Prljava usta kapitalizma

Lasciate ogni speranza

(Dante)

Četvrti roman argentinske novinarke i spisateljice Mariane Enriquez Naš dio noći je briljantna makabrična saga o klasnoj razlici. Argentinska porodična loza Reyes Bradford predvodi Red posvećenika Tame, crnomagijsku sektu u kojoj šačica „odabranih“ moćnika zloupotrebljava i zlostavlja desetine podređenih, siromašnih i/li odbačenih.

Porijeklo Reyes-Bradfordovih seže stoljećima u prošlost – oni su veleposjednici/plantažeri/kapitalisti koji su Red uspjeli proširiti i u Engleskoj, Južnoj Africi i Australiji. Pripadati Redu znači kretati se u međunarodnim krugovima novca, privilegija i veza. Ali, da bi Red opstao, potrebno je hraniti Tamu. A to je moguće samo pomoću medijuma.

Medijumi su, očekivano i dosljedno, pripadnici nižih klasa (Juana, protagonistu romana Naš dio noći, otac daje obitelji njegove buduće supruge Rosario Reyes jer nema novca da skrbi o njemu). Medijumi su čudnovati, preosjetljivi ljudi koji, Kingovim rječnikom, „isijavaju“. Red ih prepoznaje i pronalazi, odnosno, pronalazi ih i privlači sama Tama. Ali, problem je u tome što medija nedostaje. I kratko traju. Neki traju samo par mjeseci. Ceremonije u kojima Tama nastupi kroz njih kako bi dobila svoju hranu toliko su iscrpljujuće da neki umru već nakon prve.

Glad posvećenika Reda je metafizička – glad za besmrtnošću, posljedica dokonosti bogatih, onih koji nisu zapravo gladni. Oni su potpuno, kako se to u narodu kaže, „izgubili kompas“. Žrtvuju (izluđuju i ubijaju) sopstvenu djecu. Otimaju tuđu djecu koju drže u kavezima i izgladnjuju ih dok ne postanu zvjerčad.¹Za vrijeme osmogodišnje (1976-1983) vojne hunte u Južnoj Americi, procjenjuje se da je oko 100 000 ljudi oteto, mučeno i ubijeno. Novorođenčad je otimana, preprodavana i ilegalno posvajana… Brojna djecu su doslovno završila i kao sredstva u raznim ritualima. Jedna od brojnih referenci: https://vreme.com/svet/zivi-i-mrtvi/. Oni su lovci.²Prema Bumannovoj tipologiji, dijelimo se na lovce, lugare i vrtlare. Tip „lugara“ blizak je predmodernom stavu spram svijeta, a njegova je glavna zadaća čuvati zemlju od ljudskoh upletanja; „vrtlari“ utjelovljuju moderan pogled na svijet skrbeći se za to što će im rasti u vrtu; pojava „lovaca“ označava odlazak utopije sa scene. Ozren Biti: „Zygmunt Baumann i sociologija protočne potrošnje“, u „Filozofska istraživanja“ 125, god. 32, 2012, sv 1., str 109-119. Zašto?

Nadaju se kako će im Tama dati mogućnost premještanja svijesti u drugo tijelo u trenutku umiranja. Koja bi im druga želja mogla preostati osim vječnog života, te drevne alhemijske težnje? (Ideja o ulasku u nečiju svijest i zamjeni svijesti prisutna je i kod Stephena Kinga u romanu Dr. Sleep, nastavku kultnog Isijavanja, u kojem se takav postupak među medijumima zove „trampa svijesti“. To radi i Juan sa sinom Gasparom, ulazi mu u svijest kako bi mu pomogao kad se nađe u bezizlazu; uopšteno, to je način komunikacije među darovitima, njihov tajni jezik pomoću kojeg se skrivaju od izrabljivača.)

Ali glad Tame je ontička: ona hoće meso.

Juankomunicira s Tamom preko Mjesta moći, a njegov sin Gaspar pomoću Vrata. Njegov dar ogleda se u sposobnosti da pronađe vrata za „drugu stranu“ koju je Laura, najbolja prijateljca i ljubavnica njegove majke, ispravnije prepoznala kao „usta“. Ta „prljava usta“ Tame proždiru leševe, ljudske udove, kosti, zube, nokte, sve što stignu, jer su uvijek gladna. (Juanu Tama čak i šalje šifriranu poruku sačinjenu od ljudskih ostataka koja rastumačena znači HUNGRY („gladna sam“).

Politička dimenzija uvijek je prisutna kod Enriqez. Za vrijeme vojnih diktatura tijela mučenih i likvidiranih ljudi su iščezavala (što je jeziva konstanta svakog rata, opsade, invazije, diktature…). Gasparova drugarica Adela insistira da s drugarima Vicky, Pablom i Gasparom obiđe misterioznu kuću u ulici Villareal 525 jer s pravom sumnja da je njen nestali otac možda mučen i ubijen upravo u TOJ kući (mada je kuća zapravo mamac kako bi Adela ušla u Tamu, zato što je ona Krv – potomkinja posvećenika Reda). U trenutku kad već postaje jasno da Adela neće nikada izaći iz kuće, ona kaže: Možda su ti zubi bili njegovi. Možda su ovdje držali puno ljudi. I ti i ja čitali smo o tome kako je vojska koristila privatne kuće za mučenja. Možda su koristili ovu i nitko ne zna. Ovdje ima dijelova puno ljudi.³Svi navodi preuzeti su iz romana Naš dio noći objavljenog 2023. godine u izdanju Hena.com u prevodu Ele Varošanec Krsnik.

Adela Alvarez nema ruku (otkinuta joj je za vrijeme jedne Ceremonije da bi na taj način bila „obilježena“), dakle, ona je u svakodnevnoj javnoj sferi djevojčica-invalid, manjkava, pomalo čudovišna za ostalu djecu, političko korektno bismo rekli „neprilagođena“… Jedna dimenzija Adelinog nestanka u kući Tame mogla bi biti upravo sociološka: Adela iščezava iz društva koje je ne prihvata.⁴Prema Izvještaju o pojavama diskriminacije u Bosni i Hercegovini za 2022. godinu, invaliditet je osnov diskriminacije koji je najviše prisutan u tužbenim zahtjevima u kojima je segregacija navedena kao vrsta diskriminacije. Konkretno, kod Općinskog suda u Sarajevu u 2022. godini u najvećem broju predmeta (61) utvrđena je diskriminacija na temelju invaliditeta, 2023: 8, 32.

U knjizi Otpadocen⁵Knjiga Otpadocen (Priče sa globalne deponije) objavljena je zahvaljujući platformi Zemlja-Voda-Zrak koja djeluje u okviru Udruženja Front slobode u Tuzli uz finansijsku pomoć Rosa Luxemburg Stiftung, ured u Bosni i Hercegovini. Marco Armiero navodi riječi Edoarda Galeana: Latinska Amerika je prostor otvorenih vena (…) Latinska Amerika je dobro podmazana mašinerija u arsenalu otpadocena za proizvodnju odbačenih ljudi i mjesta (2023: 63). Habitat poput slama/favele je možda i najćutilniji primjer onoga što Armiero(analogno pojmovima antropocen/kapitalocen) naziva otpadocen – a čine ga otpadni odnosi, zaista planetarni u svom obimu, koji proizvode odbačene ljude i mjesta (2003: 16). On u svojoj srži – a to je odbacivanje – znači razvrstavanje onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi.⁶Kad je riječ o razvrstavanju (ljudi), Zygmunt Bauman kaže: U svim vrstama društva individualnost je privilegija nekolicine za kojom se žudi, koja se brižljivo čuva i brani. Biti individualan znači izdvojiti se iz mase, izbeći mešanje sa bilo kojim drugim pojedincem i tako sačuvati sopstveni ipseitet (Bauman, Fluidni strah, Novi Sad: Mediterran publishing, 2010. str. 46. Također, otpadocen je imanentan, uvijek tako blizu da se može osjetiti ili namirisati (2023: 30). Na tom tragu, siromašni iz slamova nemaju nikakvu vrijednost,⁷Oni, također, kako kaže Armiero, žive među otpadom, ali nisu njegovi glavni proizvođači… 2023: 59. oni su sitni kriminalci, izbezumljeni od gladi, njihova tijela⁸Tijelo, i ljudsko i neljudsko, u samom je središtu otpadocena. Tijelo je moćan alat, porozno mjesto, ono čini vidljivim toksična variva koja natapaju sve na Zemlji, 2023: 33. su najbrži obrok za Tamu. Nije ni čudo što su „usta“ upravo deponija ljudskih ostataka.

Zadržat ću se kratko na ostacima „nestalih“.⁹Među nestalima je i Hector German Oesterheld, argentinski novinar, aktivist, vizualni umjetnik i autor kultnih stripova Eternaut i Mort Cinder te biografije Che Guevare. Uhapšen je 1977. i odveden u zloglasni tajni zatvor Vesubio nakon čega mu se izgubio svaki trag. U dokumentarnom filmu Nostalgija za svjetlošću (Nostalgia de la luz) iz 2010. godine redatelj Patricio Guzman nam kroz poetsku meditaciju o postanku i zvijezdama otkriva stravičnu priču o žrtvama Pinochetove diktature koja je trajala od 1973. do 1981., preciznije o torturama u Chacabucu, koncentracionom logoru koji je Pinochetova vojska napravila od starih rudnika soli, a koji se nalazi na istom području (pustinji Atakami) gdje su danas u nebo upereni teleskopi najproduktivnijeg astronomskog opservatorija na svijetu (ESO). Preživjeli zatvorenik, Luis Henriquez, zapamtio je kako su zatočenici zahvaljujući improviziranom teleskopu bili preko zvijezda u dodiru sa svojim izvorom i to im je davalo osjaćaj slobode. Ostaci onih koji nisu preživjeli spaljivani su irasipani po Atakami i moru. Njihove supruge već decenijama kopaju po pustinji tražeći ih, a nadu crpe iz naučnih objašnjenja astronoma Georga Prestona: kalcij od kojeg su sačinjene ljudske kosti vodi porijeklo od čestica velikog praska… Čestice od kojih su sačinjene bezimene kosti zatvorenika iste su kao one od kojih su sačinjene zvijezde.

Ko može reći šta je svet?

Svet je u stanju previranja,

stoga je nečitljiv, vetrovi se smenjuju,

velike ploče se nevidljivo pomeraju i menjaju

(Louise Gluck, Averno)

Danas u BiH postoje žrtvovane zone u kojima su ljudi svedeni na otpad i odbačeni kao puka tijela eda bi se uvećao profit etno-kapitalista.¹⁰Iz predgovora Damira Arsenijevića Otpadocenu, str. 2. Arsenijević apostrofira područje u Tuzli gdje je bio „Hloralni kompleks (HAK) i gdje dva ogromna metalna rezervoara HAK-a sadrže tako mnogo opasnih hemikalija da bi mogli raznijeti Beograd, koji je na 180 kilometara od Tuzle.¹¹Damir Arsenijević, Proleterska pluća: borba za javno dobro kao politika sjećanja u BiH, pogledati u zborniku: Društvena pismenost: kultura, ekologija, mediji, Sarajevo, 2020. str. 63-89. Također, tijela radnika postaju uništena jer usljed pritisaka privatizacije neki od njih umiru, doslovno im otkazuju nervni sistemi (moždani udar) i njihova srca (srčani udar), a nerijetko počinjavaju i samoubistva (…) Sve to podjeća na zaključak Zygmunta Baumana iz knjige Fluidni strah: (..) bilo to planski ili ne, čovečanstvo se deli u kategorije dostojnih zaštite i one koji su „unwertes Leben“ – to jest, životi im nisu vredni življenja (2015: 96).

Još jedno žarište otpadocena je, navodi Armiero,život u Dolini raka u Louisiani koji karakterizira tzv. „sporo nasilje“– sedam rafinerija nafte i 136 petrohemijskih postrojenja, sve upakovano u mali prostor između New Orleansa i Baton Rougea(2023: 61). Među „ljude na otpadu“/odbačene ljude možemo svrstati i više od 21000 ljudi koji su se utopiliod 2014. do 2021. dok su pokušavali preći Mediteran.¹²Podaci Međunarodne organizacije za migracije (IOM), preuzeti iz teksta Nova željezna zavjesa. Odlomak iz knjige Homelands Timthyja Gartona Asha, prevela Venita Popović za Zeničke sveske broj 37-38, decembar 2023. str. 49-61. Također, Timothy Garton Ash u knjizi Homelands navodi i primjer libijskih odbačenih ljudi: Nakon svrgavanja Muammara Gaddafija, većina Libije je pala pod kontrolu gangsterskih vojskovođa i milicija. Mnogi koji su željeli migrirati zatočeni su u nehumane logore koji podsjećaju na koncentracione logore u Evropi tokom drugog svjetskog rata. Prenapučenost, bolest, pothranjenost, silovanja, batine (…)

Usljed apsolutne moralne zaostalosti, dopustili smo da ljudi postaju otpad. Jasno je da jedini izlaz može biti u obaranju dispozitiva nejednako raspodijeljene moći, ali kako to izvesti? Bojim se da su i stručnjaci za takva pitanja ostali samo na retoričkim pitanjima.¹³Na primjer, Bruno Latur: Kapitalizam, taj zločin koji se ne može okajati i koji je čudovišni proizvod historije što je zahvatio skoro sve ćelije tijela koje nije umjelo da mu se odupre. To što su izumjeli kapitalizam i upotrijebili ga da posjeduju cijelu zemlju bilo bi neoprostivi zločin bijelaca. ali krajnje pitanje je: kako bi ekonomija mogla sama da se razekonomiše? Iz knjige Istraživanje o modusima života. Beograd: Fakultet za medije i komunikacije, 2015. str 408.

***

Tama će progutati sve. I to nije naprosto „the writing is on the wall“. Ta crna jama koja nas vuče ka autodestrukciji u vidu prekomjerne konzumacije bilo čega svakodnevna je i buja. I sve je snažnija, poput džinovskog krpelja, zaudara na plastiku i ostatke polupojedene hrane koju imućni olako odlažu u vreće za smeće. Niko se neće spasiti, kao što seu romanu Naš dio noći nisu spasili čak ni vrhovni posvećenici Reda.

Ipak, u romanu (jer šta bi književnost bila bez tog utopijskog lepršaja leptirovim krilcima?) Gaspar ostaje u dodiru s Tamom kako bi iz nje možda nekada, po cijenu sopstvenog života, izvukao drugaricu Adelu; u ovom, stvarnom, svijetu, ne nazire se mogućnost takve novozavjetne geste. Previše smo zaokupljeni sobom, utjelovljenom Tamom koja cvokoće zubima od gladi.

BJANKA ALAJBEGOVIĆ

DIPLOMIRALA JE NA ODSJEKU ZA BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU. OBJAVILA JE DVIJE ZBIRKE PJESAMA: IZMEĐU DVOJE (2005.) I SRČANE SATURNALIJE (2019.) I ONTIČKE I ONTOLOŠKE HALJINE ŽENSKOSTI (ZBIRKA ESEJA I KRITIČKIH OSVRTA) (2022.). GOSTOVALA JE NA BROJNIM REGIONALNIM PJESNIČKIM SUSRETIMA. PJESME SU JOJ PREVOĐENE NA MAĐARSKI, RUMUNSKI I NJEMAČKI JEZIK.