Što se to dogodilo Židovima?

Donald Trump, vodeći predsjednički kandidat republikanske stranke govorio je oduševljenom skupu pretežno starijih, bogatih i dobro-obrazovanih Židova.

Odjednom mi u sjećanje sine gdje sam to ranije vidio.
Ista vrsta lica. Ista isturena brada, da se proizvede dojam o snazi i odlučnosti.
Isti način govorenja. Jedna rečenica i onda pauza, čekajući na ruljin uzvik odobravanja.
Ista kombinacija monstruma i klauna.
Da. Nepogrešivo. Vidio sam to u mom ranom djetinjstvu. Na filmskim žurnalima.
Benito Mussolini. Rim. Piazza Venezia. Duće na balkonu. Ogromna svjetina dolje ispod na piazze. U deliriju. Aplaudiraju. Cika i vika do promuklosti. Masovna orgija bezumlja.
Ovog sam tjedna to vidio i ponovo čuo. Ovog puta na TV-u.

Bilo je tu i razlika, naravno.
Predsjednički kandidat Donald Trump govorio je u Washington DC-u, modernog nasljednika starog Rima.

Duće je bio ćelav, i stoga uvijek je nosio neki kitnjasti šešir naročito dizajniran za njega. Trump je nosio svoj zaštitni znak od narančaste kose, koju je vrlo pomno sam aranžirao (prema tvrdnji njegovog batlera).

Mussolini je govorio talijanski, jedan od najljepših svjetskih jezika, čak i kad izlazi iz usta diktatora. Trump je govorio američkom varijantom engleskog, jezikom koji čak i njegovi najgorljiviji obožavatelji neće opisati kao melodioznim.

Ali najveća razlika bila je u karakteru publike. Duće se obraćao rimskoj rulji, poput zakašnjelog nasljednika plebsa starog Rima koji je, nedaleko od toga, tražio da u areni poteče krv.

Trump se obratio – nevjerojatno! –  skupu od pretežno starijih, bogatih i dobro obrazovanih Židova.

Židovima, zaboga! Narodu koji potajno vjeruje da je najinteligentniji na zemlji! Židovi u deliriju, koji viču, pljeskaju, poskakivaju gore-dolje nakon svake rečenice, kao da su opsjednuti.

Što se to dogodilo s ovim Židovima?

Tužna je to priča. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je Holokaust bio u punom zamahu, američki su Židovi šutjeli. Nisu koristili svoju već tada znatnu političku moć da Predsjednik poduzme nešto značajno za spašavanje Židova. Bili su zaplašeni. Bojali su se da ne budu optuženi za ratne huškače.

Jednom mi je netko donio nacistički letak koji je njemački Luftwaffe ispustio nad američkim borbenim linijama i Italiji. Prikazivao je debelog, ružnog Židova koji grli jednu mladu američku plavušu. Pisalo je nešto kao: “Dok vi ovdje prolijevate svoju krv, bogati Židov kod kuće zavodi vašu djevojku!”

Židovi su se plašili bilo što učiniti što bi se moglo tumačiti kao potvrda slogana nacističke propagande  da su taj rat potakli Židovi  i njihova marioneta, predsjednik Rosenfeld,  radi zatiranja arijevske rase. Stoga su šutjeli.

Ti Židovi su došli u Ameriku jednu ili dvije generacije ranije. Žrtve holokausta bile su njihova bliža rodbina. Kajanje zbog neaktivnosti u vrijeme holokausta ih proganja – posebno starije među njima – sve do dana današnjega.

Njihova slijepa odanost „Državi Izrael“ posljedica je te grižnje savjesti,  njihovog kajanja. Mnogi američki Židovi – osobito stariji – osjećaju veću vezanost  za Izrael nego za SAD. Oni za Izrael primjenjuju britansku parolu “Moja zemlja, u pravu ili u krivu!”.

Takva je bila Trumpova publika na masovnom mitingu AIPAC-a.

AIPAC je otjelovljenje židovske moći i židovskih kompleksa.

Na neki način, to je najnovija aktualizacija  čuvenog ruskog falsifikata, “Protokoli Sionskih mudraca”, o židovskom vladavinom svijeta. Po mnogim iskazima, oni su drugi najmoćniji lobi u SAD-u (odmah iza lobija ljubitelja vatrenog oružja).

Kako je jedna mala politička organizacija, tek nekih šezdesetak godina stara, postigla ovakve vrtoglave visine? Židovi su daleko od toga da bi bili najbrojnija etnička zajednica u SAD-u. Ali, kao rezultat ugrađene bojazni od antisemitizma, oni se drže skupa. Ali daleko važnije, oni doniraju novac. Puno, puno novaca. U oba pogleda, oni u tome premašuju mnogo veće zajednice, primjerice poput arapske.

Američki politički proces, koje je nekoć bio zavist demokrata širom svijeta, danas je u osnovi korumpiran. Politička promidžba je potrebna i skupocjena. Svatko tko se kandidira za neku visoku funkciju treba hrpu novaca. Potraga za novcem je sada glavni posao američkog političara.

U današnjoj Americi, skoro se svaki političar može kupiti. Doslovno je tako. Pa tako se mogu kupiti i cijele stranačke organizacije. Iznosi čak i nisu naročito impresivni. AIPAC je gurnuo ovu korupciju do klimaksa.

Da demonstriram njihovu moć, AIPAC je proizveo neke blistave primjere. Njih ne zadovoljava to što uskraćuju novac političarima koji su kritizirali Izrael na bilo koji način. Oni aktivno idu na to da dokrajče političke karijere kritičarima time što uzimaju konkurentne nikogoviće, i pune im džepove novcem tako da oni budu izabrani umjesto nepoželjnih kritičara.

Ako postoji nešto kao što je politički terorizam, AIPAC će uzeti krunu.

ZA ŠTO SE ta ogromna moć koristi?

Izraelski novinar Gideon Levy napisao je članak koji je mnoge šokirao, tvrdeći da je AIPAC zapravo anti-Izraelska organizacija. Da sam ja napisao taj članak, tumačio bi se još ekstremnije.

Ako, Bože sačuvaj, „Država Izrael“ ne opstane idućih 100 godina, povjesničari će prebaciti veliki dio krivice na američko židovstvo, na čelu sa AIPAC-om.

Od 1967-e , Izrael je suočen sa jednim jednostavnim ali sudbonosnim izborom: Odustati od okupiranih palestinskih teritorija i izmiriti se sa Palestincima i cijelim arapskim i muslimanskim svijetom – ili se držati tih teritorija, izgrađivati naselja i nastaviti dalje sa jednim beskrajnim ratom.

Ovo nije neko političko mišljenje. Ovo je historijska činjenica.

Svaki istinski prijatelj Izraela učinit će sve moguće da pogura Izrael na prvi smjer. Svaka mrvica političkog utjecaja treba biti iskorištena u tom cilju. Na kraju će dvije države – Izrael i Palestina – živjeti jedna do druge, možda u nekoj vrsti konfederacije.

Jedan anti-Semit gura Izrael u drugi smjer. Unutar idućih 100 godina Izrael će biti pretvoren u netrpeljivu, nacionalističku, čak  i fašističku, izoliranu apartheidnu državu sa rastućom arapskom većinom, a cijela će zemlja eventualno postati arapska država sa opadajućom židovskom manjnom.

Sve drugo je puka sanjarija.

Stoga što to radi AIPAC?

U svom monumentalnom djelu “Faust”, Goethe opisuje đavola, Mefista kao snagu koja uvijek  potiče ono loše a uvijek postiže ono dobro. AIPAC je točno suprotno.

On podržava postojanje „Države Izrael“ ali ga silom gura na put u još jednu od golemih katastrofa u židovskoj povijesti.

Naravno, oni imaju svoje opravdanje; a to je da su sami Izraelci odabrali taj put. AIPAC samo  podržava  tko god Izraelci izaberu  u demokratskim izborima. Izrael je Jedina Demokracija na Srednjem Istoku.

Nonsens. AIPAC i  njegove sestrinske grupacije duboko su involvirani u te izraelske izbore. Oni podržavaju Binyamina Netanyahua, premijera krajnje desnice, kao i čitav ultra-desni spektar izraelskih stranaka.

Možda bi ja trebao općenito baciti krivicu na američko židovstvo. Nije to samo AIPAC, nego i milijuni drugih Židova. Oni svi podržavaju Izrael, bio on pogrešan ili još gore.

Ali možda je to zastarjelo. Kažu mi da nova generacija Židova u Americi okreće leđa Izraelu u potpunosti, čak i da podržavaju mrzitelje Izraelaca. To bi bila šteta. Oni bi mogli odigrati ulogu u uskrsnuću izraelskog kampa mira, dajući svoj udio za jedan prosvijetljeni Izrael, koji podržava stare židovske vrijednosti o miru i pravdi.

Ne vidim da se to događa. Ono što vidim je da mladi i progresivni američki Židovi nestaju sa scene, prepuštajući je novom američkom Mussoliniju i njegovim zanesenim Židovima koji viču i skakuću gore-dolje ludi od sreće.

Odabrao i preveo Slobodan Drenovac

URI AVNERY

NJEMAČKI ŽIDOV, PISAC, NOVINAR, POLITIČAR, I AKTIVIST.