Ekofašizam i ekoterorizam u kontekstu korone i klimatskih promjena

Te po mnogočemu bizarne 2020. godine, u jeku pandemije korona virusa koja je paralizirala svijet, na ulicama Londona, a potom i na društvenim mrežama, osvanuli su natpisi s naizgled sarkastično racionalnom porukom: Korona je lijek, čovječanstvo je bolest. Kratka poruka popraćena je pojednostavljenim crtežom klepsidre, prepoznatljivim simbolom organizacije koja ju je navodno objavila: environmentalistički radikalnog Bunta za opstanak (eng. Extinction Rebellion). Iz Bunta su smjesta kategorički zanijekali da navedena poruka ima ikakve veze s njihovom organizacijom i uvjerenjima. U pitanju je, po svemu sudeći, bila aproprijacija imena i simbola Bunta za opstanak s namjerom širenja poruke koja je fundamentalno ekofašistička.

Ekofašistima možemo nazvati pripadnike krajnje desnice koji su ujedno i aktivisti za zaštitu okoliša, a čija je osnovna misao da čovječanstvo zbog raazličitih varijacija suvremenog istočnog grijeha, zaslužuje svoju zlu kob, pri čemu ksenofobija i rasizam kao ključne karakteristike njihovih uvjerenja određuju koje skupine ljudi najviše zaslužuju takvu sudbinu, odnosno koje se, kako ne bi crpile planetarne resurse, trebaju „prestati razmnožavati“. Iako na prvi pogled možda nije očigledno zašto su izjave poput „mi smo virus“ i „Majka Priroda se čisti“ problematične i uznemirujuće, nakon pažljivije analize jasno je da poimanje pandemije kao načina na koji se Zemlja rješava virusa, odnosno ljudi, grubo pojednostavljuje ono što se zbilja događalo tijekom lockdowna. Kako to u svom tekstu „Čuvajte se ovoga simptoma korona virusa: lijenog ekofašizma“ tumači Ketan Joshi, nakon što su zemlje diljem svijeta proglasile karantenu, smanjila se ljudska prisutnost na ulicama, a djelatnosti u industriji, prijevozu i upravljanju teškim strojevima drastično su opale. Međutim, emisije ugljika smanjile su se za samo 14%, što jasno implicira da individualno ponašanje nije značajan ekološki problem, no ekofašisti su lukavo plasirali alternativne “činjenice”.¹Joshi, Ketan. Watch out for this symptom of Corona virus: lazy ecofascism. 20. ožujka 2020. Nije neobično, stoga, što su mnogi zaključili da je čovječanstvo naprosto samo po sebi ogroman problem na ovome planetu i da pandemija, koja ljude nemilosrdno ubija i koja je dosad ubila više od 6 milijuna ljudi, ima i svoje pozitivne učinke. Takav je stav oštro kritizirao Gernot Wagner, profesor s Odsjeka za ekološke studije njujorškog Sveučilišta: „Emisija ugljika u Kini pada zato što ekonomija stoji i ljudi umiru, a siromašni ljudi ne mogu doći do lijekova i hrane. Ovo nije način na koji želimo smanjiti emisije uzrokovane klimatskim promjenama.“²Wagner, Gernot, u: Heath, Ryan. Emissions are down thanks to coronavirus, but that’s bad. 13. ožujka 2020.

Tumačenje pandemije u ekofašističkom ključu u potpunosti ignorira eoistemičku potrebu da se antropogene klimatske promjene smjeste u svoj društveni i povijesni kontekst, te dovodi do ahistoričkog, antihumanističkog odnosa prema čovječanstvu koje je predstavljeno kao homogena, neizbježno destruktivna cjelina koja samim svojim postojanjem uništava jedino mjesto pogodno za svoje preživljavanje.

Jedna od središnjih tema ekofašističkoga diskursa jest populacija, koja se uglavnom svodi na nebrojena upozorenja o prenapučenosti Zemlje koja će dovesti do ekološke i socijalne katastrofe. Korijene takvih preokupacija možemo pronaći u djelu britanskog ekonomista Thomasa Malthusa Esej o principu populacije, objavljenom 1798. godine. Malthus u tom djelu postavlja tezu da se zalihe hrane povećavaju samo aritmetičkom progresijom, dok populacija raste geometrijskom progresijom. Prema ovome scenariju, s rapidnim porastom populacije doći će do manjka hrane, a nasilje i ratovi za resurse postat će svakodnevica ukoliko, u maniri najprostije shvaćene bio politike, ne zauzdamo ljudsko razmnožavanje. Od Malthusa pa sve do danas, slična, neomaltuzijanska proročanstva ponavljaju se svakih nekoliko desetljeća, navodeći nekontrolirani rast populacije kao središnji čimbenik klimatskih promjena i globalnoga zatopljenja. Ovo svođenje ljudi na brojke, ova kvantifikacija ljudskoga postojanja izuzetno je kratkovidna jer zanemaruje društveni kontekst demografije, te ju promatra na linearan, asocijalan i ahistorijski način. Neomaltuzijanizam je naročito pesimističan u svom odbijanju da vidi alternativu našem današnjem načinu življenja koji je iracionalan i (auto)destruktivan. Ovdje je, naime, riječ, o dvostrukom procesu uništavanja u kapitalističkom društvu koje je naglašeno kompetitivno i opsjednuto rastom: trenutni načini upravljanja sredstvima proizvodnje ne samo da uništavaju uvjete neophodne za ljudski opstanak na planetu, nego su odgovorni i za stvaranje  masa obespravljenih, siromašnih ljudi koje se najmanje može optužiti za ostavljanje iznimno dubokoga ugljičnog otiska, a koje ekofašisti najčešće optužuju za neobuzdano množenje. Ono što doista troši resurse mit je oneograničenom gospodarskom rastu u svijetu ograničenih resursa i potrošači luksuznih dobara, a ne mase poniženih ljudi koji žive na granici siromaštva.

Krajem 19. stoljeća Malthusove ideje pronašle su put do Darwinova tumačenja evolucije, što je stvorilo socijalni darvinizam, simplificiranu i već nekoliko puta opvrgnutu teoriju prirode i, posljedično, ljudskoga društva kao džungle u kojoj vlada neprestana, nemilosrdna borba za goli opstanak u kojoj pobjedu odnose najsnažniji. Primijenjene na ljudsko društvo, takve se teorije pozivaju na „zakon prirode“ koji opravdava eksploataciju i nejednakost stvorene drušvenim faktorima. Malthusove ideje korištene su kako bi se opravdalo nepružanje pomoći irskom stanovništvu tijekom Velike gladi (1845–1852), s objašnjenjem da je glad prouzročio porast broja stanovnika do tolike mjere da ih tlo više nije moglo prehranjivati.

Američki politički filozof, društveni teoretičar i socijalni ekolog Murray Bookchin u svom eseju Mit o populaciji³Bookchin, Murray. The Population Myth. U: Green Perspectives, srpanj 1988. upozorava da se ekologija bez svoje socijalne jezgre vrlo lako može pretvoriti u okrutnu disciplinu, što se i ostvarilo 2020. godine, kada su se kao najveći globalni problemi susreli klimatske promjene i pandemija koja je, kako se nekima činilo, ipak imala neke pozitivne učinke na okoliš. Unatoč činjenici da smo ekologiju i njene predstavnike navikli gledati u progresivnom, pozitivnom svjetlu, potrebno je suočiti se i s mračnijim stranicama te discipline kako bismo shvatili najnovije ekofašističke sentimente. Garrett Hardin, jedan od tada vodećih američkih ekologa, objavio je 1968. godine esej pod naslovom Tragedija zajedničkih dobara (The Tragedy of the Commons) u kojem su ljudi okarakterizirani kao sebična, pohlepna stvorenja koja će neizbježno uništiti okoliš koji im je povjeren na upravljanje. Hardin je usto i ekolog čije je rješenje ekološke krize jednostavno: smanjenje broja stanovnika, i to prvenstveno u zemljama globalnoga Juga i Istoka, te oštro protivljenje imigraciji. Svoje osnovne ideje iz Tragedije Hardin dalje razrađuje u eseju iz 1974. godine, Etika spasilačkoga broda: protiv pomaganja siromašnima, u kojem se služi analogijom prema kojoj su bogatije zapadne države čamci za spašavanje ograničenoga kapaciteta, zbog čega bi te države trebale prestati slati pomoć zemljama u razvoju jer, premda će te mjere spriječiti smrti od gladi, jednako će tako dovesti do daljnjeg populacijskoga rasta u tim državama. Ukratko, oni kojima je sasvim dobro u svojim čamcima za spašavanje (čitaj: bogatim europskim i sjevernoameričkim državama koje nisu bile žrtve nekoliko stoljeća kolonijalizma i imperijalizma) moraju paziti koliko će utopljenika primiti, jer bi čamac s previše poniženih i uvrijeđenih doveo do potonuća i bogatih, i siromašnih. Ovakvi stavovi ni danas, nažalost, nisu rijetkost, a Hardinova analogija čamca za spašavanje posebno je gorko aktualna u vremenu kada migrante koji pokušavaju prijeći granicu i započeti novi život, daleko od stradanja i nasilja, policija mlati i tjera, a oni koji u Europu ili SAD pokušavaju ući morskim putem svoje živote završavaju doslovno u čamcima.

Najnovije Izvješće Međuvladinoga povjerenstva za klimatske promjene (eng. Intergovermental Panel on Climate Change), čije je objavljivanje donekle zasjenjeno ratom u Ukrajini, jasno pokazuje koliko je situacija alarmantna: globalno zatopljenje uzrokovano ljudskom aktivnošću već je dovelo do dubokih i velikim dijelom nepovratnih promjena u ljudskim i prirodnim sustavima, uključujući češće suše i požare, poplave, razne oblike ekstremnih vremenskih uvjeta, podizanje razine mora i gubitak biološke raznolikosti. Izvještaj, međutim, nije prošao bez zakulisnih igrica razvijenih zemalja koje su neumorno lobirale kako bi zanijekale i umanjile svoju odgovornost za klimatske promjene, pokušavši iz Izvještaja ukloniti koncepte gubitka i štete, kao i neophodnu financijsku pomoć koja bi zemljama globalnoga Juga i Istoka omogućila da se što bolje prilagode nepopravljivoj šteti uzrokovanoj klimatskim promjenama i degradacijom okoliša. Po uzoru na etiku čamca za spašavanje, bogate, razvijene države poručile su siromašnima da za njih mjesta u čamcu nema, premda je ranjivost tih područja određena upravo naslijeđem kolonijalizma koje je većinu bogatih zemalja pretvorilo u svjetske sile.

Borba protiv globalne katastrofe koja nam prijeti ukoliko trenutnu krizu ne iskoristimo za otrježnjenje ne bi smjela biti ukorijenjena isključivo u prirodi, već ju je potrebno politički artikulirati na način koji nam omogućuje da razumijemo povijest ekološke dominacije i razornog utjecaja korporacija i lobista industrije fosilnih goriva koji se kockaju sudbinom planeta i budućih naraštaja radi kratkoročnoga profita. Ukoliko ne usvojimo takav pristup, riskiramo da naša ekologija postane reakcionarna i antihumanistička, sklona pripisivanju krivnje za klimatske promjene i uništenje biološke raznolikosti čitavom čovječanstvu, ili pak individualističko, kratkovidno i bezuspješno posvećeno „spašavanju planeta“ bez namjere da se promijene političke strukture koje su nas dovele do katastrofalnih prognoza za budućnost čovječanstva.

Parole poput „korona je lijek, ljudi su bolest“ prestaju zvučati bombastično i uvjerljivo kada politiziramo borbu protiv klimatskih promjena i zaključimo da odnos ljudi prema prirodi nije sam po sebi problematičan, kao što nisu sve ljudske aktivnosti destruktivne, nego isključivo one aktivnosti čiji je cilj ispunjavanje kapitalističkog imperativa za povećanjem proizvodnje. Krivnja koju smo tako brzo skloni pripisati čitavom čovječanstvu, uključujući i one koji su prve žrtve prirodnih nepogoda uzrokovanih klimatskim promjenama, osigurava samo da pravi krivci, oni koji snose punu odgovornost za ovu krizu, prolaze nekažnjeno.