Trijumfalna kapija propasti srpske radničke klase u BiH

Posmatrajući tridesetogodišnju politiku srpskog nacionalizma u BiH nismo mogli ništa drugo da vidimo nego politiku privatizacijske pljačke u fazi rehabilitacije kapitalizma kroz propagiranje one mržnje koja je krajem Drugog svjetskog rata bila ugušena revolucionarnim radničkim pokretom. Nacionalistički diskurs ima tendenciju da glorifikuje pojam slobode, nacionalnog ponosa i jedinstva, ali kada zapravo analiziramo našu socijalnu stvarnost vidimo da većina radnog Naroda nema niti slobode, niti se može ičim ponositi, niti između srpskih radnika i srpske političko-ekonomske elite može biti ikakvog jedinstva. Jedni su samo proizvođači tuđeg bogastva, a drugi oni koji se uzdižu izvan društva i snagom svog i ekonomskog i političkog kapitala određuju sudbinu svima. A sada kada se susrećemo sa dubokim klasnim podjelama i bijedom u kojoj žive radni ljudi gradi se monumentalna „Trijumfalna kapija“ sa mapom Republike Srpske koja treba da predstavlja nekakvu nacionalnu veličinu i ponos srpskog naroda. Ali, ima li se srpski narod čime ponositi kada je riječ o nacionalističkoj prošlosti, ratnim sukobima i stvaranjem entiteta RS? Da li je ova „Trijumfalna kapija’’ samo prikaz trijumfa laži i obmane srpskog nacionalizma nad sudbinom srpskog radništva čija je sloboda stala zajedno sa Jugoslavijom?

Na površini ovog projekta nisu ništa drugo nego jeftine retoričke vještine srpskog nacionalizma kojima se širi strah i kupuju izbori. Ovdje čak nije ni riječ o čuvanju srpske istorije i kulturne baštine jer Kapija na kojoj se nalazi mapa RS-a predstavlja da taj teritorij, kao što i samo ime entiteta sugeriše, pripada isključivo jednom narodu. Tako smo nedavno mogli vidjeti kampanju vladajućih u RS „Granica postoji“. Zadatak je bio da se ovom kampanjom pokaže postojanje entitetske granice i tendencija srpskog nacionalizma za otcjepljenjem kroz naglašavanje kako prirodna i socijalna bogastva na ovom prostoru pripadaju samo srpskom narodu. Ali, da stvari budu komičnije, svega je nekoliko preduzeća u državnom vlasništvu, a velik broj njih u procesu likvidacije i setačaja, a ovo se može provjeriti na sajtu Investiciono razvojne banke Republike Srpske. Šta je tačno u RS-u vlasništvo srpskog naroda? Šta ova riječ „narod“ zapravo znači u jeziku srpskih nacionalista? Ovo ostaje nedoumica jer ovaj pojam nije ništa drugo nego prazna riječ u propagandnom riječniku srpskih elita u BiH. Trebamo pitati zašto srpske nacionalističke stranke insistiraju na otcjepljenju? Ujedinjeno tržište u BiH i koncept građanske republike BiH značio bi po njih uvećanje ekonomske i političke konkurencije, a sa time i gubitak monopola i privilegija. Zato ova Kapija simboliše trijumf tajkunske politike nad radnim narodom.

Činjenica je da su na ovim prostorima u različitim vremenskim intervalima, pogotovo u periodu SFRJ, naši narodi dijelili istu sudbinu i živote gradeći zajedno svoju egzistenciju kao samoupravljači. Međutim, ispod fasade lažnog rodoljublja leži stvarnost u kojoj srpski radnici danas žive na minimalcu od 900 KM, susreću se sa stalnom nezaposlenošću, a broj korisnika javnih kuhinja raste svakog dana, uključujući i pojavu jednog sasvim novog fenomena bijede – javne kuhinje za bebe u Bratuncu koja je nedavno udvostručila broj korisnika. A sada se postavlja i pitanje da li će mlade generacije, ukoliko ne odu iz RS, doživjeti penziju. S druge strane, sve manje studenata upisuje fakultete, što jasno ukazuje na ekonomske prepreke s kojima se suočavaju mladi ljudi u Republici Srpskoj, kao i obesmišljavanje studiranja jer je društvo puno kadrova koji se ne može zaposliti u struci. Jedan od razloga zašto je ovo slučaj je u tome što je životni standard velik, a plate malene da bi ljudi mogli dostojanstveno živjeti. Studentski poslovi su gola eksploatacija mladih kako bi privatnici ugrabili ogromne profite, dok nakon studiranja ljudi nemaju perspektivu ovdje.

Iako je na stotine hiljada mladih radnika nezaposleno i na birou za zapošljavanje, privatnici su se odlučili na uvoz radne snage s vana koja je spremna da radi za onu siću koju su oni voljni da plaćaju. Prema statistikama RS je u poslijeratnom periodu napustilo više od pola miliona ljudi. Pritom, politički birokratizam se toliko ukorijenio da je prosto nemoguće pronaći adekvatno zaposlenje ukoliko niste pripadnik jedne od stranaka i tu se javlja oblik pasivnog otpora – omladina odlazi van. Iako vani neće naći ništa drugačiju stvarnost od toga da će sada umjesto da stvaraju bogastvo srpskim kapitalistima stvarati evropskim, ipak postoje određene beneficije odlaska. Jedna od ovih beneficija jeste sakupljanje dovoljno novca da se pošalje nazad porodicama u RS. U 2021 godini dijaspora je u BiH poslala preko 4 milijarde KM. Šta je stvaranje Republike Srpske i rušenje radničkog samoupravljanja zapravo donijelo? Položaj periferije na evropskom tržištu, ekonomsku zavisnost od stranog kapitala, duboku bijedu radničkim masama i razbijanje svakog oblika istinske demokratije.

Ali, menadžer grada Gradiške, u kom će se ovaj spomenik naći, naglašava da ovaj spomenik treba da bude svetionik trajne i univerzalne vrijednosti. Kakve? Trošak izgradnje ovog spomenika iznosiće oko 2.5 miliona KM. Ove pare daće se iz budžeta iako gomila ljudi živi ispod granica siromaštva, a kada vlast opet bude dizala kredite i dobijala pomoć od EU prećutaće da naglasi da je Republika Srpska strani plaćenik, kao što tim riječima brendira svakog građanskog aktivistu najavljujući Zakon o stranim plaćenicima koji je prepisala od Rusije. Možda menadžer grada smatra da je trajna i univerzalna vrijednost činjenica da svega pet ljudi u BiH, uključujući privatnike iz Republike Srpske, drže u svojim rukama vrijednost u visini trećine budžeta same države. Kada bi napravili analizu ukupnog bogastva svih srpskih privatnika u Republici Srpskoj vjerovatno bi imali priliku da vidimo kako svega nekoliko porodica drži vrijednsot veću nego sve srpske radničke porodice zajedno. Samo je u periodu od 1998 do 2007 u Republici Srpskoj privatizovano preko 700 firmi, a danas kada govorimo o tekovinama radničkog samoupravljanja, o pojmu organizacija udruženog rada i radničkim savjetima čini se kao da govorimo o nekakvim mitovima daleko udaljene prošlosti, iako je ona stara svega 40 godina. Iako još postoje sindikati u okviru državnih firmi, sindikati u privatnom sektoru ne postoje. Privatni sektor dominantan je sektor u RS-u i većina radnika strahuje od osnivanja vlastitih sindikata. Strahuju od otkaza, strahuju od prijetnji, strahuju od nasilja kako privatnika tako i političkih stranaka koje su im bliske. Tako imamo slučaj kada vlasnik Nešković pumpi u Bijeljini tuče radnika, a radnica iz firme Nova Dipo, baš u Gradišci gdje treba da se nađe ovaj “veličanstveni srpski spomenik“, bila je primorana da se isčlani iz sindikata jer su joj prijetili otkazom.

Prijetnje radnicima nisu jedine prijetnje koje simbolišu proces razbijanja demokratičnosti u Republici Srpskoj. Nasilje nad novinarima je tipičan fenomen za našu domaću stvarnost, a nedavno je izglasan i Zakon o kriminalizaciji klevete čime je dodatno napadnut rad medija koji nisu bliski režimu. Ne samo da kritika vlasti i bahatosti privatnika biva fizički napadnuta, ona biva i pravno napadnuta gdje je cilj ostvariti jednu autocenzuru. Nije ni poenta u tome da se istraži da li je neko nekoga oklevetao, bitno je pokrenuti krivični postupak putem kog bi se oni koji pišu našli pred istragom i pred sudom, a time bi njihov rad dalje bio otežan ili čak onemogućen. Sad nam se javlja pitanje kako je sve ovo onemogućeno? Šta kaže narod u RS?

Sva ova pljačka i postepeno gušenje glasa radničke klase došla je na leđima nacionalističke propagande, ratnih sukoba i masovnih zločina. To najbolje simbolišu masovne grobnice koje se sada pronalaze i ispod crkvi i ispod privatnih kuća. Prikrivanje ratnih zločina i lažno herojstvo srpskih nacionalista dodatno produbljuju etničke podjele i sprečavaju proces pomirenja. Kao i svi entiteti i manje-više postjugoslovenske republike, Republika Srpska proizvod je srpske jugoslovenske birokratije čije su ruke uprljane krvlju nevinog naroda, uključujući i srpskog. Rat i propaganda o neprijateljstvu naših naroda proizvod je nemogućnosti dogovora novih političko-ekonomskih elita oko podjele plijena razbijanjem radničke države. Tada su neprijatelji bili Bošnjaci i Hrvati kao kolektiv, isto kao što su to za njih bili Srbi. I dok su se ovi ljudi međusobno ubijali iza zavjese stvarali su se dogovori, stvarali su se planovi kako što preciznije izvršiti privatizaciju i obogatiti se. Ova propaganda o neprijateljstvu naših naroda i danas postoji, mada ne u toj mjeri toliko intenzivna.

Ipak unutar omladine javlja se glas razuma koji ih približava kroz različitosti. I ovaj glas razuma možda je najintenzivniji bio kroz rad civilnog sektora. Projekti pomirenja, kulture sjećanja, vezivanja oko socijalnih pitanja, pitanja ravnopravnosti itd. bili su projekti tipično građanskog reformističkog duha ali su uspjeli koliko toliko uvezati omladinu različlitih nacionalnosti u BiH koji su direktno ili indirektno otpočeli zagovaranje zajedničke egzistencije. Ovo je na jedan način urušavalo dotadašnju propagandu nacionalista, a time je potkopavalo i legitimitet nacionalističke vlasti. Najintenzivnija prijetnja po nacionalističku vlast u RS bili su protesti Pravde za Davida. Ovi protesti pokazali su svu mafijašku prirodu režima i skrivanje ubistava u Banjoj Luci. Prije Davida u Banjoj Luci ubijen je Siniša Vukelić koji nije htio da učestvuje u mafijaškim planovima pojedinaca iz Zavoda za izgrandnju Banja Luka. Ovaj slučaj, kao ni slučaj Davida Dragičevića, nikada nije adekvatno istražen i riješen. Ali, slučaj Davida je specifičan. On je okupio desetine hiljada građana i uspio se vezati za pokret Pravda za Dženana iz FBiH. Davor, otac Davida Dragičevića, i Muriz, otac Dženana Memića, stajali su zajedno na skupovima objašnjavajući kako političke elite ne brinu ni za koga drugoga osim za sebe i kako je prethodni ratni sukob bio u korist ovim elitama, a ne radnom narodu.. Ovi protesti su se proširili dalje od prvobitnih zahtjeva za rješavanjem slučaja ovog ubista i tražili su smjenu vlasti. Vlast je reagovala brutalnim policijskim nasiljem. Tako se i propaganda srpskog nacionalizma izmijenila – odjednom je bilo riječi o stranim plaćenicima kao rušiteljima Republike Srpske i otpočeo je napad na NVO.

Propaganda srpskog nacionalizma narasla je u toj mjeri da sada svako ko ima dodir sa stranim fondacijama počinje se smatrati rušiteljem Republike Srpske. Meta su nevladine organizacije kao izvor određene kritike sistema, a većina ovih organizacija finansiraju se iz stranih fondacija prosto jer vlast i institucije u RS nisu voljni da vrše određene oblike društvene emancipcije. Sada imamo pokušaj uspostave potpune kontrole nad civilnim sektorom jer svako brendiranje aktiviste pojmom „strani plaćenik“ u očima naroda izaziva strah. Ali ko je zapravo ovdje strani plaćenik? Unazad svih ovih godina EU i USAID su u RS uložili više od 600 miliona dolara kroz razne projekte. Ljepota srpskog nacionalizma očitava se u tome da se sa merakom rasprodaje radnička imovina stranim kapitalistima, da se radni narod gura u dužničko ropstvo, te da nam se osigura periferni položaj u kapitalističkoj stvarnosti. Možda je najbolji primjer toga i banjalučka tvrđava Kastel koja je prije par dana bila obasjata bojama zastave Evropske Unije. Čini se da srpskoj buržoaziji u BiH smetaju Bošnjaci i Hrvati ali ne smetaju evropske investicije i dužničko ropstvo. I dok pretvaraju naše društvo u vazala evropskih kapitalista i roba domaćih privatnika vlast će biti spremna svake godine na 09. januar da organizuje paradu na kojoj će govoriti o nekakvoj slobodi, rodoljublju, a sve uz nacionalističke pjesme i uzvike da više nema komunista. Interesantno je da je sa nestankom komunizma nestalo i slobode koju je srpsko radništvo nekada imalo – slobode društvenog odlučivanja i egzistencijalne sigurnosti. Pored svih ovih praznih riječi srpski nacionalizam ne može ponuditi ništa srpskom radniku.

Što se tiče građanskog aktivizma on je i dalje na polju reformističkih borbi za građansku emancipaciju. Ali svaki talas krize razbije rezultate ove emancipacije jer građanski aktivizam traži od birokratskih institucija države i samovolje privatnika da budu obzirniji i malo bolji prema potlačenoj klasi srpskih proletera. Činjenica je da je ovo uzaludna borba za širi oblik emancipacije, ali vladajuća stranka u Republici Srpskoj vidi prijetnju od gubitka svojih privilegija ukoliko kritički glas bude rastao, čak i onaj reformistički koji nije nikakva prijetnja za kapitalističku stvarnost u BiH. Da li SNSD kao profitersko-nacionalističku stranku zamijenila neka opozicijona iskreno nacionalistička stranka ili neki oblik građanskog duha rezultat će biti isti. I dalje će vladati isti mehanizmi kapitalističke stvarnosti koji proizvode ove probleme. Bez adekvatne političke alternative, jer prije svega treba reći da su sve lijeve stranke u Republici Srpskoj zapravo desne, nije moguće napraviti izvjesne korake, ali pitanje se postavlja o kakvoj političkoj alternativi je riječ? Omladinu, kod nas ali i u svijetu, ponovo počinju interesovati ideje socijalizma i komunizma. Na našim prostorima postoji nekoliko organizacija koje su odlučile da u nekom periodu postanu autentičnom radničkom partijom i da se pojave kao alternativa i nacionalističkim strankama i liberalnom nevladinom sektoru. Ali, niti jedna od njih nije uspjela u svojim namjerama. Činjenica je da nam je jedna ovakva politička i socijalna alternativa potrebna, a u današnje vrijeme velikih političkih i socijalnih talasa, kao i ratnih sukoba, možda ipak nemamo taj luksuz da samo posmatramo i tumačimo dešavanja.

Činjenica je da izgradnja „Trijumfalne kapije“ nije ništa drugo nego pokušaj vlasti da preusmjeri pažnju javnosti sa stvarnih društvenih problema koje proizvodi kapitalistički sistem i njegove političke partije. Ovdje nema nikakvog trijumfa sem da je srpski nacionalizam uspio da trijumfira nad tekovinama socijalisitčke izgradnje i životima srpske radničke klase. Važno je znati da srpski narod nije ništa dobio u zadnjih tridesetak godina, a izgubio je mnogo toga. Izgubio je demokratiju i slobodu koju je imao kao samoupravljač u socijalizmu, izgubio je egzistencijalnu sigurnost koju je imao u planskoj ekonomiji, a dobio je duhovnu dekadenciju utemeljenu u mržnji, strahu, religijskoj dogmi i istorijskoj mitologiji. Izgubio je čak i svoju herojsku kulturu sjećanja koja je bila izgrađena u socijalizmu, a koja je jasno objašnjavala da između srpskog heroja i srpskog nacionaliste postoje velike razlike. Ova kultura sjećanja bila je utemeljena na onim tekovinama srpske kulture koje nisu bile ugnjetačke prema drugim narodima, koje su bile progresivne i potrebne za izgradnju zdravog društvenog života samoupravljača. Ove tekovine spajale su se sa tekovinama drugih naroda, a bile su utemeljene na životu srpskih potlačenih klasa i svih onih kulturnih elemenata srpskog naroda koji nisu bili ugnjetački. Njihov najveći stepen razvoja javio se u NOB-u, a spomenici koji su izgrađeni na ovim tekovinama jedini su spomenici koji vrednuju istinu u istorijskom životu svih naših naroda. Iako će današnja nacionalistička vlast prošli rat nazvati odbrambeno-otadžbinskim sve činjenicu pokazuju da je on bio profitersko-imovinski, a životi koje sada živimo praktični su dokaz tome. Kako će se stvari razvijati dalje ostaje da vidimo, ali nadamo se da će nacionalistički spomenici u jednom momentu biti zamijenjeni spomenicima neke nove proleterske revolucije.

NEMANJA TUBONJIĆ

FILOZOF, STUDENT MASTER STUDIJA FILOZOFIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U BANJOJ LUCI, AKTIVISTA I KRITIČAR.