Postnormalna akademija

Krajem prošle godine, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo je prezentiralo dokument „U susret SAFER učenju: Reforma predškolskog, osnovnog i srednje obrazovanja u Kantonu Sarajevo“. O samom dokumentu i njegovim implikacijama se u javnosti mnogo raspravljalo: od njegove upitne, odnosno, nepostojeće kvalitete kao dokumenta do pitanja narušavanja sekularnosti obrazovanja u Kantonu Sarajevu. Na prvi pogled za tekst dokumenta bi se reklo da nijedan profesor ni u ludilu ne bi prihvatio seminarski rad onako napisan i uređen, a pozadina autora i tvrdnja dokumenta da je vjeronauka temelj sekularnog obrazovanja postavlja pitanje da li je i u Sarajevu, kao u ostatku Bosne i Hercegovine, sekularnost obrazovnog sistema u opasnosti.

Dokument, kojeg su pisali Ziauddin Sardar, Christopher Jones i Scott Jordan, prvenstveno uspostavlja pet vrijednosti koje trebaju biti vodilja reforme obrazovanja, a one na engleskom jeziku daju početna slova SAFER: održivost/sustainabity, svjesnost/awareness, pismenost o budućnostima/futures literacy, etika/ethics, i otpornost/resilience. To zvuči lijepo, ali zvučati lijepo je vrhunac dometa tog dokumenta. Izdvajaju se problemi, poput klimatskih promjena, sa kojima je većina javnosti već upoznata, ali se rješenje tih problema predlaže kroz obrazovanje sa ciljevima formulisanim kao: „Briga o životnoj sredini, flori i fauni, prašumama i tajgama, okeanima i rijekama bi trebala biti sasvim prirodna za učenike završnih razred [sic!] u Sarajevu.“ Sarajevo, inače poznato po smogu i zagađenju zraka, a u razvijanju ekološke svijesti se nijedno ne spominje. Sadržaj kao da je sastavljen samo da posluži svrhu samome sebi, inače bi se nastojali lokalizirati opšti, svjetski problemi u kontekst zajednica u kojoj se reforma planira sprovesti. Od lokalizacije opšteg ima dio koji govori o bogatoj historiji obrazovanja, ali se izdvaja samo islamska obrazovna praksa iz osmanskog perioda. Dakle, ne spominju se ni pravoslavlje ni katoličanstvo kao dio historije obrazovanja u Sarajevu, ali ni sekularni sistem obrazovanja uspostavljen tokom austro-ugarskog perioda. U državi u kojoj je vladajuće tumačenje multikulturanosti teritorijalno razgraničavanje po etno-konfesionalnim linijama, ovakav monokonfesionalni pristup historiji obrazovanja predstavlja problem. Spominje se i neka prijašnja reforma konfesionalnog obrazovanja i njeni prijedlozi bez ikakve reference za dalje čitanje, a od detalja prijedloga se navodi samo uvođenje vjeronauke kao obaveznog predmeta u jednoj godini. Mnogo toga nedorečenog i nejasnog, ali predstavljeno kao da su religija i koncept „postnormalnih vremena“ ključ za riješenje svih društvenih problema. Problematika je i u terminologiji, za one koji bi se trebali nazivati futurolozima, koristi se termin futurista kao da taj termin nije već upotrijebljen za umjetnike avangardnog pokreta u Italiji i Rusiji tokom prve polovine prošlog stoljeća. Toliko o sadržaju dokumenta, a oni koji žele pročitati sami i uvjeriti se u njegov (ne)kvalitet, on je dostupan na web-stranici Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajeva.

Ziauddin Sardar, Christopher Jones, i Scott Jordan, autori problematičnog dokumenta, dolaze iz Centra za postnormalne politike i studije budućnosti (CPPFS) čiji se rad zasniva na konceptu „postnormalnih vremena“ i futurologije sa fokusom na „marginalizirane narode i muslimanska društva“, kako je napisano na njihovoj web-stranici. Mnogo toga se u u ovoj (SAFER) aferi može izdvojiti kao upitno, problematično i krajnje besmisleno, ali ovdje je u fokusu taj koncept „postnormalnih vremena“. Nekom drugom prilikom se može raspravljati i o kolonijalnim implikacijama sintagme „muslimanska društva“, odnosno o povezanosti te sintagme sa terminom „Orijent“ koji je izašao iz mode nakon Edward Saidove kritike odnosa Zapada prema Istoku (Orijentu). U ovom tekstu se govori o drugačijoj pozadini dokumenta, ona pozadina koja se tiče „struke“ tvoraca.

Reforma obrazovanja je ozbiljna stvar, a jedan od problema u trenutnoj priči je nejasnoća vezana za svrhu spomenutog dokumenta. Ministarstvo odgoja i obrazovanja tvrdi da nije strategija za reformu (iako je u podnaslovu dokumenta reforma), nego da je u pitanju strateški dokument.  Federalni zavod za programiranje razvoja je izdao publikaciju naslova „Izrada strateških dokumenata u Federaciji BiH: Priričnuk za praktičare javnog sektora“ i njenim pregledom se vidi da dokument Ministarstva odgoja i obrazovanja ne prati ono što bi se nazivalo strateškim dokumentom. Može se reći da je Ministarstvo demonstriralo zašto je precizna terminologija bitna, i time se dolazi do navedenog Centra za postnormalne politike i studije budućnosti.

„Postnormalna vremena“, kako ih definišu Sardar i Centar, su kad stare dogme umiru, nove se još nisu rodile i vrlo malo toga ima smisla. To je koncept kojim se Centar služi u objašnjavanju svog rada, ali to je i koncept na kojem se bazira spomenuta reforma-ili-nije-reforma obrazovanja u Kantonu Sarajeva. Cinično se može reći da SAFER demonstrira sve to što nema smisla.

Nije nenormalno uočiti neku pojavu u svijetu ili osmisliti koncept da se neka pojava lakše razumije ili tumači, čak štaviše književnost i poezija među svojim svrhama imaju i tu da ljudima pomognu u izražavanju sebe i svijeta okolo. Nije svaki pojedinac riječnički istreniran, a nisu ni sva iskustva ista. Srećom postoji kolektivno pamćenje manifestirano u knjigama i tradicija na koju se možemo oslanjati, ali i na koju se kritički osvrtati. I filozofija se može u tu ekipu svrstati.

Antonio Gramsci, italijanski marksistički filozof poznat po teoriji kulturne hegemonije, pribilježio je sljedeću rečenicu: „Krizu čini upravo činjenica da staro umire i da se novo ne može roditi; u ovom interregnumu se velika raznolikost morbidnih simptoma pojavljuje“. Slavoj Žižek je tu rečenicu preoblikovao u mnogo slikovitiju ekspresiju vremena krize i u takvom obliku ona često kruži po internetu, a ona glasi: „Stari svijet umire, a novi se bori za rođenje. Ovo je vrijeme čudovišta.“ Ona zvuči poznato?

Ziauddin Sardar u dva teksta Dobro došli u postnormalna vremena i O postnormalnim vremenima, ponovo dostupni na web-stranici Centra za napredne studije u publikaciji imena Postnormalna vremena: čitanka nastoji objasniti uočavanje jedne pojave u svijetu i prikazati koncept pomoću kojeg će sa ta pojava lakše razumijeti. Ni u jednom tektstu se nijednom ne dotiče Antonija Gramscija ili Slavoja Žižeka, a što bi neko od integriteta morao uraditi jer ipak je preuzeo njihovu rečenicu da definiše svoj „osmišljeni“ koncept. U oba eseja se naglašava specifičnost današnjeg vremena: stanje krize, konfuzija, besmislenost, kontradikcija, svjetski problemi i tako dalje. Problem je u tome što naše današnje vrijeme se po tim mjerilima ne razlikuje pretjerano od nekih prijašnjih vremena. Tehnologija našeg vremena jeste drastično drugačija od tehnologije prisutne u antici ili srednjem vijeku, ali ta percepcija besmislenosti, konfuzije, kontradikcija, to stanje između „umiranja starih dogmi“ i „nastajanju novih“ ne čini naše vrijeme drugačijim od ostalih. Moglo bi se reći da svaki pojedinac bilo kojeg vremena tokom svog života mora doživjeti umiranje svojih prijašnjih vjerovanja jer, ipak očigledno je, niko nije rođen naučen i tokom života uči, odučava se od pogrešnog i tako iznova ukrug do groba. To je, valjda, normalno za ljudski život. Te krize se oslikavaju i u svijetu historije umjetnosti jer ipak se preko umjetničkih djela prati nastajanje, razvoj, propadanje, obnavljanje različitih vrijednosti, ideja, ideologija, morala i slično.

Problem je što „postnormalna vremena“ već postoje kao koncept i nazivamo ga vremenom krize ili tranzicijom. Sardar nije doprinio ništa novo tom diskursu, a može se reći i da ga je zamutio jer izbjegava da se osloni na prijašnje autoreoji su se takvim pitanjima bavili. Upitno je da li se on namjeravao baviti tim pitanjem ozbiljno ili je samo namjeravao da „proda“ svoj koncept kao originalan. U tekstu O postnormalnim vremenima citira Smrt autora francuskog semiotičara Rolanda Barthesa da kaže kako je „tekst tkivo citata izvedenih iz brojnih središta kulture“ i kasnije u istom tekstu prateći misao Barthesa navodi da je Dobro došli u postnormalna vremena „pokušaj sinteze ideja sakupljenih iz građe studija predviđanja i budućnosti“, te da značenja ne ovise o autoru teksta koliko o čitateljima koji će svoja značenja unijeti u tekst „a ne o tome šta sam ja namjeravao reći, šta sam rekao ili nisam rekao“. Ja bih rekao da ovdje Sardar prikazuje akademsku neodgovornost jer Roland Barthes je te ideje o tekstu iznosio u kontekstu proučavanja književnosti, svijetu raznolikih tekstova umjetničke naravi gdje jasnoća nije obaveza i gdje postoji igra između autora i čitaoca u pronalaženju značenja i još mnogo toga što je van teme ovog mog teksta. Poenta je da u naučnom ili filozofskom tekstu (meni i dalje nije jasno na koju formu Sardarovi tekstovi o „postnormalnim vremenima“ pretendiraju) nema prostora za umjetničke ciljano izgrađene nejasnoće. Barthesov citat ne vrijedi za neumjetničke tekstove, a ova dva teksta o „postnormalnim vremenima“ valjda trebaju biti naučni ili filozofski. Književni tekst može biti „tkivo citata izvedenih brojnih središta kulture“ u tom smislu da se ne navode izvori i da je pronalaženje izvora, inspiracije, hommage-a i slično igra koju umjetnički autor predaje svojim čitateljima. Ako je naučni tekst, to „tkivo citata“ mora poštivati pravila citiranja, navođenja izvora, inače se to smatra plagijatom ili neakademskim postupkom. Sardar ima citate u ta svoja dva teksta, a problem jeste metod citiranja. Počesto citira naslove knjiga među kojima su End of Normal i End of Absence. Pretpostavit ćete da ih navodi samo da „potkrijepi“ svoju tezu o specifičnosti ovog današnjeg vremena, a da ne ulazi u dubinu šta te knjige navode (ili čime dokazuju svoje senzacionalne naslove) i pretpostavka će biti tačna. Oni su samo niz pokušaja dokazivanja neizgrađenog koncepta. Ne negiraju se problemi o kojima Sardar piše, negiraju se „postnormalna vremena“ kao adekvatno rješenje tih problema.  

Oba Sardarova teksta se čine znatno nedovršenim i ispunjeni su metodološkim nedostacima, pa je problematično zašto je uopšte za reformu obrazovanja polazište manjkav koncept. Može su u priču o „postnormalnim vremenima“ osvrnuti i na Spenglera jer je njegov model kultura i civilizacija paralelan biološkim entitetima. Spenglerom se nisam bavio i ono vrijeme koje bi mi bilo potrebno da se detaljno pozabavim njegovim modelom je vrijeme dovoljno da SAFER prestane biti aktuelna tema. Dovoljno je biti površno upoznat sa njim da se legitimno skrene pažnja da je Sardar i njega zaobišao. Ako se već govori o umiranju i rađanju dogmi, onda se govori o biološkom zamišljanju društvenih fenomena, a „postnormalno vrijeme“ zvuči kao opis kulture u staračkoj fazi demencije. Oba Sardarova teksta zaboravljalju postojanje filozofije i umjetnosti. Kako je Camus napisao u Mitu o Sizifu: „Da je svijet jasan, umjetnost ne bi postojala“. Drugim riječima, jasnoća i smislenost su u oku posmatrača/tumača. Osmišljavanjem (ne)primjenjljivog koncepta, posmatrač svijeta je njegov tumač i jasnoća treba biti njegov cilj.

Alex Fergnani, futurolog, je u članku Explaining and critiquing the postnormal: A warning against ideologies in the fields of future and foresight je čak izdvojio „postnormalna vremena“ kao problematičan okvir zbog mnogo razloga, među kojima se nalazi i nedostatak objektivnosti i politička agenda o kojoj se ne raspravlja unutar „postnormalnih vremena“. Sve ove navedene mane Sardarovog koncepta „postnormalnog vremena“ dovode do pitanja da li onda postoji i „postnormalna akademija“ u kojoj je praksa zanemarivanja znanja iz prošlosti, ili pak znanja u drugim oblastima nauke? Ako bi se već kreirao koncept „postnormalne akademije“, onda bi mogao predstavljati tvorce namjerno nejasnih koncepata sa ciljem prikupljanja citiranosti za svoje ime, ali koji se legitimišu tvorbom centra za njihovo proučavanja čiji saradnici idu po svijetu marginaliziranih društava i preko drugih institucija legitimišu svoje nejasne i neobjektivne koncepte.

Za kraj, više radi ludičkog nametanja okvira za promišljanje, da li su humanizam i renesansa „postnormalno“ ili „normalno“ vrijeme? Neko ko se zanima za historiju će možda primijetiti zašto sam baš od svih vremena uzeo humanizam i renesansu za misaonu igru, ali o tom problemu drugi put ili ja ili neko ko želi po zaboravljenoj tradiciji preuzeti štafetu da nastavi temu pisanja u zadatom pravcu.

LUKA BOŠKOVIĆ

PJESNIK, ESEJISTA, PISAC, STUDENT KOMPARATIVNE KNJIŽEVNOSTI I INFORMACIJSKIH NAUKA FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U SARAJEVU.