Rod i rad
Ovaj tekst predstavlja osvrt na okrugli sto Žene i rad, organizovan u okviru ANDEM-a, letnje škole Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u septembru 2022. godine
U susret 8. martu, Danu žena, valja se osvrnuti na pitanje rada. Žene se po nebrojenim osnovama razlikuju, ali ih objedinjuje, danas više nego ikada pre, činjenica da rade. Tip rada – bio to profesionalni, neplaćeni kućni ili nisko vrednovani rad – umnogome definiše ne samo njihove privatne pozicije u društvu, već pokazuje i kakvo je društvo u kojem neke žene tek postaju osposobljene za rad (šta će raditi vaše ćerke?), i u kojem druge istupaju iz sfere rada (kolika je penzija vaših majki i baka?). U kakvom društvu živimo, u kakvom društvu slavimo Dan žena?
Šta je nama naša borba dala?
Ustav FNRJ (1946) potvrđuje princip da su žene jednako plaćene za jednak rad, kao i da u radnom odnosu uživaju posebnu zaštitu. U socijalističkoj konstrukciji rodne realnosti žena je shvatana i kao ravnopravna i kao privilegovana. Njena ravnopravnost se prvenstveno ogledala u identitetu radnice – jer svi, bez obzira na rod, treba da rade i privređuju – dok se privilegovanost odražavala u identitetu žene kao majke. Posebna se briga iskazuje prema majci i detetu, osnivanjem porodilišta, obdaništa, u prepoznavanju prava matere na odsustvo pre i posle porođaja, ali i u pravu na prekid rada radi dojenja deteta na svaka tri sata do 6 meseci starosti odojčeta, kao i na tri godine skraćenog radnog vremena u slučaju posebne nege deteta. Posleratni mediji nastoje da prilagode novu ustavno i zakonski zajemčenu predstavu ravnopravnosti, te aktivno pišu o udarnicama i heroinama rada, o tome da ne postoje ženski i muški poslovi, o radnicama u železarama, traktoristkinjama, rudarkama i kočničarkama tramvaja. Prisetimo se, Draga Ljočić, prva doktorka u Srbiji, školovana krajem 19. veka u Cirihu, do poslednjih dana svoje trnovite lekarske prakse zarađivala je manju platu od svojih kolega – samo zato što je bila žena.
Uprkos revolucionarnoj ideji da žene mogu i treba da rade i da im pripada jednako priznanje za uložen trud – ideji koja se nipošto nije podrazumevala u kapitalističkom svetu u kojem u to doba suvereno vlada predstava o ženi kao domaćici, ideal „porodične plate“ i slika muškarca koji jedini privređuje za čitavo domaćinstvo – socijalizam nije dovršio svoju emancipatorsku misiju. Žene su radile, ali su poslovi na kojima su bile angažovane često bili slabije plaćeni ili niže vrednovani. Već od pedesetih godina se javljaju tendencije koje udarnicu vraćaju tamo gde joj je tradicionalno najvažnije mesto, u dom, iako je time ne oslobađaju rada. Otuda se u vremenima koja dolaze često govorilo o dvostrukom teretu žena u socijalizmu. Država je pomagala da se kućni rad socijalizuje – od školskih kuhinja do radničkih menzi – ali samoupravljač nikada nije postao radnik i otac: u kućnom radu ženama su pomagale samo druge žene.
Tranzicija bez kraja
Da li bi se naš socijalizam humanizovao, na čemu su insistirali njegovi dobronamerni kritičari, to jest, da li bi sasvim ukinuo patrijarhalno nasleđe na kojem se gradio, čemu su se nadale naše feminističke teoretičarke još davnih sedamdesetih i osamdesetih godina – ne možemo znati. Berlinski zid je pao, a Jugoslavija je prestaje da postoji: tranzicija i rat su tekli paralelno. Verovalo se da je repatrijarhalizacija umnogome posledica rata, što je sveukupni jugoslovenski pad u varvarstvo – on da ratuje, ona da rađa (ratnike) – potvrđivao. Međutim, repatrijarhalizacija nije isključivo postjugoslovenski fenomen: proglašenjem socijalističkog iskustva pukom istorijskom aberacijom i prolaskom kroz tranzicionu „šok terapiju“, čitava Istočna Evropa se zatiče u sličnoj situaciji. Retradicionalizaciji je doprinelo kako rasplamsavanje javne religioznosti i okoštavanje nacionalne svesti, tako i restrukturiranje tržišta rada, ulaganje u industrije kojima dominira muška radna snaga, povećanje fiskalnih izdataka da bi se privukli strani investitori, te racionalizacija javnog sektora u kojem su tradicionalno žene bile zastupljenije.
San koji je, kao u transu, sanjala postsocijalistička Evropa – o povratku u slavno (i fiktivno) doba nezavisnosti od svih stranih faktora, čvrste nacionalne suverenosti i časne konzervativne demokratije, u kojoj su svi kapitalisti, a niko radnička klasa, u kojoj svi muževi privređuju, dok se sve žene staraju o domaćinstvu, kao u stara, dobra vremena – prebrzo se okončao teškim buđenjem. Iz socijalističkog aranžmana iz kojeg izlaze kao dvostruko opterećene radnice i majke, žene u novim istočnoevropskim demokratijama – s nasilno prebrisanim sećanjima na socijalističku prošlost, često sklonjene s tržišta rada kao višak, često u poziciji da jedine zarađuju, često u sivoj ekonomiji – sada treba da se uklope u nove kvote, nove oblike kvantifikovanja žena na tržištu rada.
Majka i radnica u postsocijalizmu
Kvantifikacija se razlikuje od one koju poznajemo. Žene se ne bore za dostojanstvo koje obećava ekonomska nezavisnost, već za puko preživljavanje. Njihovo prisustvo na tržištu rada ne služi ni njima samima, ni ujednjačavanju društva, već ojačavanju neoliberalnog puta u progres. Društvo kao posrednik između države i pojedinca se usitnjava i progresivno osipa. Društvena fragmentacija ospoljava se i u principu responsibilizacije – svaki pojedinac je isključivo odgovoran za sopstvene uspehe i neuspehe – i u praksi rastakanja mreže socijalnih ustanova koje pojedince ne puštaju da padnu. Međutim, muškarci i žene su drugačije odgovorni. Savremena postsocijalistička država od žena zahteva da budu i majke i radnice. Taj zahtev se nimalo ne ulepšava: država nam kaže da je na nama da se staramo o demografskim zjapovima, i da smo odgovorne za njen ekonomski rast. O kvalitetu života – uslova za zdravo roditeljstvo i human rad – ne stara se niko. Rad koji se ženama nekada predočavao kao pitanje dostojanstva, danas je za mnoge potplaćena teskoba.
Neoliberalne ekonomske i političke mere, uparene s rodnim stereotipima, revalorizacijom tradicionalnih rodnih uloga i dramatičnim omalovažavanjem sektora brige, podrivaju rodnu ravnopravnost. Imamo li u vidu da u zemljama Evropske unije tri četvrtine ukupnog broja zaposlenih koji rade s nepunim radnim vremenom čine žene (od toga više od 20% njih rade manje od 20 sati nedeljno, što se direktno odražava na zarade), da se diskriminatorno vrednuju zahtevi posla (pa se uvećana zarada ostvaruje na poslovima koji su fizički zahtevni, ali to isključuje dugotrajno stajanje ili podizanje „tereta“, poput ljudskog tela u zdravstvenim ili socijalnim ustanovama), da su smanjeni troškovi u oblasti socijalne sigurnosti koji samo pojačavaju odgovornost žena o licima koja zavise od tuđe nege i pomoći, žene se ostavljaju u poziciji pomoćne – mada neophodne – radne snage. Doda li se na to da se žene manje sindikalno organizuju i daleko ih je manje u odborima za kolektivno pregovaranje, kao i da se muškarci koji se odlučuju da koriste odsustvo sa rada radi nege deteta „kažnjavaju“ zbog sopstvenih netradicionalnih izbora, rodne uloge se u sferi rada, uprkos možda i progresivnom zakonodavcu, samo okamenjuju.
Kvalitet rada – prema modelu 8+8+8 – važniji je od kvantifikacija. Humani uslovi za rad i za san i za vreme između, važniji su od privrednog rasta. Društvo koje to ne razume, ne želi da ukine rodnu neravnopravnost. Naprotiv, ono podstiče i nejednakost među samim ženama, okamenjujući na taj način njihovu rasutost među muškarcima i odsustvo zajedničkog cilja.
Ovaj tekst predstavlja osvrt na okrugli sto Žene i rad, organizovan u okviru ANDEM-a, letnje škole Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u septembru 2022. godine. Na okruglom stolu su učestvovale Vera Gudac Dodić (Institut za noviju istoriju Srbije), Sonja Avlijaš (Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu), Ljubinka Kovačević (Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu), Marija Jovanović (Ana i Vlade Divac fondacija), i Nada Sekulić (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu). Snimak okruglog stola možete pogledati ovde.
Tekst je nastao u okviru projekta „Unapređenje građanskog učešća“ koji realizuje Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Univerziteta u Beogradu uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji. Sadržaj članka i izneti stavovi su isključiva odgovornost autora i ne odražavaju nužno stavove i mišljenja Ambasade Sjedinjenih Američkih Država.

