Stilske vježbe

Ime

Sad mi je sve savršeno jasno. Otkrio sam značenje svog imena. A ja vjerujem da su određene stvari predestinirane. Buljim u ekran koji treperi i ne želim u vlastitim očima, od sada, izgledati drugačije nego prije nekoliko trenutaka dok mi još ništa nije bilo jasno. Ali znam da je to sada nemoguće. Kao da sam uspio saznati datum i sat svoje smrti. Tako se naime osjećam. 
Jutros nisam zaobišao niti jedan uobičajeni ritual. Napravio sam kavu, dodao joj malo šećera i par kapi mlijeka, sjeo sam na kauč, uzeo novine u ruke, otpio par gutljaja tople tekućine i zapalio cigaretu. Na posao sam otišao uobičajenim putem držeći se rute kojom moje noge već po automatizmu hodaju. 
Ne volim izazivati sudbinu pa se čvrsto držim određenih svakodnevnih navika. Svako jutro mora proteći unaprijed zacrtanim redom. Na posao moram ići već ugaženim tragom. 
Ipak, kad sam rekao da nisam zaobišao niti jedan uobičajeni ritual zapravo nisam govorio istinu. 
Hodajući kroz proljetno jutro nešto sam se zamislio i to je dovelo do toga da nisam kupio cigarete na kiosku na kojem to obično činim. A razmišljao sam o koječemu, zapravo ni o čemu bitnom, sve o nekim tako sitnicama bez reda i smisla. 
A sada sam uvjeren da je od toga sve počelo. Sada sve izgleda drugačije. 
Mala knjižara u kojoj radim čini se tuđa i nepoznata. Moja inače omiljena muzika predstavlja mi smetnju. I dlanovi koje držim položene na tastaturi nekako su poružnili, prsti su kraći i neuobičajeno zgrčeni. I ovi ljudi koji me svakodnevno posjećuju čine se drugačijima. Pitam se da li oni sve ovo primjećuju. Sada kad konačno znam kako se zovem. 

Lucky

Sanjao sam da je uginuo. 
Ležao je sklupčan na stolici pored peći u porodičnoj kući koju smo svi osim njega odavno napustili. Posvuda oko njega namještaj je prekrivala prašina. Boja na drvenariji je ispucala. 
U dvorištu su maleni zarasli travnjak prekrile prezrele višnje koje niko nije obrao. Na stazi, koja okružuje travnjak, između cigli kojima je popločana izdžikljao je korov. Ambar je skoro potpuno strunuo, a jorgovan toliko izrastao da mu grane dodiruju krov ambara. Ruže su podivljale i obmotale orah ispod kojeg su rasle. Fasada na kući je isprana. 
Sva su napuštena mjesta tužna i tiha. A sada više ni Luckyev lavež ne narušava tugu i tišinu zaborava. Njegovo malo neodoljivo žuto bijelo tijelo nepomično leži i njegova je njuškica suha. 
Usred noći probudio sam se neutješan. 
Sve je kutke kuće djetinjstva moj pogled u snu prošao. A onda se okrenem oko sebe i shvatim da zapravo ne znam gdje se nalazim. Ne čini mi se i da se sjećam žene koja leži pored mene. Pomislim da i dalje sanjam i znam da sam u pravu.
Sve je san i nikad se ništa nije dogodilo, ali zašto sam onda ovako tužan.

Školjka

 
Držim je na polici među knjigama odmah iznad uzglavlja mog kreveta.
Našao sam tu školjku na stolu u nekoj kafani. Zaljubio sam se čim sam je ugledao. Izgledala je kao pravo remek djelo, bila je potpuno savršena sedefasta tvorevina sa koncentričnim blijedo ljubičastim šarama. Nikada ranije nisam u prirodi vidio takvu školjku. 
Podigao sam je sa stola, stajala je pored pepeljare. Bila je sitna, mogla se izgubiti u mom dlanu. Prislonio sam je na uho i začuo predivan šum. 
Imala je more u sebi.

MARKO TOMAŠ 

KNJIŽEVNIK, KOLUMNISTA, UREDNIK. DO SADA JE OBJAVIO 15-AK KNJIGA.