O društvenoj ulozi religije



Fenomen religijâ nemoguće je razumjeti ako ih se gleda kao čiste ideologije, niti se one mogu prokazati kao lažne ideologije samo na osnovi onoga što one tvrde o svijetu. Religijske organizacije treba razumijevati kao specifičan vid političkih organizacija, a način njihova funkcioniranja nosi vrlo bitne pouke i za potpuno drugačije modele političkoga organiziranja

Print Friendly, PDF & Email



Kad se govori o religiji, može se s jedne strane izravno govoriti o religijskim ideologijama kao takvima, a može se govoriti i društvenoj ulozi religijâ te promotriti kako religijske organizacije realno funkcioniraju te na taj način pokušati razumjeti kako religije, van inherentne uvjerljivosti i logike samih svojih ideologija, opstaju i preživljavaju. Rad se i način funkcioniranja religijskih organizacija može usporediti s drugim političkim organizacijama, npr. strankama. Iako vjerske organizacije ne zastupaju izravno i otvoreno političku ideologiju kao političke stranke i organizacije, nego prodaju „duhovnu“ ideologiju, u osnovi između političke i religijske ideologije nema puno suštinske razlike. Za vezu politike i religije ne treba ići u poznate politikantske primjere tipa pozivanja na glasanje za određene stranke s oltarâ u vrijeme izborâ i slično. Svaka je religijska ideologija po definiciji i politička ideologija jer su vjerske ideologije, bez obzira na svoju „duhovnu“ i nadnaravnu sastavnicu, u osnovi i poziv na specifičan vid političke organizacije društva i svijeta u ovom svijetu (kako treba živjeti, kako se treba ponašati, kako treba organizirati društvo, kojim se normama društvo treba voditi…). Osim toga, mnoga su pitanja kojima se npr. bave suvremene religijske organizacije ‒ poput pobačaja ili LGBT-pravâ ‒ eksplicitno politička pitanja kojima se, osim religijskih organizacija, bave i različite potpuno sekularne političke organizacije.

Ako je svaka religijska ideologija po definiciji ujedno i politička ideologija, iz toga, jasno, proizlazi i da je svaka religijska organizacija ‒ tj. svaka crkva, da ih nazovemo tim kršćanskim nazivom ‒ također i politička organizacija, bez obzira promatralo ih se tako u društvu ili iz zakonske perspektive. I ne samo to, religijske organizacije nisu samo političke organizacije, nego su redovno, pogotovo ako su masovne i centralizirane, ujedno i ekonomske organizacije. Nema nikakve sumnje da je npr. Katolička crkva ne samo velika politička organizacija nego i međunarodna korporacija, a da tako treba promatrati religijske organizacije sasvim je jasno kad se pogledaju primjeri američkih religijskih organizacija kao što su Scijentološka crkva ili različite evangeličke crkve.

U svakom slučaju, ideološka potka religijskih organizacija, i koliko ljudi vjeruju u nju, je jedna stvar, a društvena funkcija religijskih organizacija, koja u velikoj mjeri određuje zašto su određene crkve sociološki gledano toliko snažne, nešto drugo. A religijske organizacije opstaju u velikoj mjeri upravo ovisno o snazi svoje političke organizacije. Stoga ćemo u nastavku promotriti neke primjere kojima religijske organizacije učvršćuju svoju poziciju u društvu i pokušavaju se učiniti nužnima. Primjeri će u ovom tekstu biti ponajviše iz Hrvatske i Katoličke crkve, jer su autoru najbliži i najpoznatiji, no njihovi se ekvivalenti mogu naći širom svijeta.

Društvena uloga religijskih organizacija je davno prepoznata ‒ crkve ljudima pružaju društveni okvir funkcioniranja, daju im osjećaj zajednice, pripadnosti i identiteta (jednoga od najvažnijih suvremenih identiteta, uz onaj nacionalni, s kojim je često isprepletena). Vjerski rituali obilježavaju živote mnogih ljudi ‒ od tjednoga ritma (npr. nedjeljnih misa, džuma-namaza petkom ili šabata petkom/subotom) pa do obilježavanja važnih trenutaka u životu (od rođenja preko mladenaštva i vjenčanja do sprovodâ). Svaki od tih rituala, osim svojeg uskoga religijskoga značenja, ima i širi društveno značenje ‒ npr. krštenje ili obrezivanje su prilika za okupljanje rodbine i prijateljâ obično nedugo nakon rođenja djeteta, mise zadušnice su način kako opet rodbinu i prijatelje okupiti u sjećanju i žalovanju na pokojnika i sl. Za neke obrede postoji i sekularna kompeticija, npr. vjenčanje kod matičara je u nekim zemljama često jednako popularno kao i vjersko vjenčanje i ništa kompliciranije za organizaciju, no to često nije slučaj. Primjerice, ne postoji nevjerski ekvivalent krštenju ‒ naravno, rodbinu i prijatelje se uvijek može pozvati i bez krštenja, ali formalizirani običaji, vjerski ili ne (primjer nevjerskih običaja su, primjerice, maturalne zabave, maškare, momačke večeri, proslava Nove godine i sl.), postoje s razlogom jer olakšavaju organizaciju i pružaju svemu svojevrsnu apstraktnu običajnu infrastrukturu.

Primjer sprovodâ je posebno ilustrativan i tu je religijska infrastruktura vrlo izražena na našim prostorima. Vjerski je pogreb, bio pokojnik doista religiozan ili ne, najlakše organizirati – dovoljno je kontaktirati župnika i on će biti taj koji će sve profesionalno „odraditi“ na sprovodu u smislu vođenja pogreba i govora, a što je vrlo korisno u takvim teškim okolnostima. Naravno, uvijek je moguć i sekularni sprovod, no u praksi ga je teže organizirati jer popova ima svugdje, a sekularni sprovod često mora voditi netko iz obitelji ili obiteljski prijatelj pa još netko od bliskih osoba mora govoriti, pripremati govor i sl. Sve je to moguće, ali je kompliciranije i teže, zahtijeva veću razinu organizacije i emotivno je puno zahtjevnije. U drugačijim je društvenim okolnostima, npr. za vrijeme SFRJ, to bilo lakše jer je za partijce, koji su imali sekularne sprovode, to u pravilu odrađivao neki partijski funkcioner, no u postsocijalističko doba to više uglavnom nije tako. A crkve su uvijek dostupne, imaju iskustva (što god tko mislio o samom sadržaju koji svećenici iznose na pogrebima) i već tisućljećima se time bave. U našem je podneblju to sve izrazito ekskluzivistički i ljudi uglavnom pripadaju samo jednoj religijskoj zajednici, a religije su povezane i s nacijama, ali drugdje sve može funkcionirati i opuštenije – primjerice, u Japanu je potpuno normalno kombinirati i prakticirati i šintoističke (recimo za vjenčanja) i budističke obrede (recimo za sprovode).

Koliko su vjerske zajednice bitne u organizaciji društvenoga života vidi se pogotovo u onih ljudi koji jednostavno nemaju druge zamjene za to ‒ primjerice, u penzionerâ i starijih osoba, pogotovo onih koji žive sami. Zamislimo, recimo, stariju žensku osobu koja živi sama ‒ religijske organizacije takvim osobama pružaju lako dostupan i besplatan sadržaj, kakav god on bio, kojega je drugdje teško naći. Crkve su svuda oko nas, mise se održavaju svaki dan i besplatne su. Za razliku od, recimo, kazalištâ, koja nisu baš svuda oko nas, nisu besplatna, a predstavâ je manje od misâ ‒ a situacija je tim gore što je netko dalje od urbanih centara. U malim mjestima često ni ne postoji ništa drugo osim crkve te različiti vjerski obredi i događanja pomažu ljudi da ispune i strukturiraju vrijeme, dajući im istodobno privid smisla. Također, treba napomenuti i to da je takav vid traženja zajednica i ispunjavanja vremena u današnje doba i društveno izrazito prihvatljiv i u skladu s dominantnom političkom ideologijom, što nije nimalo zanemarivo.

Katolička crkva, primjerice, ima različite podorganizacije preko kojih Crkva svoje stado organizira i van najuže perspektive vjeronauka, krštenja, vjenčanja i tjednih misa. Za mlade su tu npr. Franjevačka mladež (Frama), koja organizira različite susrete i putovanja mladih, a dosta su poznata i putovanja mladih katolika u francuski Taizé. Za starije su tu također i brojne organizacije poput Marijine legije ili notornoga Opus deija, a nastaju i nove, poput Marijinih ratnika. Takve organizacije mogu imati i bitnu ulogu u ekstremizaciji ne samo vjerničkoga puka nego i opće javnosti. S druge strane, postoje i drugačiji vidovi crkvenih aktivnosti koje se može pohađati i bez učlanjivanja ‒ primjerice, crkve će organizirati različite vidove hodočašća (npr. u Međugorje, Assisi ili čak u Palestinu), povremeno će u crkvama nuditi koncerte, vodit će ljude na jeftine ili čak besplatne izlete itd. Nepotrebno je i napominjati da su sekularne verzije toga, ako i postoje, uglavnom puno nedostupnije i puno skuplje. Na takav način vjerske organizacije privlače ljude čak i kad oni nisu izrazito vjerski orijentirani, pridobiva ih i učvršćuje u vjeri.

Naravno, takav vid organizacijskoga djelovanja ne poznaju samo religijske organizacije. Sve velike političke organizacije se zapravo ponašaju slično žele li biti uspješne. Tako su se, primjerice, ponašale i sve veće komunističke partije u doba masovnosti u opoziciji ‒ pa su npr. privlačile ljude, među ostalim, organizacijom zabava, plesova i sl. i općenito su organizirale velik dio kulturnih aktivnosti radničke klase (a to su onda oponašali i njihovi ideološki oponenti ‒ fašisti i nacisti). To je očit izbor jer, iako bi političke (koje uključuju i religijske) ideologije trebale biti najbitnije, samo ideologija će teško sama privući ljude. Komunističke partije su to shvaćale i kada bi došle na vlast. Tako je, recimo, primanje u pionire bila, moglo bi se reći, komunistički pandan prvoj pričesti, a primanje u omladince komunistički pandan krizmi. Socijalizam je kao ideologija na taj način pokušavao u neku ruku parirati organiziranim religijama, ali ih nije uspio nikad potpuno istisnuti, naravno ‒ na našem području je to, uostalom, bilo teško i zamislivo jer su vjerski identiteti neraskidivo povezani s nacionalnima (za razliku, recimo, od Albanije, gdje su Albanci i muslimani i katolici i pravoslavci, a koja je iskusila i prilično radikalan hodžaistički eksperiment), a u nacionalne se identitete, s obzirom na lenjinističku ideologiju samoopredjeljenja i dominaciju velikosrpskoga nacionalizma u prvoj Jugoslaviji (a što je partija bila oštro kritizirala), nikad nije ozbiljno ni diralo (iako se nacionalistički ekstremizam aktivno suzbijao). Kako su pak nacionalni identiteti bili usko povezani s religijskima, nije stoga čudno da su se religijske ideologije opet razbuktale zajedno s povratkom nacionalizama na velika vrata.

U svakom slučaju, fenomen religijâ nemoguće je razumjeti ako ih se gleda kao čiste ideologije, niti se one mogu prokazati kao lažne ideologije samo na osnovi onoga što one tvrde o svijetu. Religijske organizacije treba razumijevati kao specifičan vid političkih organizacija, a način njihova funkcioniranja nosi vrlo bitne pouke i za potpuno drugačije modele političkoga organiziranja. Naravno, treba biti svjestan i toga da je antisistemske političke pokrete daleko teže organizirati i da oni nikada neće imati društvenu podršku i financijska sredstva kao organizacije koje štite status quo, što vjerske zajednice, bar u svojoj okoštaloj, masovnoj i kasnijoj fazi (ovdje ne govorimo o primjerima kao što je Falun Gong u Kini), u pravilu jesu ‒ banalan primjer: HDZ financira Crkvu, a Crkva onda druka za HDZ. Također, moguće uglédānje na religijske organizacije što se tiče organizacijskih pitanja nipošto ne bi smjelo značiti da treba u ideološkom smislu imitirati religijske organizacije u pogledu „propovijedanja“, diskursa i dogme ‒ sekularne ideologije, dapače ateističke ideologije, ne bi smjele težiti tome da budu pseudoreligijske (iako se npr. komunizam, a u novije vrijeme i „woke ideologija“, zdesna često optužuje kao da je nekakva pseudoreligija). No od religijskih se političkih organizacija itekako može organizacijski učiti, a to su politički pokreti u prošlosti dobro znali. Sama ideja i ideološka osnovica nikad nije dovoljna, što organizirana religija itekako dobro shvaća. Stoga i kad se raspravlja o religiji, nikad se ne može zastati samo na samoj religijskoj ideologiji i njezinoj inherentnoj (ne)uvjerljivosti, jer snaga religije zapravo počiva u nečemu drugom ‒ da je do same snage njezinih ideja, sve bi religije već bile zaboravljene i odbačene prije par stoljećâ.

 

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.