Kratki rezovi seksa, nevjere i smrti

K ako bi opravdao trajanje od preko tri sata i pritom očuvao pažnju i dostojanstvo svoje publike, kakav film mora biti uistinu izuzetan, a takva režijska odluka razborito motivirana. Kratki rezovi, kultno djelo redatelja Roberta Altmana iz 1993. godine, upravo je takav film. Temeljeni na devet crnohumornih novela i jednoj pjesmi tada provokativnog Raymonda Carvera, Altmanovi Kratki rezovi tkalačkom preciznošću isprepliću samo naizgled nevezane živote dvadeset i dvije građanke i građana Los Angelesa, pritom postavljajući supstancijalna egzistencijalna pitanja o mogućnosti održivih muško-ženskih odnosa, ljubomori, etičkom značaju nevjere, alkoholizmu, braku, boli i smrti. Glumački ansambl Kratkih rezova sačinjen je od mnoštva onda mlađahnih i tek vidno talentiranih tridesetogodišnjakinja i tridesetogodišnjaka koje danas poznajemo kao nepobitna glumačka imena, poput Frances McDormand, Toma Waitsa, Julianne Moore i Roberta Downeya Jr.-a. Već s prvim kadrovima filma – općim planovima zrakoplova koji danonoćno osvijetljeni Los Angeles nadlijeću u epskoj borbi protiv voćnih mušica – saznajemo da je Altman u svoje remek-djelo gotovo proročki umetnuo glumice i glumce koji će u narednih trideset godina postati pionirke i pioniri glumačkih kordona. Altman se, konačno, nije libio visceralno povući tad još kontroverznije poteze filmskih prikaza smrti djece, frontalne golotinje žena i muškaraca, teškog alkoholizma i tinejdžerskih samoubojstava. 

Naizgled nasumična sekvenca zrakoplova koji grad prskaju pesticidima isprepleteno nas upoznaje sa sva dvadeset i dva protagonista djela. Gotovo mitsku borbu protiv voćnih mušica s televizora suspendiranog u ljigavoj bijeloj limuzini vozača alkoholičara Earla Piggota (kultno cinični pjevač i glumac Tom Waits) pripovijeda uspješni televizijski komentator Howard Finnigan (Bruce Davidson), koji sa svojom suprugom Anne – domaćicom ovisnom o katalozima za naručivanje (Andie MacDowell) – i osmogodišnjim sinom Caseyem živi onkraj klupske kabaretske pjevačice Tess Trainer (zbiljska pjevačica Annie Ross) i njezine izuzetno talentirane, no depresivne kćeri violončelistice, kasne tinejdžerice Zoe (Lori Singer). Howardov i Annein plahi i medoliki čistač bazena, Jerry Kaiser (Chris Penn) najbolji je prijatelj filmskog šminkera Billa Busha (Robert Downey Jr.) i njegove supruge, Honey (Lili Taylor). Jerryjeva supruga Lois (Jennifer Jason Lee) čitave dane provodi na telefonu nudeći vrlo tražene usluge telefonskog seksa i paralelno se –  eksplicitno opisujući sočno pušenje kurca – brinući za djecu, što Jerryja, odmah shvaćamo, frustrira i kastrira. Bill i Jerry stoga razvijaju efebofilsku opsesiju kasnim tinejdžericama, međusobno si lažući da su bili u situaciji vidjeti i dirati njihova glatka, meka tijela.

Earl svoje onesviještene goste na početku filma odvozi u jeftin lokal svoje supruge konobarice i Honeyene majke, Doreen Piggot (Lily Tomlin), s kojom u trjeznijim trenucima sporadično živi u kampu prikolica. Dok Howard unutar limuzine s blesimetra spekulira hoćemo li mi uništiti voćne mušice ili, nešto dramatičnije, one nas, dva dotad strana para – imućni liječnik Ralph Wyman (Matthew Modine) i njegova supruga, dobro prodavana umjetnica Marian (Julianne Moore) te nezaposleni trgovac Stuart (Fred Ward) i najamna dječja zabavljačica Claire Kane (Anne Archer) – prisustvuju Zoeinom koncertu, arbitrarno dogovaraju za zajedničku večeru i trenutačno sažalijevaju tako nasumičnu odluku. Marianeina sestra Sherri (Madeleine Stowe) u znatno je manje buržujskom ugođaju majka troje glasne djece udana za neozbiljnog policajca Genea (Tim Robbins), koji se gotovo nimalo ne trudi sakriti svoju izvanbračnu aferu “s netom razvedenom” Betty Weathers (već tad ogrubjela Frances MacDormand), bivšom suprugom jednog od pilota Stormyja Weathersa (“Je li to njegovo pravo ime? Gdje su našli ovog lika?“ upitat će pijani Ralph na koncu filma naočalama prekrivno lice glumca Petera Gallaghera). Čim nas Altman barem okvirno upozna za svojim manama duboko protkanim likovima, spreman je započeti svoju igru njihovim životima.

Stuart i njegova dva prijatelja, amaterska ribolovca, posjećuju Doreenein lokal i verbalno ju seksualno zlostavljaju zbog prekratke suknje. Ponižena i uzdrmana neočekivanom neugodom, Doreen na povratku u prikolicu dan prije Caseyevog osmog rođendana dijete snažno udara automobilom. Međutim, Casey naizgled netaknuto ustaje i odbija sve Doreeneine usrdne ponude pomoći, odajući dojam da je nitkov pobjegao s mjesta nesreće. Nakon što za Caseya u lokalnoj slastičarnici naruči sofisticiranu tortu optočenu ilustracijama bejzbolskih palica, majka Anne u kući ga zatječe usnulog i slijepljenog s foteljom. Howard trenutačno odlučuje da Caseya preko veze valja odvesti u bolnicu, no dječak i uz stalnu medicinsku njegu ostaje – premda stabilnog pulsa – bez svijesti. Dok obitelj Finnigan naizmjence hodočasti bolničkom čekaonicom, neočekivano se ukazuje Howardov otuđeni no oportuno vrlo ponosni otac Paul (Jack Lemmon), kojeg televizijski komentator nije ni vidio ni čuo više od dvadeset godina. Na zajedničkom doručku sazdanom od mlakih bolničkih pahuljica, Paul se prisjeća Howardove dječačke prometne nesreće. Prema Paulu, kad je Howardova potresena majka nakanila posjetiti svoju sestru za trunku smiraja, Paula i golu sestru pronašla je u klinču, što je i prekinulo njihov brak te ikakav odnos oca i sina. Gene istovremeno obiteljskog psa, kojeg ne može podnijeti uslijed njegovog stalnog lajanja, ostavlja u nasumičnoj ulici i dokono čeka Bettyjin povratak s očigledno na licu mjesto izmišljenog posjeta polusestri.

Nakon podrobnog sekualnog zlostavljanja Doreen u lokalu, Stuart i njegovi prijatelji Gordon (Buck Henry) i Vern (Huey Lewis) odmeću se na trodnevnu ribolovnu avanturu. Već prvog dana, u vodi pronalaze mrtvo tijelo obnažene mlade žene. Umjesto da trenutačno pozovu policiju, trojac nakon nekoliko čašica konjaka većinskim glasanjem odlučuje tijelo privezati uz kamen kako ne bi otplutalo i nastaviti pecati. Prikupivši dovoljno doista golemih pastrva, kukavički trojac ipak naziva policiju. Stuart se kući vraća strastvenoj Claire željnoj intimnosti, no priznaje joj što su učinili i njezin žar zamire pred prijezirom spram činjenice da su mogli pecati netom onkraj mrtvog tijela. Tijelo je uskoro identificirano kao silovana i udavljena dvadeset trogodišnjakinja, a Claire iz osmotski upijenog osjećaja krivnje ili želje da se iskupi za suprugov neukus posjećuje njezin pogreb. Stormy, uvijek kivan na aktivni seksualni život bivše supruge koja još uvijek nosi njegovo prezime (“Ladica s kondomima ti je ostala otvorena.”) Bettyjno odsustvo s još jednim ljubavnikom koristi kako bi, prema obećanju danom Betty, pokupio antikni sat koji je pripadao njegovoj majci, no dan uistinu provodi izlijevajući kemijski izbjeljivač na njezinu svilenu odjeću i motornom pilom kidajući sve što njegova supruga posjeduje. Istovremeno, Bill i Honey utegnuti dom susjeda koji su im ostavili ključeve koriste za zabavu, pa puše i Honey šminkaju kako bi izgledala brutalno prebijeno. Štoviše, Bill s nožem zabijenim ispod Honeyinog pazuha organizira čitavu fotografsku sesiju posvećenu svojoj fiktivno zlostavljanoj supruzi. Gene, dodatno iziritiran zvocanjem djece oko nestalog psa, kod Verna pronalazi slično i tiho pseto te ga loše odglumljeno vraća svojoj familiji. Netom prije svoje nasumične večere sa Stuartom i Claire, par Wyman – liječnik Ralph i umjetnica Marian – zbog Ralphove kliničke ljubomore zapadaju u oštar sukob. Marian konačno priznaje da je, izuzetno pijana, Ralpha u automobilu jednom prevarila s kolegom umjetnikom. Par sukob raspliće na emocionalno nedvojbeno najzreliji način, mućkajući litre pina colada i odajući se teškom pijanstvu. Kad ih posjete, Stuart i Claire jednako su potreseni sasvim različitim problemom, a navodno benigna večera promeće su u razuzdanu, višednevnu pijanku. 

Natrag u bolnici, Caseyeve se oči na Annenino oduševljenje na trenutak otvaraju, no uskoro mu se u lubanji obrću u bjeloočnice i dječak naglo umire. Svjedočeći događaju koji uistinu nije imao pravo vidjeti, Howardov otac i Caseyev djed Paul tiho napušta bolnicu. Rastureni par plačući se vraća kući i informira već depresivnu Zoe o smrti dječaka kojeg je tinejdžerica poimala kao mlađeg brata. Sljedećeg dana, Zoe se – razorena pritiskom majčinog apatičnog alkoholizma, životom bez oca o kojem kruže samo brutalne priče, Caseyeve smrti i svoje izolacije – ubija ugljikovim monoksidom paleći automobil unutar sićušne garaže, a umire održavajući privatni posmrtni koncert za Caseya i sebe. Kad se njezina majka napokon vrati doma i pronađe Zoeino beživotno tijelo, na šok reagira jedino kako itko u filmu uopće i zna – opijajući se do nesvijesti. Drugdje u Los Angelesu, na pikniku sa svojim suprugama i djecom, Jerry i Bill uočavaju dvije sasvim nedužne starije tinejdžerice na biciklima i rekordnom brzinom smišljaju benignu izliku da se odvoje od društva. Bill tamnokosu tinejdžericu relativno uspješno poziva na intimni posjet lokalnoj spilji, no uskoro začuje vriske užasa dok odbijeni i seksualno frustrirani Jerry drugu djevojku (Susie Cusack) tupim kamenom tuče do smrti. Na golemu sreću lika koji se iz jedinog donekle pristojnog muškarca u filmu prometnuo u ubojicu, ubojstvo je zameteno golemim potresom, a djevojčine rane pripisane su njezinoj nepametnoj blizini odrona stijena. Jedini likovi koji zatječu nešto nalik sretnom kraju oni su mrtvo pijani: Doreen i Earl divlje se napijaju i opet zbližavaju u svojoj prikolici, a bračni parovi Wyman i Kane svoje frustracije tope u sve više i više žestokog alkohola. 

Ključno je napomenuti da – iako spajaju navodno odvojene narative – Altmanovi kratki rezovi nevidljive montaže nipošto nisu slučajni. Motiv kojim jedna sekvenca završava – štok vrata, riba, kruh, ili pas – u drugom će kontekstu biti prvi kadar narednog reza, čak i ako se trenutne aktivnosti likova posve razlikuju. Altman je, ukratko, u samo tri sata preispitao vodeće tematske cjeline muške seksualne ljubomore, nevjere, nemogućnosti uravnoteženih muško-ženskih odnosa, teret alkoholizma i dječju smrtnost. Međutim, smatrati prikazane narative doista odvojenima bilo bi i naivno i površno. Altman, vjerno slijedeći Carverove cinične pripovijetke, poprima osebujan epistemički i etički stav spram seksa, preljuba i smrti. Seks, začuđujuće, nije mistificiran kao životna alfa i omega kadra legitimirati nečije postojanje i samopoštovanje, nego kao prenapuhan društveni imperativ vrjedniji kao prazna sanjarija – poput Billovih i Jerryjevih sanjarija o spolnom općenju s djevojkama u pubertetu – no kao zbiljski psihofizički akt. Parovi najžešće testirani teškom ljubomorom nisu ujedno i oni seksualno najaktivniji, jer je junakinja kojoj telefonski seks jest posao, Lois, stvarnim seksom sa svojim suprugom posve zgađena, a prve natruhe nježne i spontane seksualnosti krajem filma tek na trenutak vidimo kod bračnog para Kane, čija seksualna želja zamire kad Stuart prizna da su tri dana marinirali truplo nepoznate žene. Jednako zanimljiv Carverov je i Altmanov sud o nevjeri, jer je bračna prijevara prikazana kao nešto što gotovo svi čine (“Jesi li ti kad prevarila Ralpha?” Gerri upita svoju sestru koja, saznajemo, doista jest prevarila Ralpha. “Ja nisam prevarila Genea…otkad sam rodila djecu.”) ili, poput Billa i Jerryja, strastveno sanjaju učiniti. Ženski su likovi oko puko seksualne prijevare, također, znatno flegmatičniji nego muški. Svjesna da joj Gene kao razloge za svoje cijelo noćne izostanke i nasumične brojeve telefona zgodnih vozačica koje je zaustavio u prometu nudi potpune gluposti, Gerri ne očajava i ne sažalijeva se, nego testira granice njegove mašte i potom, dopadne joj li se novi nonsens, umire od smijeha. Kao polarna opreka, Ralph na Marianeino priznanje da ga jednom, u obeznanjenom stanju, bez ikakvog predumišljaja jest prevarila, reagira uvrijeđeno, bijesno i posramljeno, kao da je stekao ranu koju zaliječiti može samo razmaženim durenjem i desetkom snažnih koktela. 

Vrijedi napomenuti da je različit odnos muškaraca i žena prema prijevari empirijski poduprt i evolucijskom psihologijom. Naime, žene znatno težom prijevarom smatraju emocionalno zbližavanje s trećom osobom, jer se time urušava sama supstancija ljubavnog odnosa, a muškarci oni seksualnu. Evolucijska psihologija ove različne preokupacije tumači činjenicom da je ženama opasnije da ju muškarac napusti i resurse uloži u kakvu drugu djevojku, dok je za muškarce sramotnije da žena ostane trudna s drugim, a on potom u to tuđe dijete ulaže svoju ljubav, ne znajući da je prevaren. Dakako, evolucijska psihologija cijepljena je od društvenog konteksta, no ne čudi da će patrijarhalno društvo kao enciklopedijsku definiciju prijevare odabrati onu koja osobito bolno pogađa muškarce. Međutim, Altman preispituje i sam smisao prijevare, jer ni oni koji varaju ni oni koji su prevareni nisu sretni: odveć su mučeni kratkim rezovima svakodnevnog života, preuzimanjem odgovornosti za svoje postupke i mirenjem sa životima kakve su si samo rasprostrli. Valja napomenuti da autori nisu samo gotovo pa pesimistični spram muško-ženskih odnosa, nego i, gotovo houellebecquovski niskih očekivanja od svojih junakinja i junaka, spram međuljudskih odnosa uopće, budući da naše anti-junakinje i junaci traljavo žive sami sa sobom, a još traljavije održavaju ikakve suvisle interpersonalne relacije. Konačno, Carver i Altman nude nam pomireno čitanje smrti kao neizbježnog dijela tkanja života iz kojeg, surovošću sudbine kao sestre blizanke slučajnosti, izuzeta nisu čak ni djeca. Kratki rezovi života naših dvadeset i dvije protagonistice i protagonista ujedno su isječci naših života, protkanih smrću bližnjih, prijevarama, traumama i polomljenim odnosima. Ako kanite razumjeti međuljudske odnose, život i grubu nasumičnost smrti, gledajte Richarda Altmana.

HANA SAMARŽIJA 

POLITIČKA EPISTEMOLOGINJA, KOLUMNISTICA I PREVODITELJICA, KOJA PIŠE DOKTORAT NA SVEUČILIŠTU U WARWICKU U VELIKOJ BRITANIJI.