Položaj i status Bošnjaka u regiji – Konakovićev sabor

Inicijativu za sastanak na temu iz naslova najavio je Dino Konaković početkom prošle sedmice. Rekao je kako je inicijativa došla od strane Bošnjaka koji žive van BiH i kako su tražili da se takav svebošnjački skup održi u Sarajevu. U međuvremenu sastanak je održan i prisustvovalo mu je 15-20 ljudi. Uglavnom se radilo o ljudima iz Srbije, Crne Gore i Makedonije a što se tiče Bosanaca, osim Konakovića i ljudi iz njegove stranke prisustvovali su političari Bošnjaci iz malih stranaka – članovi vladajuće koalicije. Niko iz etabliranih građanskih stranaka nije došao. Iako su svi ti ljudi „iz regije“ na osnovu najave i naknadnih izvještaja svrstani u istu grupu, najviše pažnje su privukli predstavnici istorijski ukorijenjenih bošnjačkih manjina iz Srbije i Crne Gore (dakle Sandžaka), a tek su na drugom mjestu Bošnjaci Makedonije, Kosova i drugih mjesta.

Bilo je za očekivati da ovakav svebošnjački sastanak neće biti dobro prihvaćen od strane važnih stranaka i pojedinaca u Sarajevu.¹Ovo vjerovatno izaziva čuđenje nebošnjaka i dijela Bošnjaka u BiH. Sigurno je da ni Bošnjacima iz drugih zemalja nije jasno zašto je to tako. To je najprije zato što se takva podrška „sunarodnjacima“ koji žive u Srbiji i Crnoj Gori smatra puhanjem pod krila separatističkim tendencijama bh. Srba i Hrvata. Mnogi je Bošnjak u vezi inicijative osjetio nelagodu – uloga državotvornih i separatista se naprasno izmijenila i sami su sebe počeli svrstavati među podržavaoce separatizma na način kako neke druge grupe inače smatraju separatističkima.

Nismo dugo čekali na reakcije poslije objave inicijative. Iako je više ljudi pisalo i govorilo na ovu temu, čini se da je profesor Esad Duraković najbolje artikulisao protivljenje, te u njega utkao mnogo toga što se inače (ne) govori o podršci sunarodnjacima preko granice od strane specifične grupe kojoj pripada. Moram reći da je cijeli tekst veoma zanimljiv i poticajan za razmatranje; najprije u smislu kritike.

Duraković je kao najvažnije iznio ono što sam već spomenuo u vezi podrške separatizmu i to je ključni dio takve pozicije. Ipak, on ide i korak dalje te uvodi temu izdaje: postavlja pitanje da li kreatori ideje sastanka jednostavno ne razumiju njene učinke ili namjerno daju poticaj separatističkim snagama Srba i Hrvata.²Dakle, Konaković i njegovi su ili mazlumi ili izdajnici. U smislu prisutnosti takve dileme – to nije ništa novo. U našem slučaju nema važne razlike između željenog tretmana glupih i pokvarenih: i jedni i drugi se smatraju  jednako krivima.

Da prenesemo najvažniji dio Durakovićevog teksta:

„Štetnost ove inicijative je sasvim očigledna prema sljedećoj „formuli“: BiH može opstati samo kao građanski uređena država (u kojoj su afirmisani i etnički identiteti), a samo u takvoj državi mogu opstati Bošnjaci.

Konsekventno, to znači da je sudbinski interes Bošnjaka očuvanje države BiH i bosanstva kao njenoga nacionalnog identiteta koji nije u konfliktu sa etničkim nego ga samo nadograđuje u multietničkoj zajednici uvedenoj u bitan kvalitet građanske ravnopravnosti. Forsiranje etničkih sabora suštinski je u konfliktu sa idejom o građanski uređenoj državi BiH. 

Ovdje je kontekst takav da svesrpsko, svebošnjačko ili svehrvatsko saborovanje funkcionira (zbog toga je ovdje vođen rat!) kao snažan faktor etničke homogenizacije u čijoj biti je politička samodovoljnost i isključivost prema drugima. U našim prilikama – to je generator nestabilnosti, konfliktnosti.

Umjesto panbošnjačkog sabora (koji nužno podrazumijeva podozrivost i samodovoljnost drugih etničkih skupina), mudar potez bosanskog ustavnog patriotizma, patriotske političke osviještenosti bilo bi organiziranje (sve)bosanskog sabora. Ne svebošnjačkog nego svebosanskog!“

Najprije da analiziramo konkretne rečenice koje je Duraković izrekao pošto se tu radi o cijelom nizu sterotipa i naslijeđenih obrazaca mišljenja (ko kaže da naša akademska zajednica nema kontinuitet?):

Kada govori o nacionalnom identitetu stanovnika BiH (koji je singularno bosanski po Durakoviću) i koji kao takav nije u konfliktu sa etničkim identitetima, prof. Duraković tu svoju tvrdnju ne obrazlaže detaljnije. Kada bi to pokušao, možda bismo zaključili da stvari baš ne stoje kako je opisano. Ali je profesor siguran da je forsiranje etničkih sabora u konfliktu sa idejom građanski uređene BiH. Dobro – da ne ulazimo u te rasprave – recimo da je tako kako kaže. Ipak, ima li prof. Duraković odgovor na pitanje dokle smiju ići etničke inicijative? Jer, ako je etničko dozvoljeno – a po njemu jeste – ostaje pitanje u kom smislu je dozvoljeno. Ako je „bošnjački sabor“ rušilačka inicijativa te je u tom smislu neprikladna, šta bi trebalo biti prikladno? Naprimjer, koliko znam, niko, pa ni Duraković, nije pravio problem kada je Konaković nedavno posjećivao lidere stranaka u Sandžaku i Makedoniji – iz toga zaključujem kako je valjda uredu da se sastaju tamo. Ali eto nije u redu da se sastaju ovdje. Može li Duraković ili neko drugi reći šta je principijelno OK i koja je karakteristika balansa etničkog i nacionalnog?

U nastavku profesor govori o tome kako je „ovdje kontekst takav“ da jednonacionalno okupljanje vodi u konflikt. Jedna stvar je tu važna kao tvrdnja u podtekstu: ovdašnji ljudi su na neki način drukčiji od ostalih; najprije Zapadnjaka koji dakle mogu „dopustiti“ drukčija ponašanja etničkim zajednicama (ovdje se otišlo prema formalnom uređenju države). Mi nemamo informaciju zašto je naš „kontekst“ specifičan, Duraković nam to ne kazuje. Čovjek bi rekao da je u pitanju nešto što je Duraković profesionalno istraživao: možda se radi o čitanju istorije koja je orijentalistička i prema tome zapadna? Da li se nemirna Bosna i krvavi Balkan tumače očima onih koji su to godinama pogrešno radili i pri tome imali interes da tumače na određeni način? Zašto preuzimati takav ključ čitanja ratnih događaja od prije 30 godina ili se nadovezivati na dominantne jugoslovenske interpretacije događaja od prije 80 godina?³Dakle, u drugim zemljama koje su etnički decentralizovane moguća su takva rješenja zato što su ljudi drukčiji – dakle bolji – dok kod nas to vodi u konflikt. Kao da upravo ta rješenja nisu osmišljena da se spriječi konflikt. Do takvih rješenja se i došlo zbog opštih sklonosti ljudi. Ovdje ne govorim o ozbiljnoj kritici takvih rješenja koja govori o odvojenosti zajednica kao opciji koja vodi kao održanju takvog statusa quo – najprije zato što nije spomenuta. Ovo pitanje vodi do druge Durakovićeve generalizacije: jednoetničko okupljanje vodi nužno u konflikt. Ipak, konflikt je samo jedan od mogućih razvoja događaja koji su posljedica takvog opredjeljenja. (Onaj koji je nesrećom pogodio nas u BiH.) Koliko je samo puta rečeno kako bi sve bilo drukčije da su neki drugi ljudi bili na važnim pozicijama početkom devedesetih?

Na kraju citata, kada govori o panbosanskom saboru kao poželjnoj inicijativi kontra panbošnjačkog sabora, Duraković ne kaže kakav je sabor u tom slučaju prihvatljiv. Pa evo se Konaković i njegovi „lijevi“ multinacionalni partneri mjesecima sastaju sa izabranim predstavnicima Srba i Hrvata (koji zastupaju pristojnu većinu pripadnika tih naroda) pa se takvi sastanci često etiketiraju kao pogrešni i izdajnički. Nikako svebosanski. Eto neka Duraković kaže s kim da se Konaković sastane pa da takvi sastanci poprime epitet pozitivnih i državotvornih. Pri tome će morati odgovoriti na sljedeće pitanje: gdje su ti ljudi i organizacije koje su drukčije od ovih s kojima se trenutno sastaje? Ima li takvih ljudi koji bi bili po volji profesora Durakovića? Odgovor je jasan i jednostavan: nema ih. Lako je govoriti o zamišljenim ružičastim saborima u cvijeću, onima koji su opisani u romantičarskim istorijama, bez referisanja na stvarnost.

Odakle cijeli ovaj stav kojeg ističe Duraković? Da li je nov, samo njegov i da li pripada nekoj specifičnoj grupi ili svjetonazoru? Očigledno je da je bio prisutan i prije rata: kada je SDA, kao stranka „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ formirana 1990. iznošeni su mnogi razlozi zašto se to ne treba raditi. Jedno od najglasnijih protivljenja bilo je ono koje je gotovo identično sa ovim Durakovićevim danas – zbog toga što će to podržati srpske i hrvatske zahtjeve za separatizmom i što će dovesti do podjele BiH. Ono što jasno slijedi iz Durakovićevog teksta je  protivljenje postojanju nacionalnih partija u samoj Bosni. Po tom tumačenju sve bi partije trebale biti multinacionalne. Još se jedan stav veže uz prethodno: među glavnim krivcima za današnju nacionalističku podijeljenost u BiH je Izetbegović koji je prvi osnovao nacionalnu partiju.  

Ko je 90. iznosio takav stav? Najprije neformalno nacionalni Bosanci i Hercegovci – ljudi koji su bili duboko integrisani u jugoslovensko društvo i koji su internalizovali popularni narativ o pogubnosti nacionalizma. Oni su u okupljanju na nacionalnoj osnovi vidjeli atavizme i šovinzme prošlosti koji će nužno dovesti do kontra-nacionalizama i sukoba.⁴Ako posmatramo samo posljedice, ti ljudi su bili u pravu. Ipak, posljedice ne predstavljaju cijelu priču a Izetbegovićeva SDA je samo formalno prva nacionalna stranka u BiH. Oni ipak nisu govorili samo o potencijalu nacionalizma kod Muslimana, Srba i Hrvata – očigledno je bilo da su željeli i svebosansku grupu u formi nacije i da to nije govoreno iz razloga strateškog interesa Bošnjaka koji se brinu za svoje. Bošnjaštvo (tadašnje nacionalno muslimanstvo) se u takvim ljudima orijentalnih imena godinama topilo na račun bosanstva na isti način kako se to dešavalo sa srpstvom i hrvatstvom kod ljudi sa srpskim i hrvatskim imenima. Zaista je veliki broj ljudi različitih imena pripadao novo-formirajućoj bosanskoj nacionalnoj grupi iako se najprije treba govoriti o bh. gradskim elitama kao zamajcu takve grupe. Ovdje je važno primijetiti da je bh. teritorijalna politička separatnost u okviru Jugoslavije te specifični set-up tadašnje politike uticao na prilično homogeno bh. vodstvo koje je kao takvo figurisalo u okvirima savezne politike.

Treba reći da je dobar dio takvih principa još uvijek važan te da veliki broj ljudi i danas tako misle – Duraković nije usamljen u ovakvom razmišljanju. Ipak, kada Duraković kaže: „to znači da je sudbinski interes Bošnjaka očuvanje države BiH i bosanstva kao njenoga nacionalnog identiteta“ to nije isto kao prethodni opis main-stream pristupa komunističkih elita. Zašto? Ti ljudi kao nosioci prethodnog režima zaista su bili nacionalni Bosanci (na komunistički način doduše) i najčešće nisu razmišljali u sličnom maniru. Duraković upravo prethodnim iskazom instrumentalizuje bosansko zarad bošnjačkog što nužno izaziva podozrenje i nepovjerenje Srba i Hrvata i tjera ih dalje od bilo čega bosanskog.⁵Kada Konaković kaže kako su se Srbi i Hrvati sastajali i sastaju i da samo Bošnjaci to nisu radili on ne misli na inicijativu u smislu kontra-reakcije kako mu se spočitava. On je za sastanak zbog njega samog, odnosno zbog potencijalnih benefita takvog okupljanja. Duraković i slični bi se kao sastajali da nema posredne podrške separatizmu Srba i Hrvata. „Mi“ muslimanskih komunističkih elita je u procesu denacionalizacije (od nacionalnog muslimanstva) postajalo nacionalno bosanstvo, tako da se nije ni moglo govoriti o „sudbinskom interesu Bošnjaka“. Cijeli ovaj Durakovićev iskaz je paradoksalan i na jedan drugi način. Stvaranjem novog bosanskog nacionalnog karaktera koji bi bio inkluzivan i integralan neminovno bi se izgubio bošnjački karakter grupe koja se danas tako zove. Osnova potencijalnog konflikta između Bošnjaka i Bosanaca leži na ovom mjestu ali se ne dolazi do te tačke zbog drugih razloga.

U tom ključu treba čitati rana nastojanja nacionalnih stranaka vezana za tumačenje novog buđenja partikularnih nacija u BiH. Alija Izetbegović je u prvom interviewu na televiziji Sarajevo 1990. govorio o „zajedničkom interesu različitih nacija koji je realnost“ i za kojim se treba tragati. Iako danas zvuči kao benigna i samorazumljiva tvrdnja, takav pristup je tada izazvao žučnu reakciju i ljutnju nacionalnih Bosanaca. Čak i tvrdnja o zajedničkom interesu je predstavljala problem pošto je dijelila ljude. Iz ove perspektive se vidi da se radilo o dva potpuno različita koncepta i dvije, da tako kažem, emotivnosti. Jedni su se bazirali na odanosti specifičnoj muslimanskoj naciji a drugi široj bosanskoj grupi (u potencijalu formalnoj naciji, različitoj i odijeljenoj od ostale tri).⁶Ovdje treba postaviti i pitanje jugoslovenstva – relacija jugoslovenstva sa bosanstvom nikako nije bila jednostavna. Treba uzeti u obzir da je bosanstvo tih ljudi najčešće bilo integralni dio jugoslovenstva. Ipak, i bosanstvo i jugoslovenstvo se ogledalo kroz komunistički uzor antinacionalizma – jugoslovenstvo je težilo da bude nacija ali ujedno je preziralo koncept nacije. Takav paradoks nije bilo lako održavati. Problem je bio u tome što su i jedni i drugi targetirali istu grupu ljudi kao pripadnike.

Predsjednik Naše stranke Edin Forto i potpredsjednik SDP-a Denis Bećirović su u tom smislu na istom fonu i možda su njihovi stavovi dobar šlagvort za početak diskusije o dva prethodna svjetonazora – Forto nije podržao Konakovićevu inicijativu govoreći kako treba više bosanstva a manje bošnjaštva dok je Bećirović takvo jednonacionalno prekogranično okupljanje nazvao srednjovjekovnim modelom. Ovo, bez obzira što dolazi od lidera građanskih partija ima svoje razlike. Najprije, Forto često ističe svoju popisnu bosansku pripadnost dok je Bećirović bošnjački član Predsjedništva BiH. Šta dakle kazuje Bosanac Forto? Ne trebate se vi Bošnjaci sastajati nego trebamo mi Bosanci.⁷Znači slično govori kao Duraković iako je jasno da ni jedan ni drugi ne govore o maloj grupi Bosanaca nego o sveukupnoj grupi onih koji se eto pišu drukčije a trebali bi stajati pod bh. zastavom. Oni možda najviše govore o potencijalnoj grupi nacionalnih Bosanaca kojoj bi trebali pripadati svi. Takva situacija stvara ambivalentnost i problem s definicijom grupe koja se zove Bosanci – političarima otvara mogućnost da koriste riječ onako kako im u datom momentu odgovara. U kom smislu je politička takva poruka? Bez obzira na druge konotacije, ipak jedan Bosanac govori predstavnicima druge grupe da se ne bi trebali sastajati. Zašto je Forto pozvan da tako nešto kaže i zašto bi ga Bošnjaci trebali poslušati?⁸Ovdje imamo neki neobičan osjećaj familijarnosti i patronizovanja pošto Forto govori sljedeće: nemojte jer to nije dobro za vas. Kao da se obraća rođacima sa sela koji baš i ne razumiju situaciju. Ovdje je slučaj da se jedan Bosanac obraća rođacima koji su većinom popisni Bošnjaci. Kao što sam već rekao, znam da Forto ovdje misli na bh. (nad)osjećaj ali on ipak govori i u ime male grupe od 3-4 posto nacionalnih Bosanaca i Hercegovaca. S Bećirovićem je nešto drukčije. On kao Bošnjak govori drugim Bošnjacima da je to što rade primitivno i retrogradno. Ruži ih. On ne kaže da je to pogibeljno za BiH i čini se da Bošnjake tretira isto kao Srbe i Hrvate ali taj podtekst je tu.

Ako na trenutak ostavimo po strani navedene razloge protiv svebošnjačkog sabora, hajde da probamo postaviti jedno drugo pitanje: zašto je to tako i da li postoji još neki razlog zašto bi jedan sastanak lidera bošnjačkih stranaka bio tako okarakterisan a sastanak bh. stranaka bi recimo bio u redu? Najprije, bh. prefiks se smatra vrijednijim od bošnjačkog od strane većine kritičara. To je tako u nekom civilizacijskom smislu pa se može govoriti o formi supremacionizma današnjih Bosanaca prema Bošnjacima. To nije nimalo slučajno: za razliku od relacije sa srpstvom i hrvatstvom oni imaju posebnu relaciju sa bošnjaštvom – formirani su kao anti-muslimani (i veliko i malo m). To nije tako u smislu klasičnog etničkog neprijateljstva prema bošnjačkoj grupi, nego se ta grupa jednostavno gnuša specifičnih religijskih i tradicijskih markera. Uglavnom, tu se u najvećem broju slučajeva radi o svađi u domaćinstvu.  

FARIS ČENGIĆ

FILOZOF. PIŠE TEKSTOVE KOJI SE TIČU NACIONALIZMA, RELACIJE INDIVIDUALNIH I GRUPNIH PRAVA, LIBERALIZMA, KOMUNIZMA. ŽIVI I RADI U SARAJEVU.