Memorijalni centar Aušvic: kultura sjećanja ili kultura profita? (I. dio)

Židovska zajednica u Poljskoj, svojevremeno jedna od najvećih u Evropi, nikada nije bila miljenik aktuelnih poljskih vlasti. Štaviše, na antisemitizam se moglo računati u svakom historijskom razdoblju neovisno o tome koji su moćnici odlučivali o životu i smrti u Poljskoj. Iako je upravo antisemitizam doveo do istrebljenja Židovske zajednice (tek 10% je preživjelo), u Poljskoj tokom Drugog svjetskog rata, on sa nacističkom upravom nije nestao.
S druge strane, poljske vlasti Holokaust dobrano koriste u svom turističkom kolaču. Poljsku svake godine posjeti skoro 24 miliona turista koji u toj državi potroše skoro devet milijardi dolara. Svaka druga posjeta direktno je vezana za posjetu jednom od memorijalnih centara Holokausta. Kultura sjećanja ili kultura profita, teško je procijeniti, ali njihovo preplitanje je tako simptomatično i prilično zastrašujuće.

Državni muzej Auschwitz-Birkenau
Drugog jula 1947. godine Vlada Republike Poljske donijela je Zakon o postavljanju državnog spomenika u znak sjećanja na „mučeništvo poljskog i drugih naroda u Oswiecimu“. Već tada je u fokus muzeja stavljen Aušvic I i njegova zaštita, dok se Aušvic II-Birkenau sistematski demontirao i premještao u Varšavu kako bi se koristio za obnovu grada. Pozadina takve odluke je ležala u činjenici da je Aušvic I igrao centralnu ulogu u progonu poljskog naroda, za razliku od Aušvica II-Birkenaua koji je bio centralno mjesto za istrebljenje Židova, uključujući i poljske Židove.

Prva izložba u Aušvicu I je otvorena 1955. i sastojala se od fotografija zatvorenika, kosâ, kofera i cipela oduzetih ubijenim zarobljenicima, praznih konzervi Zyklon B i drugih predmeta povezanih s ubistvima. UNESCO je logor stavio pod svoju zaštitu 1979. godine, a svi direktori muzeja do 1990. bili su bivši zatvorenici Aušvica. Broj posjetitelja Muzeja je iz godine u godinu rastao, a 2016. je dostigao i rekordni broj od dva miliona posjetitelja godišnje, što je trenutno prosječni broj godišnjih posjeta. Da Vlada Republike Poljske ne bude jedina koja je izazvala kontroverze oko načina osnivanja muzeja i potpuno nejasne odluke, praktično antisemitske, da se sačuva tek Aušvic I, dok je Birkenau u narednim decenijama doslovno kompletno demontiran, pobrinula se i Katolička crkva. Papa Ivan Pavao II. je 7. juna 1979. godine održao misu nad željezničkim šinama koje vode u Aušvic II-Birkenau i logor nazvao „Golgotom našeg doba“, aludirajući na Isusovo raspeće. Još više kontroverzi uslijedilo je kada su časne sestre Karmelićanke osnovale katolički samostan 1984. godine u bivšem pozorištu izvan kruga Aušvica I, tačnije u blizini Bloka 11, nakon čega su lokalni svećenik i neki preživjeli podigli veliki križ (onaj koji je korišten tokom ranije navedene Papine mise) iza Bloka 11 u spomen na 152 poljska logoraša koje su Nijemci strijeljali 1941. Nakon međunarodnih kritika, papa Ivan Pavao II. je intervenirao i časne sestre su 1993. samostan preselile na drugo mjesto. Križ je ostao, što je izazvalo „Rat križevima“, odnosno, još više ih je podignuto u spomen na kršćanske žrtve, uprkos međunarodnim prigovorima. Poljska vlada i Katolička crkva na kraju su se složile ukloniti sve osim originala.

Poljska vlada tu nije stala, nego je 2018. donijela amandman na Zakon o Institutu za nacionalno sjećanje, proglašavajući krivičnim djelom skrnavljenje „dobrog imena“ Poljske optužujući je direktno ili indirektno za zločine koje je počinila Njemačka u Holokaustu, što bi uključivalo i nazivanje Aušvica i ostalih logora smrti u Poljskoj – „poljskim logorima smrti“. Nacionalistički i praktično svi vodeći mediji u Poljskoj optužili su osoblje Muzeja da se previše fokusira na sudbinu Židova u Aušvicu na račun etničkih Poljaka. Nakon razgovora s izraelskim premijerom, te uslijed međunarodne zabrinutosti da će novi Zakon ugušiti istraživanje Holokausta, poljska Vlada prilagodila je amandman tako da će svako ko optužuje Poljsku za sudioništvo biti ”samo” prekršajno gonjen, ali ne i krivično.

Aušvic I

Moja posjeta muzeju je odgađana dva puta zbog pandemije te je jednog neuobičajeno toplog januarskog dana ove godine konačno i započela u Krakovu. Svi posjetitelji imaju praktično tri opcije ulaska u muzej. Prva je individualna i dovoljno je rezervirati jedno od individualnih besplatnih mjesta kojih je jako malo zbog velikog broja posjeta. Druga koju preferira Poljska i koja čini praktično osnovicu njihovog turizma je grupna. Te grupne ture mogu se naći po cijeloj Poljskoj, a ona iz Krakova košta u prosjeku 40 evra po osobi. Treća je naučna i Blokovi 2 i 3 u Aušvicu I se rezerviraju najčešće od strane naučne zajednice iz Amerike i Izraela. Tokom moje posjete Krakovu svi individualni slotovi su bili rezervirani, tako da je grupna bila jedina izgledna. Od par stotina agencija koje nude dnevne ture iz Krakova izabrao sam onu sa najmanjom grupom (do pet osoba), što se na kraju ispostavilo kao netačno, jer je naša grupa bila sastavljena od 15ak osoba.

Već samo okupljanje za dogovorenu turu za Oswiecim me podsjetila na sličnu posjetu Černobilu 2019., s obzirom da se radi o jednosatnom putovanju, slično kao i sa grupnim turama iz Kijeva do Černobila. Spakovani u minibus poput sardina jer profitu je svaki evro važan, gomila britanskih turista i ja potpuno identično kao i 2019. godine u Kijevu na putu za Černobil dobijamo informaciju od naše vozačice da ćemo put do Aušvica skratiti sovjetskim dokumentarcem oslobađanja Aušvica. Svjedočenje Alexandra Voronstova o kadrovima koje je uhvatio u januaru 1945. prekidao je ravnomjerni zvuk otvaranja konzervi Coca Cole i Red Bulla na sjedištima iza mene. Vozačica je odlučila da se slušalicama izoluje i od nas i od Voronstova i tek nam se ponovo obratila na ulazu u Oswiecim. A ulaz je opomenuo da kultura sjećanja često završi u raljama mračnog turizma gdje je profit jedina vodilja. Tako već nakon prvog kružnog toka u centru Oswiecimu sa gigantskih reklamnih panoa lokalne pizzerije poručuju da je baš kod njih najbolja pizza, uz naglasak da se nalaze tek 50 metara od Memorijalnog centra. Prilaz samom Muzeju ukazuje da je ovdje veoma teško naći parkirno mjesto mimo obližnjeg trotoara, pa nas vozačica promptno izbacuje nasred ceste i govori da se vidimo za 10 minuta dok ona pronađe parking.

Britanci su izbezumljeno gledali gdje tačno da stanu i dočekaju našu rezerviranu voditeljku. Ja sam otišao u knjižaru koja se nalazi na samom ulazu. Knjižara je veoma značajna u kontekstu Aušvica jer se u njoj nalaze gotovo sve knjige, kako svjedočenja, tako i stenogrami sa suđenja, te romani preživjelih logoraša iz Aušvica. Kažem gotovo sve, jer sam primjetio da na policama nedostaju neki od veoma dobrih naslova poput „Hanns & Rudolf“ od Thomasa Hardinga. Svi naslovi se mogu kupiti na raznim jezicima i čini mi se da se pomenuta knjižara istinski trudi da skupi sve naslove, jer i sam otkrih hrvatsko izdanje Roberta Covaza „Oleg Mandić – posljednji dječak iz Aušvica“. Tu zavidnu kolekciju izdanja o Aušvicu apsolutno kvari ponuda razglednica iz Aušvica sa motivima gasnih komora, zidova za streljanje ili ličnih stvari logoraša. Nisam se još ni snašao u mislima o razglednicama, a već je bilo 11:00 kada je voditeljica okupila našu grupu od petnaestak ljudi. Kratka instrukcija da ćemo u Aušvicu I ostati dva sata, te da naša grupa ima zelene naljepnice koje ćemo nalijepiti na odjeću zarad raspoznavanja nije ostavila mnogo mjesta refleksiji da su upravo na tom mjestu pristigle logoraše koji će nakratko ostati u životu označavali upravo trokutima raznih boja. Već u 11:01 smo se našli ispred detektora za metal, a u 11:02 zadužili slušalice na koje će da nam se obraća voditeljka. Iako sam insistirao da ne želim slušalice jer bih svaku zgradu znao pronaći i slijep, voditeljka mi je uljudno naredila da bez slušalica ne idem nigdje.

Sa zaduženim slušalicama, našli smo se u blizini ulaza u Aušvic I gdje dvosatna tura i zvanično počinje. Već tu sam primjetio da agencije u dogovoru sa Muzejom koriste pravilo od 45 sekundi gdje se jedna grupa ne može zadržati duže od toga. Sve je programirano u sekundu i svako zaostajanje uspaniči ljude jer im se oznake pomiješaju, a stražari (ne znam stvarno kako drugačije da nazovem muškarce obučene u crne uniforme i s oznakama „obezbjeđenje“) gledaju sve i svakoga. Voditeljka brzi uvod zamjenjuje opisom natpisa „Arbeit Macht Frei“, ali ne pominje njegovu krađu iz 2009. godine. Naime, jedne decembarske noći je švedski nacista Anders Högström uz pomoć dvojice Poljaka skinuo taj pet metara dugačak željezni natpis, težak četrdesetak kila sa namjerom da ga proda u Skandinaviji kolekcionarima koji bi ga sasvim izvjesno platili, isto kao što su norveški nacisti platili sličan natpis iz koncentracionog logora Dachau koji je kasnije pronađen u Norveškoj. Ovaj iz Aušvica pronađen je na sjeveru Poljske, izrezan na tri dijela i spreman za krijumčarenje na sjever. Restauriran je kasnije i vraćen u Memorijalni centar. U međuvremenu je godinama korištena njegova replika sve dok nije kompletno restauriran i vraćen na kapiju Aušvica I. Ja nisam siguran da li su drugovi iz moje grupe tog 13. januara 2023. upoznati sa tom činjenicom, ali s obzirom da je znak najveći simbol nacističkih logora, mnogi posjetitelji ga koriste da se slikaju ispod njega u onim kratkim sekundama dodijeljenim njihovoj grupi. Baš to slikanje  je problematizirano u više navrata i čini mi se da je najveći izazov Muzeja. Moje iskustvo je da trećina posjetitelja u potpunosti ignoriše upozorenja i prilično koncizne i opetovane molbe da se fotografisanje koristi sa poštovanjem prema žrtvama – ili da budem eksplicitan, da „selfies“ nisu primjereni tom mjestu.
Sam Aušvic I formiran je u februaru 1940. kao logor za ratne zarobljenike i u krugu bivše vojne kasarne. U svojoj tadašnjoj veličini (1000 metara dužine i 400 metara širine, sa pripadajuće 22 zgrade) dao je mašti na volju njegovom prvom komandantu Rudolfu Hössu, SS-oficiru koji je praksu stekao u Dachau 1934., a što mu je poslužilo za formiranje Aušvica I (kasnije Aušvica II Birkenau i Aušvica III Monowitz). U svojim memoarima se hvalio mnogo čime, ali na prve dane formiranja Aušvica I je bio posebno ponosan. Možda ponajviše jer mu je u inspektorat u aprilu 1940. godine došao Himmler i ne krijući oduševljenje viđenim, naredio mu da je logor spreman za prve zatvorenike, a koji su počeli pristizati već u maju 1940. iz drugog koncentracionog logora, Sachsenhausena. Veći transporti vojnih zatvorenika (700) su se dogodili u junu, a prva ubistva su vršena streljanjem i vješanjem. Osim egzekucija, većina je ubijana izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom. Sudeći po svjedočenjima, dokumentima i naredbama, već krajem 1940. godine Höss je po instrukcijama Himmlera nakon detaljne provjere okoline naredio da se okolnih 40 kvadratnih kilometara iseli i čuva od strane pripadnika lokalne policije i SS, te da praktično započne gradnja budućih Aušvica II i Aušvica III. Tada je još uvijek primarna svrha ovih logora bila da okolne fabrike (IG Farben) snabdjevaju jeftinom radnom snagom. Interesantna činjenica je da se lokalna policija ne pominje u uvodima koje lokalni vodiči prenose posjetiteljima, sasvim izvjesno zbog „osjetljivosti“ teme i predhodnog pomenutog amandmana koji će čuvati poljsku čast.

Istog ljeta 1940. počela je i gradnja Krematorija I čija je namjena prvobitno bila isključivo spaljivanje strijeljanih, obješenih i umrlih ratnih zarobljenika. Već 1941. godine, Aušvic I je bio mjesto za 10 hiljada zatvorenika, pretežno ratnih zarobljenika, ali i izvjesnog broja političkih zatvorenika. Kako je mjesta u zgradama bivše kasarne bilo sve manje, a broj zatvorenika sve veći, same metode i brzina ubijanja nisu bile dovoljne da ostave mjesta za nove zatvorenike. Upravnici Bloka 11 (poznatiji kao Blok smrti) u Aušvicu I su raportirali svom nadređenom Hössu da streljanja nisu efektna i u augustu 1940. je u podrumu Bloka 11 na ruskim ratnim zarobljenicima prvi put testiran Zyklon B. Obzirom da je podrumske prostorije bilo teško izračiti nakon korištenja gasa, efektno rukovodstvo logora je došlo na ideju da testira jednu veću prostoriju u Krematoriju I. Taj ponovljeni test je koštao života 800 ljudi, 600 zarobljenih Rusa i 200 bolesnih Poljaka. Samom testu je prisustvovao komandant Rudolf Höss, a što je na kraju poslužilo i kao oficijelni raport Himmleru koji je po mnogim historičarima kasnije i poslužio za odluku o „konačnom rješenju“ (upravo korištenjem Zyklona B) na konferenciji SS-a u Wannseeu u berlinskom predgrađu. Vrata pakla su praktično tada otvorena, a nedugo zatim su prvi Židovi i počeli pristizati u Aušvic I, sa naredbom „specijalni tretman“.

Sa dolaskom Židova u Aušvic I u februaru 1942., formiran je i ženski logor u Aušvicu I, ograđen zidom koji ih je dijelio od muškaraca. Pomenuti ženski blok (Blok 10) je danas zatvoren za posjetitelje Muzeja, a u njemu su 1942. vršeni i prvi eksperimenti sterilizacije žena. Blok 11 je otvoren za posjetitelje, sa podrumom u kojem su vršena prva testiranja Zyklona B. U samom Bloku 11 najpotresnije su takozvane sobe za skidanje. Naime, prostorije sa sanitarnim čvorovima su služile kao garderobe gdje su zatvorenici skidani prije nego su izvođeni na streljanje u isto dvorište. U samom dvorištu je muzej restaurirao zid za streljanje gdje se na tren može doživjeti zadnja slika streljanih, šta su mogli vidjeti ispred sebe i oko sebe. Pogled je omeđen dvjema zgradama sa obje strane, a ispred se tek vide krovovi druge zgrade. Tračak neba iznad tog tragičnog dvorišta je zadnje što su hiljade streljanih vidjele u životu.
U jednoj od susjednih zgrada kustosi muzeja su napravili i najpotresniju i najstariju postavku nazvanu „Extermination“ gdje kroz nepregledni broj soba prolazite kroz detalje genocida (većinom iz Aušvica II – Birkenau). Naime, po oslobođenju Aušvica 1945. godine, Crvena armija je zatekla panično napuštene logore (Aušvic I, II i III, te 40 podružnih logora) gdje su u pojedinim objektima pronađene lične stvari ljudi koji su poslani u smrt. Većina tih stvari je danas pohranjena u Memorijalnom centru i može se vidjeti u postavci „Extermination“ (Istrebljenje) u jednom od blokova Aušvica I. Tek tu i tada osjetite fizički obim genocida i industrijske mašinerije ubijanja koja se odvijala u Aušvicu. Samu postavku apsolutno kvari ta konstantna turistička traka gdje se grupe smjenjuju i gdje ne možete u tišini i miru da materijalizirate u vašem umu sve te cipele, kofere, proteze i naočale. Stvari koje gledate iza sigurnosnog stakla se smjenjuju i zgradu većina napušta sa suzama dok vodiči programirano već prelaze na druge monologe. Slično se nastavlja i u narednim blokovima. U jednom od njih se može naći i postavka fotografija zatvorenika gdje se zbog vremenskog ograničenja ne uspjevate zadržati dugo. Ovaj mračni turistički program obilaska Muzeja na kraju završavate obilaskom Krematorija I.

Kraj prvog dela. Sutra ćemo objaviti nastavak.

ADMIR RAHMANOVIĆ

ŽIVI I RADI U GÖTEBORGU U ŠVEDSKOJ.