Prestanite brojati žene na sveučilištima

Ako ste se ikad naivno drznuli nekoga priupitati o zastupljenosti žena i muškaraca u bjelokosnoj kuli visokog obrazovanja, vjerojatno su vas zapljusnuli kvantitativnim pokazateljima koji – neobične li slučajnosti – sugeriraju da je u svijetu sveučilišta sve u savršenom redu. Naime, na prvi se pogled doima kao da je žena na sveučilištima ne samo jednako mnogo koliko i muškaraca, nego brojčano čak i znatno više. No, ako ovi brojevi u um prizivaju slike redovitih profesorica koje hrpimice s katedri nezainteresiranim studenticama i studentima s mobitelima skrivenim ispod klupa predaju o primijenjenoj epistemologiji, socijalnom kapitalu, političkom ponašanju, inženjerstvu, zelenom programskom kodu i kvantnoj fizici, te su optimistične ilustracije posve pogrešne. Srećom, novi europski trend dopune kvantitativnih pokazatelja kvalitativnima, osobito popularan među dinamičnim mladim sveučilištima – kako bismo doista saznali konkretne podatke o životnim rutinama i iskustvima ljudi koji stoje iza hladnih i duboko neinformativnih brojki statističkih grafova – ovdje je da nam ponudi sasvim drugačiju sliku života žena u visokom obrazovanju: žene su na fakultetima administrativna asistencija, docentice i asistentice, a rijetke redovite profesorice žale se na dvostruki teret zahtjevnog zaposlenja koje povlači i vremenski neodrživ istraživački rad te neplaćenog reproduktivnog rada – trudnoće i majčinstva, skrbi o financijski ovisnoj odrasloj djeci, kuhanja, pospremanja, čišćenja, peglanja i slaganja pomno opeglane odjeće – kod kuće. U više od trideset godina postojanja samostalne Republike Hrvatske, čija je autonomija po svim indikatorima rasprostranjenosti korupcije, pariteta kupovne moći i kvalitete demokratskih procedura bila krajnje loša odluka, možemo nabrojati samo šest rektorica na čelu sveučilišta, od kojih su dvije – radosnog li broja i jasnog indikatora mlade, dinamične i progresivne institucije – odabrane na Sveučilištu u Rijeci. Upravo je Sveučilište u Rijeci unutar rodno osviještenog međunarodnog projekta SPEAR i provelo kvantitativnu te kvalitativnu analizu broja, konkretne poslovne funkcije i kvalitete života žena na sveučilištima, a njihovi su rezultati, predočeni lako čitljivim tablicama i prezentacijama za predstavljanje gorućeg problema europskim suradnicima, i više nego tmurni.

Prema rezultatima riječke primjene SPEAR projekta, koji je obuhvatio i izradu u Hrvatskoj prvog Plana rodne ravnopravnosti (GEP-a) – a koji je osim problema žena u visokom obrazovanju zahvatio i muke seksualnih te rodnih manjina među studentskom populacijom, a uključuje i program potpore transrodnim i transseksualnim studentima i osoblju – žene i muškarci na sveučilištima nipošto ne zauzimaju jednake, pa ni istinski usporedive pozicije. Fundamentalna prednost riječkog Plana rodne ravnopravnosti i njegovih pratećih sadržaja jest što zadržavaju postotke kvalitativnih analiza, no potom ih smještaju u kontekst i kombiniraju s upitnicima o zadovoljstvu radom te ravnoteži između života i rada koje je reprezentativni uzorak ispitanica i ispitanika morao popuniti. Primjerice, iz projekta saznajemo da na Sveučilištu u Rijeci radi 59% redovitih i izvanrednih profesorica, docentica i asistentica te 41% redovitih i izvanrednih profesora, docenata i asistenata. Usprkos tome, broj redovitih profesorica nije osobito impresivan, jer je zastupljenost hijerarhijski viših nastavnih zanimanja među rodovima obrnuto proporcionalna: tamo gdje među muškarcima prevladavaju redoviti i izvanredni profesori, žene su prvenstveno docentice i nastavne asistentice. Omjer rodova među pomoćnim zaposlenicama i zaposlenicama, s druge strane, znatno je manje harmoniziran. Ondje, na mjestima radnica i radnika u menzama, radnica i radnika u administraciji te čistačica i čistača, Sveučilište zapošljava 81% žena i samo 19% muškaraca. Štoviše, bez obzira radi li se o humanističkim znanostima ili o STEM-u, pomoćni zaposlenici uvijek su i bez izuzetka većinski – oko 80% – žene.

Potom, premda je profesorica numerički više, na prestižnim konferencijama – a napose na STEM konferencijama i konferencijama vezanima uz profitabilno polje pomorstva, koje pomorcima djecu obrazuje u privatnim školama u inozemstvu i gradi im kućerine u gradskom prstenu nižih cijena i jeftinijih režija – dominiraju muškarci. Također, kad detaljnije pogledamo čime se većinske docentice i asistentice zbilja bave, ispostavlja se da među brojnim vijećima većinu čine samo u ekspertnim vijećima za studije te u administrativnom menadžmentu, što ne iznenađuje u mandatu jedne od ukupno dvije historijske riječke rektorice. Na polju studenata, studentice apsolutno dominiraju na preddiplomskim i diplomskim studijima, samo kako bi njihov broj opao pri obvezi pisanja doktorata. Međutim, zaključak da su žene nemotivirane biti doktorice znanosti i loviti profesorska mjesta jednak je atavizam kao i biološki deterministička stajališta prema kojima naša tjelesna konstitucija ujedno određuje i sve što u svojim životima možemo postići, a koja je sredinom prošlog stoljeća prokazala još Simone de Beauvoir. Broj žena na uistinu vodećim svjetskim pozicijama – mjestu predsjednice Europske komisije, primjerice, ili pozicijama međunarodno i nacionalno beskrajno popularnih i uspješnih predsjednica vlade država poput Finske i Novog Zelanda – neosporno raste, ali ne zbog toga što su se žene u 21. stoljeću napokon uhvatile petparačkih motivacijskih govora i knjiga o zakonu privlačnosti. Zastupljenost žena na hijerarhijski visokim pozicijama ovisi o njihovom kontekstualnom socijalnom kapitalu, koji proizlazi iz dominantne društvene imaginacije – dijeljenih koncepcija o rodnim ulogama muškaraca i žena – društva gdje se nalaze.

No, riječki Plan rodne ravnopravnosti postaje zbilja zanimljiv u svojem kvalitativnom aspektu, kod brojki koje ostavljaju znatno manje prostora šovinističkoj spekulaciji o ženskoj biološkoj svrsi i epistemičkim kapacitetima. Zadovoljstvo svojim poslom izrazilo je, začuđujuće, znatno više muškaraca nego žena: uvjetima svojeg rada zadovoljno je samo 40% gotovo isključivo ženskog pomoćnog osoblja. Što se tiče percepcije mogućnosti cjeloživotnog učenja na radnom mjestu akademskog i pomoćnog osoblja, zadovoljstvo kapacitetima za intelektualno unapređenje izrazilo je 49% žena i frapantnih 74% muškaraca, koji očito svakodnevno pohode Ted-govore, prijavljuju se na konferencije, postavljaju pitanja koja su prikriveni monolozi i odlaze na Erasmus projekte za odrasle. Šanse za napredovanje u karijeri, također, zamisliti može samo deprimirajućih 36% žena – svjesnih da ih u budućnosti vjerojatno čekaju karijerno fatalni zahtjevi majčinstva – te 53% ambicioznih i proaktivnih muškaraca, sa svojom vlastitom svijesti da će zauvijek ostati pošteđeni nabreklih trbuha i grudi te bočica s mlijekom. Muškarci uvjerljivo vode i u svojoj percepciji slobode planiranja privatnog života (72% ispitanika) i fleksibilnosti planiranja karijere (54% ispitanika). Međutim, tek će sekcija o reproduktivnom radu potvrditi da je ženama, umjesto za katedrama redovitih profesorica, mjesto u kuhinji: svakodnevnu brigu o djeci prijavilo je samo 23% muškaraca, dok se čak 70% žena – neovisno o njihovom mjestu u sveučilišnoj hijerarhiji te o činjenici pripadaju li nastavnom ili pomoćnom osoblju – svakodnevno bavi kuhanjem, čišćenjem, peglanjem te slaganjem tad čiste i mirisne odjeće.

Zaključci preliminarnih podataka u temelju Plana rodne ravnopravnosti jednako su indikativni. Glavni prediktor znanstvenog uspjeha na relativno malenom i progresivnom riječkom sveučilištu, a kamo li na većim i tromijim institucijama, jest manjak kućanskih obveza, koji značajnu prednost pri stjecanju titule redovitih profesora i profesora emeritusa pridaje muškarcima. Za razliku od toga, administrativno osoblje – sazdano, znamo, od 80% žena – opterećeno je golemom količinom reproduktivnog rada, pasivno i u paradoksalno poražavajućoj poziciji: iako je vjerojatno da će isto radno mjesto, zbog izostanka mogućnosti napredovanja i sindikalno zaštićene tromosti javnog sektora, držati do mirovine, za njega će zauvijek dobivati ograničene nadnice. Premda iskazani problemi žena – i, intrigantno, gotovo ni jednog muškog ispitanika – s neplaćenim reproduktivnim radom u um trenutačno prizivaju apel kultne filozofkinje Silvije Frederici na uvođenje nadnica za takve domaćinske angažmane, jedina bi istinska obrazovna panaceja bila da su žene tih poslova doista oslobođene jednako koliko i njihovi muški kolege. Ovo bi se, u teoriji, moglo ostvariti ili time da sve žene koje streme biti profesorice i rektorice zaposle kućne pomoćnice, ili da se bacimo na pomne eksperimente romantičnog uparivanja – dakako, prema seksualnim i rodnim preferencijama, jer ipak smo humani – sveučilišnih radnica i radnika koji će snositi jednak teret reproduktivnog rada. Puke nadnice za kućanski rad možda bi stvorile bogatije asistentice i zaposlenice u sveučilišnoj administraciji, no one bi i dalje ostale samo asistentice i zaposlenice sveučilišnih administracija. Rješenje problema, stoga, moramo tražiti drugdje. A, ako je stanje na Sveučilištu u Rijeci, mladoj i progresivnoj instituciji koja surađuje s međunarodnim partnerima i donosi složene planove rodne ravnopravnosti, možemo samo zamisliti teret reproduktivnog rada zaposlenica tromijih i manje rodno osviještenih sveučilišta. Međutim, možda je za nas bolje da to ni ne zamišljamo.