Novi trend od Istanbula do Budimpešte
31. ožujka 2019. godine, pobjeda kandidata Republikanske narodne stranke – CHP, glavne turske oporbene stranke tijekom Erdogănove dvadesetogodišnje vladavine
31. ožujka 2019. godine, pobjeda kandidata Republikanske narodne stranke – CHP, glavne turske oporbene stranke tijekom Erdogănove dvadesetogodišnje vladavine – Ekrema Imamoğlua na lokalnim izborima kraju je privela dvadesetpetogodišnju vladavinu Stranke za pravdu i razvoj (AKP) predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Istanbulu. Tursko vrhovno izborno povjerenstvo Imamoğluu je mandat predalo 17. travnja iste godine. Međutim, njegova pobjeda nije bila dugog vijeka. Već 6. svibnja, nakon što je Imamoğlu kao gradonačelnik Istanbula služio samo osamnaest dana, Vrhovni izborni odbor naredio je ponovno održavanje istanbulskih izbora. Iznad navedenim riječima Imamoğlu se obratio uznemirenom mnoštvu u večeri Erdoğanova puča 6. svibnja. Turski autokrat Erdoğan prethodno je, 20. kolovoza 2017. godine, izjavio: „Ako posrnemo u Istanbulu, gubimo svoje uporište u Turskoj.“1https://www.ntv.com.tr/turkiye/erdoganistanbulda-teklersek-turkiyede-tokezleriz,WwdVJVjYE0us3xy4x288_Q
31. lipnja 2019. godine, Imamoğlu, novi gradonačelnik Istanbula, povećao je marginu pobjede nad Erdoğanovim generičkim kandidatom Binalijem Yildirimom2Kandidat za gradonačelnika Izmira na izborima 2014. godine (poražen), „posljednji premijer“ (dodijeljena mu je dužnost), govornik Velike narodne skupštine (konačno izabran na izborima), dvaput kandidat za gradonačelnika Istanbula 2019. godine (poražen oba puta). s 13.000 na 806.000 glasova. Erdoğan je izgubio grad gdje je započeo političku karijeru, a porazio ga je demokratski front unatoč mobiliziranju svih državnih institucija i diskursu sekuritizacije pri proglašavanju Imamoğlua teroristom.3https://time.com/5613031/istanbul-elections/
Kao člana CHP-a, Imamoğlua je prije lokalnih izbora 2018. godine nominirala Nacionalna alijansa, pro-demokratski front koji su osnovale vodeća pro-europska sekularna oporba CHP, sekularna nacionalistička stranka IYI i islamistička, no Erdoğanu nimalo naklonjena Stranka blaženstva. Gradonačelnikovo blago i odmjereno vjersko uvjerenje bilo je dostatno uvjerljivo da bi religiozna Stranka blaženstva objavila da će ga poduprijeti kao kandidata kako se njezini glasači ne bi opredijelili za islamiste i ekstremne nacionaliste iz alijanse AKP-a i MHP-a, a ljevičarska pro-kurdska Narodna demokratska stranka (HDP) poticala je svoje glasače da podupru Imamoğlua iz strateških razloga.
Unatoč činjenici da je pobuna zelenih protiv dugogodišnje opresije Erdoğanove vlade i njezinih odredbi protiv prirode4Kanal Istanbul: A Story of Dangerous and Controversial Megalomania, The New Global Order, https://thenewglobalorder.com/world-news/kanal-istanbul-a-story-of-dangerous-and-controversial-megalomania/ imala značajan utjecaj na pobjedu koja je Imamoğlua pretvorila u legitimnog predstavnika šesnaest milijuna stanovnika Istanbula – a čije je ime prije najave njegove kandidature bilo poznato vrlo rijetkima – povijest zelenih politika u Turskoj vrlo je mlada. Zelene politike u toj državi nastale su kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih godina, trideset godina nakon ostatka Europe. Kandidatura u Europskoj uniji, koja je otvorila put za snove o miroljubivom i demokratskom društvu te zelenim politikama u Turskoj, počela je onim slavnim sastankom Europskoga vijeća u Helsinkiju prosinca 1999. godine.
Tada je ukinuta smrtna kazna, Černobil je – koji već godinama ne proizvodi čaj u Sjevernoj Turskoj – djelomično zaboravljen, počelo se raspravljati o zamisli izgradnje nuklearnih elektrana na djevičanskim obalama, a problem klimatske krize našao se na dnevnom redu unatoč svemu u geografiji države poput Turske. Dakako, činjenica da postmaterijalizam pridaje novu dimenziju definiciji tradicionalnih aspekata konflikata, definiranih kao socioekonomskih, vjerskih, kulturnih/etničkih, urbanih/seoskih i vanjskopolitičkih, postala je tema rasprava u kafićima gdje se okupljaju ljevičari.
Zelene napokon imamo i u Turskoj. U pitanju nisu ekološke udruge bivših ljevičara koje su se doimale marginalnima u ranim devedesetima i koje su uništene u grubom turskom političkom okruženju zaraćenih stranaka, nego novi turski zeleni, koji su polje politike odredili kao civilno društvo i njegove izvedenice, naglašavajući politiku usredotočenu na ljude umjesto politike usredotočene na državu koja je dotad prevladavala u Turskoj. Prema Zelenoj stranci, snaga civilnog društva treba postati najmoćniji autoritet u političkom sustavu. Potom im se pridružio i ženski pokret, a nakon njega i oni koji se zalažu za mir u kurdskom pitanju u Turskoj, a naposljetku i liberali. Bio je to homogen, no malen pokret civilnog društva, poput ranih zelenih u Zapadnoj Njemačkoj.
Tada se, 2002. godine, na političkoj pozornici pojavio Recep Tayyip Erdoğan.
Ono što turske zelene čini vidljivima jest sastanak Zelene grupe Europskog parlamenta održan u Istanbulu 2004. godine, u drugoj godini Erdoğanove vladavine, s ciljem potpore kandidaturi Turske za ulazak u Europsku uniju, na kojem je prisustvovao i tadašnji Erdoğanov ministar vanjskih poslova Abdullah Gül5Bivši turski predsjednik, osnivač AKP-a i Erdoğanov kum, a danas Erdoğanov bivši prijatelj.. Iste godine, Turska je sudjelovala na Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, a godinu dana kasnije, kada je na snagu stupio Protokol iz Kyota, zeleni sa svojim karakterističnim naporima postaju značajan čimbenik turske politike. Turski zeleni, koji tada još nisu mogli formirati stranku, regrutirani su u Europsku zelenu stranku kao promatrači.
Erdoğan je potom u samo nekoliko godina postao populistički autokrat, a demokratska Europa nijemo je promatrala njegov preokret od konzervativnog vođe koji obećava demokraciju do islamističkog diktatora. Erdoğanov režim – koji je pokrenuo goleme projekte popraćene masakrom šuma tijekom prvih godina njegova vladavine – novi razmjer neprijateljstva prema prirodi ostvario je projektom Istanbulskog kanala, koji je i sâm Erdoğan 2011. godine najavio kao „ludi projekt“.6Planira se da Istanbulski kanal bude 45 metara dug umjetni vodeni prolaz koji povezuje Crno i Mramorno more. Za više informacija o Istanbulskom kanalu: Canal Istanbul: How Erdoğan’s dream could be Turkey’s nightmare, DW News: https://youtu.be/hvLF7vC1yUw; Turkey’s ‘crazy’ and controversial Istanbul Canal project, France 24, https://www.france24.com/en/middle-east/20210629-turkey-s-crazy-and-controversial-istanbul-canal-project; Will Istanbul’s Massive New Canal Be an Environmental Disaster?, National Geographic, https://www.nationalgeographic.com/science/article/istanbul-canal-project-bosporus-environmental-impacts. Zelene politike i zagovaranje zaštite prirode uskoro su se također pronašli pod pritiskom Erdoğanove represije, koja je svakoga dana postajala sve žešća. Budući da su se pretvorili još u jednu percipiranu prijetnju, zeleni više nisu mogli preživjeti. 2012. godine, nekoliko pokreta povezalo se u Zelenu stranku i Lijevu budućnost. Iako su bili uspješni u civilnom društvu, nisu mogli utjecati na politiku. Stoga, koji je događaj demokrate – koji sačinjavaju polovicu turskog stanovništva – preko noći pretvorio u zelene i prozvao udžbeničkim primjerom otpora Erdoğanovoj opresiji?
Takozvani gezijski otpor – mirni građanski pokret posvećen očuvanju stabala u Gezijskom parku, posljednjem zelenom prostoru u Istanbulu – započeo je kad je građevinska oprema ušla u Gezijski park u Taksimu 27. svibnja 2013. godine, u deset sati navečer. Proglašavajući izgradnju povijesne Topničke vojarne – usprkos neobičnom imenu, trgovačkog centra – na mjestu nekadašnjeg Gezijskog parka, tadašnji premijer i predsjednik Recep Tayyip Erdoğan rekao je: „Ovo je jedno od pitanja koje zahtijeva hrabrost. Gezijski park u Taksimu. Tamo ćemo izgraditi povijesni spomenik. Tamo je bio artefakt. Možemo ga nazivati povijesnim muzejom ili gradskim muzejom. Ali ovo moramo učiniti. Nećemo se bojati.“
Vidjevši građevinsku opremu kako ulazi u Gezijski park u noći s 27. na 28. svibnja, građansko društvo na društvenim mrežama organiziralo se da zaštiti park. Značajne skupine ljudi vrlo brzo okupile su se oko parka, a policija je park okružila preprekama i arbitrarno intervenirala suzavcem. 1. lipnja Erdoğan je ponovio da će Topnička vojarna jamačno biti izgrađena u Taksimu i da neće odustati. Čelnik CHP-a Kılıçdaroğlu, koji je otkazao svoj skup u Kadıköyu, s velikom je skupinom posjetio Taksim i ušao u Gezijski park. Policija je, pak, rastjerala članove CHP-a. Kad je skupina okupljena oko Taksima uvečer postala prevelika, policija se morala povući iz Gezijskog parka.
Dva tjedna kasnije, 15. lipnja, policija je ponovno ušla u Taksim i napala mirne prosvjednike u Gezijskom parku, a više od 7,5 milijuna ljudi sudjelovalo je u prosvjedima organiziranim u osamdeset od osamdeset i jedne provincije diljem države. Prema posljednjem izvješću Međunarodne federacije za ljudska prava7Turkey: Gezi, One Year On, FIDH, http://www.fidh.org/IMG/pdf/turkey_avril_2014_uk_web.pdf, jedanaestero ljudi izgubilo je život, uključujući devetnaestogodišnjeg studenta Alija İsmaila Korkmaza, pretučenog od strane Erdoğanovih pristaša, četrnaestogodišnjeg učenika Berkina Elvina i lijevog aktivista Ethema Sarısülüka, kojeg je u glavu izravno upucao policajac. U istom izvješću, saznajemo i da se devetero ljudi i dalje smatra nestalima, a gotovo deset tisuća ljudi ozlijeđeno je policijskim nasiljem, uključujući šezdeset i tri osobe u ozbiljnom ili kritičnom stanju. Nadalje, prema Istanbulskoj veterinarskoj komori, preminula su i dva psa te devet mačaka, a stotine različitih vrsta ptica ubijene su suzavcem i zvučnim bombama. Erdoğan je lakonski komentirao smrti i ozljede opaskom da je on „izdao naredbe policiji“.8http://www.radikal.com.tr/turkiye/polise-emri-ben-verdim-1138828/ Barem 5.513 prosvjednika je uhićeno, a protiv 5.653 aktivista izdano je 97 tužbi. Slučajevi se nastavljaju i nakon devet godina. Šesnaest aktivista izloženo je prijetnji zatvorske kazne od 606 do 2.907 godina9Nakon što je ovaj članak 25. travnja poslan prevoditeljicama i uredništvu, turski sud osudio je filantropa i branitelja ljudskih prava Osmana Kavalu na otežanu životnu kaznu zbog navodnog pokušaja svrgavanja vlade, iako je Europski sud za ljudska prava (ECHR) naredio njegovo trenutno oslobađanje. Oslobođen optužbi za špijunažu zbog kojih je četiri i pol godine proveo u zatvoru, svjetski poznatom arhitektu Mücellu Yapıcıju, filmskom producentu i novinaru Çiğdemu Materu, politologu Hakanu Altınayu, filmašu Mineu Özerdenu, odvjetniku za ljudska prava Canu Atalayu, urbanistu Tayfunu Kahramanu i edukacijskom aktivistu Yiğitu Aliju Ekmekçiju dodijeljeno je po osamnaest godina zatvorske kazne uz nalog za njihovo trenutno kažnjavanje. Dokumenti osam drugih aktivista i novinara u egzilu u inozemstvu čekaju na Erdoğanovu stolu; https://www.dw.com/tr/gezi-davas%C4%B1nda-karar-kavalaya-a%C4%9F%C4%B1rla%C5%9Ft%C4%B1r%C4%B1lm%C4%B1%C5%9F-m%C3%BCebbet/a-61589381; https://www.coe.int/en/web/portal/-/implementing-echr-judgments-council-of-europe-urges-turkey-to-release-osman-kavala. Vidjeti i https://tr.euronews.com/2022/03/21/gezi-davas-nda-karar-gunu-is-insan-kavala-n-n-hapis-cezas-onanacak-m..
Gezijski otpor evoluirao je u apsolutni protu-autoritarizam, pretvorivši se u protestni pokret utemeljen na environmentalističkoj svijesti protiv uklanjanja jedinog zelenog područja u najvećoj regionalnoj metropoli: sječe stabala i izgradnje trgovačkog centra. Narednih godina promijenili su se i prioritetni status te važnost pripisani okolišnim i ekološkim točkama na političkoj agendi. Napokon je shvaćeno da ekološki pokret nije samo o okolišu, nego da je izravno ili neizravno povezan s promjenom političkog sustava koja zahtijeva radikalne društvene mijene kako bismo eliminirali krize proizašle iz autokratskih i represivnih vladara te njihovih autoritarnih političkih poteza. Dakako, Erdoğan je istovremeno osvojio sve izbore na kojima se takmičio u šest godina nakon gezijskog otpora, sve do poraza na izborima 2019. godine, kad je izgubio Istanbul i glavni grad Ankaru. U tih šest godina, ekologija je u Turskoj poprimila sasvim novo značenje.
Pretvorivši lokalnu i zelenu sinergiju započetu s gezijskim otporom u pokretačku silu, İmamoğlu je povezao mlade političare, zelene politike i socijalnu demokraciju sa sveobuhvatnom koalicijskom podrškom koja se proširila demokratskim društvom i začela nadu na jugoistoku Europe. Nekoliko mjeseci kasnije, Gergely Karácsony, zeleno-liberalni političar podržan od strane koalicije oporbenih stranaka koje su se protivile desničarskoj stranci mađarskog premijera Viktora Orbána, Fideszu, porazio je Fideszovog kandidata na lokalnim izborima 2019. godine. Bio je to Orbánov najžešći izborni podbačaj u više od deset godina. U razgovoru s portalom Euronews nakon što je osvojio izbore, Karácsony je usporedio svoju kampanju s izborima za gradonačelnika Istanbula: „Dobio sam vrlo važne savjete od gradonačelnika Istanbula. Njegova najosnovnija poruka bila je da svoje politike ne smijemo graditi oko stranaka ili borbe za moć, nego oko ljudi. Tijekom svoje čitave kampanje i čak nakon što je imenovan gradonačelnikom, naglašavao je da moć koju predstavlja u sukobu s vrlo snažnom silom nepobjediva jer ona nije njegova moć, nego moć grada.“10https://youtu.be/1ASRlFC1F3s
Novi gradonačelnik Budimpešte obećao je transformirati glavni grad Mađarske u „zelen i društveno pravedan“ grad. Zbilja to čini. Dapače, ova transformacija nije se ograničila na Budimpeštu. „Predvidljivo“ iznenađenje hrvatskih lokalnih izbora iz svibnja 2021. godine bio je uspjeh platforme Možemo! koja uključuje grupu zelenih i lijevih stranaka koje su se okupile u samo-definiranu platformu. Doista iznenađujuće, ova ljevičarska skupina koja se oformila samo godinu i pol prije parlamentarnih izbora 2020. godine osvojila je sedam mjesta i time postala prva zeleno-lijeva stranka u hrvatskoj povijesti koja je uspjela ući u njezin parlament od 151 mjesta. Ove godine, vodeća figura platforme Možemo! – iskusni aktivist i vođa lokalne stranke Zagreb je NAŠ – Tomislav Tomašević dobio je 45% izborne podrške u prvom krugu zagrebačkih lokalnih izbora i 30. svibnja osvojio drugi krug sa 62,5%. To je bio najveći broj glasova koje je ijedan gradonačelnički kandidat ikada dobio u povijesti Zagreba.
Posljednja od ovakvih koalicija, noćna mora regionalnih autokrata, nakon dugoga pripremnog razdoblja pod vodstvom tri zeleno-lijeva pokreta osnovana je u Srbiji početkom 2022. godine. Ime ove zeleno-lijeve koalicije – koja je osvojila trinaest od 250 mjesta na travanjskim parlamentarnim izborima – jest Moramo, kao referenca na Možemo! susjedne države. Nakon ulaska u parlament 2022. godine simultanim environmentalističkim prosvjedima diljem države, zelene politike su u zemlji kojom kontinuirano vlada Aleksandar Vučić – populistički autokrat na tragu Erdoğana i njegovih oligarha – vlasti pokušale spriječiti različitim metodama.
Dok osnutak nove Turske zelene stranke – koja je Ministarstvu unutarnjih poslova svoju prijavu podnijela 21. rujna 2020. godine – pod Erdoğanovim režimom nije bio dopušten čak dvadeset i jedan mjesec11Ministry of Interior obstacle to the establishment of the Green Party, Yeşil Gazete, https://yesilgazete.org/green-party-is-starting-the-legal-process-to-use-its-democratic-right/, Vučićev režim počeo je generirati lažne zelene stranke kako bi raspršio glasove zeleno-lijeve koalicije. Netom prije općinskih izbora u Šapcu održanih u listopadu 2020. godine – kad se Zelenović, jedan od vođa zeleno-lijeve koalicije, kandidirao za svoj drugi predsjednički mandat – lokalna etnička stranka ruske nacionalne manjine registrirana kao Europska zelena stranka osnovana je u općini. Premda se ruska nacionalna manjina u Šapcu sastoji od devet osoba (0.01%), ta je stranka – čiji kandidat, ironično, nije pripadao ruskoj nacionalnoj manjini – uspjela imenovati člana parlamenta osvojivši 667 (1%) glasova. S druge strane i s nastavkom environmentalističkog otpora, sredinom 2021. godine u lokalnoj javnosti pojavila se vijest da je osnovana politička stranka registrirana kao Savez 90/Zelenih Srbije. Ova stranka nije samo prevela i preuzela ime njemačke zelene stranke Bündnis 90/Die Grünen, nego je plagirala i gotovo sve njihove logotipe. Zbiljska Europska zelena stranka potom je morala izdati službeni iskaz, podržavši koaliciju Moramo, i razjasnivši situaciju.12Kako nastaju i nestaju zelene partije u Srbiji, Mašina.rs, https://www.masina.rs/kako-nastaju-i-nestaju-zelene-partije-u-srbiji/; https://europeangreens.eu/green-cooperation-serbia
Posljednjih godina, srednjostrujaškoj politici tlo je počelo izmicati pod nogama na dvije fronte: s jedne strane, prestala se opirati populistima, a s druge su je nadvladale suvremene lijeve stranke, koje grade sveobuhvatne koalicije zelenih, ljevičara, liberala, revolucionarnih marksista, demokratskih socijalista i socijalnih demokrata, usredotočene na zahtjeve za dubljim reformama13“We Can!”: The Rise Of Croatia’s Green-Left Gives Europe Hope, FeniksPolitik, https://fenikspolitik.org/2021/06/01/we-can-the-rise-of-croatias-green-left-gives-europe-hope/. Uzevši u obzir regionalnu želju za transformacijom, ulazak zelenih i svježe nove generacije lijevih ili sinkretičkih grupa u mješavinu možda udahne novi život u sveopći politički okoliš Balkana i okolice.
Nova generacija zelenih političara – katkad poduprtih uključivim koalicijama – koja se pojavila na pozornici, poput zagrebačkog Tomaševića, beogradskog Veselinovića, istanbulskog İmamoğlua i budimpeštanskog Karácsonyja danas postaju najznačajnija prijetnja trenutačnim vladarima i njihovim modusima opresije. Ističući vrline slobode, vladavine prava i jednakosti, ovi novi vođe nude nadu ljudima osujećenima desetljećima polarizacije pod današnjom europskom političkom elitom. Ovo stanje pokazuje da su nam potrebne vrijednosti zelenih politika, a ne samo naziv zelene stranke. Dok su autokrati poduprti i prošireni regionalnim savezima14Dva zemljovida: Balkan u središtu Orbánova i Erdoğanova neobuzdanog ekspanzionizma, Novi Plamen: https://www.noviplamen.net/glavna/dva-zemljovida-balkan-u-sredistu-orbanova-i-erdoganova-neobuzdanog-ekspanzionizma/, lokalni vladari koji prvenstvo pripisuju zelenim vrijednostima suprotstavljaju se ovom ekspanzionizmu međusobno se podupirući. Baklja je zapaljena u Istanbulu i glavni gradovi naše regije danas je pronose dalje.
PREVELE: HANA SAMARŽIJA i VERICA REKIĆ