Jednom uz Partiju, uvijek uz partiju

„Sindikalci za septembar najavili proteste!“ vijest je kojom su domaći portali posljednjih mjeseci lovili klik više. Sve drugo u Bosni i Hercegovini, a da se tiče sindikalne borbe, odavno je pucanj u prazno nekolicine koja sebe doživljava perjanicama te interesne radničke organizacije. Jer, niti će biti protesta, niti će se, ako ih i bude, išta bitnije dogoditi u zaštiti radničkih prava. Iskustva proteklih 30 godina su potvrdila: dovoljno je da poslodavac nađe „modus“ suradnje sa prvim sindikalcem, da uz njegovu pomoć podijeli jednokartnu pomoć ili minimalno povećanje plate, koja se po novogovoru aktuelnog federalnog premijera sada zove „minimalna naknada za rad“,  i „mirna Bosna“.

Septembar došao. U međuvremenu, u Parlament je „proguran“ sindikalni zahtjev za minimalnu plaću od 1.000 KM. Protesti više nisu opcija, jer, moglo bi ih se tumačiti kao priklanjane nekoj političkoj opciji u predstojećoj izbornoj kampanji. Odlazeći parlamentarci svakako su odavno u tom filmu. Nije da Sindikat nije nešto i poduzeo, ali, u efekte teško da je iko više i vjerovao.

Sindikati i udruženi rad

Kada sam dalekih 80-tih prošlog stoljeća godina prvi put ušla u fabriku, gdje sam po završetku školovanja dobila posao „novinara u udruženom radu“, prvi put sam se susrela sa Sindikatom uživo. Bio je to i moj prvi susret sa pećima u kojima se topio kvarc, postajući silicij. Ta mi je slika oduzela dah, ne zbog vatre u grutlu peći, već zato što sam je pred njenim „vratima“ bio čovjek! Odnosno, radnik – maskiran do neprepoznatljivosti, što zaštitnom opremom, što isijavanjem svega i svačega iz te peći. Budući konzument vijesti koje ću pisati! Njemu i još hiljadi drugih ja ću, pokazalo se, prenositi vijesti ohrabrenja: „veća vrijednost boda“, „regres“, „mogućnost banjskog“ ili „odmor na moru“. Za sve to se „izborila“ meni nedovoljno poznata interesna organizacija – Sindikat – kao i za povoljniju nabavklu zimnice, besplatan izlet u Kumrovec ili neki od „zbratimljenih“ gradova uredno rasporedjenih po svim republikama bivše Jugoslavije.

Te zadatke kao i izvještavanje o radu fabričkog kulturno-umjetničkog društva o kojem se također skrbio sindikat dobila sam u amanet od tadašnjeg glavnog urednika fabričkih novina koji je pak pratio sjednice poslovodstva i u vladao mnogo važnijim temama: poslovnom politikom, od proizvodnih planova do plasmana na svjetskom tržištu i osiguravanja električne energije i sirovina nužnih za tonu silicijuma. Sa ove distance, tada su to bile bezbolne teme. Nije trebalo novinarske pronicljivosti da se prikupe informacije u kojim prodavnicama sindikat ima dogovrene kredite ili „stimulativne cijene“ kako bi radni ljudi (radnici) mogli kupiti „Kluzovu“, tada jako modernu garderobu iz kolekcije Lee Cooper, gdje i kada mogu preuzeti voće, povrće i meso koje je Sindikat nabavio, šta je odlučila komisija za raspodjelu kapacitetima u fabričkim odmaralištima… Sve u svemu, pune ruke posla i za sindikalce i za novinara početnika. I svi zadovoljni.

Štrajk, šta je sad to?

No, kako se samoupravni socijalizam primicao svom kraju i počinjala Markovićeva reforma, a moja malenkost postajala svjesna da radni ljudi sve sa „svojim“ sindikatom ostaju u tim procesima po strani, potreba za, makar i teorijskim definicijama uloge i važnosti „interesnog“ organiziranja radnika postajala je sve veća. I baš kad sam mislila da bar kroz teoriju mogu u fabričkim novinama podsjetiti lidere sindikata, sa ko zna koji put  „obnavljanim mandatima po volji članstva“ šta bi im morala biti stvarna zadaća, nešto se sa radnim ljudima počelo događati. Iako su im na raspolaganju bile plaće u obliku čekova sa odgođenim plaćanjem i brojne „sindikalne“ povlastice, nisu bili zadovoljni. Zborovi radnih ljudi, kao format za iznošenje problema i pronalazak odgovarajućih rješenja u njihovom interesu, nisu imali efekata. Nezadovoljstvo je raslo i u jednom trenutku je i sindikat glasno izgovorio – „Štrajk!!!“. Bio je to pojam većini „radnih ljudi“ poznat samo iz filmova o izrabljivanju radnika u  kapitalističkom sistemu, ciljano dostupnih javnosti. No, za štrajk je i tada kao i u godinama koje će doći, bilo potrebno kakvo-takvo sindikalno vodstvo. A njega nije bilo. Radni ljudi, oni hrabriji, odlučili su izaći iz kapija moje fabrike i blokirati cestu. Bio je to događaj koji je sablaznio partijske i sindikalne centrale, ne samo republičke. Treba li kazati da velike koristi ni od blokade kao ni od pomenutog sablažnjavanja nije bilo, jer uvijek ima gore od goreg. Rat nam je bio u dvorištu. Agresija je počela, a sindikat dobio novi smjer djelovanja – zaštiti društvenu imovinu u fabrici koja je u međuvremenu postala papirnato dioničko društvo, sve sa Markovićevim dionicama. Preskočiću ovdje godine koje su uslijedile i u kojima su radni ljudi, ukoliko nisu bili na ratištima, postali radnici na radnoj obavezi. Preskočiću i period u kojem su fabrike rušene, ne samo granatama već i nezapamćenom pljačkom, ali u kojem su radnici i dalje vjerovali da će, kad se jednom sve smiri, oni nazad na svoja radna mjesta da zarade plate i(li) sindikalne povlastice.

Lakoća sindikalnog liderstva

Kasnih devedesetih, oživljavaju sindikalne borbe metalaca kada je postalo jasno da će industrijski gigant, što je to u (bivšoj) Jugoslaviji bila Željezara Zenica biti iskomadan, kako bi u neprepoznatljivim tragovima bio dostupniji stranim investitorima i domaćim tajkunima. Na scenu su stupili sindikalci kao dokazani zaštitnici radničkih prava. Zahvaljujući njima, radnici su dobili armatura, čeličnih profila i drugih „gotovih proizvoda“ koje mogu prodati da bi mogli prehraniti svoje porodice. Zauzvrat, Sindikat je prvom prodavaču Željezare poklonio zlatni sat (!) te stao uz jednu od brojnih stranaka nastalih u demokratskoj Bosni i Hercegovini.

Drugim riječima, jednom uz Partiju uvijek uz partiju, posebno onu koja ti osigura više ličnog benefita. I tako do danas. Po sličnom modelu su nestajale i druge velike fabrike i nastajali novi sindikati u ovdašnjoj privredi, ali i unutar „budžetskih korisnika“. Sve, naravno, uz uvažavanje administrativnog uređenja države. Tako, dva krovna sindikata u entitetima čine saveze samostalnih granskih sindikata koji su zadržali pravni subjektivitet. Kada se podjeli po „granama“ te doda i ona na „realni“ i „javni“ sektor, dobije se  željena situacija: usitni da bi vladao!

Samo tako, nikome ne smeta da samostalno vodi „tripartitni dijalog“ i pregovara sa poslodavcima i vlastima, što je nerijetko jedno te isto, posebno u „javnom sektoru“. Šta je onda, primjerice, stvarna uloga sindikata u državnim kompanijama – što su u Federaciji većina rudnika? S vremena na vrijeme, oni organizuju radnički neposluh što je prema važećem Zakonu o radu novi termin za prekid rada ili „masovno“ izađu na ulice na način da svaki rudnik predstavlja onoliko rudara koliko njihova matična sindikalna organizacija može platiti autobusa do Sarajeva. Protestiraju dan-dva, ili u ekstremnim situacijama ostanu jamama dok njihovi pregovarači sa zainteresiranim stranama – Vladom i poslodavcem – ne potvrde ranije dogovorene minimalne ustupke.

Ove okolnosti i prag tolerancije

Cijeli taj neharmonizirani sindikalni pokret, kako stanje unutar interesne radničke organizacije prakticiraju definirati visokopozicionirani sindikalci, zapravo je dugogodišnji otvoreni rat između struja u sindikatima koje decenijama pokušavaju priskrbiti poziciju „reprezentativnih“. On je obične radnike doveo u poziciju da i kada neko u njihovo ime pregovara, to ne znači boljitak. Ide se, kažu sindikalci, do granice mogućeg u „ovim okolnostima“ pri tome ne postavljajući pitanje kako se do tih „ovih okolnosti“ došlo? Pitati to  bio bi atak na sami sindikalni pokret sa kojim se lideri svakog pojedinačnog sindikata odavno poistovjećuju. Zato je možda važnije pitanje gdje je prag tolerancije bivših „radnih ljudi“, a danas samo radnika?