Između nužde i prisile. O sranje poslovima i prljavim poslovima (I dio)



Srednjeklasne ugode sranje poslova nema bez iluzije da sada i ta vrsta posla donosi status kakav imaju bogati. Sranje poslovi neodvojivi su stoga od prljavih poslova.

Print Friendly, PDF & Email



Danas je postalo sasvim uobičajeno socijalizam predstavljati kao antonim demokraciji. Nemali broj puta čut ćete ozbiljne ljude, profesore političkih znanosti i uopće univerzitetske radnike da o socijalizmu govore kao pojmu koji je suprotan demokraciji. Naravno, uzmemo li u obzir ideološku funkciju škole i obrazovnih institucija uopće, to nas ne treba čuditi. Ali treba insistirati i ponavljati: socijalizam je antonim kapitalizmu, ne demokraciji. Historijski uzevši, radnički pokret nastaje iz zahtjeva za radikalizacijom demokracije i ideala Francuske revolucije koja je iznevjerila ne samo sve žene nego sve siromašne, ostavivši ih prezrenima i bez glasa. O ekonomskom sustavu u kojem živimo danas se u školama ne uči gotovo ništa ili jako malo, dok se liberalizam slavi kao jedina i najvažnija politička doktrina. Tamo gdje i kada se kapitalizam i spomene, nikada se ne propituju hijerarhije koje uspostavlja, nasilje koje koristi i bez kojeg ne postoji. Uopće, odnosi koje kapitalizam kao globalni ekonomski sistem proizvodi potpuno se naturaliziraju. Posebno se ne propituju pretpostavke klasične liberalne filozofije koja je rad uspostavila kao privatni akt u koji ulazimo slobodnom voljom i koji zbog toga ne pripada javnoj, političkoj sferi. Tako izgleda kapitalizam kada ga se naturalizira: pred vratima tvornice, fabrike ili rada zaustavlja se politika. Proizvodnja i prisvajanje viška vrijednosti navodno je privatni čin. Kapitalizam bismo u najkraćem mogli opisati kao sistem medijacije ili posredovanja u kojem se svi odnosi u društvu vrednuju na tržištu budući da se za „vlasnike radne snage pristup sredstvima za subsistenciju odvija isključivo na tržištu.“1Okić, Tijana, Od revolucionarnog do proizvodnog subjekta. Alternativna historija AFŽ-a, u: Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, ur. Dugandžić, Andreja i Okić, Tijana, Crvena, Sarajevo,  2016. str. 176.  U ovom smislu, pitanje koje u ovom tekstu želim otvoriti tiče se  kompleksnog odnosa između ideologije i ideološke medijacije u dvostrukom smislu: ekonomskom i političkom. 

Medijacija u kapitalizmu pretpostavlja razliku između sfere privatnog i sfere javnog ili drugim riječima, samo ono što je vrednovano na tržištu ili što je prošlo validaciju tržišta u kapitalizmu ima vrijednost. Par desetljeća nakon Drugog svjetskog rata (termin koji se danas u političkim znanostima naziva trideset slavnih) medijacija je imala i svoje drugo lice, politiku. Socijalna država pa ako hoćete i država tout court je počivala na principu dvostruke medijacije: država je posredovala između kapital-ista i radnika i osiguravala kakvu-takvu preraspodjelu sredstava od najbogatijih ka najsiromašnijima. Od kraja sedamdesetih godina  dvadesetog stoljeća, ili pojave neoliberalizma, kojeg, kako je Tamás  uvijek običavao upozoravati, treba nazivati neo-konzervativizmom, ove je medijacije bivalo sve manje. Ekonomska politika se i na Istoku i na Zapadu umjesto borbe protiv nezaposlenosti svela na borbu protiv inflacije čime se u potpunosti izmijenila priroda politike i politika države. Radnički pokret, oslabljen uslijed vlastitih unutarnjih kontradikcija i napadnut izvana, na koncu je bitno oslabljen ako ne i poražen. 

Ishod ovih historijskih procesa živimo danas. Riječ je o suštinskim promjenama institucijā i onoga što već desetljećima unazad politička filozofija i političke znanosti pokušavaju objasniti terminima poput: kriza političkog predstavljanja, kriza institucija, kriza predstavničke demokracije, migrantska kriza, kriza duga i tome slično, nazivi koji u suštini pokušavaju pojmovno obuhvatiti procese koji su doveli do postupnog ispražnjenja demokratskih institucija i do gotovo pa nestanka medijacije politike. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je riječ o procesu koji se odvijao i unutar ali i izvan sâmih institucija. Kapitalistička medijacija u kojoj samo ono što se vrednuje na tržištu nastavila je mljeti sve pred sobom, dok je institucionalna medijacija politike, sindikata i radničkog pokreta gotovo pa nestala. Konture svijeta koji gledamo ispred sebe danas ne ostavljaju traga sumnji: ideologija neposrednosti, filozofije i ideologije koje dokidaju i uništavaju svaki temelj i supstancu- osim one kapitala-  posljedice su, a ne uzroci, ispražnjenja medijacije politike. Tako s jedne strane imamo neometanu i nereguliranu medijaciju kapitala u kojoj je polje socijalne reprodukcije ne samo potpuno privatizirano, nego je kapital svoje krake produžio još dalje i još dublje, a s druge imamo krah medijacije politike na čiji se svaki pokušaj uskrsnuća reagira nasiljem oružja i mača. Upravo od sedamdesetih pratimo smanjenje polja i obima državne intervencije i regulacije, uporedo sa jačanjem identitetskih borbi za priznavanje ili kako se to rječnikom neo-konzervativizma običava reći „implementaciju pravnog okvira“ ili  “inkluziju” koje su se, samo naizgled paradoksalno, odvijale i posredstvom klasičnih institucionalnih okvira države i sindikata ali i van njih, uvijek i prije svega bivajući posredovane tržištem. Ovdje nipošto ne želim sugerirati ni reći da su (identitetske) borbe za priznavanje nebitne. Naprotiv, upravo zato što su bitne nije ih moguće odvojiti od pitanja društvene i socijalne reprodukcije, kako u užem, tako i u širem smislu. Manje (državne) regulacije značilo je više širenja tržišta i sve više privatizirane reprodukcije. Više privatizirane reprodukcije popraćene trajnim mjerama štednje i urušavanjem sistema javnosti i javnog kao takvog i nije moglo dovesti do ničeg drugog osim kulturaliziranog kapitalizma2O ovome vidjeti više u odličnoj studiji njemačkog sociologa Andreasa Reckwitza Die Gesellschaft der Singularitäten: Zum Strukturwandel der Moderne, Suhrkamp Verlag, 2017. koji je doveo do promjena na tržištu rada. Ove promjene su istovremeno u  središte postavile i društvenu percepciju i (ne)priznanje rada. 

Ako su s jedne strane emancipacija i  izlazak žena i rodnih manjina na tržište rada bili uvjetovani činjenicom da se komodifikacija usluga širila na sve sfere društva, s druge strane tu su bile i antikolonijalne borbe, globalizacija i širenje tržišta, kao i veliki gubitak muške radne snage uzrokovan gubicima u Drugom svjetskom ratu, te su žene, baš kao i nakon svakog rata u historiji, popunjavale „rupe“ na tržištima rada. Ovdje možda vrijedi postaviti i pitanje: nisu li današnji sukobi oko pitanja spola i roda između ostaloga (ponovno) i sukobi oko pristupa tržištu rada? Itekako bi se dalo bi se raspravljati bez da argument svodimo na puki ili vulgarni ekonomizam. Danas država nadzire i kontrolira mnogo manje nego ranije, a reprodukcija nikada nije bila krhkijom i više privatiziranom. Utoliko su borbe koje pratimo od sedamdesetih iz perspektive vladajućih klasa borbe da se osigura kontinuitet kapitalističke medijacije odnosno medijacije tržišta i dokine medijacija politike, dok je iz perspektive onih koje vladajuće klase eksploatiraju, upravo obrnuto: da se osigura medijacija politike kako bi se medijacija kapitala stavila pod kakvu-takvu kontrolu. Uspjeh prvih podrazumijevao je naravno neuspjeh drugih. 

Proces deindustrijalizacije na Istoku i na Zapadu doveo je s jedne strane do premještanja proizvodnje u Aziju (u najvećoj mjeri u Kinu), a s druge je doveo do stvaranja ekonomije niskih nadnica (eng. low wage economy). Upravo tu su rod i rasa poslužili kao potke za daljnju segmentaciju tržišta rada. Premda su rodna i rasna podjela rada upisane u sami poredak kapitalizma kao ekonomskog sistema i liberalizma kao političkog sistema, ovdje ne možemo ulaziti u historijat ove teme. Ono što je svakako važno jeste da se od sedamdesetih naovamo upravo ženska i migrantska, što će reći često i rasno segmentirana, radna snaga pojavljuje kao onaj dio radne snage koji radi slabo plaćene ili “nekvalificirane” poslove. Upravo je ova radna snaga, kako to ističu sociolozi Sara Farris i Mark Bergfeld, u jeku pandemije COVID-19 definirana kao “ključni radnici” i proglašena “nepohodnom radnom snagom”3Farris, Bergfeld, dostupno na: https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/1600910X.2022.2077400. Do jučer skrajnut na rub kako egzistencije tako i društvenog priznanja, rad radnika u ključnim sektorima (engl. key workers) preko noći je postao rad bez kojeg društvo ne može funkcionirati. Ova činjenica, kako naglašavaju Farris i Bergfeld nije mnogo promijenila način na koji na rad gledamo i kako rad doživljavamo. Upravo zato jer su poslovi koji su proglašeni ključnima dio „socijalne reprodukcije“ odnosno obuhvaćaju sve one aktivnosti koje “hranu, odjeću i stanovanje, čine neposredno dostupnim  za konzumaciju” ili se pak odnose na brigu o starima, nemoćnima i djeci, uzima ih se zdravo za gotovo4Ibid., . Unatoč medijskoj pompi za vrijeme pandemije, ovi poslovi još uvijek nisu dobili društveno priznanje, još uvijek nema nastojanja da se često neljudski i nehumani uvjeti rada u ovim sektorima poprave niti da se radnicima, koji su i prije pandemije štrajkali i ukazivali na stravičnu eksploataciju, povećaju plaće5Ibid.. Farris i Begrfeld zbog toga podcrtavaju da se ustaljeni sociološki rječnik koji na ove radnike gleda kao na “neproduktivne” i “nekvalificirane” nužno mora dovoditi u pitanje, a samim time  preispitivati podjela rada bez koje nema hijerarhija karakterističnih kapitalističkom načinu proizvodnje. Ono što vrijedi ponoviti kao dopunu njihovog argumenta jeste činjenica da ovakav definicija i tretman radne snage koja obavlja nisko kvalificirane ili “nekvalificirane” poslove nije nastao 1970-ih, ali se od 1970-ih “normalizirao”. Pitanje ekonomske qua moralne valorizacije, i medijacije poslova socijalne reprodukcije koji se u kapitalizmu uzimaju zdravo za gotovo – trgovina, poslovi brige i njege, odvoz smeća, logistika, zatvori, mesna i agro industrija – jako je kompleksno i ovaj tekst ne pretendira na to da može ponuditi odgovore. Bilo bi dobro kada bih uspjela makar postaviti pitanja. Slijedeći rečeno, upravo tu, na polju privatizirane reprodukcije, tragom klasne analize, želim ukratko reći nešto više o društvenoj ali i subjektivnoj percepciji rada kada govorimo o sranje poslovima i prljavim poslovima. U moru tipologija i podjela rada, odlučila sam se za ove dvije upravo zato što bolje od drugih ukazuju na ono što je Marx nazivao „fizičke i moralne granice rada.“6Marx, Karl, Kapital, Tom 1, Prosveta, Beograd, 1978. Preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, osobito str. 208 i 238.   

Pojam sranje poslovi [engl. bullshit jobs] u istoimenoj knjizi popularizirao je antropolog David Graeber7Graeber, David, Bullshit Jobs. A Theory, Penguin Books, London, 2018. , a kada govorim o prljavim poslovima oslanjam se na važnu (premda u mnogim aspektima problematičnu) knjigu iz 2021. godine američkog novinara Elaya Pressa naslovljenu “Prljavi posao. Ključni poslovi i skriveni danak nejednakosti8Press, Eyal, Dirty Work. Essential Jobs and the Hidden Toll of Inequality, Apollo book, Head of Zeus, London, 2022. . Želim naglasiti da u ovaj tekst unosim tumačenje koje nije vjerna preslika tipologije koju Press iznosi u svojoj knjizi. Njegov fokus nešto je uži i on poslove socijalne reprodukcije onako kako ih feministička teorija razumijeva ne tematizira kao prljave poslove (iako ih nekada usputno spomene). Naravno da se ne može reći da su primjerice poslovi brige o starima, nemoćnima i djeci prljavi kao takvi, ali se svakako može govoriti o društvenoj stigmi i percepciji većinom žena, migrantkinja (u Italiji npr. znane kao badanti) koje te poslove obavljaju. O društvenom priznanju i valorizaciji njihovog rada kao onog bez kojeg društvo ne može funkcionirati gotovo da se i ne može govoriti. To se odražava i na njihovu plaću i na to kako ih se u sistemu kapitalističke hijerarhije doživljava: kao na osobe koje obavljaju “prljave” i samim time nisko plaćene poslove. Cijena njihovog rada proporcionalna je činjenici da se na taj posao gleda kao na “nekvalificiran” i samim time na neki način moralno kompromitiran. Isto bismo mogli reći i za berače voća i povrća i mnoštvo zanimanja koja ovise o manualnom radu gdje premda postoje, mogućnosti automatizacije su ograničene, te stoga rad počiva na isisavanju i pritiskanju žive radne snage. Ovdje je naravno važno istaknuti da su “žrtve” takvog tržišnog vrednovanja prije svega rasne, rodne i etničke manjine u odnosu na dominantu većinu na tržištu rada. Rasizam kao praksa prethodi (znanstvenom) pojmu rase te je stoga nužno govoriti o praksama koje počivaju na hijerarhizaciji unutar sistema eksploatacije. 

Kapitalizam je, sasvim u skladu sa vlastitim, u velikoj mjeri aristokratskim pogledom na svijet, oduvijek počivao na društvenoj konstrukciji određenih poslova kao prljavih, manje važnih i stoga manje plaćenih. Društvena pozicija i percepcija sranje poslova i prljavih poslova čiju proliferaciju odnosno normalizaciju pratimo upravo od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, obrnuto je proporcionalna njihovoj društvenoj važnosti, vrijednosti i ulozi. U oba slučaja riječ i o objektivnim, društvenim determinacijama (o tome kako društvo te poslove doživljava, te sukladno tome i (ne) nagrađuje), ali i o subjektivnoj determinaciji, odnosno o  percepciji i doživljavaju samih radnika koji takve poslove obavljaju. Društvena determinacija u kapitalizmu poprima specifičan oblik koji ju nameće kao objektivnu (iako je proizvoljna), čime se pravda  činjenica da su prljavi poslovi plaćeni ispod ili manje od vrijednosti rada koja je potrebna da bi se obavljali. 

U hijerarhiji kapitalističkog načina proizvodnje prljavi poslovi – od kućanskog rada do drugih poslova koji obuhvaćaju poslove socijalne reprodukcije– shvaćeni su kao poslovi koji ne proizvode nikakvu vrijednost. Najbolji primjer upravo je kućanski rad koji “proizvodi radnu snagu, jedinu robu koja nije proizvedena u direktnom procesu proizvodnje”9Okić, 2016, op.cit. str. 185. , ali koja je od tog procesa dvostruko neodvojiva. Baš zato jer se na proizvodnju i održavanje radne snage van procesa proizvodnje gleda kao na posao koji nije produktivan, ne samo da izostaje tržišna valorizacija rada usmjerenog na reprodukciju, nego ga se uopće ne doživljava radom. Sranje poslovi s druge pak strane plaćeni su mnogostruko više od njihove vrijednosti i neodvojivi su od rastuće i divlje nejednakosti koju je nedavno tako dobro dijagnosticirao Thomas Piketty. Sranje poslovi služe kako bi se koordinirala unutarnja podjela rada koja ovisi o prešutnoj podršci, inicijativi i znanju onih koji su objekti nadziranja, upravljanja ili menadžeriranja. Ono što Marx naziva funkcijom “upravljanja, nadziranja i posredovanja”10Marx, Kapital, op.cit., str. 296 društveno je determinirana upravo tako da ju se uzima kao da ne proizvodi nikakvu vrijednost, a postoji samo kako bi se radna snaga podčinila kapitalističkoj podjeli rada i procesu izvlačenja apsolutnog i relativnog viška vrijednosti. 

Graeber sranje poslove definira kao poslove za koje oni koji ih obavljaju smatraju da su potpuno besmisleni, da su lišeni svake svrhe, bilo subjektivno bilo objektivno, te da društvo bez takvih besmislenih i zatupljujućih poslova može funkcionirati bez problema. Sranje poslovi karakteristični su  po tome što bi sutra mogli nestati i nitko ne bi ni primijetio (prvo što mi pada na pamet su recimo agencije za nekretnine). U suštini, riječ je o poslovima koje u pravilu obavlja “visoko kvalificirana” radna snaga koja je “u suštini plaćena da ne radi ništa, na pozicijama koje su osmišljene tako da se oni koji ih zauzimaju identificiraju sa perspektivama i senzibilitetom vladajuće klase.”11Graeber, op.cit. p. xix. Lista sranje poslova koje Graeber navodi duga je, a ponekad i smiješna. On ih je podijelio u pet osnovnih kategorija: 1) poslovi ulizica ili lakeja koji postoje samo da bi se neko drugi činio ili pravio važnim, 2) posao siledžija čiji posao sadrži element agresije i koje je neko zaposlio samo zato jer i drugi imaju takve uposlenike, 3) posao ljepljivaca [engl. duct tapers] čiji posao postoji zbog propusta u organizaciji čiji je jedini posao da rješavaju probleme koji ne bi trebali ni postojati, 4) štrihači [engl. box tickers] odnosno uposlenici koji su tu samo da bi određena organizacija mogla reći da radi nešto što ne radi 5) rukovodioci zadataka [engl. taskmasters] čiji je posao da drugima zadaju bespotrebne poslove ili pak oni sami imaju neki zadatak, ali za druge stvaraju bespotrebne aktivnosti- uglavnom menadžeri ove ili one vrste12Ibid., Str. 27-67.. Vrijedi nabrojati neke od aktivnosti koje obavljaju uposlenici podvedeni pod ove tipologije: pomoćnici čiji je posao da popunjavaju beskonačne formulare vezane za putovanja u staračkim domovima; uposlenici koji su plaćeni da iz ukradenih telefonskih imenika neke firme u ime nekog brokera zovu visokorangirane menadžere ne da bi prodavali dionice, nego da bi „progurali“ brokera koji bi izgledao ili zvučao ozbiljnije jer neko zove u njegovo ime; poslova koje ljudi obavljaju samo zato jer ih je neko zaposlio da to rade i jer drugi imaju iste takve uposlenike, a najbolji primjer ove vrste posla prema Graeberu jeste vojska- za vojskom nema potrebe i svi vojsku imaju samo zato jer je imaju i drugi13Premda se lako složiti sa Graeberom da vojska nije potrebna, on ovdje ipak zanemaruje ulogu vojske kao sistema prisile i nasilja bez kojeg kapitalizam teško da bi postojao u formi u kojoj postoji. ; uposlenice u izdavačkoj kući čiji se zadatak uglavnom sastojao od toga da kutijicu sa bombonima koja je stajala na recepciji održava punom; radnika u PR i oglašivačkoj industriji čiji je posao da nadgledaju recimo post-produkciju nekog reklamnog, muzičkog ili video uratka poput filmova te da mijenjaju izgled, posebno žena kako bi se udovoljilo „standardima“ (obline, izbjeljivanje zuba, peglanje sijedih i bora itd); poslovi na koje se ljudi zapošljavaju samo da bi određena firma mogla reći da radi navedeni posao, iako ga ne radi; kojekakvi digitalni konzultanti (ili konzultanti generalno) čiji je jedini zadatak da proizvode fantomske izvještaje o “inkluziji“, “optimizaciji” ili “poboljšanju” i uopće koristeći fantomski jezik neoliberalizma da “implementiraju” kojekakve mjere; bankari koji znaju da je posao koji rade sranje i da je ne samo beskoristan, nego i štetan po društvo; ili na koncu poslovi koji nisu po sebi sranje i besmisleni, ali jesu u onoj mjeri u kojoj se rad utrošio na nešto što neće imati nikakvog efekta, smisla i ishoda14Graeber, op.cit. str. 28-63. (pomislite samo na rad stotina i stotina NVO organizacija koji su protutnjali Bosnom i Hercegovinom od kraja rata naovamo, od kojih je korist vidjelo par pojedinaca, dok su učinci „implementacije“ do danas nevidljivi). 

Ovdje želim naglasiti dvije stvari. Jedna je Graeberov pokušaj da na osnovu iskaza pojedinaca koji obavljaju sranje poslove izvede određene zaključke o „ljudskoj prirodi“15Graeber, op.cit. str. 146.. Upravo je činjenica da su ljudi bili nesretni, depresivni i anksiozni obavljajući sranje poslove Graebera navela na zaključak da sranje poslovi, ukoliko nam govore nešto o ljudskoj prirodi, govore u prilog tvrdnji da ljudi svoj posao ne doživljavaju isključivo individualistički, nego žele da posao ima i neki širi, društveni smisao u kojem bi se osjećali kao članovi društva i zajednice kojoj doprinose. Premda zvuči lijepo, ovaj argument mi nije bio pretjerano uvjerljiv. Ne treba se zavaravati, baš kao što postoje sranje poslovi, postoje i sranje ljudi koji su sasvim zadovoljni time da, poput recimo bankara o kojima Graeber govori,  primaju urednu i povisoku plaću znajući da je posao koji obavljaju ne samo sranje, nego i da direktno nanosi štetu društvu. 

Ono što mi je bilo posebno zanimljivo jeste to da Graeber uvjerljivo razbija mit koji kao bauk kruži, a to je da su sranje poslovi većinom poslovi u javnom sektoru16Ibid., str. 15-19., ta tisuću puta ponovljena laž koja je skoro pa postala istinom. Upravo suprotno, najbesmisleniji sranje poslovi danas se odvijaju upravo u privatnom sektoru17Ibid., str. 162. , a oni koji ih obavljaju, premda i sami svjesni da rade sranje poslove tj. ne rade ništa, nisu izloženi društvenoj ostracizaciji niti ih se percipira kao parazite na „javnim jaslama“ odnosno državnom novcu. Naprotiv, to su poslovi koje društvo u vremenu financijskog kapitala percipira kao društveno poželjne, privlačne i “čiste”. Istovremeno, proliferacija sranje poslova kao “visokokvalificiranih” ovisna je o “nekvalificiranim” poslovima, pošto kako smo rekli, sranje poslovi su tu da bi se oni koji ih rade “identificirali sa ideologijom i senzibilitetom vladajuće klase”. Srednjeklasne ugode sranje poslova nema bez iluzije da sada i ta vrsta posla donosi status kakav imaju bogati. Sranje poslovi neodvojivi su stoga od prljavih poslova. Potrebne su kozmetičarke, berači voća i povrća i uposleni u agro-industriji, dostavljači hrane, njegovateljice, čistačice i uopće radna snaga tzv. globalnog Juga gdje su tektonski poremećaji izazvani odvajanjem proizvođača od sredstava za proizvodnju i subsistenciju doveli do porasta potražnje poslova u raznim, najčešće nisko plaćenim sektorima, čije su prve žrtve upravo žene18O ovome više u kao i uvijek sjajnim analizama Silvie Federici. Primjerice: Revolution at Point Zero. Housework, Reproduction and Feminist Struggle. PM Press, 2012. . Ako kapitalizma nema bez nasilja, još manje ga ima bez hijerarhija. 

Kraj prvog dijela. Sutra ćemo objaviti nastavak.

 

 

TIJANA OKIĆ

STUDIRALA JE NA UNIVERZITETIMA U SARAJEVU, SCUOLA NORMALE SUPERIORE DI PISA I UNIVERZITETU U TÜBINGENU. DOKTORIRALA JE FILOZOFIJU NA KLASI HUMANISTIČKIH ZNANOSTI, SCUOLA NORMALE SUPERIORE DI PISA. O FEMINIZMU, MARKSIZMU I POLITIČKOJ FILOZOFIJI PIŠE, PREVODI I OBJAVLJUJE U DOMAĆIM I MEĐUNARODNIM ČASOPISIMA.

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.