Od nacionalizma do jezika i natrag

Lingvistima se često postavlja pitanje o broju jezikâ na svijetu (ima ih, usput budi rečeno, oko 6-7 tisuća), na što se dotični onda nađu u popriličnim problemima jer vrlo teško objektivno definirati što je to točno jezik ‒ i to ne samo na našim prostorima nego i drugdje. To, doduše, nije problem toliko lingvistike kao znanosti, koliko same materije o kojoj se govori ‒ jednostavno govoreći, jezici nisu stvar koju je vrlo lako definirati. Na pitanje o tome što je jezik, a što nije, često se onda pribjegava dosjetci da je jezik dijalekt s vojskom i mornaricom, što je uzrečica koju je proširio lingvist Max Weinreich (1894-1969)¹. No dok je takav odgovor u jednu ruku očito šala, u drugu ruku on to i nije jer ipak ukazuje na to da je ključna stvar u određivanju toga što je to jezik (a ne tek dijalekt) država, tj. politička moć općenito (za što vojska i mornarica služe kao metafora).

Premda će laici, a i poneki zabludjeli lingvisti, misliti da postoji objektivan način na koji se određuje što je to jezik a što dijalekt, neupitno politika tu igra veliku ulogu. Istinabog, u nekim je prilikama to jednostavno ‒ npr. kad imamo oštre jezične granice, recimo između baskijskoga i romanskih jezika koji ga okružuju u Španjolskoj i Francuskoj ili između romskoga među posve različitim jezicima koji ga okružuju. Premda i u takvim primjerima postoji uvijek politička dimenzija jer i baskijski i romski imaju različite dijalekte koji bi se, u određenim političkim okolnostima, mogli „naoružati“. No za razliku od primjerâ kao što su baskijski i romski, koji se govore u moru očito različitih jezika, situacija je često puno kompleksnija ‒ npr. na južnoslavenskom području nema prave dijalekatske granice na granici Srbije, Makedonije i Bugarske, kao što je nema ni na granici Hrvatske i Slovenije, o onome između toga da ne govorimo. Isto tako, prave dijalekatske granice nema ni između niskonjemačkoga u sjevernoj Njemačkoj i nizozemskih dijalekata, kao što je nema ni između sjeverne Italije i Francuske. Situacija je još kompliciranija kad pogledamo unutar samih nacionalnih država ‒ npr. tradicionalni talijanski dijalekti su zapravo jezici (recimo, napuljski je potpuno nerazumljiv govornicima standardnoga talijanskoga). Slično je i u Kini ‒ obično se govori o kineskim dijalektima, iako su to zapravo, strukturalno gledano, zapravo jezici (primijetite ovdje kako se, iako se priznaje uloga politike u određivanju toga što je to jezik, vrlo lako opet zapada u „objektivne“ tvrdnje o tome što je to jezik), ali se iz političkih razloga smatraju dijalektima. Kod kineskoga se često naglašava da oni, doduše, sve pišu na isti način, no to nije točno ‒ službeni standardni mandarinski se ne piše uvijek jednakim znakovima kao i npr. kantonski, niti je riječ tek samo o drugačijem izgovoru, a osim toga kantonski se, u Hongu Kongu isključivo, a u pokrajini Guangdong fakultativno, piše tradicionalnim a ne pojednostavljenim kineskim znakovima. Dobar je primjer i arapski ‒ arapski „dijalekti“ u zemljama od Maroka do Omana su zapravo, strukturalno gledano (po razlikama i razumijevanju), različiti jezici, no smatraju se istim (političkim) jezikom iz tradicionalnih, kulturnih, povijesnih i religijskih razloga.

Uloga politike je izrazito bitna i na južnoslavenskom području, što je jasno već iz toga kako se na jezik, tj. na broj jezikâ, gledalo prije 1990. (hrvatskosrpski kao jedan jezik) i kako se dominantno u regiji gleda danas (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski kao različiti jezici). S nestankom političke ideologije bratstva i jedinstva nestalo i jezično bratstvo i jedinstvo ‒ bar simbolički ako već ne u praksi. Treba pritom ipak napomenuti ono što se često zaboravlja, a to je da situacija u (drugoj) Jugoslaviji nije bila tako uniformna kako se to nerijetko predstavlja ‒ istina, bilo je i unitarističkih tendencija (npr. novosadski dogovor ili potiskivanje pravopisa londonca), ali su isto tako u Jugoslaviji tiskane i gramatike hrvatskoga književnog jezika. Osim toga, u Jugoslaviji se uredno govorilo o različitim varijantama ‒ ponajprije o zapadnoj (s centrom u Zagrebu) i istočnoj (s centrom u Beogradu), uz uglavnom zanemarivanje bosanske i crnogorske „podvarijante“. A to, osim na razini različite verbalizacije i simbolički, i nije u bíti nešto pretjerano različito od onoga što imamo danas. Različite varijante istoga standardnoga dijalekta² i vrlo slični različiti standardni dijalekti ‒ u osnovi se to svodi na isto (pogotovo uzmemo li u obzir priču o jeziku kao dijalektu s vojskom i mornaricom). Naravno, istina je da različita verbalizacija nosi sa sobom i različite performativne konotacije, koje se onda više ili manje uklapaju u različite nacionalističke projekte, no te su konotacije prije svega simboličke, ali i realne jer su nacije, premda nedvojbeno andersonovske zamišljene zajednice³, ipak i politička činjenica, a identiteti nisu tek trivijalija ‒ bilo da je riječ o nacionalnim, regionalnim, političkim, subkulturnim, vjerskim ili drugim identitetima, koji se međusobno često prepleću pa netko može biti odjednom Hrvat, Dalmatinac, ljevičar, panker, ateist i nešto deseto (a svi ti identiteti mogu utjecati i na jezičnu produkciju). U smislu jezične realnosti, tj. onoga kako doista govorimo, unatoč pokušajima da se to promijeni⁴, nije se puno toga promijenilo ‒ i dalje se svi koji govore nekim oblikom (sub)standarda na području središnjih republika bivše Jugoslavije savršeno razumiju, a suvremene tehnologije (djeca gledaju Youtube i Tiktok ne obazirući se na to tko je što snimao sve dok razumiju ono što se govori) su bilo kakve nacionalističke tople snove o udaljavanju štokavskih standarada učinile vrlo neizglednima⁵.

Ono što treba napomenuti o našem području je i to da situacija kakvu sada imamo ‒ s četiri štokavska standarda (ili četiri standardne varijante ‒ kako komu već odgovara) i rubnim slovenskim, makedonskim i bugarskim (pri čemu ovi zadnji ne priznaju ove prethodne) ‒ nipošto nije i jedina kakva je teorijski mogla biti. Na tom je istom južnoslavenskom području, u različitim političko-povijesnim okolnostima, moglo biti i puno manje i puno više jezikâ⁶. Klasični primjeri su za to kajkavski i čakavski, za koje će neki jezični ili regionalni entuzijasti i danas u Hrvatskoj tumačiti da su zapravo posebni jezici. I sasvim je točno da se itekako moglo dogoditi da kajkavski i čakavski (ili npr. torlački u Srbiji) u određenim političkim okolnostima budu posebni jezici, kao što su u prošlosti doista postojali kajkavski i čakavski književni jezici, a kao što je moglo biti i drugačije (npr. da kajkavski dijalekti budu smatrani slovenskima ili da, bar neki, slovenski dijalekti budu smatrani kajkavskima pa onda i, recimo, hrvatskima ili, šire, ilirskima). Naravno, takve će entuzijaste razočarati činjenica da kajkavski i čakavski zapravo nisu jedinstveni te da su i oni, kao i općenito sve šire jezično-dijalekatske jedinice, u nekoj mjeri fantazma. Gledano genetski i strukturalno, južnočakavski ikavski (npr. na Braču i Hvaru) i sjevernočakavski ekavski (npr. u jugoistočnoj Istri) su jako različiti, kao što su različiti i npr. južni kajkavski prigorski (oko Ozlja) i sjeverni kajkavski međimurski. Osim toga, čitavo je južnoslavensko područje jedan veliki dijalekatski kontinuum, gdje su oštre granice uvijek posljedica kasnijih migracija (uglavnom nakon osmanskih prodora) ‒ pa se npr. zapadnoštokavski vrlo organski pretapa u južnočakavski u Poljicima (kod Omiša) i na Pelješcu (čakavski je zapravo rubni arhaični dijalekt, poseban npr. po tome što jedini među slavenskim jezicima čuva staru zamjenicu ča od praindoevropskoga *kʷid, izravno srodnu s latinskim quid ‘što’ ‒ svi su Slaveni, tako gledajući, izvorno bili čakavci, ali su samo čakavci ostali čakavci, mogli bismo se našaliti), sjevernočakavski ima izoglose (spajajuće jezične karakteristike) koje ga vežu sa slovenskim, primorski slovenski dijalekt (oko Kopra) ima izoglose koje ga vežu sa sjevernočakavskim, a zapad staroštokavske Slavonije ima izrazite izoglose s kajkavskim⁷. Zamislivo je čak to i da je na slavenskom području mogao bio teoretski uspjeti i nekakav jezično-politički projekt poput onoga Jurja Križanića (1618‒1683) pa da danas, kao u slučaju arapskih zemalja, imamo jedinstveni slavenski standard (na osnovi osuvremenjena crkvenoslavenskoga), a da se slavenski jezici smatraju dijalektima (religijska podjela Slavena na, uglavnom, katolike i pravoslavce pritom ne bi teoretski morala biti problem jer su i Arapi npr. podijeljeni na sunite i šiite). No to je sve alternativna povijest.

Sociolingvistička se problematika bivše Jugoslavije u inozemstvu često promatra kao nešto posebno i egzotično iako to zapravo uopće nije. Svjetskih je primjera mnoštvo ‒ npr. našim je krajevima, tj. odnosu onoga što se vani često zove BCMS (bosanski/hrvatski/crnogorski/srpski) vrlo sličan odnos hindskoga u Indiji i urdskoga u Pakistanu; perzijskoga u Iranu, darija u Afganistanu i tadžičkoga u Tadžikistanu ili indonezijskoga u Indoneziji i malezijskoga u Maleziji. Primjerâ ima i na zapadu ‒ npr. flamanski u Belgiji i nizozemski u Nizozemskoj, a onda i njemački, francuski, portugalski, španjolski i engleski sa svojim varijantama u čitavom nizu zemalja (kao rezultat kolonijalizma kad se radi o zemljama izvan Evrope ‒ dakle, osim u slučaju njemačkoga). Svi ti odnosi su prilično slični, s tim da se kod varijanata nastalih kolonijalizmom upotrebljava jedno ime za jezik, a u drugim slučajevima svaka varijanta češće ima posebno ime (ali ne kod njemačkoga), uz različite varijacije i konotacije, dok politička situacija varira od vrlo eksplozivne (kao kod nas) do vrlo smirene (kao u slučaju kolonijalističkih jezika kod kojih je jasno koja je varijanta matična).

Povezanost jezika i nacionalizma je očita, što se vidi i po tome što jezik uvijek igra bitnu ulogu u raspravama o postanku nacionalizma (npr. u već spomenutu Andersonu). Stvaranje suvremenih standardnih dijalekata nastaje praktički usporedno, u većini slučajeva, s nastankom modernih nacija i jezici u formiranju nacijâ igraju vrlo često ključnu ulogu, što se može sažeti formulom tj. „idealom“ jedne nacije, jedne države i jednoga jezika⁸. U praksi, naravno, takav ideal nije uvijek lako postići te dolazi do različitih konflikata. Na našem području su se nacionalizmi formirali u konačnici primarno na osnovi vjeroispovijesti (uz iznimku crnogorskoga nacionalizma), no to je više post hoc činjenica, nego što su stvari oko toga uvijek bile toliko jasne (npr. u prošlosti su i srpski i hrvatski nacionalizam svojatali muslimane, koji danas imaju svoj poseban bošnjački nacionalni identitet). Što se tiče nacionalizama na našem području, može se reći da oni balansiraju između ekspanzionizma i separatizma, pri čemu je srpski nacionalizam dominantno ekspanzionistički, dok su ostali nacionalizmi (bošnjački, crnogorski i hrvatski) dominantno separatistički (u odnosu na srpski)⁹. Premda se za svaki od nacionalizama može reći da su u nekoj mjeri i ekspanzionistički, ovdje mislimo na i danas prevladajuće nacionalističke agende ‒ u Srbiji je nacionalistička agenda, proširena i daleko šire od formalnih nacionalističkih struktura, da više-manje svi (ili bar štokavci, u umjerenijoj verziji) „zapravo“ govore srpski i da su više-manje svi „zapravo“ Srbi (samo pokatoličeni ili islamizirani), dok drugi jugoslavenski nacionalizmi svoj identitet temelje u opoziciji prema srpskomu (i drugima), najčešće bez širega posezanja prema drugim nacionalizmima. Tako će npr. suvremeni hrvatski nacionalizam (i politički i jezični) pokušati obuhvatiti pod sobom sve južnoslavenske katolike osim Slovenaca (od Rekaša preko Vojvodine i Janjeva pa do Bara), ali u načelu neće (osim marginalno) tvrditi da su i nekatolici „zapravo“ Hrvati (ustaški projekt Hrvatâ-muslimanâ je danas uglavnom napušten).

Ekspanzionistička narav srpskoga nacionalizma, dakako, ne proistječe iz neke metafizičke agresivnosti Srba, što bi mogla biti šovinistička interpretacija suprotstavljenih mu nacionalizama, nego iz materijalističkih okolnosti ‒ Srbija je prva postala nezavisna i jačala je ekspanzijom nauštrb propadajućega Osmanskoga Carstva, a pravoslavci/Srbi su najbrojniji i nisu koncentrirani samo u užoj Srbiji, čime raste potencijal za relativno realnu ekspanzionističku politiku, ojačanu ulogom Srbije kao svojevrsna jugoslavenskoga Pijemonta. Trag takva ekspanizionističkoga političkoga i jezičnoga nacionalizma u Srbiji, koji fino idu jedno uz drugo, može se lijepo pratiti od Garašaninovih Načertanija (1844) i Vukova Kovčežića (1849) pa do suvremenoga (2022) posezanja za dubrovačkom književnošću¹⁰, nazivanja svih ostalih štokavskih standarda „zapravo“ srpskim¹¹ (što je recentno dignuto na razinu praktički službene državne politike, a ne više povremenih pojedinačnih ekscesa) i politike Srpskoga sveta (primarno u Crnoj Gori). Što se tiče dubrovačke književnosti, koja je aktualan primjer ‒ ona se može, jasno, proučavati i u Srbiji, no to je moguće i bez nacionalističkih posezanja za njom. Polazište za normalne međunacionalne odnose, a onda i izgradnju zajedničke progresivne politike, mora biti da, ako ćemo književnost već trpati u nacionalne torove, kako se to radi svuda a ne samo na Balkanu (pa je i Dante onda dio talijanske književnosti iako je djelovao prije postojanja talijanske nacije i države), onda se mora krenuti od toga da je, s obzirom na suvremenu situaciju (ali i različite povijesne okolnosti ‒ npr. kulturno-književnu povezanost Dubrovnika s čakavskom Dalmacijom itd.), dubrovačka književnost hrvatska. Tek nakon toga se može i treba ići u teorijsku dekonstrukciju nacionalizma, pitanje projekcijâ suvremenih nacionalizama u prošlost itd. No takva teorijska pitanja se ne mogu primjenjivati selektivno i kao maska za suparničke nacionalizme. Takva je, uostalom, u načelu bila i jugoslavenska praksa ‒ prema politici bratstva i jedinstva se može ići samo nakon priznavanja već uspostavljenih realnopostojećih nacionalnih identiteta. U svemu tome je poveznica nacije/države, jezika pa onda i književnosti prilično jasna i nesumnjivo je da se ti fenomeni ne mogu gledati odvojeno jer jedni druge simbolički i ideološki hrane. Drugi, još maligniji, primjer očite povezanosti „prave“ i jezične politike možemo vidjeti u ekstremnom hrvatskom nacionalizmu ‒ ustaški je pokret u tzv. NDH 1941-1945. istovremeno vršio pravi genocid nad Srbima i čistio jezik od srbizama (i „srbizama“), a takve su se prakse doslovnoga etničkoga i simboličkoga jezičnoga čišćenja nastavljale i u 1990-ima.

Ljevica po jezičnom pitanju na našim prostorima također izrazito politički vrluda te se nerijetko misli da je dovoljno reći „to je jedan jezik“ (iako to nedvojbeno jest legitiman politički statement iz određenoga političkoga gledišta, samo se postavlja pitanje koliko je taktički uopće smislen u ovakvoj situaciji i u ovom trenutku) i da ljude „samo“ treba u to uvjeriti, pritom se pretvarajući da je podjela na jezike tobože strogo znanstvena (a nije ‒ bivši hrvatskosrpski je jednako politički projekt kao i današnji posebni standardi, što je jasno imamo li na umu ono što je rečeno o južnoslavenskom dijalekatskom kontinuumu i nepostojanju dijalekatskih granica na državnim granicama BMCS-zemalja) i da nema i ne bi trebala imati veze s politikom i nacionalnim/etničkim identitetima ‒ što ne stoji, ne samo kod nas, nego nigdje (lingvisti često i među „plemenskim“ etničkim skupinama, npr. u Africi ili Australiji, nailaze na inzistiranje da su idiomi koji bi se mogli smatrati dijalektima zapravo jezici). Situacija je, dakako, ipak nešto kompleksnija od toga da postoji nekakva jezična realnost i postoje ludi nacionalisti koji jē ne priznaju (iako i u takvoj interpretaciji ima istine), a na što se u principu svodi tobože nepolitički pozitivistički pristup koji stoji iza Deklaracije o zajedničkom jeziku (2017)¹². Ono što je paradoksalno je da se (prividno/tobože) antinacionalističke ideje zajedničkoga jezika mogu koristiti i nacionalistički ‒ na sličan način kako je ekspanzionistički srpski nacionalizam od 19. stoljeća koristio buržoasku jugoslavensku ideju kao šifru za velikosrpsku ideju iako se ona na zapadu južnoslavenskoga područja shvaćala potpuno drugačije. Ideju zajedničkoga jezika u tobožnjoj borbi protiv (crnogorskoga) nacionalizma tako koristi npr. Rajka Glušica (Crnogorski jezik i nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd 2020)¹³, zapravo stajući na pozicije srpskoga nacionalizma (jer „zajednički jezik“ je „zapravo“ srpski jezik).

Crna Gora je vrlo zanimljiv slučaj jer na njezinu primjeru često mogu dobro vidjeti ograničenja ljevice i antinacionalizma u Srbiji (uz časne iznimke) ‒ na primjeru će se Crne Gore, u kojoj trenutno bukti otvoreni, zasad srećom bez oružja, rat dvaju nacionalizama (srpskoga i crnogorskoga), i mnogi ljevičar iz Srbije, nažalost, pokazati kao prikriveni nacionalist te će udarati po crnogorskom nacionalizmu, političkom i jezičnom, na jednak način kao i srpski nacionalist. Pritom treba reći da je suvremeni crnogorski nacionalizam u velikoj mjeri poseban u odnosu na druge jugoslavenske nacionalizme jer se ne temelji na religijskoj osnovi i jer je, generalno gledajući, u velikoj mjeri progresivniji od ostalih nacionalizama¹⁴. Za razliku od (pro)srpskoga nacionalizma u Crnoj Gori, koji je usmjeren dominantno profašistički (pročetnički), klerikalno i konzervativno, crnogorski je nacionalizam u velikoj mjeri sekularistički, antifašistički, ima pozitivan odnos prema socijalističkoj Jugoslaviji i svjetonazorski je progresivan (npr. u odnosu na LGBT-zajednicu). Naravno, i tu postoje iznimke i neke nesretne okolnosti, kao što je u velikoj mjeri vezanje uz Đukanovićev oportunističko-koruptivni režim, te slijepe točke, poput prevelika optimizma prema Zapadu, EU i NATO-u (za razliku od proruske usmjerenosti srpskoga nacionalizma). Tâ se razlika očituje i u jeziku, gdje srpski nacionalizam u Crnoj Gori podržava srpski (zapravo u velikoj mjeri srbijanski) jezik i stari pravopis, dok procrnogorska strana podržava crnogorski jezik i novi pravopis (s posebnim slovima ś, ź i čestim provođenjem treće jotacije, npr. śeđeti za ‘sjediti’, tj. ‘sjedjeti’). Pritom treba reći da se crnogorski jezični nacionalizam ne može u potpunosti poistovjećivati s drugim jezičnim nacionalizmima (npr. s kroatističkim purizmom) jer je on i u tom aspektu progresivniji¹⁵, pozivajući se recimo na suvremenu antipreskriptivističku i kritičku lingvistiku¹⁶, te ne izmišljajući jezik, nego uglavnom pozivajući se na realnu (crnogorsku) jezičnu upotrebu. Naime, u Crnoj Gori se stvarno govori đe, đeca, ćeram, śedim i sl. i uvođenje toga u pravopis nije „izmišljanje slovâ“, nego prilagodba pisanoga jeziku realnom govornom jeziku (s tim da zagovornici takvoga pisanja u svojim priručnicima dopuštaju i varijantne oblike kao gdje, djeca, tjeram, sjedim, tj. nikoga se ne tjera/ćera da mora odjednom pisati drugačije). To nije, dakle, izmišljanje novoga jezika (za razliku od npr. inzistiranja na športu i djelatnicima u Hrvatskoj u 1990-ima) nego jezična stvarnost Crne Gore, bila ona standardizirana ili ne ‒ političko je pak pitanje što netko misli kakav bi standard u Crnoj Gori trebao biti. No svakako je teško „objektivno“ argumentirati da Crnogorci nipošto ne smiju pisati kako govore jer tako „ugrožavaju jedinstvo zajedničkoga jezika“ ‒ kao da se jedinstvo može nekome nasilu naturati i kao da takvo pisanje išta realno uopće ugrožava. Đeca je jednako razumljivo kao i djeca, deca i dica, a što je od toga u određenom trenutku i gdje normirano i nije pretjerano relevantno za razumijevanje. Crnogorci svakako imaju pravo ‒ žele li to ‒ pretpostaviti svoju vlastitu realnu jezičnu upotrebu nekakvom apstraktnom jedinstvu s drugim štokavskim standardnim varijetetima, tim više kad se pod tim „jedinstvom“ u praksi često protura velikosrpsko-ekstremnodesna politika.

Što se tiče nekakvoga otpora nacionalizmu u jeziku, to treba shvatiti kao otpor nasilnu mijenjanju jezika u smislu toga da se nešto mijenja samo da bi bilo različito od nečega drugoga, a pri čemu se ide protiv realne jezične prakse ‒ npr. nema razloga da dopustimo da nas u ime nekakvoga hrvatstva netko tjera ili ispravlja iz greške u grješku ili iz radnoga u djelatno vrijeme (što pak opet ne znači da su svi kroatizmi izmišljeni i da realnih razlika nema). No ćeranje đece u Crnoj Gori nije ništa izmišljeno i ne treba ga tako tretirati, a kako će biti u standardu je na samim Crnogorcima da odluče. Realne razlike među novoštokavskim standardnim varijetetima postoje ‒ kao što postoje, recimo, i između britanskoga i američkoga engleskoga ‒ i besmisleno je nijekati ih ili ih smatrati nečim negativnim. Kao što različiti narodi mogu imati potpuno različite jezike, tako mogu imati i vrlo slične ali opet ne potpuno iste idiome. A takvih realnih razlika ima dosta ‒ npr. hrvatsko šuljati se, sjena, sanjke (i formalno saonice), ne dâ mi se, daj pet prema srpskom šunjati se, senka, sanke, mrzi me, baci kosku (neki od ovih oblika mogu postojati i u onoj drugoj varijanti, ali kao manje obična varijanta ili varijanta s malo drugačijim značenjem). Osim toga, ne stoji ni to da se, čak i kod onih koji će oštro zastupati tezu o tome da je riječ o jednom jeziku, nužno zato uvijek mora upotrebljavati jedno zajedničko ime ili stalno naglašavati da je to tako – npr. upotreba imena hrvatski je samorazumljiva u određenim kontekstima, recimo kad se govori konkretnoj jezičnoj upotrebi u Hrvatskoj, kao što je sasvim logično i da se u nekim situacijama govori samo o jednom od štokavskih standarada, dok u drugim okolnostima takva praksa može biti manje zgodna ‒ ako se npr. hrvatski spominje kao jedini za odraze nekih praslavenskih riječi u slavenskim jezicima, a ne uzima se u obzir da to nije samo hrvatski nego i oblik jednak onomu u drugim štokavskim političkim jezicima.

Nacionalizam u jezicima i pitanje imenovanja različitih jezičnih varijeteta samo odražava stavove iz šire politike. Teško je očekivati da u jeziku neće biti nacionalizma ako je nacionalizam inače posvuda. Kome smeta nacionalizam u jeziku, mora se zapravo boriti protiv nacionalizma na široj razini (a pritom ta antinacionalistička borba ne smije biti samo maska za guranje pojedinačnih nacionalizama) ‒ nadgradnja je tâ koja prati bazu, a ne obrnuto. Jasno, treba se oštro suprotstavljati sumanutim stavovima ‒ npr. tvrdnjama da su hrvatski i srpski jednako različiti kao hrvatski i slovenski jer to očito nije istina ‒ no isto tako treba uvažavati realne razlike. Pozitivna i progresivna politika može počivati isključivo na početnom samouvažavanju i poštivanju pojedinačnih nacionalnih i jezičnih identiteta, a ne na njihovu nasilnu potiskivanju i nijekanju stvarnosti.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).

Možda će ti se svideti i

Distorzija istorije- revizionizam, glorifikacija i restitucija u Srbiji (II deo)

Fudbaleri i naučni istraživači

Praxis i kritika nacionalizma