Zašto su kapitalizam i demokracija inkompatibilni?

Grci su mislili da je svijet stvoren od jajeta iz koga je nastalo biće ženskog i muškog izgleda, sa zlatnim krilima, bikovskim glavama na bokovima i golemom zmijom na glavi; drevne Maje su pak mislile da je čovječanstvo izniklo iz zemlje, iz mješavine zemlje i kukuruza. Na industrijaliziranom Zapadu, cijele generacije obrazovane u znanosti i prosvjetljenom umu dugo su vjerovale da su kapitalizam i demokracija savršeno kompatibilni jedno s drugim; zapravo, da su  napravljeni od iste tvari. Pa, kaže se: na kraju krajeva, svaka civilizacija treba izgraditi vlastite mitove da bi preživjela; no dolaskom u XXI stoljeće i epohalnim krizama kroz koje prolazimo, mnogi ljudi konačno otvaraju oči i više ne vjeruju u tu bajku.

Wolfgang Streeck (Štrek), najznačajniji suvremeni njemački sociolog, i Micheal Hudson (Majkl Hadson), vjerojatno jedan od najvećih živućih ekonomista, davno su otvorili oči i u svojim decenijskim istraživačkim radovima opširno i temeljito dokazali apsolutnu nemogućnost koegzistencije kapitalizma i demokracije u istom društvu. Demokracija je onaj oblik vladavine koji se temelji na ideji sudjelovanja građana u vlasti, preraspodjeli bogatstva i prednosti zajedničkog interesa nad privatnim interesom; produkti demokratske misli bili su sindikati, javno zdravstvo i škole, radnička prava i opće pravo glasa. Kapitalizam je, s druge strane, oligarhijski ekonomski i društveni sistem koji prirodno teži koncentraciji bogatstva u rukama sve manje skupine ljudi i koji tu koncentraciju ekonomske moći pretvara i u političku moć, uskraćujući tako većinu ljudi kako mogućnosti sudjelovanja u upravljanju javnim poslovima, tako i mogućnosti samoodređivanja svoje egzistencije; proizvodi kapitalizma su konzumeristički egocentrizam, privatizacija javnih usluga i prostora te neograničeni rast društvenih nejednakosti.

„Ova dva društvena koncepta, koji su također suprotstavljeni različitim antropološkim i filozofskim viđenjima“ Streeck nepopustljivo navodi u svom Kako će kapitalizam završiti? Anatomija sustava u krizi, „jasno je,  ne mogu se podudarati. Ili je jedno ili drugo.“ „Zapadne ekonomije“ naglašava Hudson u The Destiny of civilization „suočene su s izborom: svesti se na financijsku akumulaciju i definitivno uništiti svaki demokratski prostor ili poduzeti korake da ponovno počne raspodjela bogatstva i stane se na kraj dominaciji neofeudalnih oligarhija.“¹M. Hudson razlikuje dva oblika kapitalizma: industrijski i financijski. Financijski kapitalizam se svodi na posjedovanje nekretnina od strane financijske oligarhije koja ubire profit. Taj je oblik poguban za privredu svake zemlje te ga uspoređuje s rentijerstvom malobrojne feudalne klase pa za ovaj vid kapitalizma koristi i izraz neofeudalizam (nap.prev.). A glasovi Hudsona i Streecka više nisu izolirani pa studije i istraživanja dolaze iz svih društvenih znanosti koje pokazuju naučnu i empirijsku inkompatibilnost ove dvije suprotstavljene metode vladanja i svjetonazora. „Ali zašto, unatoč tome što je sada postalo tako očito“, pita Streeck, „tolikim ljudima je toliko teško prihvatiti da su se naše bivše demokracije već odavno transformirale u tržišne tehnokracije koje više ne reagiraju na kontrolu naroda?“ „Mislim da ih je previše,“ odgovara Streeck, „još uvijek naviknuto na tipiziranu sliku državnog udara koji ukida demokraciju jednim potezom: izbori poništeni, vođe opozicije i disidenti u zatvorima, televizijske stanice predane udarnim trupama po uzoru na argentinski ili čileanski model.“ Ali to svakako nije jedini način da se stane na kraj demokraciji i daju život oligarhijskim i autoritarnim režimima: na Zapadu se to, npr., dogodilo na sasvim drugačiji način, odnosno jednostavno, kad je s neoliberalnim zaokretom bilo odlučeno da se kapitalizam slobodno razvija bez kočnica i ograničenja zajednice. U svakom slučaju, ovo sigurno više nije vrijeme da se samosažaljevamo, a Hudson i Streeck nam pokazuju i moguće načine da pobijedimo ovaj politički, ekonomski i kulturni tumor.

Postoje dobre vijesti unutar loših vijesti, počinje Streeck u jednom od eseja u knjizi Kako će kapitalizam završiti?. Cijeloj jednoj generaciji zapadnjaka hladni rat je opisivan kao sukob između demokracije i tiranije koji je s restauracijom kapitalizma završio jasnom pobjedom kapitalizma, a time i demokracije: loša je vijest (za moćnike) da se danas kriza zapadnih demokracija toliko pogoršala da ova mitološka priča ispada laž; međutim, dobra je vijest za nas da konačno ponovno počinjemo razgovarati o tome. Na svom početku, razmišljaju Streeck i Hudson, kapitalizam je zapravo doveo do faze većeg političkog sudjelovanja i prvobitnog širenja prava, a to je bilo zato što se brojnija buržoaska klasa tog vremena borila protiv feudalnih privilegija vrlo uskog kruga aristokratske klase; u tom kratkom trenutku povijesti, dakle, poraz feudalnih nasljednika od strane kapitalističkih poduzetnika doista označava opći napredak, ne samo ekonomski, već i građanski i politički i to je svakako velika povijesna zasluga kapitalizma. Ta je faza, međutim, već neko vrijeme završena i suvremeno društvo mnogo više nalikuje starom feudalnom društvu nego blistavom revolucionarnom kapitalizmu na početku: kroz cijelo stoljeće, činjenica je, iako se u općem smislu kapitalizam i demokracija koriste gotovo kao sinonimi, kapitalisti su se uvijek protivili demokratskim reformama i širenju socijalnih prava te bez socijalističkih borbi oboje bi ostali čista utopija; da navedemo primjer, evropski socijalisti morali su se boriti protiv autoritarnih kapitalističkih režima u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, a i posvuda u svijetu čak i samo da bi dobili opće muško, a potom i žensko pravo glasa, a isto se može reći i za bitke za uvođenje opće javne usluge kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita, briga o djeci i penzije za starije osobe. Manifest Marxa i Engelsa završava gorljivim pozivom radnicima da dobiju bitku za demokraciju protiv ekonomskih oligarhija; čak i zlatnih trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, tokom kojih su evropski narodi istinski dali život socijalnim demokracijama, nije bio plod dobrog i umjerenog kapitalizma, već produkt posebno organizirane i svjesne radničke klase nasuprot kapitalističke klase i u političkoj i u ekonomskoj obrani. Na žalost, kao što nikada nećemo prestati ponavljati, s neoliberalnom kontrarevolucijom započetom u drugoj polovici sedamdesetih radikalno se promijenio odnos snaga, sa svim posljedicama koje doživljavamo; Milton Friedman (Fridman), guru neoliberalnih ekonomista, rekao je: „Društvo koje jednakost stavlja ispred slobode neće postići ni jedno ni drugo. Umjesto toga, društvo koje slobodu stavlja ispred jednakosti sposobno je postići višu razinu i jednog i drugog.“

Ali o kakvom su to obliku slobode govorili Friedman, Thatcher, Reagan i općenito sva djeca neoliberalizma desnice i ‘ljevice’? U suštini, slobode oligarhija da premještaju kapital gotovo bilo gdje u svijetu i da špekuliraju na tržištima bez ikakvih prepreka zajednice ili nacionalnih interesa; zlo je, međutim, što ta sloboda podrazumijeva redukciju svih drugih sloboda i prava većine ljudi: „U suštini postoje dvije vrste društva,“ piše Micheal Hudson u The Destiny of civilizazion (Sudbini civilizacije): „mješovite ekonomije s javnim potrebama i javnom ravnotežom, i oligarhije koje rasturaju i privatiziraju državu, preuzimaju kontrolu nad njezinim monetarnim i kreditnim sistemom i osnovnom infrastrukturom kako bi se obogatile, gušeći privredu. Mješovita ekonomija u kojoj vlade žele kombinirati ekonomski napredak sa socijalnom stabilnošću može preživjeti samo ako se odupre pokušaju najbogatijih obitelji da steknu kontrolu nad javnom moći.“ Neoliberalna prekretnica, ukratko, trenutak je u kojem su oligarhije bile dovoljno jake da nametnu drugi model – onaj koji im najviše odgovara – i s neumoljivim napredovanjem financijalizacije, sačinjene od privatizacija osnovnih javnih usluga, neselektivnog napada na socijalnu državu, rat bez granica na svim posredničkim tijelima i neograničeno povećanje društvenih nejednakosti, pa demokracija nije mogla a da ne izgubiti svaki sadržaj i smisao; uostalom, ako bolje razmislimo, nema običnog građanina tzv. demokratskih zemalja koji ne osjeća rezignaciju i ima dojam da živi u svijetu u kojem je, što god radio ili glasao, izgubio moć mijenjanja stvari. „Ali kad je to tako“, s pravom se pita Streeck, „zašto se otvorena antidemokratska ideologija još nije proširila na Zapadu, a oligarhije ustraju u održavanju ovih složenih demokratskih procedura?“

Istini za volju, u takozvanim progresivnim i liberalnim krugovima već su se počeli čuti neki glasovi protesta protiv općeg prava glasa: npr. 2016., s parom Brexit-Trump zbog kojeg su se šik saloni skandalizirali, ili u Italiji i drugim zemljama svaki put kada neka takozvana populistička sila postigne dobre rezultate na izborima, ali – načelno – moramo priznati da je Streeck u pravu a razlog je to što su demokratska forma i procedure, u stvari, apsolutno korisne i funkcionalne oligarhijskoj moći: štoviše, upravo zahvaljujući fetišu ‘izbora’, razmišlja njemački mislilac, taj sistem je očito legitimiran na razini naroda; zadaća sadašnjih demokratskih procedura je upravo da se kapitalistički tržišni poredak pojavi kao izbor naroda i to unatoč činjenici da su njegovi mehanizmi očito uklonjeni iz kontrole javnosti i unatoč činjenici da je to jasan oligarhijski izbor od kojeg ljudi snose posljedice. „Kapitalizam na Zapadu“, piše on, „danas je kompatibilan s demokratskom procedurom, u smislu da čak i uz izbore lako uspijeva sterilizirati redistributivni potencijal demokratske politike i istovremeno se oslanjajući na izbornu ‘konkurenciju’ kako bi dao legitimitet ovakvom stanju stvari.“ Michael Hudson također misli tako: „Naizgled najočitiji način da se utvrdi je li društvo demokratsko“ piše američki ekonomist „je da se zapita jesu li birači u mogućnosti ostvariti politiku koju žele. Nedavne ankete javnog mnijenja u Sjedinjenim Državama pokazuju snažnu sklonost javnom zdravstvu i oprostu studentskog duga, ali niti jedna politička stranka ne podržava te politike. Očito je, gorko zaključuje, da one nadilaze dopušteni raspon opcija otvorenih za demokratski izbor.“ Ukratko, onima koji kažu da sve dok postoje slobodni izbori svijet oko nas je onakav kakav biramo, Hudson i Streeck odgovaraju da je to jednostavno mit, urbana legenda; i da u surovoj stvarnosti, danas živimo u društvu formalno uređenom demokratskim procedurama koje skrivaju kapitalističku i autoritarnu društvenu supstancu, a svaka redistributivna politika je izbačena iz mašte – ironično dodaje Streeck – demokratski građani konačno mogu se slobodno zanimati javnim spektaklima koje nude njihovi voditelji i najpopularnije zvijezde. Od desno-lijevog kontrasta do političke korektnosti i do rasprava o bontonu ovog ili onog nacionalnog političara, postdemokracija nam nudi praktički beskonačan katalog pseudo rasprava, nikad ne dopuštajući dosadi da preuzme prednost; kako stalno ponavlja Tommaso Nencioni (Tomazo Nenčoni), suočeni smo s politizacijom sranja i depolitizacijom svega što ima stvarni utjecaj na živote.

Na ove ozbiljne analize Hudsona i Streecka moglo bi se odgovoriti da kapitalistička globalizacija također potiče različite zahtjeve za emancipacijom, od novih feminističkih borbi protiv spolne diskriminacije do zahtjeva imigranata i, općenito, svih manjina; zanimljivo objašnjenje ovih emancipatorskih fenomena nudi nam ekonomist EmilianoBrancaccio (Brankačo) u intervjuu danom za JacobinItalia: „Poanta koju treba razumjeti jest da kapitalistička centralizacija, neumoljivo, teži koncentrirati moć eksploatacije u nekoliko ruku kao što teži izravnati razlike između eksploatiranih.“ Bilo da se radi o ženama ili muškarcima, domorocima ili imigrantima, kako se kapital bude razvijao, on će te subjekte tretirati na sve nediferenciraniji način, kao čistu univerzalnu radnusnagu; ovaj proces homologacije potkopava stare tradicije i vrijednosti, razgrađuje drevne obiteljske veze i sve više labavi nacionalne granice i njihove dotične kulturne identitete: „S vremenom“, piše Brancaccio, „kapital nas sve čini jednakima, a ovo je njegov progresivan i univerzalistički aspekt. Ali sve nas čini jednakima u izrabljivanju, a to je njegov reakcionarni i razdorni aspekt“. Ukratko, to je kontradiktoran pokret koji treba promatrati – kao i svaki kapitalistički kulturni fenomen – kritičkim okom, bez nostalgične netrpeljivosti ili djetinjastog ‘progresivnog’ entuzijazma: „Činjenica da nas kapital sve čini podanicima, ali bez razlika“, zaključuje Brancaccio „nije negativno samo po sebi kao što nam govore reakcionarni suverenisti, ali nije ni pozitivno samo po sebi kako nam govore liberalni globalisti: pozitivno je ako se ta progresivna tendencija da se svi radnici jednako izrabljuju transformira u obnovljeni klasni antagonizam“ , osim ako ga se ne transformira, pojednostavljeno rečeno, u individualistički rat protiv prošlosti u ime hiperkapitalističke budućnosti.

No, ukratko, moramo se zapitati možemo li se doista još uvijek nadati demokratskom preporodu? Koliko su se postdemokratske mase danas spremne baviti ozbiljnom politikom? A koliko ljudi još vjeruje da postoje zajednička dobra za koja se vrijedi boriti? „Posljednjih godina“, piše Hudson, „izrabljivači su gotovo uvijek pokazivali mnogo veću spremnost braniti svoje dobitke nasiljem nego što su se žrtve spremne boriti kako bi se zaštitile ili postigle suštinsku reformu.“ Ali naš odgovor nije defetistički: ima ih, i bit će ih sve više i polazište je da će se sve više ljudi usredotočiti na tu apsolutnu strukturnu inkompatibilnost između kapitalizma i demokracije. Što se tiče političkog izazova, mogućnost vraćanja značenja konceptu demokracije ne može proći bez procesa reformi koje vraćaju kisik većini društva, oslobađajući ga od materijalne ucjene unutar i izvan radnog mjesta, puta koji u središte stavlja velika i nikada ne jenjavajuća pitanja prava na stanovanje, na zdravstvenu zaštitu, na demokraciju na radnom mjestu (samoupravljanje), na obrazovanje; svakodnevna borba koju će pratiti dva osnovna sastojka: kontrola kretanja kapitala na nacionalnoj i evropskoj razini i snažno ekonomsko planiranje. „Na primjer, kako možemo suprostaviti pravo na život pravu na špekulaciju i profiterstvo“, razmišlja Streeck, „ako ne transverzalnim i sistematskim nametanjem ograničenja na vlasništvo nekretnina i špekulacije u cilju ekstra profita kao npr. na cijeni najma?“; svi empirijski dokazi sada nam govore da sloboda kretanja kapitala, s jedne strane, pogoduje profitu na uštrb plaća, a s druge strane potiče makroekonomsku nestabilnost i kaos međunarodnih odnosa. Naša je prva politička potreba, dakle, potisnuti slobodu kretanja kapitala kako bismo ponovno potakli sva druga prava – građanska, politička i naročito socijalna; ali tko bi bio fizički sposoban gurnuti naprijed obnovu podređenosti financijskog tržišta interesima zajednice? Streeck se čini prilično pesimističnim da se sve to može dogoditi na nadnacionalnoj razini: „Ako ne postoji ništa u nadnacionalnoj Evropi što može pružiti potrebnu vrstu društvene kohezije i solidarnosti i upravljanja, ako su sve što postoji na nadnacionalnoj razini Junkeri i Dragi, onda je opći odgovor da umjesto da radimo kao DonQuijote i pokušavamo proširiti demokratska mjerila na kapitalistička tržišta, moramo učiniti sve što je moguće da smanjimo skalu prava ovih potonjih i prilagodimo ih prvima.“ Drugim riječima, tržište bi se moralo vratiti na područje nacionalne vlasti, ali stvarno demokratske pod kontrolom naroda a ne kao ekspoziture financijskih centara moći. Vidjet ćemo.

Izvor: OttolinaTv

Prijevod: Corrado Luciani

ALESSANDRO BARTOLINI

PREDAJE ISTORIJU I FILOZOFIJU NA INSTITUTU S. FREUD U MILANU I ČLAN JE CENTRA ZA STUDIJE GIORGIO COLLI.