Protiv apstrakcije ili nije svaki kmečavac borac za slobodu govora

Nova runda okapanja Sergeja Trifunovića s hrvatskom policijom otvorila su novu rundu medijskih interpretacija rečenog okapanja, kako u tradicionalnim tako i na društvenim medijima. Upadljive su pritom interpretacije pojedinih kolumnista i drugih društveno-političkih mislilaca da je riječ o povredi slobode govora, pri čemu pojedini idu toliko daleko da kaznu izrečenu Trifunoviću (kojeg pritom tituliraju i »Umjetnikom«, dabome sa velikim U) proglašavaju ponovnim uvođenjem verbalnog delikta u Hrvatskoj. Neizbježno, »slučaj Trifunović« dovodi se u paralelu sa »slučajem Severina«, kada je prošlog mjeseca ta pjevačica zadržana na hrvatsko-srbijanskoj granici gdje je ispitivana o svojim političkim stavovima koji bi potencijalno bili u neskladu s političkim stavovima vladajuće partije u Republici Srbiji.

Kad se okapanja Sergeja Trifunovića dovode u istu ravan sa graničarskim isljeđivanjem Severine Vučković, ispada da je i on nagrajisao jer je ispoljavao stavove koji bi potencijalno bili u neskladu sa stavovima vladajuće partije u Republici Hrvatskoj. Na kraju krajeva, posljednju kaznu stvarno je dobio jer je hrvatskim redarstvenicima poručio da su ustaše i poželio im skor i neugodan susret kod Bleiburga. Međutim, je li jedno »ja tebi ustašo, ti mene po džepu i u hapsanu« dovoljno da bi Sergej Trifunović postao ikona slobode govora, a njegovo lice dospjelo na barjak borbe sproću verbalnog delikta?

Svesti »slučaj Trifunović« samo na prošlogodišnje protjerivanje iz EU ili ovogodišnje novčano i uvjetno zatvorsko kažnjavanje nije moguće jer nije riječ o izoliranim sankcijama. Riječ je o eskalaciji incidentne situacije koja je počela tako što je »neki čovek, očigledno homoseksualac« koji kasnije postaje »pederčina u pink kupaćim gaćicama« Trifunovića opomenuo da je sa psom došao na plažu na koju je psima pristup zabranjen.

U eseju »Tko misli apstraktno?« prije 220 godina Hegel kaže da je razlika između obrazovanog i neobrazovanog mišljenja u tome što neobrazovano mišljenje apstrahira jedno obilježje bića pa ga temeljem toga prosuđuje. Hegelov primjer je ubojica kojeg vode na gubilište i u kojemu promatrači vide zlikovca koji zavređuje sudbinu koja će ga uskoro snaći. Nasuprot tome, kaže Hegel, poznavalac ljudske naravi zapitat će se o putu kojim je taj ubojica postao ubojicom, okolnostima u kojima je odrastao i okrutnostima koje je proživio. Dobro obrazovano mišljenje, neće čovjeka apstrahirati u ubojicu, već će tog apstraktnog ubojicu konkretizirati kao čovjeka da bi razumjelo kako i zašto je postao (i) ubojicom.

Apstraktno mišljenje vidi da je Sergeja Trifunovića hrvatska policija uhapsila pa protjerala na godinu dana iz EU da bi ga na kraju, godinu dana kasnije, opet privela i globila – šta da pomisli nego da podrži Umjetnika žrtvu policijske brutalnosti. Pobogu, čovjek je glumac (možda i Glumac), nije nogometni navijač da bi policija imala bjanko odobrenje da ga bije. Apstraktna lijeva i liberalna pamet vidi da Sergej Trifunović hrvatskoj policiji spominje Juru Francetića i logor u Lori – što da uradi nego da ga podrži jer nije nogometni navijač da bi policija imala bjanko odobrenje da ga hapsi i zlostavlja.

U toj paradi apstrakcija na kojoj svatko apstrahira Sergeja Trifunovića u ono što mu je u datom momentu potrebno da bi se razračunao sa svojim neprijateljem – bio taj policija, država, pederi u pink gaćicama ili splitska gradska vlast – potpuno se gubi timeline Umjetnikovih okapanja s policijom. Za potrebe tih pojedinačnih obračuna, apstrahira se od kršenja komunalnih propisa i upitno razboritog prostačenja u ophođenju s policajcima. Ispade da se hrvatska policija samoinicijativno i neizazvano okomila na Umjetnika pa ga je samo protjerivanje iz zemlje spasilo od ekskurzije u Loru, vojni zatvor u kojem su mučeni zarobljenici u posljednjem ratu. Ako se tako apstrahira od situacije, onda je moguće da se uspostavi paralela između onoga što se dogodilo Trifunoviću i onoga što je učinjeno Severini Vučković.

Pristanemo li na apstrakciju u kojoj je Sergej Trifunović nevina žrtva iživljavanja represivnog aparata hrvatske države onda pristajemo na politički upitnu i neodrživu logiku po kojoj je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj te upadamo u zamku da moramo principijelno podržavati svaki emotivno i politički nezreli ispad novostečenog prijatelja. Zato i ne čudi da su naši liberalni i lijevi društveni mislioci nakon ovotjedne epizode podigli uloge i odlučili braneći Trifunovića braniti princip slobode govora. Ne shvaćaju pritom da inzistirajući na neograničivosti slobode govora pile granu na kojoj sjedi mogućnost sankcioniranja govora mržnje. Sreća njihova, društveno-čaršijsko-kafansko-jaranske hijerarhije čvrste su i jasne pa ih nitko iz krugova u kojima se kreću u vrijeme sljedećeg prajda neće pitati da što li su branili lika koji za svoju nesreću s hrvatskom policijom krivi »pederčinu u pink kupaćim gaćama« (ovdje) i »zlu i bolesnu babu« (ovdje).

Zahvaljujući jasnoći društveno-čaršijsko-kafansko-jaranske hijerarhije i intervjuer u ranije linkanoj YouTube emisiji preduhitrit će Trifunovića da ga podsjeti da je ovaj jamačno bio ironičan kad je onomad – kao politički prvak antivučićevskog pokreta – pjevao četničke pjesme u kafani sa Srbijankom Turajlić. Jer ako nije bio ironičan, onda se gubi koherencija Umjetnikove lamentacije za koju je nekidan na Prekršajnom sudu u Splitu nagrađen novčanom kaznom i 60 dana zatvora uvjetno. Naime, ako je pjesmu »Dva Dražina momka« (to je ona u kojoj Deroka »mučki ubi četa partizana«) pjevao neironično – e da bi biračkom tijelu pokazao da je sasma neloš Srbin – onda poruka hrvatskoj policiji da se vide na Bleiburgu poprima sasvim drugo značenje.

Ironiju na stranu, Severinin i Trifunovićev slučaj neuporedivi su iz jednostavnog razloga: uzrok represije nad Severinom je politički stav, dok je uzrok represije nad Trifunovićem njegovo bahaćenje. Učitavati u to političku dimenziju ili borbu za slobodu govora politički je analfabetizam i nasilje nad pojmovnim mišljenjem. Iako Hrvatska ima problem s odnosom prema Srbima, policija nije djelovala prema njemu jer je Srbin, nego jer je bio bahati divljak. Isto kao što srbijanska policija nije Severinu targetirala jer je Hrvatica nego zato što ju je prepoznala kao politički subverzivan element, zbog javnog djelovanja od kojeg pjevačica već dvadesetak godina ne bježi kad joj se pruži prilika.

Na kraju, bilo bi dobro kad bi se lijevi i liberalni društveni mislioci ozbiljno zamislili nad veličanjem Trifunovićeve autoviktimizacije. Narativ »udarili na me Crnci Francetića Jure« po svojoj shemi i strukturi viktimološki je narativ na kakvom rastu i kojim svoje zlostavljanje društava u kojima egzistiraju legitimiraju brojni nacionalizmi. Iz neposrednog svakodnevnog iskustva, to je legitimiranje političkog nasilja koje provode i hrvatske i srbijanske vlasti temeljem toga što su – Hrvati i Srbi – u manje ili više recentnoj povijesti bili žrtve nekog drugog nacionalizma. Nešto posredovanije, viktimološkim narativom na potezu od Holokausta do 7. oktobra cionistički režim pravda genocid koji provodi u Gazi i na okupiranim palestinskim teritorijima.

Možda u vremenu društvenih mreža i iskanja dopaminskog fiksa skupljanjem lajkova nije za očekivati da će ikoja, pa čak ni veleprosvijećena i slobodoljubiva lijeva, pamet promisliti prije nego na društvene medije plasira neki hot take. Međutim kad se pišu kolumne i sinopsisi televizijskih emisija ne bi bilo zgorega razmisliti i domisliti što se hoće postići. Pitanje slobode govora i slobode mišljenja nije pitanje smijemo li policijskom službeniku skresati u brk sve što nam je tog časa na umu. To je pitanje kako svoje mišljenje i svoj govor disciplinirati da u javnom prostoru osvaja prostor slobode koji bahati nasilnici političkih i drugih fela uporno sužavaju i uskraćuju. A u tu svrhu ne može se misliti apstraktno, već se mora domišljati konkretno. Hic Rhodos, hic salta.

foto: Jelena Lalatović// Autor i Herta Paas na Duilovu, splitskoj plaži za pse 

LUKA MATIĆ

FILOZOF.