Kapitalizam i direktn(ij)a demokracija

Demokracija se obično definira, slijedeći svoje grčke sastavnice, kao ‘vladavina naroda’. O kojem se točno narodu radi (tj. tko ga čini) i o kakvoj se točno vrsti vladavine radi dosta varira i politički i povijesno te stoga nije čudno da je demokracija jedan od ideologemâ o kojima se vrlo često raspravlja. Danas se pod demokracijom najčešće ‒ a to ideološki, pogotovo iz pozicije ljevice, i nije baš najsretnija okolnost jer demokraciju općenito svodi na liberalni tj. kapitalistički ideologem ‒ podrazumijeva liberalna demokracija zapadnoga tipa, tj. ono što bi se tradicionalnije ljevičarski zvalo buržoaskom demokracijom ili ono što Bourdieu zove kapitaloparlamentarizmom. 

Danas elektorate kapitalističkih parlamentarizama obično čini čitavo punoljetno stanovništvo koje ima državljanstvo određene zemlje, no u povijesti je to u različitim protodemokracijama, kako rekosmo, variralo ‒ od samo slobodnih muških Atenjana, preko rimskih muških patricija i devetnaestostoljetnih muških poreznih obveznika pa do samo muškoga elektorata u ranom 20. stoljeću. Lijevi su pokreti u 19. stoljeću često polagali dosta nade u to da će širenje elektorata na sve punoljetne muškarce praktički izravno dovesti socijalističke i komunističke partije na vlast, no to se uglavnom, kao što nam je svima poznato, nije pokazalo točnom procjenom. Kapitalizam je, bar u zemljama globalnoga Zapada te u velikom dijelu drugih zemalja, s vremenom bio prisiljen prihvatiti liberalnu demokraciju kao politički sustav ‒ ne samo na zbog pritiska odozdo, nego i zato što djelomično odgovara kapitalizmu u smislu toga što se kroz partitokraciju može usklađivati interese različitih frakcija kapitala. 

S vremenom je kapitalizam ono čemu se isprva opirao (jer su se kapitalistički režimi bojali da će narodne mase s općim pravom glasa automatski ukinuti kapitalizam) aproprirao te je kapitalistički parlamentarizam postao vrlo bitan ideologem koji služi za samolegitimaciju i kapitalizma i njegova političkoga sistema (što se, recimo, vidi u trenutnim sukobima Zapada s Rusijom i Kinom). Osim što smo kroz povijest vidjeli primjere gdje kapitalizam ne poštuje nužno rezultate izborâ koji prijete nekakvim vidom radikalnije lijeve politike ‒ bilo da se to radi nasilno kao u slučaju Allendea ili institucionalnije tj. neizravnije kao u slučaju Francuske u ranim 1980-ima ‒ generalno se pokazalo da kapitalistički režimi vrlo uspješno hendlaju opće pravo glasa. Dapače, kapitalistički su parlamentarizmi praktički do savršenstva doveli mehanizme ideološke indoktrinacije i propagande, istovremeno, kao što to i rade najbolje ideologije, uspješno skrivajući svoju ideološku pozadinu (kao što i sâm kapitalizam kao ekonomski sistem uspješno ideološki prikriva eksploataciju u svojim temeljima). Suvremeni zapadni sistemi buržoaske demokracije svoja društva puno uspješnije kontroliraju, nego što je to slučaj u nekim autokratskijim režimima (uključujući i realsocijalizme 20. stoljeća), gdje je propaganda vrlo često puno prozirnija i sirovija.

Demokracija je kao ideologem, kako rekosmo, izrazito bitna i to ne samo na liberalnodemokratskom Zapadu, nego, bar nominalno, i u sistemima koji mu se izravno geopolitički i ideološki suprotstavljaju. Pa se tako bivša istočna Njemačka službeno nazivala DDR (Njemačka Demokratska Republika), dok Kina i danas inzistira da ima svoju viziju demokracije tako što osluškuje bȉlo naroda (npr. preko različitih opsežnih anketa) te se hvali time što ima ogromne postotke narodne podrške za vlast koji su na Zapadu nezamislivi (čak do nevjerojatnih 98% prema istraživanju kanadskoga Sveučilišta u Yorku). Naravno, postoje i različita proturječja ‒ recimo, SFRJ se kritizira kao autokratski i jednostranački režim, što nije nužno netočno, no pritom se zanemaruje da je ondje, uza sve realne nedostatke i mane, ipak postojao i određeni vid demokracije u ekonomskoj sferi u okviru samoupravljanja, što je danas nezamislivo.

Demokratski se način odlučivanja, podvedemo li poda nj ono što se obično naziva demokracijom (iako je pitanje što je to „prava“ demokracija, dakako, par excellence ideološko pitanje podložno različitim stavovima i političkim interpretacijama), pojednostavljeno može podijeliti na izravni i neizravni. Izravno demokratsko odlučivanje bi bilo ono u kojemu se o nekom pitanju odlučuje izravnim glasanjem svih onih kojih se to pitanje tiče (bilo da se radi o kakvom lokalnom vijeću, atenskoj agori, kućnom savjetu ili lokalnom ili državnom referendumu), dok je neizravno odlučivanje ono u kojem određeno glasačko tijelo prvo izabire glasanjem svoje predstavnike, da bi dotični predstavnici onda odlučivali u idućem razdoblju u ime svojih glasača. Izravno se odlučivanje često naziva direktnom demokracijom, dok se neizravno odlučivanje putem izabranih predstavnika zove predstavničkom demokracijom. U modernim sistemima buržoaske demokracije uvelike prevladava predstavnička demokracija, dok se izravna demokracija javlja u puno ograničenijim okvirima, ako uopće. 

Različiti su demokratski oblici odlučivanja, izravni ili izravniji od onih koji su bili institucionalno na raspolaganju u dotičnim trenucima (ako ih je uopće bilo), također već dugo obilježje različitih progresivnih protestnih i revolucionarnih pokreta (od sovjetâ do suvremenih studentskih pokreta) iako je na ljevici, van anarhističke struje, od samih početaka također jaka i tradicija liderskoga odlučivanja i hijerarhijskih ustrojstava pa su npr. klasične komunističke partije u praksi, unatoč pričama i fantaziranju o „demokratskom centralizmu“, ustrojene praktički navlas isto kao i klasične buržoaske stranke te je jedina razlika vrlo često bila samo terminološka (generalni sekretar umjesto predsjednika, politbiro umjesto izvršnoga odbora, centralni komitet umjesto središnjega odbora i sl.). U novije vrijeme su neke stranke ‒ i na široj ljevici (npr. Podemos u Španjolskoj) i inače (npr. neke piratske stranke) ‒ šurovale s direktnom demokracijom u organizaciji, no to je uglavnom sve bilo ograničeno, a izravno odlučivanje najčešće nije moglo nadići tradicionalno liderstvo.  

U zadnjih je nekoliko desetljeća tehnologija vidno napredovala pa, recimo, preko mobitelâ prebacujemo sredstva s jednoga na drugi bankovni račun, a u nekim zemljama se može na običnim izborima glasati i elektronički. Sasvim je stoga logično da se vrlo lako može zamisliti da se u nekom političkom sistemu organizira i izravno glasanje putem nekakvih redovnih e-referenduma na kojima bi mogli svi glasati. Tehnološki nema nikakvih prepreka tome da npr. se uspostave politički sistemi u kojima bi se, recimo, jednom mjesečno, nakon javne rasprave, izravno glasalo o različitim konkretnim pitanjima u nekoj državi ili lokalnoj zajednici. Također se vrlo lako može zamisliti da takva česta e-glasanja u određenoj ili čak velikoj mjeri zamijene glasanja u vladi ili parlamentu. No premda je to tehnološki moguće, tako nečega još praktički nigdje nema, s obzirom da to status-u quo vjerojatno izgleda potencijalno opasno, bez obzira na to koliko bi tako nešto naišlo na odobravanje u širim masama, često umrtvljenima i dovedenima do apatije. Pitanje koje se tu postavlja jest ‒ bi li takvi nekakvi eksperimenti, koji bi se u praksi moglo osmisliti na mnogobrojne načine, doista sami po sebi imali transformativan karakter, u smislu mogućega nadilaženja kapitalističkoga sistema kao takvoga, ili bi i kapitalizam i njih mogao kooptirati, kao što mu je to dosad uvijek uspijevalo s drugim vidovima demokratskoga odlučivanja?

Kako ljevica teži većim pravima i boljem životu za radnu većinu i široke narodne mase, nema nikakve sumnje da bi ljevica generalno trebala pozdravljati bilo kakve inicijative u općem smjeru izravnoga tj. izravnijega demokratskoga odlučivanja. No također treba biti svjestan i toga da je izravno/izravnije odlučivanje samo jedan mogući element lijevih borbi, a ne deus ex machina koji će sâm po sebi automatski sve srediti i srušiti kapitalizam i kapitalistički parlamentarizam u korist nečega boljega. Kapitalizam je, bar na globalnom Zapadu i zemljama koje se na nj uglédajū, davno spoznao da se opće pravo glasa lako može kontrolirati na druge načine ‒ a ako to vrijedi za predstavničku liberalnu demokraciju, prilično je vjerojatno da bi vrijedilo u velikoj mjeri i za nešto, ili čak puno, izravniju demokraciju. To već možemo donekle vidjeti npr. u Švicarskoj, koja je poznata po čestim i redovnim referendumima, a gdje rezultati nikako nisu uvijek progresivni, dok i u drugim zemljama također povremeno imamo primjere gdje se, recimo, preko referendumâ mogu izglasavati i reakcionarne odluke (npr. u Hrvatskoj ustavno ograničavanje brakova na muškarce i žene).

Kapitalizam sistem liberalne demokracije kroti i kontrolira kroz formiranje i reprodukciju ideološke hegemonije koja se stvara kroz obrazovanje (koje je nužno velikim dijelom ideološko, premda je istovremeno jednim dijelom i emancipatorno, a ideologija će uvijek biti vladajuća, pogotovo u situaciji globalne prevlasti kapitalizma), medije (koji su dominantno u vlasništvu ili kapitala, kao i suvremene društvene mreže, ili kapitalističke države i koji određuju dopuštene granice u okvirima kojih se rasprava može kretati), izborni sistem (izborne kampanje te političko organiziranje i rad je u pravilu jako teško ili nemoguće provoditi bez ogromnih materijalnih sredstava, a sredstva su dominantno na strani kapitala) te utjecaj različitih tradicionalnih institucija, kao što su npr. ònē religijske. Bitno različito ne bi bilo ni u kapitalističkom sistemu u kojem bi bilo izboreno pravo na česte izravne elektroničke referendume ‒ takvo frekventno izravno odlučivanje ne bi samo po sebi promijenilo obrazovni sistem, dominaciju privatnih medija, činjenicu da političko organiziranje košta ili utjecaj tradicionalnih institucija kao što je crkva te pogodnih ideologija kao što je nacionalizam, a koje status quo uvijek vješto održava i podgrijava. Osim toga, ključna bi ostala i pitanja tko organizira referendume, o kojim pitanjima (i zašto baš o tima a ne o nekima drugima), kako formulira pitanja, kakva je rasprava prije njih i kako se odvija, te u kakvim se ideološkim okvirima odvija.

Ključna stvar je uvijek na kraju politička moć, a ona još uvijek, ne samo metaforički, proizlazi iz „puščane cijevi“. Također, ključno pitanje u kapitalizmu je vazda i to je li politika jača od ekonomije (kako je npr. u Kini, a na Zapadu uglavnom po većini pitanjâ nije). Jedno od organskih ograničenja svake progresivne borbe u smjeru sustava većega stupnja izravnoga odlučivanja širokih narodnih masa je i u tome što je sistem s većim stupnjem autokracije, tj. sistem s manje demokracije i izravnoga odlučivanja, uvijek lakše ustrojiti i održavati od izmišljanja sistema autentične demokracije praktički od nule. No unatoč tome, lijeva budućnost, ako je bude, svakako bi morala sadržavati i što više što izravnijega odlučivanja, premda to ipak valja shvatiti kao samo jedan od elemenata u toj borbi i kao samo jedan od ciljeva tȇ borbe.

Direktn(ij)a demokracije je pozitivan i progresivan cilj, ali je ne treba nužno fetišizirati, pogotovo ne kao nužno taktičko sredstvo. Ona to može biti u konkretnim političkim borbama (npr. u političkim borbama za referendum protiv određenih privatizacija), no ne može biti sama sebi svrhom. Primjerice, ideološki je sasvim legitimno, kao dio svakodnevne političke borbe, ne pristajati na referendume koje teže nazadnim i štetnim odlukama (kao što su, recimo, redukcija LGBT ili reproduktivnih ženskih prava). Također, već stečena, npr. radnička ili ljudska, prava trebalo bi na neki način ‒ primjerice ustavno (iako će i to u konačnici biti nužno dio političke borbe) ‒ staviti ad acta, kako bi se spriječilo korištenje alatâ izravne demokracije (kao što je referendum) u reakcionarne svrhe. Demokratizacija bi trebala služiti poboljšanju životnih uvjeta za radničku klasu i široke narodne mase, a ne biti sama sebi svrhom.

Tu nužno dolazi do različitih kontradiktornih pozicija (iako one često ostaju u sferi apstrakcije). Primjerice, bi li nekakva demokratizacija (pogotovo u smislu buržoaske liberalne demokracije) u ovom trenutku u Kini za široke mase stvarno značila poboljšanje materijalnih uvjeta? Teško ‒ bez obzira na to vjerujete li u nekakav višedesetljetni kineski NEP-ovski manevar ili u priču o tek pukoj restauraciji kapitalizma u NR Kini. Stoga u konkretnim situacijama treba prihvatiti da ne možemo sve nužno prosuđivati istim ideološkim aršinom, kako to često biva na Zapadu.

Demokratizaciju bi unutar ljevice, i na mikrorazini (npr. unutar pojedinih organizacija ili na razini općinâ i sl.) i na makrorazini (npr. kod nacionalnih e-glasanja ili mogućnosti realnih opoziva političkih predstavnika), trebalo shvaćati ne moralistički nego materijalistički ‒ kao sredstvo da se omogući bolji život za većinu društva i široke narodne mase te kako bi se postigla samoemancipacija svakoga pojedinca, a ne kao cilj sâm za se. Demokratizacija, u socijalističkom a ne kapitalističkom smislu, time, dakle, ne bi bila pozitivna jer je to tek dobra i pravedna ideja kao takva, nego zato što može omogućiti širokim narodnim masama da budu politički subjekt koji odlučuje sâm o sebi i, može se pretpostaviti, u svojem realnu interesu. 

Svakako bi česta e-glasanja, da se zadržimo zasad samo na tom primjeru direktn(ij)e demokracije, i u modernim kapitalističkim državama bila uvelike bolja od ovoga što imamo sada i ponekad bi sigurno omogućivala bolje odluke i rezultate po radnu većinu, no s razlogom treba biti skeptičan oko toga bi li se samo time moglo ići do nadilaženja kapitalističkoga sistema ako bi osnovni ekonomski sistem i društvena hegemonija kapitala u prvu ruku ostala nepromijenjenom. Nekakva neorganizirana institucionalizirana direktna demokracija teško da može biti zamjena za klasično političko organiziranje u vidu različitih političkih organizacija ‒ uključujući stranke, sindikate i pokrete raznih tipova. Unatoč mogućem demokratičnijem i izravnijem odlučivanju, i dalje ostaje na nama da formuliramo i brusimo lijeve politike i ideologiju i za njih se borimo na razne načine. Progresivna se politika u svakom slučaju ni u budućnosti ‒ čak ni u najboljem mogućem slučaju ‒ neće moći svesti tek na individualizirane pojedince koji će glasati za opciju A, B ili C na nekom glasanju preko svojega kompjutera ili mobitela.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).