O nasilju u marksističkoj doktrini i akciji

U Beču je upravo završen proces protiv Friedricha Adlera, sina starog austrijskog marksista, nažalost vođe patriotskog socijal-oportunizma, jer je ubio iz revolvera premijera Stúrgkha. Mladi Adler je s tim gestom htio protestirati istovremeno protiv rata, protiv ratne vlade i izdaje njegove partije. Njegova samoobrana pred sucima mogla bi se gotovo u potpunosti oglasiti i u Italiji. Friedrich Adler bio je osuđen na smrt, a poslije mu je kazna bila preinačena u 18 godina robije. Njegova obrana nije samo dokaz rijetke hrabrosti pred gotovo sigurnom smrću, već je pružila dobru priliku da postavi principijelno pitanje o nasilju u marksističkoj doktrini i akciji.

Friedrich Adler iznoseći vlastito uvjerenje, kako bi pokazao da njegov nasilni čin nije bio u protivurječju sa socijalističkim težnjama za društvom zasnovanom na slozi i na ljubavi među ljudima, sjajno je podsjetio na neke temeljne Marxove koncepcije. I dodao je: „Ne treba da se zavaravamo da živimo u društvu, za kojim težimo…“.

U tom času austrijska cenzura prekida tog kolosalnog optuženika. A koncepcije koje je ocrtao Adler blješte vlastitim svjetlom: one su ono što može postojati „najortodoksnije“, a istovremeno najprimjerenije stvarnosti, strašnoj stvarnosti, objašnjenoj pred stratištem, pred kojim je on iznosio svoje mišljenje, a da nije uopće zadrhtao.

Za nas je rat nešto pod-ljudsko. I revolucija je također nešto pod-ljudsko. No dok je to ovaj prvi – rat – u svom cilju i u svojim sredstvima, ova druga – revolucija – bit će to samo u sredstvima, koja će morati primijeniti. Prema Marxu, sa proleterskom revolucijom završava se period ljudske predhistorije, pa prema tome proleteri i komunisti, koji pripremaju revoluciju, još uvijek su ljudi pod-ljudskog doba. S druge strane, među društvenim klasama, koje su se približile pozornici historije, suvremena radnička klasa je prva, koja posjeduje svijest o cilju, koji želi postići. Dok su klase, koje su joj predhodile, izvršile vlastitu revoluciju slijedeći iluzorne ideološke ciljeve, a da nisu uopće imale pojma o odnosima proizvodnih snaga, koji u temelju određuju društvenu i političku krizu, proletarijat posjeduje, u teoriji ekonomskog determinizma, egzaktnu dijagnozu društva i historije, koju upravo živi. Socijalistički radnici cijelog svijeta znaju, da će cilj njihove revolucije biti ne samo rušenje današnje vladajuće klase, već rušenje načela privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, koja su, u postepenim vlastitim preobrazbama uvijek služila za dominaciju i za ugnjetavanje od strane jedne klase ljudi cijelog preostalog čovječanstva. Kad proletarijat pobijedi, čovječanstvo će prvi put ovladiti proizvodnim snagama, onim snagama koje su dosada njime upravljale. I sama svemoćna kapitalistička buržoazija ne može se ni ona danas izvući ni osloboditi čeličnih ekonomskih zakona, koji proizlaze iz nelogične strukture režima proizvodnje i trgovinske razmjene, i, u sadašnjem ratnom razdoblju, iz vlastitih napora da intervenira državnim zakonima, pomoću kojih želi usmjeravati ekonomske pojave, a sve to ne predstavlja drugo, do li tužnu parodiju onoga, što će jednom biti socijalizam.

Samo u socijalističkom poretku prirodni resursi bit će vlasništvo čovječanstva i ono će se njima služiti da jednostavno postigne što veće kolektivno blagostanje. Pobjeda proletarijata neće označiti novo doba klasne dominacije, već dolazak solidarnosti i jednakosti na svijetu. Stoga Karl Marx kao krunu svoje gigantske dijalektičke konstrukcije pokazuje, da je stvar proletarijata stvar cijelog čovječanstva i da je prema tome borba proleterske klase posljednja klasna borba, a kad revolucija uspije srušiti buržoaski kapitalizam, bit će to posljednja revolucija. Tada će, podsjetio je Friedrich Adler, jedina unutarnja politika biti rad, a jedina vanjska politika, mir.

A i Adler je dakle, kao i svi komunisti, čovjek koji živi u ambijentu „predhistorije“, iako posjeduje, kao i oni, svijest i sigurno uvjerenje o budućem novom, boljem društvu ; on koji se, uz Karla Liebknechta, može smatrati za jednog od najboljih predstavnika marksističkog revolucionarnog socijalizma – koji nije odustao od vlastitih načela pred licem kataklizme /cenzura/, već u njoj vidi upravo njihovu potvrdu u svoj njihovoj snazi, krasno objašnjava složenu, tragičnu stvarnost u koju smo uronjeni. Adler je u sudbonosnom času imao vrlo jasnu percepciju dijalektičkih odnosa, koji moraju imati za cilj socijalizam i ovladavanje sredstvima za njegovo ostvarivanje. Čovjek tranzicije, prelaska, on je, kao i svi mi, imao vlastiti zadatak zaokružen i usmjeren na pripremanje pobjede proletarijata. Ta pobjeda, taj trijumf, donijet će mir, blagostanje i radost svima, a priprema za njega je borba bez stanke, i, u trenucima kulminacije, žrtvovanje i mučeništvo.

Adler je ožigosan zakonima kapitalizma: Ubica! E pa lijepo: i socijalizam negira individualno i kolektivno ubojstvo. No umjesto osuditi ga u ime „prava“, koje samo predstavlja lakiranje klasnog carstva, ili u ime „morala“ zasnovanog na metafizičkim i nerealnim načelima, on otkriva i optužuje uzroke režima privatnog vlasništva, izvora kriminalnosti pojedinaca i mnoštava te sa sigurnošću predviđa novi društveni poredak, u kojem će delinkvencija biti eliminirana do te mjere da će predstavljati bolesni izuzetak. Ne možemo imati iluzija da živimo u društvu, za kojim samo težimo! – upozorava Adler. Do tada, kako se ne možemo okrutno okomiti na vulgarnog delinkventa, žrtvu loše postavljeog društva, tako nećemo uskratiti sredstva i oružje za proleterski ustanak, u odnosu na datu sredinu i na historijski trenutak, prilagođene sredstvima i oružju neprijatelja.

Zato naš pacifizam nema vlastiti osnov u nekoj predrasudnoj etici protiv nasilja i protiv prolijevanja krvi, niti ima išta zajedničkog sa Kristom ili sa Tolstojem. On je zasnovan na nauci historijskog materijalizma iz čije suštine proizlazi taktika proleterske borbe.

A socijalizam je neosporno human u svom cilju, ali nehuman u svojim sredstvima. Socijalizam ne može prihvatiti rat, jer ovaj rat nema za cilj kraj pod-ljudskog doba, jer je ta zadaća rezervirana za snage i za djelo proletarijata na terenu klasne borbe. S druge strane socijalizam ne može shvatiti apstraktnu „humanost“ Isusa ili Rollanda, ako prije toga nije dovedena do kraja borba protiv neljudskog načela individualnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Dajte nam novu ekonomsku komunističku sredinu i neće biti više ratova, atentata i revolucija. A do tada sudbinski ritam nasilja neće završiti svoj historijski ciklus.

U kapitalističkom i militarističkom režimu neće još postojati Čovjek, već pred-čovjek, to jest rob. Ne možete zahtijevati da rob postane čovjekom vrlinom asketskih apstrakcija, prije no što se dijesi historijski događaj prve humanosti. U ovom periodu tranzicije i grčenja, rob će napraviti samo jedan korak – grandiozan i plodonosan korak: pretvorit će se u buntovnika. U mnogim historijskim razdobljima pred-čovjek se borio protiv lanaca, koji su ga stezali i vezivali. I često se upućivao prema obećanim novim i velikim ciljevima. Ali socijalistički proletarijat, zadnji od velikih pobunjenika, iskupit će sva razočaranja prošlosti, jer on više ne čeka nekog Mesiju, već računa na vlastitu snagu i na vlastitu svijest, u historijskim zbivanjima smjelo suprotstavljen teorijskim uvjeravanjima službene sociologije.

Ona se sa svoje strane može izrugivati socijalizmu i socijalističkom shvaćanju, kako bi zaslužila svoju plaću od svojih gazdi, ali i ona mora zajedno s njima zadrhtati, kad Adler glasno iznosi vlastito racionalno uvjerenje u revolucionarnu koncepciju, dok mu suci već pripremaju smrtnu presudu u ime Boga, u ime Cara, u ime Prava, i u ime Kapitala.

Prijevod: Jasna Tkalec

Tekst objavljen u Avantgardi 7 jula 1917.

AMADEO BORDIGA

JE BIO MARKSISTIČKI TEORETIČAR, SOCIJALISTIČKI REVOLUCIONAR I OSNIVAČ ITALIJANKE KOMUNISTIČKE PARTIJE.