974. zadržale Srbija i Slovenija), da bi 1996. Hrvatska stranka prava predložila zakon kojim bi se pobačaj zabranio. Nakon HSP-ovog neuspjelog pokušaja, izraženiji interes za pitanje prava na pobačaj u Hrvatskoj razvija se 2013. i 2014. godine, uslijed uspješne referendumske inicijative udruge „U ime obitelji“ da Ustav RH definira brak kao heteroseksualnu zajednicu. Tri godine kasnije, Ustavni sud donosi rješenje kojim je zabrana pobačaja onemogućena, uz to obvezuje Vladu da do 2019. izmijeni i prilagodi Zakon iz 1978. te da regulira sve brojnija sporna pitanja oko prava na izbor. Između ostaloga, zakon bi trebao korigirati ogromnu štetu nastalu uslijed SDP-ovog Zakona o liječništvu iz 2003. godine koji je de facto – bez javne rasprave1V. Nataša Škaričić, „Pobačaj u Hrvatskoj: privid savjesti“, Lupiga.com, https://lupiga.com/vijesti/pobacaj-u-hrvatskoj-privid-savjesti1. – omogućio liječnicima prigovor savjesti radi osobnih etičkih, vjerskih ili moralnih uvjerenja. Nacrt novoga zakona do dana današnjega nije izrađen.

Nema novog zakona na pomolu, ali je zato institucija prigovora savjesti tijekom zadnjih desetak godina u Hrvatskoj toliko osnažila da možemo s punim pouzdanjem govoriti o nedostupnosti zakonom zajamčenog prava na pobačaj na zahtjev žena. Upravo je to razlog zašto sam i započela ovaj tekst kritikom apstraktnog prava na izbor, budući da on u zemlji tolikih prigovarača i prigovaračica savjesti prestaje imati smisla. Danas se u Hrvatskoj preko 60% ginekologa i ginekologinja poziva na prigovor savjesti, s tendencijom rasta. Primjerice, nakon mnogo borbe, zagrebačka bolnica Sv. Duh tek od rujna 2022. zapošljava jednoga ginekologa koji pruža medicinsku uslugu pobačaja na zahtjev, u OB Našice, Požega, Vinkovci i Knin niti jedan liječnik odnosno liječnica ne radi pobačaje. U Splitu od 30 ginekologinja i ginekologa samo jedna liječnica obavlja pobačaj na zahtjev žena. Cijena kirurškog pobačaja u nekim javnim bolnicama doseže iznos i do 3000 kn.

Očigledno, pravo na pobačaj nije tek pitanje apstraktne slobode izbora ili ideološkog raspoloženja, već prvoklasno materijalno pitanje2V. Davor Konjikušić: „Ankica Čakardić: Pitanje abortusa je i radničko pitanje“, PortalNovosti.com, https://www.portalnovosti.com/ankica-cakardic-pitanje-abortusa-je-i-radnicko-pitanje. iz reda javno-zdravstvenog registra. Jedini način da Hrvatska izbjegne globalni kontrarevolucionarni trend sustavne restrikcije i ukidanja prava na pobačaj jest osiguravanje javno dostupnog i sigurnog pobačaja u cijelosti pokrivenog iz sredstava HZZO-a, vraćanje prava na pobačaj u Ustav kako bi se ono uslijed permanentnih udara osnažilo, ukidanje priziva savjesti u javnim bolnicama i ljekarnama, na što godinama upozoravam3V. Ankica Čakardić: „Pravo na pobačaj: pet feminističko-marksističkih primjedbi“, Libela.org, https://www.libela.org/sa-stavom/8229-pravo-na-pobacaj-pet-feministicko-marksistickih-biljeski/., destigmatiziranje prakse pobačaja jer se ne radi ni o kakvoj traumi ili teškom medicinskom postupku, kako se to manipulativno sugerira.

Podsjetimo se, pravo na pobačaj na zahtjev jedina je liječnička praksa koja se sustavno ne provodi u Hrvatskoj. Govorimo o višestrukoj diskriminaciji žena. Tamo gdje sustav u krizi svakodnevno ukida radna, socijalna, uopće materijalna prava, tu se uvijek i po definiciji istovremeno guše i reproduktivna prava. Na proljeće nas u Hrvatskoj vjerojatno čeka referendum o vraćanju prava na pobačaj u Ustav. O tome najkraće: izborile smo ga jednom, izborit ćemo ponovno!

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.