Čime je definirana naša epoha? Mnogi vole reći: „kasni kapitalizam„. Ali to je kišobranski pojam, kronološki i semantički jako širok, bezmalo plutajući označitelj. Obuhvaća sve poslijeratne faze kapitalizma, u tek najgrublje ocrtanom razlikovanju od onoga kako su ga opisali Marx i Engels. Popularno je i Jamesonovo korištenje terminom u elaboraciji „postmodernizma“ – što se više ni ne odnosi na ekonomsku, već na kulturološko-umjetničku-duhovnopovijesnu paradigmu, i opet u nekom preširokom paketu. 

Prije svega bih kronološki epohu ograničio na ono što je došlo nakon (urušenja) fordizma, kejnzijanizma, „države blagostanja“; perioda znanog i kao „zlatno doba“ 1945-70. Što dolazi nakon fordizma – postfordizam. Što dolazi nakon kejnzijanizma – neoliberalizam. 

Ima još termina, užih ili širih. Debord i situacionisti su kritizirali društvo spektakla već 50-ih i 60-ih. Baudrillard je ’72 pisao o političkoj ekonomiji znaka. Touraine, Bell i Illich su od ’69 do ’74 imenovali postindustrijsko društvo. 

Ne bih se zadržavao na svim tim terminima i izmima, uvelike međusobno pretapajućima. Na duši mi je nešto konkretnije. Henri Lefebvre očitat će ’70 glavno obilježje epohe u tome što je urbanizacija zamijenila industrijalizaciju kao ključ ekonomije, glavni generator rasta i dobiti. Okolnost da komodifikacija prostora postaje ništa manje nego pogonsko gorivo održanja i ekspanzije sistema – prepoznao je kao, dakle, epohalnu historijsku prijelomnicu, koja iz temelja mijenja svijet u kojem živimo.¹Henri Lefebvre: Urbana revolucija, 1970.

Feudi u srcu financijalizacije

Paradigmatski značaj pripisivan je – u kronološki simultanom javljanju – i financijaliziranoj ekonomiji. Što bi to trebalo značiti? Financijalizacija sama po sebi nije nova pojava, koja bi bila ograničena na aktualno doba; kadikad ju je Marx opisao kao kamatonosni kapital, tj. praćenje industrijskih ulaganja. Definicijski značaj, međutim, zadobiva povećanjem uloge u ukupnoj privredi, intenzivno i ekstenzivno, u proširenosti na čitave sfere ekonomske i društvene reprodukcije.²Od 70-ih naovamo došlo je do „massive expansion of interest-bearing capital’s governmental scope“ – kako ističu Ben Fine i Brett Cristophers („The Value of Financialization and the Financialization of Value“, 2020.).

Kad se priča o obilježjima financijalizirane ekonomije, obično se stoga istakne rast udjela financijskog sektora u BDP-u, štoviše njegovu dominaciju nad realnim (uslijed deindustrijalizacije) te vođenje glavne riječi u određivanju cijena, odnosno vrijednosti. Svijetom drma mjera kapitalizacije na burzama.

Dajem to ovlaš nabacano, jer svijet još nije dao definitivnu definiciju. Noviji zbornik na temu (Routledgeov) konstatira ovaj izostanak, pa nudi tablični pregled pokušaja definiranja.³Philip Mader, Daniel Mertens, Natascha van der Zwan: The Routledge International Handbook of Financialization, 2020. (Table 1.1. Main definitions of financialization, str. 7).

Manuel Aalbers, jedan od autora definicija iz tablice, objavio je pak 2016. istraživačku publikaciju The Financialization of Housing, motiviran uvidom da se ne govori dovoljno o sektoru stanovanja kao – pozor – centralnom aspektu financijalizacije, odnosno općenito centralnom pitanju današnje političke ekonomije!

Uvid je lefebvrijanski. Financijalizaciju se – eto još jedne definicije – opisuje i kao sveto trojstvo rente, dionice i nekretnine. To je nešto kao prirodni zakon: rast značaja financijskog sektora automatski znači i rast značaja tržišta nekretnina. Zato što se financijska spekulacija rado plodi i množi kroz urbanizaciju, baziranu na razmjenskoj vrijednosti zemljišta (kao majke svog fiktivnog kapitala). Sama izgradnja zgrada spada u proizvodnju robe, ali uslijed pogodnosti za rentu i spekulaciju, nekretninski biznis isplativ je, za razliku od većine robnih dobara, i onkraj samih poslova u proizvodnji. Isplativ je već kroz rentijerske perspektive vlasništva i kao instrument oplodnje novca.

Za čime su u potrazi oni s viškom novca za plasirati u ulaganja, dionice? Za tzv. HQC (High-Quality Collateral) investicijskim prilikama. Pogađate: nema kvalitetnijeg široko dostupnog kolaterala od apsorpcije kroz real estate biznis, napose financijalizaciju stanovanja.

Ima, vidimo, najmanje pola stoljeća otkako je upaljena ta jedna naročita historijska sklopka: nešto naizgled sektorsko (gradnja i razmjena kuća, zgrada, grada), na prvu tek jedan od bočnih rukavaca privrede, izgurano je u njeno središte. Kad čujemo pojmove kao građevinska industrija i tržište nekretnina – ne pomislimo na glavninu ekonomiju ili sâmo njeno težište, zar ne? Ali danas tako stoji da sektor upravo daje formu čitavoj ekonomiji. Preko njega se uspostavlja važeći makroekonomski poredak, koji protežira rentijerske skupine ispred produktivnih klasa.

Mašina urbanog rasta

„Urban growth machine“ je pojam kojim, počevši od 1976., ulogu komodifikacije grada kao ekonomskog dinama razlaže američki urbani sociolog Harvey Molotch.⁴Inicijalno u eseju „The City as a Growth Machine“ (1976.), definitivno u knjizi Urban Fortunes, napisanoj s Johnom Loganom (1987.).

U početku bijaše upotrebna vrijednost zemljišta. Ali onda se otkrilo da može imati i razmjensku, koju se da monetizirati. Tko to gleda raditi? Moderni rentijeri. Molotch ih krsti i specifičnije: place entrepreneurs.

Tri su skupine ovih rentijera, s obzirom na stupanj pasivnosti ili aktivnosti. Prva: nasljednici i ostali koji dobiju real estate na poklon, samo pasivno uberu što im palo s neba; najbliži tradicionalnim rentijerima, povijesnim zemljoposjednicima. Druga: spekulativni oportunisti; ubiru dobit na aktivnijem kupovanju i prodavanju temeljem procjene – ili možda povlaštenih informacija – o budućem kretanju cijena. Treća: strukturni spekulanti; najaktivnija skupina, jer ne staju na anticipaciji buduće vrijednosti vlasništva nego interveniraju, lobiraju, rade na rastu, manipuliraju, ne prepuštaju stvar slučaju. Molotchev teorijski aparat bazira se na trećoj skupini – podvlačeći značaj njihovog utjecanja (na nadležne, itd.).

Znamo svi za onu popularnu metodu bogaćenja preko noći: prenamjene zelenih površina ili poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. Ali to je samo početak. Reprezentativan i aktualan primjer višeg nivoa igrice: u Novom Sadu je investitorska kompanija iza gradnje „Novog Sada na vodi„ (Galens Invest doo, veliki zemljoposjednički igrač, firma tijesno povezana s Dodikom i Vučićem) isposlovala ne samo izmjenu GUP-a kojom se to omogućava nego i gradnju mosta na mjestu infrastukturno potpuno pogrešnom za to, opasnom štoviše, s izmještanjem obaloutvrde, ali koje tangira budući luksuzni stambeno-poslovni kompleks i most će mu dići vrijednost zemljišta.

Često se nailazi i na izraz „građevinska mafija„. Ali poanta je da se najčešće ne radi o djelovanju u ilegali. Interes strukturnih spekulanata ne samo da biva ozakonjen i tamo gdje je suštinski kriminalan, već, štoviše, izdignut na razinu obaveznog društveno-političkog konsenzusa.

Do grada kao mašine rasta dolazi po Molotchu (i Loganu) tako što se formiraju široke „koalicije“ ujedinjene u konsenzusu da rasta cijena mora biti. U središtu urbanih koalicija su, kao prvo, sami igrači čijem partikularnom vlasništvu opći rast diže vrijednost, uz povezanu rentijersku klasu (ulagači, financijaši). Tri pridružene grupe (lokalni političari, mediji i komunalne službe) mogu biti i korumpirane, često jesu, no temeljna drama njihove role nije u tome, već u bivanju pod pritiskom da izvole stajati, posve besplatno, na liniji konsenzusa o rastu. Iz trećeg plana tu su i sportski klubovi, lokalni trgovci i kompanije, sveučilišta, kulturne ustanove…

Široke baze aktera koji ne participiraju iz financijskog interesa, uvučene su preko ideologiziranog lokalpatriotizma – s mobilizacijom ponosa, onako kao što se navija i za sportske timove svog grada – ali koji konkretnije počiva na navodnom općem gradskom interesu u privlačenju investicija, u natjecanju s drugim gradovima, odnosno propagiranju ideologije urbanog rasta kao da uopće ne bi bio u službi partikularnih probitaka užih skupina nego se u njemu krije imanentno opće dobro, koje će tobože unaprijediti živote svih žitelja.

Radi se, ukratko, o hegemonskom karakteru ideologije rasta kao intenzifikacije razmjenske vrijednosti zemljišta.

Harvey & Harvey

Molotchevoj konceptualizaciji mašine stavljane su zamjerke da je previše vezana uz američki kontekst, ne naročito prenosiva internacionalno, tj. univerzalno, što je kritika parcijalno na mjestu. Teorija će biti onoliko direktno prenosiva koliko snaga privatnog rentijerskog sektora izvire više s lokalnog nivoa nego od centralne države i koliko negdje nema nalijeve opozicije (ili, ako može, narodnog ustanka). No, to nas ne treba spriječiti u poimanju biti zaokreta u odnosu na dotadašnju konvenciju urbane sociologije (na bazi neoklasične ekonomije), koja je naturalizirala ideju o izgrađenom okolišu grada kao pukoj refleksiji konkuriranja pojedinačnih aktera na tržištu nekretnina.

Ali i one još fundamentalnije suštine, kombinirano s Lefebvreovim uvidima: aha, znači, u središtu ekonomskog rasta imamo rentijersku mašinu, baziranu na razmjenskoj vrijednosti zemljišta! Rentijerska fiktivnost kapitalizacije preko urbanizacije postala je sistematska, bazirana na konsenzusima – i ono glavno čime se kao gospodarstvo bavimo.

Suština velike transformacije gledano iz perspektive kapitalista: gramzivci koji su se namjerili privatno obogatiti najbolji i najbrži način za to ne vide više u eksproprijaciji viška vrijednosti putem eksploatacije radnika (industrijski kapitalizam), već u prilikama koje otvara mešetarenje i manipulacija cijenama zemljišta, u dokopavanju ih se nekim oblikom prvobitne akumulacije – koja se, kako je Marxa dopunila Rosa Luxemburg, uvijek iznova događa. Drugi Harvey (David) nazvat će to, pozvavši se na Luxemburg, „akumulacijom razvlaštenjem„.⁵Rosa Luxemburg: Akumulacija kapitala, 1913.; David Harvey: The ‘New’ Imperialism: Accumulation by Dispossession, 2003.

Kad smo kod potonjeg, dodatna dimenzija sastoji se u onome što zove urbanizacija kapitala, odnosno prešaltavanje kapitala (capital switching).

Tu je nadležna sljedeća skupina aktera. Place enterpreneurs su kao investitori definirani spekulativnim ulaganjem i trgovanjem nekretninama, a mogu ili ne moraju biti uključeni u samu građevinsku industriju. Pojam developera je, kao podtip pojma investitor, određenijeg značenja. Developeri se tako zovu jer „razvijaju“ projekte – a razumije se i da se nadaju izvući profit kroz njih. Ali nije taj profit sve od slojeva imperativnosti investiranja u mašinu urbanog rasta. Prethodi ulazna nužda kanaliziranja, već negdje, novca utrženog negdje drugdje, da bude oplođen ili opran – idealno kroz prešaltanost u nekretnine.

Pri čemu se ne radi  tek o njihovom pojedinačnom nego i općem makroekonomskom imperativu. Kao društvo ne bismo željeli da nam zalihe akumuliranog kapitala devalviraju, zar ne? Imamo opet svojevrsnu koaliciju urbanog rasta, ali koja u ovom slučaju nepromašivo pristiže iz smjera centralne banke, države – ili i šire od toga: samog sistema. Recesijska tendencija kapitalizma – u vidu prijeteće krize viška akumulacije, vezane uz krizu efektivne potražnje – traži permanentno prešaltavanje kapitala iz primarnog sektora akumulacije, kojem prijeti začepljenje, u građevinski sektor kao sekundarnu cirkulaciju.⁶David Harvey: The Urbanization of Capital. Studies in History and Theory of Capitalist Urbanization, 1985. (Koga zanima, raspisao sam i podrobnije o logici uvjetovanosti vešmašine urbanizacije kapitala.)

U postindustrijskom dobu, ako nema štancanja i lifranja Kvadratnih Metara, nije drama vladajućoj klasi što neki developeri propuštaju ubrati neki profit, već što pada sistem, ugušen viškom akumulacije.

Kraljica sporta

Mnoge su namjene (šoping centri, hoteli, poslovne zgrade, itd.) pogodne za nekretninske investicije koje će na način profitabilan za investitore donijeti i njima i makroekonomiji odušak za nakupljene viškove. S naglaskom na megaprojekte, što veće to bolje. No, kraljica sporta je bez daljnjega stambena namjena. Ne kao pojedinačni objekt, već kumulativnim efektom. Time što – komercijalizirajući osnovnu ljudsku potrebu (sklonište, dom) – predstavlja najširi slučaj komodifikacije prostora te otvara najveće mogućnosti kanaliziranja financijalizacije, s neusporedivom masovnošću ubrizgavanja kreditnih struktura u populaciju.

Mogli bismo govoriti i o koalicijama stambenog zaduživanja. U međuvremenu su, u odnosu na godinu prvog Molotchevog članka, na značaju drastično dobile banke, kao središnji među akterima. One su tu da financijskim instrumentima isprate developere ne samo na strani ponude koju će stvoriti, nego i na strani potražnje – osiguravajući im kupce za izgrađeno te stimulirajući tako rast cijena. Što, naravno, odgovara i nekretninskim spekulantima, agentima za nekretnine, izvođačkim kompanijama te čitavoj vezanoj biznis klasi.⁷„Bankers, developers, and construction companies easily combine to forge a class alliance (one that often dominates what is called ‘the urban growth machine’ both politically and economically).“ David Harvey: „The Urban Roots of Financial Crises: Reclaiming the City for Anti-Capitalist Struggle„, 2012.

Koalicije rasta bivaju zaokružene učešćem same centralne države, koja tržište regulira „deregulacijom„: ciljanim prepuštanjem zadovoljavanja stambenih potreba populacije – garantirano inače dokumentima UN-a kao pravo na stan – privatnom (profitnom) sektoru. Uz kvazi-mjere povećanja priuštivosti isključivo kroz „suradnju s poslovnim bankama„, koje se sistematski pretvaraju u svoju suprotnost. Subvencioniranje kredita – ili subprime hipoteke, u američkoj varijanti koja je dovela do globalne krize 2008. – predstavlja ekspanziju tržišta, širenje bazena onih uvučenih u dug, jer kapital po definiciji mora rasti da bi opstao, ekspandirati, dok u neoliberalizmu bez kredita nema potražnje, a bez potražnje nema rasta ni developerskih profita ni menadžerskih i financijaških bonusa.

Umjesto da ideja prava na stan bude u metodama osiguravanja ga i za nesolventne, „rješenja“ idu za činjenjem ih fiktivno solventnima (jedino tako će i donositi sekuritizirani HQC profit privatnom sektoru), kako bi se moglo profitirati na sve širim i sve pauperiziranijim slojevima, sve ugroženijima udjelom kirije u kućnom budžetu. (Koga zanima, raspisao sam i podrobnije o stambenim kreditima u funkciji poticanja gospodarstva – naoko bizarnom, zapravo prilično izdajničkom formulacijom iz naziva projekta Osječko-baranjske županije, koja, kad razmisliš malo o njoj, sama po sebi puno govori o karakteru našeg gospodarstva.)

Drugi deo teksta će biti objavljen u četvrtak…

IVAN CINGEL

PREDAVAČ NA GRAĐEVINSKOM I ARHITEKTONSKOM FAKULTETU U OSIJEKU, POLAZNIK DOKTORSKOG STUDIJA ARHITEKTURA I URBANIZAM U ZAGREBU I BIVŠI PREDSJEDNIK DRUŠTVA ARHITEKATA GRADA OSIJEKA (2019-22).