Reproduktivna prav(d)a: spora, ali dostižna?

Pravo na pobačaj, koje podrazumijeva pravo žena na tjelesnu autonomiju, jedno je od krvavo stečenih prava čije ostvarivanje, unatoč zakonskim garancijama, nije dostupno svim ženama. Štoviše, prava za koja se žene diljem svijeta već desetljećima bore ponekad su provizorna i podložna političkim kalkulacijama, pa se tako žene uvijek iznova moraju boriti za prava koja su im, barem u teoriji, već zajamčena.

Godine 1973. Vrhovni sud SAD-a donio je povijesnu presudu u parnici Roe protiv Wadea kojim je u toj državi na federalnoj razini legalizirano pravo na pobačaj. Rezultat je to dugoga razdoblja feminističkoga djelovanja koje je kulminiralo 1969. godine, kada su članice radikalne feminističke grupe Redstockings, ogorčene činjenicom da u javnim debatama o pobačaju najvećim dijelom sudjeluju muškarci koji donose sudove o tako važnom ženskom pitanju, organizirale niz javnih okupljanja pod nazivom Red Stockings Speakout sa svrhom poticanja otvorenog i iskrenog dijaloga o reproduktivnim pravima.

U lipnju ove godine Vrhovni sud poništio je spomenutu presudu odlukom službeno poznatom pod nazivom Dobbs protiv Ženske zdravstvene organizacije iz Jacksona u Mississippiju, ukinuvši do tada važeće uvjerenje da je pobačaj zajamčeno ustavno pravo, zakonski regulirano na federalnoj razini. Nakon što je presuda poništena, saveznim državama omogućena je maksimalna sloboda donošenja zakona kojima se pobačaj beziznimno kriminalizira, čak i u slučajevima incesta i silovanja. Dvije sutkinje i sudac Vrhovnoga suda, Sonia Sotomayor, Elena Kagan i Stephen Breyer, u svojoj opsežnoj i detaljno argumentiranoj izjavi o neslaganju s odlukom Vrhovnoga suda, eksplicitno su utvrdili da u sadašnjim okolnostima žena praktički gubi sva svoja prava od trenutka oplodnje te ju država zakonski prisiljava na rađanje, oduzimajući joj neotuđivo pravo da donosi odluke o vlastitom tijelu. Značajno je naglasiti da spomenuti suci u svojoj izjavi uzimaju u obzir i materijalnu stranu sada već gorućeg problema reproduktivnih prava, zaključivši da će imućnije žene i dalje imati relativnu slobodu u donošenju odluka o vlastitome tijelu jer si mogu priuštiti trošak putovanja u savezne države koje su, unatoč odluci Vrhovnoga suda, odlučile zaštititi tjelesnu autonomiju žena. Pobačaj će tako postati nedostupan onim dijelovima populacije koji su ionako žrtve diskriminacije: pripadnicama manjina, ženama lošijega socioekonomskoga statusa i transrodnim osobama.

Koncept reproduktivne pravde formulirale su afroameričke feministkinje i aktivistkinje na konferenciji Alijanse za pravo na izbor u Chicagu 1994. godine, upozorivši da se u raspravama fokusiranima na fetuse, zakone i pravo žene na privatnost, abortus kontinuirano izolira od čitavoga niza društvenih problema i okolnosti koje utječu na donošenje odluka o rađanju i planiranju obitelji. Reproduktivna pravda, koncipirana kao radikalna teorija koja spaja borbu za reproduktivna prava s borbom za društvenu pravdu, predstavlja promjenu paradigme u odnosu na rasprave o reproduktivnim pravima koje se mahom usredotočuju na reforme i ustupke unutar postojećega sustava. U svom eseju Konceptualiziranje teorije reproduktivne pravde: manifest za aktivizam Loretta J. Ross, feministička teoretičarka i aktivistkinja, ističe da se „reproduktivna pravda temelji na međusobno povezanim vrijednostima utemeljenima na ljudskim pravima: pravo da nemamo djecu, ostvareno uporabom sigurnih metoda kontracepcije, abortusom ili apstinencijom; pravo da imamo djecu pod uvjetima koje odaberemo; i pravo da odgajamo tu djecu u sigurnim i zdravim okruženjima.“¹Loretta J. Ross, Conceptualizing Reproductive Justice Theory: A Manifesto for Activism. U: Loretta J. Ross (ed.), Radical Reproductive Justice. Feminist Press at the University of New York: New York, 2017.

Politika seksualnosti, koja upisuje nacionalne težnje i strepnje na ženska tijela te ih preko njih nastoji ostvariti, još je jedna komponenta koja nam ne dozvoljava da pitanje abortusa klasificiramo kao isključivo privatnu stvar pojedinki i pojedinaca. Protiv američke vlade, samo godinu dana nakon presude u slučaju Roe protiv Wadea, podignuta je tužba nakon što je utvrđeno da je 1960-ih godina provodila brižljivo planirane eugeničke kampanje prisilne sterilizacije Afroamerikanki, siromašnih, mentalno oboljelih i hendikepiranih žena. Istodobno je, kao dio dvosmjernog utjecaja politike čiji je glavni cilj kontrola ljudske seksualnosti i reprodukcije, ženama sustavno uskraćivan pristup kontracepciji i abortusu, kao i bilo kakvim načinima informiranja o zaštiti od spolnih bolesti ili neželjene trudnoće. Na navedenim primjerima vidimo kako kontracepcija i abortus mogu postati oruđa političke moći i sredstva kojima društva nastoje realizirati svoje nacionalne projekte, politizirajući ženska tijela i oduzimajući im autonomiju.

Koncept reproduktivne pravde i feministički aktivizam koji se na njemu temelji radikalni su stoga što odbacuju apstraktnu, monolitnu i univerzalnu kategoriju žene i zamjenjuju je pristupom koji u obzir uzima različite društvene pozicije koje žene zauzimaju s obzirom na primjerice rasu, socioekonomski status, seksualnu orijentaciju i stupanj obrazovanja.      Povezujući pitanje reproduktivnih prava s društvenim problemima kao što su ekonomska nejednakost, nedostupnost adekvatne zdravstvene njege i dječjih vrtića, klimatske promjene, rasizam, nasilje nad ženama i homofobija, reproduktivna pravda u svojim analizama dovodi u pitanje održivost i legitimitet trenutne kapitalističke i patrijarhalne hegemonije. I dok vladajući ad nauseam cinično ponavljaju klišeje „Djeca su naša budućnost“ i „Na mladima svijet ostaje“, istovremeno sve više otežavajući društvene, ekonomske i ekološke uvjete u kojima rađamo i odgajamo djecu, reproduktivna pravda potiče nas da percipiramo budućnost ne kao prostor koji nas se ne tiče jer nas naprosto tamo neće biti, već kao Zemlju čiji obrisi i sudbina ovise o promišljanjima i strategijama kojima ćemo odgovoriti na izazove današnjice.