Dominantna ideologija i namjerno kultivirana depresija

Od depresije sam s prekidima patio od tinejdžerske dobi. Neke od tih epizoda bile su naročito iscrpljujuće – rezultirale su samoozljeđivanjem, izolacijom (kada sam provodio mjesece u svojoj sobi, izlazeći samo kako bih se prijavio za socijalnu pomoć za nezaposlene ili kupio minimalne količine hrane koju sam konzumirao) i vremenom provedenim na psihijatrijskim odjelima. Ne bih rekao da sam se oporavio od toga stanja, no drago mi je što mogu reći da su se tijekom godina učestalost i ozbiljnost depresivnih epizoda znatno smanjile. Jednim je dijelom to posljedica promjena u mojoj životnoj situaciji, no povezano je, također, s drugačijim shvaćanjem moje depresije i njenih uzroka. Svoje iskustvo mentalne patnje nudim ne zato što smatram da je i po čemu posebno i jedinstveno, već da bih podupro tvrdnju da je mnoge oblike depresije najbolje razumjeti – i protiv njih se boriti – u okvirima koji su prije neosobni i politički negoli individualni i “psihološki”.

Teško je pisati o vlastitoj depresiji. Depresiju jednim dijelom čini podrugljivi “unutarnji” glas koji te optužuje da si previše udovoljavaš – nisi deprimiran, već se žališ samoga sebe, saberi se – a taj je glas često potaknut javnim istupom o tome stanju. Taj glas, naravno, nije uopće “unutarnji” glas – rije je o internaliziranoj ekspresiji stvarnih društvenih sila, a nekim od tih sila u interesu je poricati bilo kakvu vezu između depresije i politike.

Moja je depresija uvijek bila povezana s uvjerenjem da sam doslovce niškoristi. Veći dio svoga života, sve do tridesete godine, proveo sam u uvjerenju da nikada neću raditi. U svojim sam dvadesetima lutao između poslijediplomskoga studija, razdoblja nezaposlenosti i privremenih poslova. Vjerovao sam da ne pripadam ni u jednu od tih kategorija – na poslijediplomskome studiju, zato što sam bio diletant koji je nekako uspio lažirati svoj put dotamo, nisam bio pravi učenjak; tijekom nezaposlenosti, zato što nisam bio uistinu nezaposlen, poput onih koji iskreno traže posao, nego sam izbjegavao posao; na privremenim poslovima, zato što sam osjećao da ih obavljam nekompetentno, u svakom slučaju nisam uistinu pripadao na ovim uredskim ili tvorničkim poslovima, ne zato što sam bio “predobar” za njih, već – izrazito suprotno od toga – zato što sam bio pretjerano obrazovan i beskoristan, te sam oduzimao posao nekome tko ga je trebao i zaslužio više od mene.

Čak i kada sam boravio na psihijatrijskom odjelu vjerovao sam da nisam uistinu deprimiran – samo sam simulirao stanje kako bih izbjegao rad ili, prema pakleno paradoksalnoj logici depresije, simulirao sam kako bih prikrio činjenicu da nisam sposoban za rad, te da stoga za mene nije bilo mjesta u društvu.

Kada sam, naposljetku, dobio posao predavača na koledžu, neko sam vrijeme bio ushićen – no taj je ushit, po samoj svojoj naravi, pokazao da se još nisam riješio osjećaja bezvrijednosti koji će uskoro dovesti do novih razdoblja depresije. Manjkala mi je smirena samouvjerenost nekoga tko je rođen za tu ulogu. Na nekoj ne sasvim potisnutoj razini očigledno još nisam vjerovao da sam osoba koje može obavljati posao poput poučavanja. Odakle je, međutim, došlo ovo uvjerenje? Dominantna misaona škola u psihijatriji locira uzroke takvih “vjerovanja” u poremećenoj moždanoj kemiji, što treba ispraviti lijekovima; psihoanaliza i oblici terapije pod njenim utjecajem slavno traže korijene mentalne patnje u obiteljskoj pozadini, dok je kognitivno-bihevioralna terapija manje zainteresirana za lociranje izvora negativnih vjerovanja, a više za njihovo zamjenjivanje skupom pozitivnih priča. Nije riječ o tome da su ovi modeli posve netočni, nego se radi o tome da u većini slučajeva promašuju – i moraju promašiti – najvjerojatniji uzrok tih osjećaja inferiornosti: društvenu moć. Klasna moć bila je oblik društvene moći koji je na mene imao najviše utjecaja, premda i rod i rasa, kao i ostali oblici opresije, djeluju tako što proizvode isti osjećaj ontološke inferiornosti, najbolje izraženoj upravo u misli koju sam artikulirao u prethodno napisanome: da netko nije tip osobe koja može ispuniti uloge namijenjene dominantnoj grupi.

Na poticaj jednog od čitatelja moje knjige Kapitalistički realizam počeo sam istraživati rad Davida Smaila. Smail – terapeut, no terapeut koji postavlja pitanje moći centralno njegovoj praksi – potvrdio je hipotezu o depresiji prema kojoj sam ja teturao. U svojoj ključnoj knjizi Izvori nesretnosti Smail opisuje kako su oznake klase dizajnirane da bi bile neizbrisive. Za one koji su od rođenja naučeni da sebe vide kao manje vrijedne, stjecanje kvalifikacija ili bogatstva rijetko će biti dovoljno da izbriše – bilo u njihovim vlastitim umovima, bilo u tuđima – primordijalni osjećaj bezvrijednosti koji ih počinje obilježavati rano u životu. Netko tko je napustio socijalnu sferu kojoj bi “trebao” pripadati uvijek je u opasnosti da ga preplave osjećaji vrtoglavice, panike i užasa: …izoliran, odsječen, okružen neprijateljskim prostorom, odjednom ostaješ bez povezanosti, stabilnosti, bez ičega što bi te zadržalo uspravnim ili u mjestu; opsjeda te vrtoglava, mučna nestvarnost; prijeti ti potpuni gubitak identiteta, osjećaj posvemašnje prijetvornosti; nemaš pravo biti ovdje, sada, nastanjen u ovome tijelu, noseći tu odjeću; ti si ništa, a “ništa” je posve doslovno ono što osjećaš da ćeš postati.   

Responsibilizacija je već neko vrijeme najuspješnija taktika vladajuće klase. Svaki pojedini član podređene klase potaknut je da osjeća kako su njegovi siromaštvo, manjak prilika i nezaposlenost njegova, i isključivo njegova, krivnja. Pojedinci će radije kriviti sebe nego društvene strukture, a ionako ih se već potiče da vjeruju da te strukture zapravo ne postoje (one su samo izlike koje koriste slabi). Ono što Smail naziva “magičnim voluntarizmom” – vjerovanje da se u svakom pojedincu nalazi moć da od sebe napravi što god želi biti – dominantna je ideologija i neslužbena religija suvremenoga kapitalističkog društva koju nameću “stručnjaci” iz reality TV-a i poslovni gurui u jednakoj mjeri kao i političari. Magični voluntarizam istovremeno je i učinak, i uzrok trenutne povijesno niske razine klasne svijesti. On je naličje depresije – čije je fundamentalno i implicitno uvjerenje da smo svi jedinstveno odgovorni za vlastitu bijedu te ju stoga i zaslužujemo. Naročito opaka “kvaka 22” nametnuta je onima koji su u Ujedinjenome Kraljevstvu dugoročno nezaposleni: populaciji kojoj su cijeloga njenog života govorili da je niškoristi istovremeno se poručuje da može učiniti sve što poželi.

Fatalističko pokoravanje stanovništva Ujedinjenoga Kraljevstva austeritetu moramo razumjeti kao posljedicu namjerno kultivirane depresije. Ova se depresija manifestira kao prihvaćanje činjenice da će stvari samo biti gore (osim za vrlo malu elitu), da smo sretni što uopće imamo posao (pa stoga ne bismo trebali očekivati usklađivanje plaća s inflacijom), da si ne možemo priuštiti kolektivne usluge socijalne države. Kolektivna depresija rezultat je projekta vladajuće klase s ciljem ponovnoga podređivanja. Već neko vrijeme u sve većoj mjeri prihvaćamo misao da nismo tip ljudi koji mogu djelovati. Ovo nije neuspjeh volje ništa više nego što se deprimirana osoba može “trgnuti” i “više se truditi”. Ponovna izgradnja klasne svijesti uistinu je mučna zadaća koju se ne može savladati brzim, gotovim rješenjima – no, bez obzira na ono što nam naša kolektivna depresija govori, moguće ju je ostvariti. Osmišljavanje novih oblika političke uključenosti, oživljavanje dekadentnih institucija, pretvaranje privatiziranoga nezadovoljstva u politizirani bijes: sve se ovo može obistiniti, a kada se obistini, tko zna što je moguće?

Esej Good for Nothing izvorno je objavljen u ožujku 2014. na portalu The Occupied Times, a može ga se pronaći i u knjizi K-punk: The Collected and Unpublished Writings of Mark Fisher objavljenoj 2018.

Prijevod: Verica Rekić

MARK FIŠER

JE BIO PISAC, MUZIČKI I KNJIŽEVNI KRITIČAR, FILOZOF, TEORETIČAR.