Uzvišeno
Oko mene žene zlostavljaju žene, one koje za njih čiste, one što im prodaju stvari, one kojima su zavidne, one koje od njih imaju više, i one koje od njih imaju manje, one što za njih šiju jeftine komade odjeće mokreći u pelene, ugnjetavaju svoje kćeri, zato što su, poput njih, žene, nemoćne da se odupru, jer se u njima ogledaju
Paučina je sve zaposjela otkako je majka umrla. Posvuda vidim samo načine na koje će ljudi skončavati iako sam pokušavala razumjeti načine na koje se ponašaju. Teritorije, zastave, prezimena na ovom mjestu su važniji od krvi. Možda se zato kaže da su ljudi koji umru na boljem mjestu. Majka se jako plašila bolesti. Umrla je prije nego što se uplašila umiranja. Noću su mi puna usta paučine. Ujutro je izvlačim iz trepavica. To nije ono što klizne paukovima s jezika pa se raskonča u mekane nabore. Ovo pod mojim jezikom je praznina koja se materijalizirala. Moguće je da je takve kućne nakupine žalovanja Bruno Šulc nazivao mijazme. I vedro i oblačno je okrutno. Pseći pogledi sve tužniji.
Svi ćemo nelijepo umirati. Samo neki će samo umrijeti.
Kad sam jednom negdje pročitala da su gnostici vjerovali kako anđeli pitaju umiruće odakle dolaze, laknulo mi je, jer ja možda ne znam ko sam ali znam da tamo odakle ja tragam za početkom konca, muškarci zlostavljaju žene, šamaraju ih, čupaju, siluju, u raznolikim razmacima, polagano, komadaju iznutra, iskupljuju njihovim tijelima svoje bjesove zbog nesretnog rata, nesretnog djetinjstva ili nesretne majke, ili svega toga zajedno, tuku ih na parkinzima, u haustorima, na plažama, ne balkonima, u spavaćim sobama, u kancelarijama, tuku svoju djecu, koja su se rodila slučajno, ili namjerno, jer tako treba, djecu koje će izrasti u ličnosti koja će proširiti spektar nerazbirljivih poremećaja ličnosti.
Oko mene odrasli ljudi, a sve češće djeca, zlostavljaju životinje tako maštovito i precizno osmišljeno, Torquemadinom dovitljivošću, kasape ih, sjeckaju, vješaju, gnječe, ubadaju, mrcvare, s osmijehom, zadivljeni sobom, jer njihov je svijet, ovaj svijet što se pred njima raspada. Ja dohodim ka smrti iz jednog svijeta u kojem su ljudi nesretni mučitelji i egzekutori jedni drugih ne zbog gladi, niti zbog suše, već zato što je njihovo nesvjesno pretpotopno, neopozivo nasilno i perverzno.
Oko mene žene zlostavljaju žene, one koje za njih čiste, one što im prodaju stvari, one kojima su zavidne, one koje od njih imaju više, i one koje od njih imaju manje, one što za njih šiju jeftine komade odjeće mokreći u pelene, ugnjetavaju svoje kćeri, zato što su, poput njih, žene, nemoćne da se odupru, jer se u njima ogledaju.Poznajem ženu koja je stalno nasmijana i ne voli žalosne ljude. Pitam se kako će umirati. Poznajem i ženu koja mašta o tome da posjeduje ljude kao stvari. Pitam se kako će umirati.
Pitam se kako ću umirati.
Ovdje gdje ja opetovano skrećem u pogrešnu krivinu, ljudima vrhunac žudnje pričinjava imati gospodara jer to oslobađa, to umiruje, samoponižavanjem se hrani ranjena zvijer koja zna da ne zaslužuje, ništa ne zaslužuje. Nagnuće ka biti gospodarom jasnija je banalija, želja da se bude neko kako bi se zaboravilo da smo niko. A šta je s nama kojima je,kako se već pitao Baudelaire, svejedno hoćemo li pobijediti ili izgubiti? Jer život je hitrina, sve izmiče ili promiče, u staccatu, niko nema vremena čitati duge knjige a kamoli pisati ih, nego što kraće i potresnije, pa možda ostaviš u nekome trag, ili tačnije, možda vam se tragovi, ili tačnije upitnici sudare, (ili ljepše rečeno, možda se sljube), i onda ono napisano više neće biti važno, jer, zar nije važnije da je vlažnjikavo i toplo?
***
Ispred mog prozora je bor koji će sve nadživjeti. Čini se kako ima nečeg kantovski uzvišenog u tome. Već neko vrijeme je ono najnježnije u mom životu. Ne govori ali tješi. Ne grli ali umiruje. To je nesalomljiva nježnost Kordiljera kojom se može voljeti samo ono čemu ili kome se ne može više vratiti.Nadrasta sve ono isuviše ljudsko, sve te mjehuriće u odnosu na njegove iglice koje će trajati. Samo zato još mogu disati.
DIPLOMIRALA JE NA ODSJEKU ZA BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU. OBJAVILA JE DVIJE ZBIRKE PJESAMA: IZMEĐU DVOJE (2005.) I SRČANE SATURNALIJE (2019.) I ONTIČKE I ONTOLOŠKE HALJINE ŽENSKOSTI (ZBIRKA ESEJA I KRITIČKIH OSVRTA) (2022.). GOSTOVALA JE NA BROJNIM REGIONALNIM PJESNIČKIM SUSRETIMA. PJESME SU JOJ PREVOĐENE NA MAĐARSKI, RUMUNSKI I NJEMAČKI JEZIK.