Izvještaj o sporoj smrti

Europske i svjetske vlade mnogo i rječito obećavaju, no rijetko se obvezuju uz definirane reperkusije, malo čine, a napravljeno čine presporo. Zelene politike diljem Europe i zapadnog svijeta principijelno su svedene na potrošački privlačne vizualne tričarije – biciklističke i pješačke zone te sadnju stabala, što samo po sebi, iako pruža priliku za zdravije kretanje, ne utječe na smanjenu potrošnju fosilnih goriva – dok za inerciju država članica navodno unisone Europske unije glede uistinu krucijalnih pitanja poput gašenja termoelektrana na ugljen sankcije zapravo i ne postoje. Alternative nečistoj energiji, poput električnih automobila i brzih vlakova, nastavljaju biti ekonomski nedostupne i infrastrukturno nepoduprte većini stanovnica i stanovnika čak i imućne Europske unije ili Sjedinjenih Američkih Država, a kamoli još bjednijem građanstvu globalnog juga i istoka. Ozloglašeno masivni vojni kompleks Sjedinjenih Američkih Država toliko je požudan potrošač nečiste energije da bi, kao autonomna država, držao treće mjesto na svijetu. Nečisti izvori energije – spaljivanje drvne građe, poznatije kao benevolentno zvučeće bio-gorivo, koje u atmosferu ispušta sav ugljik koji je deblo tijekom rasta bilo pohranilo – neprozirnim se slojem zelene boje farbaju kao čisti, a empirijski nedvojbeno čisti izvori energije – nuklearne elektrane – zbog svojeg neugodnog prizvuka i historijskih podbačaja korumpiranih režima gase se i nakon višedesetljetnih projektnih procesa zbog kojih se nuklearke danas s razlogom i ne percipiraju kao brza rješenja. No, apatija birokratskih aparata, neusklađenost država članica, prazna obećanja, populističke laži i besciljnost parlamentarne rasprave nakon čitanja posljednjeg izvještaja IPCC-a – prevedeno, Međuvladinog panela za klimatske promjene Ujedinjenih naroda, opravdanog od strane 195 država članica – doimaju se kao zastarjele brige, prekrivene tankim velom prašine u koji kažiprstom možete posljednji put usjeći svoje inicijale. Svake godine sve izravnije i sve manje dvosmisleno, IPCC šalje nam naširoko ispisane, tematski podijeljene i ekspertno satkane izvještaje o našoj sporoj i sve brutalnijoj smrti.

Prošlih godina, IPCC nas je uz suhe mrvice medijske pažnje britanskog The Guardiana, reducirane na po jedan sumarni članak, upozorio da će, ne zadržimo li globalno zatopljenje ispod 1,5 °C iznad pred-industrijske razine, ribe iz mora nestati do 2048. godine zbog uništenja ključnih ekosustava, neumjerenog izlova i izbjeljivanja koralja koji im pružaju stanište. Bliski istok i prije toga uslijed nesnosnih temperatura postat će nenastanjiv, što će uzrokovati novi, socioekonomski iscrpljujući migrantski val. Ove godine, tisuću međunarodnih prirodnih i društvenih znanstvenika složni su da je „uski prostor“ ispravne reakcije na klimatske promjene jednako socioekonomski problem koliko i stvar kreativnih klimatskih mjera. Iako sam tekst završava riječima „realistična i održiva budućnost za sve“, tisuće stranica koje prethode ocrtavaju mračan hodnik koji je sve osim zdrave, zelene sutrašnjice: klimatska havarija, erupcija nejednakosti i gomilanje socioekonomskih problema do točke pucanja. Riječima The Guardianovog Daniela Carringtona, urednika posvećenog klimi, ono što je na kocki jest – sve.

Ukratko, štetni učinci globalnog zagrijavanja nisu nešto što možemo lijeno i komforno gurnuti u budućnost, kao teret neke druge generacije koja će petkom sa sve manje entuzijazma marširati po ulicama pa se slikati za Instagram, nego već danas uzrokuju iznimne gubitke i štete. IPCC-ova sveobuhvatna ocjena, ishod meta-analize 34.000 znanstvenih studija, zabilježila je „raširen i sveprisutan“ učinak na ljude i prirodni svijet intenzivnim toplinskim valovima, sušama, požarima, olujama nepredvidljive siline i dugotrajnim poplavama u istočnoj Aziji. Neke od navedenih učinaka već je danas beznadno nemoguće obrnuti. Toplinski valovi koji nadilaze 50 °C odnose sve više života ranjive i starije populacije, suše doslovno sišu život iz stabala koja skladište ugljikov dioksid, a sve topliji oceani izbjeljuju koraljne grebene neophodne za preživljavanje ribljeg svijeta. Međutim, ostanu li svjetske vlade na današnjoj razini inercije, najgore tek dolazi, a dolazi i znatno ranije no što su znanstvenici optimistično vjerovali prije samo nekoliko godina. Nova reportaža – dok je posljednja, recimo, bila posvećena tlu, a prethodna oceanima – analizira učinke klimatske krize na naše socioekonomske sustave i kroji niske metoda kako se čovječanstvo može prilagoditi kriznom stanju rapidnim umanjivanjem emisija stakleničkih plinova. Zaključak pozvane tisuće znanstvenika vrlo se rezervirano može držati dobrim, jer nas poučava da nam održiva budućnost kliže kroz prste. Točnije, naš je prostor mogućnosti za djelovanje „sićušan i rapidno se zatvara“. Komentirajući inferencije svoje znanstvene komisije, glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres lakonski je kontrirao novinarima: „Odgoda je smrt.“

Međutim, klimatska kriza, sa svojom artiljerijom krvožednih posljedica, više ne dolazi sama. IPCC-jevi znanstvenici unisono su i nedvosmisleno naglasili da je klimatska kriza neodvojiva od krize biološke raznolikosti – jer je čovječanstvo već uspjelo izravno ili neizravno istrijebiti nevjerojatne tri četvrtine životinjskog svijeta – te siromaštva i nejednakosti namijenjenih milijardama već deprivilegiranih ljudi, čija je bijeda skrivena pod velom neizbježnosti ili egzotike. Predstavnici Ujedinjenih naroda jednoglasno su ustvrdili da briljantni znanstveni kordon IPCC-ja ove godine nije štedio na grubim riječima. „U svojem sam životu vidio mnogo znanstvenih analiza, ali ni jednu poput ove,“ komentirao je António Guterres. Laurence Tubiana, jedan od proročkih arhitekata Pariškog sporazuma iz 2015. godine – iz kojeg je Donald Trump kao uvjereni klimatski poricatelj na egzaltirane poklike svojih obožavatelja notorno izišao, a Joe Biden potom ceremonijalno iznova u njega ušao – reportažu je nazvao „krvavom“ i pun nadanja dometnuo kako „više nema izlika“ za nedjelovanje. Prema meta-studiji, 3,5 milijardi ljudi zapuštenog i koloniziranog globalnog juga i istoka već su izuzetno ranjivi pred utjecajima klimatske krize, a polovina svjetske populacije svake godine pati od izuzetno ozbiljnih nestanaka vode i posljedične žeđi. Jedna od tri osobe tijekom toplijeg doba godine izložena je ekstremnoj vrućini, a ova će brojka, ne ustanovimo li radikalne i rapidne klimatske mjere, u narednom desetljeću narasti na 50% do 75% svjetske populacije. Pola milijuna ljudi Dalekog istoka, već priučeni da se njihova bijeda predstavlja kao nešto šareno i egzotično, svake godine proživljavaju dugotrajne poplave. Svi ostali žitelji obalnih gradova i naselja sličnu sudbinu mogu očekivati do 2050. godine. U pandemijskom dobu, s maskama na licima, saznajemo i da će povišene temperature uzrokovati sve češća širenja zaraznih zoonoza kod ljudi, usjeva i životinja.

Čak i ako globalno zagrijavanje nekako zadržimo ispod 1,5 °C – što je malo vjerojatno, uzevši u obzir da smo već na 1,1 °C – 8% današnjih poljoprivrednih površina postat će klimatski neprimjereno za uzgoj funkcionalnih usjeva, dok će svjetska populacija polako porasti na maksimalnih devet milijardi ljudi koje planet svojim eksploatiranim resursima može podržati. Uslijed neuhranjenosti, preko milijun afričke djece patit će od ekstremno zaostalog rasta, a ako se nedjelovanje nastavi, 183 milijuna ljudi do 2050. godine bit će gladno. Ovaj je depresivni učinak ishod činjenice da ikakav prospekt proizvodnje hrane ovisi o dostupnosti vode, zdravog tla i oprašivanja koje omogućuje samo zdrav prirodni svijet. Reportaža stoga dolazi do očitog zaključka da je zaštita divlje flore i faune ključna za nošenje s klimatskom krizom. Unatoč toj konstataciji i nečijoj potencijalnoj nakani da prema njoj djeluje, biljke i životinje izložene su klimatskim uvjetima neviđenima desetke tisuća godina. Polovica životinjskih vrsta proučavana u radovima koji sačinjavaju IPCC-jevu reportažu već je ili bila prisiljena preseliti se ili je vrlo blizu izumiranja. Konkretnije, održavanje otpornosti prirode počiva na očuvanju barem 50% netaknutog tla, pitke vode i oceana. Danas, manje od 15% tla, 21% pitke vode i 8% oceana pripada zaštićenim zonama, a neka zloglasno zlostavljana područja, poput danas izmučene Amazone fašistoidnog Jaira Bolsonara, više nisu skladišta ugljikovog dioksida, nego ga otpuštaju.

Na ciničnu sreću društvenih znanstvenika koji su u raspravama o klimatskoj krizi dugo bili zanemarivani, IPCC je kristalno jasan da je klimatska kriza jednako društveni koliko i prirodoznanstveni problem. Prema neuobičajeno uključivoj reportaži, najbolji način kolektivne zaštite od klimatskog kaosa jest djelovanjem koje „adresira nejednakosti temeljene na rodu, narodnosti, tjelesnoj sposobnosti, dobi, lokaciji i primanjima.“ Revolucionarnog duha, reportaža nastavlja: „Težnja klimatski otpornom i održivom svijetu uključuje fundamentalne izmjene modusa kako društvo funkcionira, uključujući promjene temeljnih vrijednosti i svjetonazora, ideologija, društvenih struktura, političkih i ekonomskih sustava te odnosa moći. Iako se ovo isprva može doimati nemogućim, svijet se ionako mijenja, a klimatski otporan razvoj bez rasta nudi nam priliku da značajno uvećamo opće blagostanje.“ Jasno, reportaža podcrtava da su „klimatski gubici i štete vidljivo koncentrirani u najsiromašnijim i ranjivim zajednicama“, koje su problemu zbog najmanjih emisija stakleničkih plinova ujedno i najmanje doprinijele. Ova snažna fraza samo je odjek „gubitaka i šteta“ čiju kompenzaciju nekad kolonizirane siromašne države zahtijevaju od bogatih kolonizatora, a što će, više zahvaljujući reportaži nego općoj društvenoj svijesti, biti središnja tema sljedećeg klimatskog samita Ujedinjenih naroda. Unatoč tome, IPCC-jev ponuđeni regionalni pregled pokazuje da klimatska kriza utječe na sve. U Sjevernoj Americi upozoravaju na sve češće smrti te tjelesne i mentalne bolesti uslijed ekstremnih vremenskih prilika, od oluja na istočnoj obali do divljih požara na zapadnoj. U Europi, „većinu 21. stoljeća svjedočit ćemo značajnim gubicima u poljoprivrednoj proizvodnji.“ U Srednjoj i Južnoj Americi, „ekstremni zdravstveni učinci čestih epidemija“ proizići će iz zoonoza koje šire svakodnevni kukci i druge životinje. A što se tiče najmnogoljudnijih kontinenata, Azija će najviše propatiti od poplava na otočnim državama, a Afrika od sveobuhvatne gladi.

IPCC-jeva završna poruka da se ipak imamo čemu nadati dolazi sa znakovima navodnika: „Kratkoročne mjere koje bi globalno zagrijavanje održale oko 1,5 °C značajno bi umanjile projicirane gubitke i štete vezane uz klimatske promjene u ljudskim strukturama i ekosustavima, no ne može ih u potpunosti eliminirati.“ Poboljšanje se u pojedinim rizičnim područjima – poput amazonskih prašuma koje su izgubile status ponora ugljika, Arktika, koji bilježi rekordne temperature, i već poplavljivane Azije – čini nemoguće. Reportaža konačno ponavlja da „klimatski gubici i štete samo eskaliraju sa svakim sićušnim porastom globalnog zatopljenja“, čime ističu da je svaki napor ukidanja emisija ugljikovog dioksida vrijedan i legitiman. Među mogućim metodama klimatske adaptacije, IPCC citira obnavljanje močvara kao zaštite od poplava, ozelenjivanja gradova radi hlađenja cementa te korištenje stabala za zaklanjanje usjeva. Na samom kraju znanstvenici IPCC-jevog kordona ističu da je naizgled daleka 2100. godina udaljena samo jedan životni vijek: danas rođeno dijete tada će imati samo 78 godina, a njihova djeca i naši unuci bit će srednjih godina, što povlači odjeke naljepnica „Jebi se, Greta“ koje američki konzervativci duhovito lijepe na stražnjice svojih golemih dizelaša. „Današnje djelovanje ili nedjelovanje nepovratno će odrediti kvalitetu života naše djece.“