Od reproduktivnih prava ka reproduktivnoj pravdi: šta čeka Bosnu i Hercegovinu?
Pitanje o dostupnosti abortusa u Bosni i Hercegovini (BiH) na koje je odgovor lakonsko „da“ uz čuđenje i nevjericu – naročito poslije recentnog slučaja Mirele Čavajde samo se naizgled čini kao prosta, samorazumljiva stvar a zapravo je itekako složena
Pitanje o dostupnosti abortusa u Bosni i Hercegovini (BiH) na koje je odgovor lakonsko „da“ uz čuđenje i nevjericu – naročito poslije recentnog slučaja Mirele Čavajde1Podsjećanja radi, riječ je o slučaju kada su ljekari u Hrvatskoj odbili izvršiti prekid trudnoće u 26. sedmici uprkos tome što je Mirelinoj bebi otkriven zloćudni tumor na mozgu.– samo se naizgled čini kao prosta, samorazumljiva stvar a zapravo je itekako složena pa i zavaravajuća. Pitanje je slično pitanju svrhe feminizma i feminističkih borbi za koje mnoge bosanskohercegovačke žene kažu da su nepotrebne jer „mi već sva prava ionako imamo“.
Reproduktivna prava za koga?
Možda je to tako iz razloga što je feminizam u poslijeratnu BiH došao većinom kroz viktimološki diskurs i strane donatore, stvarajući kroz tzv. endžioizaciju (dobro plaćene) džender profesionalke umjesto gradnjom pokreta odozdo, kroz žensko samoorganizovanje i borbu na ulici i u učionici. Istinska solidarnost među „gubitnicama“ i „dobitnicama“ poslijeratne tranzicije nije se mogla (iz)graditi, naročito ne u vremenima kad je međunarodna zajednica zajedno sa novim etnonacionalnim elitama zajednički radila na potiranju i amneziji jugoslovenskih socijalističkih vrijednosti i prava žena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), a samim tim i Socijalističkoj Republici BiH (SRBiH). U današnjoj je „daytonskoj“ BiH feminističko pitanje reproduktivnih prava izgubilo neophodnu političku oštricu tako što je skrajnuto u privatnu sferu. Ovo u konačnici može imati katastrofalne posljedice za gubitak prava na pobačaj, a što smo vidjeli kada je Vrhovni sud Sjedinjenih američkih država poništio presudu Roe vs. Wade iz 1973. godine koja je ženama davala pravo na pobačaj na temelju ustavnog prava na privatnost vlastitog tijela – što je bio trijumf religijske desnice nakon pedeset godina borbe protiv pobačaja. Isto tako, ako raspravu vodimo samo u okviru prava a ne i društvene pravde, zanemarujemo materijalne intersekcije klase, roda i geografije koje uprkos formalnim pravima svjedoče o konkretnoj nemogućnosti najširih slojeva društva na dostupan i siguran pobačaj.
Atlas evropskih politika o abortusu (European Abortion Policies Atlas), Bosni i Hercegovini je 2021. godine dodijelio svega 48 bodova, dok su, primjerice, Srbija i Hrvatska dobile po 60 bodova.2Države se boduju na osnovu: (1) broja nedelja trudnoće u okviru kojih je abortus dostupan, (2) da li je abortus dozvoljen u svim ili samo određenim slučajevima, (3) kakve se procedure sprovode, (4) da li su stanovnici dovoljno obaviješteni o abortusu i slično. Više na: https://www.epfweb.org/node/857 Iako BiH još uvijek stoji bolje po ovom pitanju od nekih drugih zemalja sa konzervativnijim politikama iz oblasti reproduktivnih prava poput Poljske, Mađarske, Slovačke, Sjedinjenih Američkih Država pa i Hrvatske, sa snažnim uticajem Katoličke crkve po ovom pitanju – a čije politike svjedoče o brutalnim ograničenjima i zabranama prava na abortus te raznim pokušajima delegitimizacije i diskreditacije žena koje trebaju da obave abortus – postavlja se pitanje koje bi to bosanskohercegovačke žene mogle posvjedočiti lakom pristupu pravu na abortus? Vjerovatno samo one bijele, obrazovanije i imućnije, pripadnice srednje klase iz gradskih sredina. Njihove sunarodnice iz ruralnih sredina, siromašne i bez pristupa nacionalnom zdravstvenom sistemu teško da bi to mogle, što ukazuje na to da iako prava možda formalno i postoje, reproduktivna pravda u praksi predstavlja nedostižan društveni ideal.
Ograničenjima vezanim za pravo na abortus su, kako se u Atlasu i navodi, „pogođene sve žene i djevojke, ali su posebno ugrožene one sa niskim primanjima, koje žive u ruralnim područjima, pripadaju romskoj populaciji, seksualne su radnice ili su migrantkinje bez dokumenata“. U BiH i pored postojanja pravnog osnova koji obavezuje na pružanje besplatne i sigurne zdravstvene usluge abortusa, „pobačaj još uvijek nije pod jednakim uslovima dostupan na cijeloj teritoriji BiH“ iz razloga „neobavljanja prekida trudnoće na zahtjev trudnice, visokih cijena, neujednačenih cijena u kantonima, neadekvatne opremljenosti javnih zdravstvenih ustanova opremom, nepotpunim procedurama informisanja pacijentkinja o toku pobačaja te nepostojanja psihološke podrške i savjetovanja tokom procesa.“3Delila Hasanbegović Vukas, „Žensko tijelo između nauke i politike,“ 2021. https://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/zensko-tijelo-i-reproduktivna-prava-izmedu-nauke-i-politike/ Ova autorica navodi i „poražavajući podatak da samo jedan kanton u Federaciji BiH i entitet Republika Srpska na esencijalnim listama lijekova imaju određena kontraceptivna sredstva, dok se u većini administrativnih jedinica oni moraju platiti iz vlastitog džepa, i to po neujednačenim i visokim cijenama. U BiH nema ni sistemske edukacije o metodama, jako su niski nivoi informisanosti, savjetovanja i dostupnosti sredstava kontracepcije.“
Pitanje abortusa na Balkanu kreće se od tabu teme do ustavnog prava, od makedonske „volje žena i otkucaja srca beba“, do hrvatskog „Hoda za život“ protivnika abortusa iz marta 2018. ali i njegovog kontraskupa „Hod za slobodu“, preko srbijanskih slogana protiv bijele kuge „Dosta reči, nek zakmeči“4Petra Živić, „Abortus- od ustavnog prava do tabu teme na Balkanu 9.8.2018. https://www.bbc.com/serbian/lat/balkan-45120534 .
U etnički duboko podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu sa jakim uticajem religije i rastućeg konzervativizma neodvojivih od dominantnog patrijarhalnog etnonacionalizma i etnokapitalizma, koji nastoje revidirati jugoslovensku socijalističku istoriju, prilično se ćuti. U toj ćutnji zaboravljamo na to da su prava i pravde, pa i one reproduktivne nakon Drugog svjetskog rata, izvojevane zajedničkom borbom žena Jugoslavije protiv fašizma i okupatora i radom AFŽ-a na dodatnom osnaživanju žena tokom i nakon revolucije.5Tijana Okić i Andrea Dugandžić, ur. Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (Rosa Luxemburg Stiftung, 2015). Ako je jugoslovenski Ustav iz 1945. ženama dao pravo glasa i razvoda, Krivični zakonik iz 1951. je ukinuo kaznu za ženu koja sama izvrši ili pristane na izvršenje pobačaja dopuštajući pobačaj u slučajevima kada bi nastavak trudnoće ugrožavao život i zdravlje trudne žene te u drugim opravdanim situacijama. Ustavom iz 1974. je ženama garantovao pravo na pobačaj, što u istoriji čovječanstva predstavlja jedinstven primjer gdje su svega dvije države na svijetu to pravo ženama ustavom jamčile ustavom – i to Jugoslavija i sovjetska Rusija.6Ankica Čakardić, „Pitanje abortusa je i radničko pitanje“, 7.11.2016 https://www.portalnovosti.com/ankica-cakardic-pitanje-abortusa-je-i-radnicko-pitanje
Prostori slobode
O vrstama strukturne opresije i nepravde prema ženama u BiH i regionalno govorilo se i na feminističkom festivalu BLASFEM, koji se 27. i 28. avgusta po četvrti put održao u Banjaluci okupljajući regionalne, jugoslovenske feministkinje. Pitanje reproduktivnih prava i pravde nije nešto o čemu treba da se govori unutar četiri zida, već javno, kako prava stečena kroz borbe u nedostatku istih ne bi bila dokinuta. Pitanje abortusa nije samo pitanje zdravstvenog sektora već i pitanje uslova u kojima bh. žene danas rade i žive, pitanje dostupnosti škola, vrtića, produženog boravka za njihovu djecu, pitanje obrazovanja, njihovih plata i nepristajanja na ucjene od strane poslodavca te pitanje kontinuiteta patrijarhata kao strukturne opresije.
U sklopu panela ali i neformalnim razgovorima, konstatovale smo ćemo, kako stvari sada stoje, nekad osvojene slobode ponovo morati braniti i to mimo nacionalnih državnih okvira. Kao što je jedna učesnica BLASFEM-a pomenula „samo je pitanje dana kada će na sarajevskom UKC-u zasjesti imam, odnosno na banjalučkom Paprikovcu pop.“ Jedan od panela BLASFEM-a nosio je naziv Ženska antifašistička radničke akcija (ŽARA) koja bi, u svrhu većeg uvezivanja oko ženskih pitanja, djelovala i agitovala digitalno i platformski. Na taj način bi se žene iz bivše Jugoslavije i internacionalno povezivale i uključivale u teorijski i praktični rad organizujući otpor i proteste vezano za različite oblike nasilja, mizoginije i nepravde prema ženama kritikujući između ostalog odnos države prema reproduktivnoj pravdi. Neposredno nakon BLASFEM-a, 31. avgusta, Kolektiv za feminističku misao i djelovanje je u Prištini organizovao veliki protest koji su prenijeli portali regionalnih feminističkih organizacija ali i pojedinke i pojedinci širom regiona nakon slučaja u kojem je petero osumnjičenih silovalo 11-godišnju djevojčicu u parku u Prištini. Parola „Ako se plašiš mraka, zapalićemo ovaj grad“ snažno je odjeknula u regionu kao i podrška ženama sa Kosova koje su glasno ustale protiv muškog nasilja, kulture silovanja i protiv patrijarhalne države u kojoj je nasilje prema ženama svakodnevnica a koju, nažalost sve dijelimo.
O abortusu kao radničkom, sindikalnom i klasnom pitanju ali i pobunjenim umovima u socijalnoj filozofiji, na BLASFEM-u je govorila i profesorica filozofije Ankica Čakardić predstavivši svoju istoimenu monografiju7Ankica Čakardić, Pobunjeni um: eseji iz radikalne socijalne filozofije (Jesenski i Turk, 2021).. U fokusu su bila i pitanja ginekološkog nasilja u slučajevima raka maternice te osnaživanje žena da autonomno odlučuju o svom tijelu o čemu je govorila arhitektica i spisateljica Marija Ratković. Festival je tako otvorio nove i nastavio stare feminističke teme u atmosferi polemike ali i podrške jugoslovenskim feminizmima i feministkinjama dajući omaž zajedničkoj borbi ne samo za ženska i reproduktivna prava već i reproduktivnu pravdu i pravdu za žene koja je neizostavni dio društvene pravde pokazujući da evropska periferija itekako ima artikulisan jezik i kritiku da ova pitanja dovede u globalni kontekst kao i da govori informisano, sa lokala.
Nove bosanskohercegovačke migrantkinje i njihova djeca
Pitanje reproduktivne pravde i prava na abortus nije izolovano, ono sa sobom pokreće i druga, šira pitanja otvarajući prostor za proučavanje intersekcija rase, klase i roda. Tokom BLASFEM-a, panel o Ženskoj antifašističkoj radničkoj akciji (ŽARA) otvorila je istoričarka Ivana Pantelić, diskutujući o jugoslovenskim feminizmima između dva svjetska rata, a dopunila psihološkinja i umjetnica Tanja Marković tematizujući rad Žena u crnom oko ratova 1990tih u BiH. BLASFEM je pokušao da se uhvati ukoštac sa intersekcijama rase, klase i roda o čemu je govorila teoretičarka Jelena Savić govoreći o strukturnoj nevidljivosti Romkinja u Srbiji i tzv. „gadjo-supremaciji“ a pitanja hrane i ženskog socijalno-reproduktivnog rada u vrijeme krize izazvane ratom u Ukrajini u okviru panela „Gdje smo, šta smo, šta ćemo jesti“ moderirala je inženjerka agroekonomije Leila Šeper.
Slične intersekcije uočene kod novih migrantkinja sa Balkana koje su kao razloge svog odlaska navodile međugeneracijsku odgovornost: odgovornost porodici koju ostavljaju nastavljajući da im šalju novac ali prvenstveno odgovornost prema budućnosti svoje djece. Nakon potpisivanja Zapadnobalkanske odredbe iz 2015.8https://www.make-it-in-germany.ba/fileadmin/MiiG_Fachkraefte/PDF_s/Fachkraefte/Visum/2021_01_04_Einwanderung_nach_Deutschland_zwecks_Arbeitsaufnahme_BH.pdfbh. radnici i radnice mogu nesmetano doći u Njemačku za poslom, a kako su dostupni poslovi obično u sektorima njege, čišćenja ili gastronomije, odnosno, kad je riječ o muškarcima, u sektoru građevine. Za razliku od migranata drugog talasa, koji su činili fakultetski obrazovani ljudi a naročito prvog talasa, kad su na rad u fabrikama i građevini privremeno odlazili većinom muškarci, danas odlaze čitave porodice. Riječ je o kvalifikovanoj radnoj snazi obično bez univerzitetskog obrazovanja ili radničkoj klasi čije se odsustvo itekako osjeća a pretpostavke su da je BiH od 2015. naovamo nezvanično napustilo preko pola miliona radno sposobnih ljudi9BiH za devet godina napustilo skoro pola miliona građana: Ljudi najviše odlaze zbog nestabilne političke situacije“, 20.12.2021, https://www.aa.com.tr/ba/balkan/bih-za-devet-godina-napustilo-skoro-pola-miliona-građana-ljudi-najviše-odlaze-zbog-nestabilne-političke-situacije/2452190.
U istraživanju koje sam u periodu od 2018-2021 sprovela u Njemačkoj pod nazivom „Okupiraj ili emigriraj: društveni protesti i ekonomske migracije u BiH“10Danijela Majstorović, Discourse and Affect in Postsocialist Bosnia and Herzegovina: Peripheral Selves (Palgrave, 2021). današnje bh. migrantkinje trećeg talasa bez obzira na etničku pripadnost su kao jedan od osnovnih razloga svoga odlaska navode upravo budućnost svoje djece koju ne vide u svojoj zemlji porijekla a za koju se nadaju da će im obezbijediti Njemačka i Zapadna Evropa. Istraživanje je pokazalo da se politički razlozi novih bh. migrantkinja prepliću sa ekonomskim i emocionalnim razlozima, tako da su poboljšanje vlastitog ekonomskog standarda kojem su se nadale dopunjavale odgovornošću prema onima koje su ostavili kod kuće i kojima su slali novac. Međutim kao glavne razloge svog odlaska isticale su odgovornost prema svojoj djeci za koju su moje sagovornice najčešće govorile da ih žele podizati ovdje u Njemačkoj, a ne tamo u Bosni jer tamo „ne mogu imati normalne živote“.
Problem nedostatka reproduktivne pravde u osnovi je problem države. Kao što naše drugarice iz Prištine kažu na svojim parolama: „Država je kriva za nasilje koje trpe djevojčice, djevojke i žene. Država ne sankcioniše nasilnike, ne sprječava mizoginiju i održava strukturnu nejednakost između muškaraca i žena. Bez feminističke politike, nema bezbijedne države za djevojčice, djevojke i žene!“ Bez reproduktivne pravde, biće sve manje žena u BiH. Put ka reproduktivnoj nepravdi počinje dokidanjem prava ali i ignorisanjem onog što su nam naše majke, bake i prabake omogućile. Feminizam je, ne dajmo se zavarati, itekako klasna borba.
