Nelagoda nacionalnog

Bosna i Hercegovina nalazi se na prekretnici svog postojanja, a bošnjački narod pred prijetnjom je novog genocida od strane njegovih dušmana. Srpskom se narodu sprema nestanak, jer zapadnim silama i slugama Vatikana ne odgovara jaka srpska država na Balkanu. Hrvatski narod ugrožen je i prijeti mu nestanak od povampirenog srbočetničkog komunizma.

Ako postoji nešto oko čega će se tri dominantne etnonacionalne zajednice sa ovih prostora složiti – to su upravo ove konstatacije. One su pred stalnim nestankom i čitava ideja njihove izgradnje, zanemarujući prethodno svo političko i simboličko nasilje koje iza takvog procesa stoji, jeste pripisivanje vlastitog negiranja od strane onog drugog. Ne treba, dakle, posebno naglašavati po kojoj se to matrici odvija – mi kao vječne žrtve i drugi kao vječni neprijatelj. No, zašto je to toliko važno?

Zamišljanje zajednice, kako je to već najpoznatije iznešeno kod Benedicta Andersona, nije tek apstraktni, umni i intelektualni proces – već on svoju realizaciju ima u jako bučnim i historijskim notama kojima obiluje i posljednje muzičko-scensko ostvarenje Laibacha. Ne čudi da su im za takav podvig, većinom, inspiracija bili tekstovi i motivi (istočno)njemačkog dramaturga Heinera Müllera.

Laibach i država

Teza da je pitanje države, pa i nacije nešto čime se Laibach zanimao u svojim radovima od samih svojih početaka samo je parcijalno tačno. Osnovan 1980. godine, Laibach – kao ideološka jedinica kasnijeg kulturnog i političkog umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst (njem. Nova slovenačka umjetnost – NSK) osnovanog 1984. godine – zapravo se bavi pitanjem i problemom totalitarizma. Zato je često izjednačavanje Laibacha sa (neo)nacizmom izraz nerazumijevanja i nepoznavanja njegove dvije ključne strategije prezentacije i reprezentacije koje su za cilj imale ne da proizvode djela koja favoriziraju totalitarizam, već da se njima da kritički komentar na totalitarnu prirodu svih sistema – a naročito onih koji se tiču kulturne proizvodnje i filozofije Zapada.¹Možda najdirektnija subverzivnost u ovom kontekstu mogla se vidjeti u predstavi Europa danas iz 2011. godine, u ko-produkciji sarajevskog East-West-Centra, a prema tekstu Miroslava Krleže. Laibach učestvujući u predstavi, izvođenjem radikalno prerađenih europskih nacionalnih himni bivših imperijalnih sila, simbolično pravi paralelu između Krležine Europe ranih 30tih, sa današnjom Europom. Deset godina od te predstave, Europa je samo postala još autoritarnija. Drugim riječima, Laibach nikad ne nudi odgovor – već pred svaki sistem stavljaju znak pitanja na takav način da se on doima totalitarnim.

U svojim nastupima oni svjesno provociraju sa simbolima totalitarizma koje već odavno većina ljudi i ne zna prepoznati, a totalitarni um caruje i u društvima koja sebe nazivaju demokratskim, što se najbolje vidi kroz svakodnevne medijske linčeve koje pokreću neistomišljenici onih koji su se usudili progovoriti izvan mainstream narativa.

Za razliku od ranijeg perioda, kada je Laibach otvoreno praktikovao strategiju tzv. subverzivne afirmacije – umjetničko-političku taktiku identifikacije i prisvajanja estetskih elemenata onih fenomena ili objekata koje žele kritikovati, ovaj je mjuzikl kritici pristupao upotrebom retroavangardnog. Poznatiji i kao retro princip, njega je vizualno-umjetnički kolektiv Irwin, također dio NSK, definirao kao postupak koji se temelji na načelu da se traume iz prošlosti koje određuju sadašnjost i budućnost mogu prevazići vraćanjem na izvorna stanja.²Čufer, Eda i Irwin 1993, NSK State in Time: https://www.irwin-nsk.org/texts/nsk-state-in-time/

Za razliku od recentnijih i impresivnih eksperimenata propitivanja Sjevernokorejskog i zapadnoliberalnog režima Laibach se sa novim materijalom približava svojim fabričkim postavkama u pogledu provokacije. Koliko multimedijski zahtjevan za izvesti na sceni, Laibachov performans podjednako je težak i nelagodan za gledati. Upravo se kroz tu dramatičnost scenografije smjenjuje dinamičnost njenog sadržaja. Müllera na sceni prate tutnjevi, buka i grmljavina dvojice centralno pozicioniranih bubnjara uz jake vizuelne i svjetlosne efekte. Između epičnih i militantnih ritmova, Müller se oživljava i riječima Katarine Stegnar, te operskim i pjevačkim tačkama Cvetka Kobala odnosno Mine Špiler.

Laibachov retro princip nije samo u performativnoj interpretaciji Müllera i sugestivnih video scena, već i u načinu angažovanja publike kroz stvaranje osjećaja nelagode. Nelagoda koju osjećamo, bar su je autori ovog teksta osjećali, rasparčava anatomiju onog „nas“ svakog naroda – tu vještački nametnutu koheziju iz koje su silom protjerani svi njoj suprotni ili prijeteći elementi. Sugestivne video scene razaranja gradova i putokaza njemačkih aviona čiji su chemtrailovi postaju bodljikavom žicom nakon koje se zidovima zagrebačkog Lisinskog počinju ukazivati imena nacističkih koncentracionih logora pokazuje se nužnim, kao očajnički krik pripadanja.

Laibach koristi Müllera da sve ovo dodatno naglasi  – prvi put kada se pjeva pjesma Ich will ein Deutscher Sein (njem. Želim da budem Nijemac) što je, prema pjesmi Heinera Müllera, pronađeno zapisano u svesci jednog jedanaestogodišnjeg Jevreja Vašavskog geta i drugi put kroz recitat njegovog teksta Im Herbst 197.. starb … (njem. U jesen 197.. umro je…) kad su, između ostalog, stranci bili ti koji su jedino koristili Narodu onda kada su ih prve tjerali u ekspediciju preko jezera, kako bi provjerili da li je led tanak.

Iako će mnogi odmahnuti rukom i napraviti grčevitu grimasu na sve ovo, jer istorija se ne smije ponoviti, ona treba da nam služi kao opomena da se ne desi više nikad, i dalje se perpetuiraju priče o posebnosti „našeg naroda“ bilo da je to slučaj u BiH u kojoj svi imaju veća prava od onih drugih jer su stariji i bitniji, bilo u Evropi koja se ograđuje od migranata jer oni ne dijele isti civilizacijski i kulturni kod kao mi.

Laibach svjesno ubacuje dijelove govora Adolfa Hitlera koji odjekuju salom i stvaraju nelagodu. Njegov govor o posebnosti njemačkog naroda ne razlikuje se mnogo od govora pojedinih evropskih lidera ili onoga što slušamo u postjugoslovenskim državicama, posebno u vrijeme predizborne kampanje. Jer briga za taj apstraktni pojam – narod – opravdava sva  sredstva kojima se dolazi do cilja.

Podsjetimo se i na ovom mjestu dvoje dramskih umjetnika iz Srbije, Maje Pelević i Milana Markovića koji su se uoči izbora u Srbiji 2012. učlanili u sedam velikih političkih partija. Strankama su trebali novi ljudi i ideje, pa je ovo dvoje umjetnika ubrzo ušlo u savjet za kulturu svake od stranaka. Maja i Milan bili su i urednici pozorišnog časopisa „Scena“ te su željeli skupiti materijal o položaju mladih umjetnika u Srbiji i da li predizborna obećanja o prestanku zapošljavanja po političkoj liniji išta vrijede. Tekst koji su poslali strankama bilo je djelo Jozefa Gebelsa, objavljeno 1928. godine pod nazivom „Znanje i propaganda“. Njih dvoje zamijenili su tri riječi – „propaganda“ je zamijenjena izrazom „politički marketing“, „nacionalsocijalizam“ odgovarajućom stranačkom ideologijom (demokratija, socijalizam, liberalna demokratija…), a Hitlerovo ime je zamenjeno imenom predsednika stranke kojoj su slali. Tekst je svima postao prihvatljiv.³https://www.vreme.com/vreme/gebels-je-ok/

Miris sapuna

Zato, iako se koncert dešava u prvim danima ruske agresije na Ukrajinu, bilo bi opasno i redukcionistički gledati ga samo u tim konotacijama. Laibach će to primjetiti u svom intervjuu za Novosti pred sami koncert – govoreći o opasnostima iracionalizma domoljubih zabava svugdje u svijetu, Laibach tome jednako pridodaje i druge parametre koji svojom lingvističkom situacijom zamjenjuju „psihološku konstituciju nacije“ kao što su teritorij tržišta ili kapitala, ali i socijalnih mreža koje okupiraju i zasićuju putem interneta.⁴https://www.portalnovosti.com/laibach-rusofobija-je-odvratan-fenomen

Ma o kojem se „mi“ radilo – a posebno kada je riječ o mi-(t)-stvu naroda, potpuna homogenizacija moguća je samo produkcijom mita i čvrstim, bespogovornim vjerovanjem u njega – što je moguće postići jedino disciplinom. Praveći jedan omanji odstup – pa se umjesto Müllera koristi jednom bajkom braće Grimm – Laibach zaokružuje tu ideju pjesmom Ordnung und Disziplin (njem. Red i disciplina). Da bi funkcionirali, mitovi trebaju biti skriveni – dok ne postanu privid najbanalnijeg, svakodnevnog  i prihvatljivog – iza čega pak skriveni stoje najstrašniji zločini i najgora zvjerstva.

Prošlost se čisti od neugodnog, a ako se i pojavi ispod tepiha, tu su očevi naroda da svaku diskusiju prekinu rečenicom kako nema društva koje nije nastalo na nekom zločinu, ali smo bili prinuđeni na to. U tom kontekstu Laibach svjesno provocira sa pjesmom  Aus Ideen werden Markte (njem. Od ideja postaju tržišta) u kojoj su pobrojane neke od firmi, koje su otvoreno surađivale i radile biznis sa nacističkim režimom. To je možda ostalo i zaboravljeno, jer vrijeme donosi zaborav ako se o nečemu šuti. U Bosni i Hercegovini se periodično pojave akcije na društvenim mrežama u kojima pravednici nijemi na nasilje u svojim lokalnim zajednicama zavape kako bi trebalo bojkotovati izraelske proizvode zbog vječitog sukoba Izraela i Palestine, što uvijek završi sa govorom mržnje i pozivima na nasilje prema malobrojnoj jevrejskoj zajednici.

Laibach podsjeća da su Jevreji služili i kao sredstvo za pravljenje sapuna, da bi poslije sve mirisalo na čistoću uređene Njemačke koju doživljavamo kao paradigmu discipline čovjeka koji je tu da održava savršeni red.

To neodoljivo podsjeća na pojedine lokalne zajednice u BiH. Etnički očišćene od velikog drugog masovnim ubistvima, mučenjima i protjerivanja da bi se sad dominantno stanovništvo tih gradova pravilo da se tu nije dogodilo ništa, već da je njihova sredina – uvijek bila – primjer  sloge, suživota i solidarnosti.

Porijeklo nacionalizma možda jeste u patriotizmu iscrtanom nježnim perom književnika, pjesnika i filozofa, ali je njegova radionica bojno polje koje treba osvijetliti. Čini se da Laibach u tome uspijeva. Bacajući svjetlo na sljepilo nacionalnih mitova, Müllerova katarzičnost – primjećuje redateljica Anja Quickert, upravo je sadržana u njegovoj rečenici kako se dijalog s mrtvima ne smije prekidati dok se ne otkrije koji je dio budućnosti pokopan s njima.⁵https://www.cd-cc.si/en/culture/music/laibach-wir-sind-das-volk-we-are-people

Traumatična mjesta

Retraumatizovanje ratom sastavni je dio političke svakodnevnice kod nas. Ti performansi koji se odražavaju u vrijeme godišnjica traumatičnih dešavanja – a njih je „uvijek malo“ i datumi svake godine bivaju brojniji – često su morbidni i nemaju drugi cilj do retraumatizovanja preživjelih te usađivanja straha onima koji nisu ni bili rođeni u vrijeme rata. Kako drugačije objasniti nedavno obilježavanje godišnjice opsade Sarajeva kada su na mjestima u kojima su Sarajlije gađane snajperskim mecima stavljeni paravani kao u vrijeme rata (što je više bilo psihološki, nego što je imalo stvarnu zaštitu) kao i pravljenje štanda u kojima se dijelila bljutava ratna hrana. U takvim okolnostima kada društvom odzvanja čuvena nacionalistička parola iz vremena španskog građanskog rata: „Živjela smrt!“ svaka smrt je nedovoljna – iz današnje se pozicije želi više žrtava, kao da postojeće već nisu dovoljne.

Poput reflektora u jednom trenutku direktno uperenih prema auditoriju, postavilo je primarnu zadaću takvom retroprincipu – da se zbunjeno i posramljeno sklone pogledi od sopstvenih mitova o svom narodu.

Na kraju koncerta, publici se obratio i filozof Petar Mlakar, član Odjela za čistu i praktičnu filozofiju NSK s porukom hrvatima o ljubavi. Laibach, potom, čini nešto što je činio pred 90-te godine prošlog stoljeća – u trenutku kada je cijeli performans završen i publika izlazila iz dvorane, pustila se himna Hrvatske. Podsjeća to i na repetitivno puštanje „Bože pravde“ krajem 80-tih godina u tada već nacionalistički uzavrelom Beogradu. Taj čin počeo je sa euforijom, a završilo zvižducima. Srpskim zviždanjem svojoj (budućoj) himni, te Hrvatima koji napuštaju Lisinski u toku izvođenje „Lijepe naše“ Laibach do kraja demontira nacionalnu simboliku od njenog primarnog značenja.

U jugoslovenskim državama se teško živi, sjećamo se stare slave i dobrih starih vremena. Umjesto Šipada, UNIS-a, Energoinvesta, Zore, Sokola, Natrona, Čajeveca, Pretisa, Zmajevca i drugih, jugonostalgija nam je izgleda jedini prepoznatljiv brend i izvan granica onoga što je činilo Jugoslaviju. Naš Narod nije kriv za takvo stanje. Već je drugi. Mi smo se samo branili.